Ulazim nabrušeno na kat, jer em što sam ostala bez gableca, isto tako sam se uspjela zaprljati.
Jebem ti život kako uvijek neka budala na mene nabasa.
Pa dali ne postoji ni jedna druga osoba za srušiti ju, maltretirati osim mene.
Toliko sam nabrušena da bih nekome glavu otkinula s ramena, a tom, tom idiotu joj što bih mu sve radila.
To njegovo prekrasno lice vrlo brzo bi izgledalo kao lice Jokera.
Trljam onu uljnu fleku od asfalta što sam ju pobrala dok sam klečala i skupljala stvari.
Jebem mater kako njemu tako i sama sebi, a tako i ovom usranom životu koji me ni sekunde ne mazi.
Još ono njegovo izrugivanje, ma sreće ima što sam bila zahvaljujući Riti dobre volje inače jadna mu majka što bi mu sve izgovorila, a vjerojatno bi ga i nokautirala.
Čujem ono kuc, kuc i prije nego što stignem razmisliti bijes me preuzme;
„ Da, što je“?
Kažem ludo okrećući se i susretnem se s očima direktora koji gleda u mene smiješeći se;
„ Opet loše jutro“?
Izdahnem poraženo, jer upravo je to ono o čemu pričam kad te ne ide, ne ide te.
„ Ja se ispričavam! Neki hm čovjek me oborio na pješačkom pa pokušavam ove mrlje skinuti sa sebe“.
Švrlja pogledom po meni;
„ Znam kako je to. Imam ti ja sredstvo za uklanjanje mrlja u uredu, sad ću ti donijeti“.
Kaže te napusti moj ured, a meni se samo mota pitanje što će njemu to sredstvo, a opet s druge strane ni ne želim znati.
Prođu mi kroz glavu razno razne ekshibicije sa zaposlenicama pa samo stresem glavom i baš u tom trenutku me on uhvati;
„ Negativne misli“?
Osjetim crvenilo kako mi se penje od vrata prema obrazima pa u nedostatku riječi puknem se smijati;
„ Ništa bitno“!
Uspijem izustiti kroz smijeh, a zapravo samo Boga molim da ne navaljuje s objašnjenjem jer kako ću mu reći da sam ga zamišljala u razno raznim pozama.
„ Vjerujem da nije“!
Kaže te mi namigne i znam da zna kuda su mi misli otišle.
„ Ostavit ću vas da to pokušate srediti“!
„ Hvala još jednom“!
Kažem dok mi kima glavom zatvarajući vrata za sobom.
Odahnem smijući se i dalje dok svlačim sve sa sebe i pokušavam oprati mrlje na sebi, tj. na robi.
Nakon ne znam ni sama koliko vremena odustanem od razmazivanja tih fleka i širenja ih na veće površine.
Ti mater dok se gledam u ogledalo skoro da ličim potomku sto i jednog dalmatinca.
Odmahnem glavom te se uhvatim posla jer od ovog trljanja i razmišljanja nema ništa.
„ Jesi što uspjela“?
Ovo uspjela razvuče maksimalno kad ugleda dodatne fleke na mojoj kako bluzi tako i suknji.
“ Ništa me ne pitajte, jer i da vam hoću reći ne znam što bih vam rekla“.
Kažem poraženo gledajući u iste te fleke;
„ Ponudio bih vam svoju košulju, ali mislim da možda nije primjereno. Mislim s obzirom na vaš stav“.
Kaže direktor, namigujući mi s osmjehom.
Upitno ga pogledam, da bi mi sekundu iza toga prošle kroz glavu moje razvratne misli od maloprije;
„ Ne treba hvala! Ovako izgledam kao dalmatiner“.
Kažem uz osmjeh na što se on opali smijati;
„ Znaš britka si na jeziku, a to mi se sviđa“!
Kaže te se uputi prema svom uredu ostavljajući me blago šokiranu.
Ok, ovo svakako nisam očekivala, ali mi se sviđa da napokon netko voli moju jezičinu.
Skoro sam pri kraju s radom kad Rita uleti u ured, zastajući na samim vratima;
„ Što se tebi zaboga dogodilo? Ostavila sam te u jednobojnim kreacijama“?
„ Bolje me ne pitaj! Neki idiot me oborio na pješačkom, a da je bar to napravio sa stilom nebi mi sad bilo žao“.
Podignem obrvu zaigrano na što se ona opali smijati;
„ A jesi luda! Hoćeš doma ili što ćemo sad kad si sva takva“.
Pokaže rukom po mojoj odjevnoj kombinaciji smijući se, a i je smiješno jer izgledam kao malo dijete zamusano hranom.
„ Zašto da odgađamo? Meni je svejedno jedino ako tebi ne smeta“?
„ Fakat si luda! Što će mi smetati, baš me briga“.
Osmjehnemo se jedna drugoj te krenemo u taj toliko joj bitan šoping.
Lunjamo centrom dok malo, malo netko baci pogled na mene zgražajući se, ali koga boli briga.
Sve su to sitne frustrirane duše.
Iz prva mi je bilo zanimljivo kako ljudi komentiraju druge, dok nisam malo dublje ušla u te odnose.
Možda bi mi bolje bilo kad ne bih sve pre duboko analizirala, jer sam shvatila da iz njih samo nedostatci, frustracije i nejebica izlaze.
Sve te što komentiraju i gledaju, te traže zamjerke na drugim ljudima su ne zaposlene tuke koje vole biti zamijećene s tuđim novcem, dobro skoro sve ima i onih koje su bolesne tračare, a takve ljude ne volim.
Bolje bi im bilo da se dobro poseksaju pa bi bile zadovoljnije i manje bi vremena imale za druge ljude.
„ Što sve tražimo“?
Pitam ju jer ruku na srce baš i nemam neko iskustvo s ovakvim šopinzima.
„ Joj, ni sama ne znam! Valjda neku haljinu i cipele“?
Upitno me pogleda na što se opalimo smijati, jer najnevjerojatnije cure smo u centru.
Lunjamo istim, a zapravo ni same ne znamo što hoćemo.
„ Hajdemo tu, vidiš da je na dva kata. Sigurno ćemo nešto naći“.
Povučem ju za ruku te se uputimo u isti.
Uzele smo toliko robe s tim da su mene poprijeko gledale, jer kao u skupom smo dućanu.
E nećeš ti dućana!
Napravile smo same sebi malu zabavu.
Isprobavale smo razne krpice, šećući kao na modnoj pisti uz tu i tamo koji okret cerekajući se jedna drugoj.
Ustvari je bilo jako zabavno i jako interesantno, bar meni kojoj je ovo prvi prijatelj nakon dugo vremena.
Da sjednemo na pločnik i hračkamo po cesti vjerojatno bi mi i to bilo turbo zabavno.
Nakon skoro sat vremena našeg performansa, jedno dvadeset i sedam slomova živaca od prodavačica i sto zgroženih pogleda uputile smo se prema blagajni s hrpom robe.
Isprva mi je objašnjavala da ne može to sebi priuštiti, jer neće imati što za jesti, ali sam ju iz ignorirala te sve uzela.
Znam da joj je to užas, jer se osjeća kao da mi duguje, a zapravo ne može si ni zamisliti koliko sam joj zahvalna na ovom šopingu koji me vratio u djetinjstvo kad smo mama i ja zajedno šopingirale.
Uvijek je bilo puno smijeha i puno cirkusa, jer od svega smo znale napraviti zafrkanciju.
Gledam u nju onako snuždenu i ne znam kako da joj objasnim da mi je ovo nakon toliko godina najbolji dan.
Da se osjećam sretno i ispunjeno.
Da napokon od pustog bogatstva koje sam naslijedila mogu nekoga razveseliti.
Ne želim gledati to njezino razočarano lice, jer sam zaista sretna;
„ Rita, molim te! Ne kupujem te, niti te ponižavam. Probaj shvatiti da je meni ovo zaista bitno i molim te da ovo sve prihvatiš kao recimo prije vremeni poklon za rođendan. Ha, što kažeš“?
Molećivo ju gledam, trepćući joj okicama što kod nje izazove duboki smijeh;
„ Kakva si luđakinja! Aj nek ti bude, ali samo ovaj put, a sad ja častim pivama“.
Kimnem joj sva sretna jer je napokon pristala na moje uvjete da ih tako nazovem.
Gledam onu prodavačicu koja me gleda, tj. odmjerava sa zgražanjem, a ni ne zna tko sam ja.
„ Jeste li sigurni da to sve želite“?
I dalje nakon njenog toliko debilnog pitanja bezizražajno buljim u nju.
Ne znam dali bih joj prvo glavu nabila u onaj pult?
Dali bih ju pljunula ili joj samo onu najgluplju frazu izgovorila' Dali ti znaš tko sam ja'?
Ali odlučim se za ništa od toga jer mi je to jebeni gubitak vremena na totalno nebitnu i glupu žensku.
„ Možda da mi vi odaberete što mislite da bih ja kupila“?
Pitam, a i dalje gledam onim glupim pogledom.
Vidim da se malo zbunila mojim protupitanjem, ali nastavi ona po svome i dalje.
Kad je netko glup, glup je tu nema pomoći.
„ Znate li vi u kojem ste dućanu“?
Smijeh me lagano hvata, a najrađe bih joj vrat kao kokoši zavrnula;
„ Ne, u kojem“?
Čekam da vidim što će mi kretenuša odgovoriti;
„ U cijenjenom Pik ind copemburgu“!
Odvalim se smijati, jer više nisam mogla izdržati njezine gluposti.
Da je meni znati gdje se ovakve budale nađu dala bih sve.
Bar si je mogla dati toliko truda već kad se pali na ovakve gluposti pa da nauči naziv firme u kojoj radi.
Kaka tuka, katastrofa!
„ Ne razumijem što vam je toliko smiješno? Mislim recite da se i ja mogu smijati“.
Kaže ona meni privlačeći pažnju i ljudi oko nas, a mene sve više smijeh lovi;
„ Ispričavam se kako ste rekli da se zove ovaj dućan“?
Moram to još jednom čuti, jer ovako me nešto nije nasmijalo ima vremena.
„ Rekla sam vam Pik ind copemburg“!
Produbim smijeh, a pridruži mi se i nekolicina ljudi koji su stajali oko mene.
„ Dajte mi samo to sve naplatite, ne mogu više izdržati“.
Kažem joj gušeći se u smijehu.
Počeli su mi i trbušni mišići vibrirati od silnog smijeha;
„ Sedam tisuća osamsto šezdeset i četiri“!
Kaže sva važna, vjerojatno računajući da će mi izbrisati osmjeh s lica ili me vjerojatno posramiti kad budem vraćala robu.
Izvučem karticu i predam joj smijući se i dalje;
„ Koliko rata“?
„ Ma kakve rate? Provuci“!
Uspijem nekako izgovoriti.
Nakon pina, njezinog šokiranog lica i spremanja stvari u vrećice ne mogu izdržati, a da još malo ne podjebem;
„ Oprostite, dali ste mislili da se dućan zove Peek & Cloppenburg“?
Namignem joj te ju ostavim razjapljenih usta s crvenilom u obrazu.
Od kud joj uopće ideja da procjenjuje, a i omalovažava ljude po fizičkom izgledu ili što si već stvori u toj svojoj pilećoj glavi.
Lijepo ja kažem tuka!
„ Ajme Petra kako si ju oprala, sve mi je bilo neugodno slušati, ali moram priznati da je i mene nasmijala“.
„ Draga tko se prema tebi ponaša kao prema govnetu vrati mu istom mjerom samo na fino“.
Namignem joj te ju povedem do dućana s cipelama.
Opet isti cirkus, opet ista zajebancija samo s puno boljom prodavačicom.
Ova se ne drži kao da je progutala dršku od metle, već se s nama zajebava i još nam vuče dodatne parove cipela koje nismo ni tražile.
Ovo je za mene prava prodavačica za koju vjerujem da prodaje kao luda.
Jer što je bolje od tog njezinog osmjeha i okretljivosti.
Spakira nam par pari koje smo odabrale ovaj put bez pogovora, jer sam joj odmah objasnila da joj treba uz onu haljinu i brutalne cipele.
Obavimo sve, a s tim da ovoj curi ostavim dvjesto kuna napojnice jer je stvarno zaslužila koliko si je truda dala oko nas.
„ A sad me vodi na tu pivu“.
Kažem joj hvatajući ju pod ruku uz osmjeh.
Ovo mi je stvarno jedan od boljih dana u zadnjih sto godina.
Još da nije bilo onog majmuna jutros, savršen dan.
Smjestimo se u neki kvartovski kafić, jer ne volim visiti po onim trgovačkim lokalima to mi je užas.
Lijepa terasica, par ljudi oko nas te naručimo dvije pive naravno bez čaša.
Prvo su nas malo blijedo gledali, ali vrlo brzo su odustali od istog.
Smijemo se i dalje onoj tuki, pa malo o poslu pričamo, te malo o tom njezinom frajeru dok pive teku li teku.
„ Starka moram na wc-e, a ti nam naruči još po pivu“?
Kažem Riti ustajući sa stolice dok ona kima i već maše rukom konobaru naručujući isto.
Obavim nuždu te operem ruke gledajući se u ogledalo.
Stvarno izgledam kao dotjerani automehaničar.
Nasmijem se sama sebi te krenem prema našem stolu.
U prolazu se nešto zaleti u mene da ovaj put završim na guzici.
Jebem sve po spisku tome tko god je, jer trtica boli u sto pizdi materinih.
Osjetim ruke na ramenima;
„ Sori, nisam te vidio“?
Naglo dignem glavu, ne vjerujući;
„ Jebeno ne vjerujem! Zar opet ti“?
Helou🥰🥰🥰
Dobro jutro vam želim uz novi nastavak...🥰🥰
Dojmovi...🥰❤
Kissy❤❤