Ispod maske🔚

IX Poglavlje

Sastanak traje u punom jeku dok Bauk i ja sjedimo jedan do drugoga malo, malo dodirujući jedan drugoga kao fol slučajno.

Slučajno malo sutra!

Vidim ja da je on sav napet, da se meškolji u onoj stolici i da ni jednim djelom mozga nije uključen u sastanak već vjerojatno trga sve s mene u svojoj glavi isto kao i ja s njega.

Nevjerojatna je ova seksualna nabijenost, privlačnost kako god se ona zvala što tinja među nama.

Od kako god sam mu priredila onaj mali show nije sav svoj, a bogme ni ja se ne osjećam ni malo bolje.

S obzirom na to da i ovako ne pratimo sastanak odlučim ovo ludilo među nama još malo pojačati.

Spustim ruku na njegovo koljeno na što se trzne i pogled prebaci na mene, a mene to ne tangira.
I dalje gledam ispred sebe, tobože pratim sastanak dok rukom lagano klizim prema gore i tako sve dok mu ne dođem do međunožja.

Lagano noktima prelazim po toj impresivnoj kiti, a ona na veliko šalje pozdrave.
Stoji u stavu mirno, što mi osmjeh razlije licem, a kroz glavu prođe samo da ga nitko ne pozove'.

Pogled prebacim na njega i vidim da su mu one predivne svijetlo plave oči poprimile tamniju nijansu.

Požuda isijava iz njih toliko vidljiva, da svak tko bi ga pogledao znao bi tok njegovih misli.

Osmjehnem mu se lagano jezikom dodirujući gornju usnu, pa olovku zamijenim istom.
Grickam, cuclam tu olovku dok on samo što ne zastenje.
Mislim da se razumijemo, ništa gore se ni sama ne osjećam!

Pomakne se u stolici namještavajući međunožje te mičući moju ruku s istog.

„ Gospodine Bauk, što onda mislite dali ima potrebe za preinakama ili ne?“

Upita jedan od ljudi kojima zaista ne znam ime, a Bauk se trza i dalje doveden u neugodnu situaciju.

Pogled baca na nacrte ispred sebe podbočivši se kao da razmišlja, a kad oko bacim na iste vidim da su to nacrti na kojima sam jučer radila.

Oslonim bradu na ruke koje sam sekundu prije toga stavila na stol te mu šapnem;

„ Na tome ne treba ništa dorađivati!“

Kažem i dalje gledajući u te nacrte tobože sa zanimanjem iako svaki milimetar tog nacrta znam na pamet.

Vidim da razmišlja dali mi treba vjerovati, ali nervozni pogledi mu ne ostavljaju previše vremena pa se ipak na kraju odluči vjerovati;

„ Ne, ne treba ništa raditi, nikakve preinake. Sve je odrađeno do zadnjeg detalja besprijekorno.“

Kaže naslonivši se na stolicu pogledom švrljajući ispred sebe.

Izgledao je kao da čeka kad će mu se netko suprotstaviti i kad će ispasti neozbiljan, ali su ga dočekale nasmijane glave s  klimanjem u znak odobrenja.

Pogledam Horvata koji nas je zamišljeno gledao, proučavao, kao da je nešto vidio, čuo, zna.

Ni malo mi se taj njegov pogled ne sviđa pa se povučem u svoju stolicu krajičkom oka ga promatrajući i dalje.

Čim je sastanak završio i ljudi krenuli napuštati dvoranu, Horvat me je zamolio, a tako i Bauka da ostanemo.

Koliko god mi se živo fućkalo što, tko misli o meni ne bih voljela da radi igrica izgubim ovaj posao koji zaista volim.

Uz zvuk zatvaranja vrata Horvat se okrene prema nama;

„ Da čujem, pričajte?“

Šutim i nemam namjeru prva progovoriti, a još manje išta priznati;