Dok se s uživanjem zagledavao u Aglaju, koja je veselo razgovarala s knezom Nahalovim i Jevgenijem Pavlovičem, vremešni vlastelin angloman, koji je u drugom kutu zabavljao »dostojanstvenika« i nešto mu oduševljeno pripovijedao, izgovori odjednom ime Nikolaja Andrejeviča Pavliščeva. Knez se brzo okrene k njima i stane slušati.
Govorilo se o današnjem poretku i o nekim neredima na vlastelinskim imanjima u tambovskoj guberniji. U anglomanovu pripovijedanju bilo je valjda i nešto veselo, jer starkelja se stao naposljetku smijati žučljivoj žestini pripovjedačevoj. Pripovijedao je tečno i nekako gunđajući otezao riječi, nježno naglašavajući vokale; izlagao je zašto je morao, i baš je zbog današnjeg poretka morao, prodati jedno svoje divno imanje u tambovskoj guberniji, čak i u pola cijene jer nije baš posebno trebao novac, a u isti je mah morao zadržati jedno nesređeno imanje, koje mu je na gubitak i pod parnicom, pa još doplatiti za njega. »Da se uklonim parnici još i s Pavliščevljevim posjedom pobjegao sam od njih. Još jedna ili dvije takve baštine, pa sam propao. Ondje su mi, uostalom, bile dopale tri tisuće desetina prekrasne zemlje!«
– Ta eto... Ivan je Petrovič rođak pokojnomu Nikolaju Andrejeviču Pavliščevu... ta ti si, čini mi se, tražio rođake – izgovori knezu tiho Ivan Fjodorovič, koji se odjedanput našao kraj njega i primijetio neobično zanimanje kneževo za razgovor. Dosad je zabavljao svoga pretpostavljenog generala, ali je već odavno opazio kako se Lav Nikolajevič sasvim osamio, pa se dao u brigu; htio ga je donekle uvući u razgovor i tako ga po drugi put pokazati i preporučiti »višim ličnostima«.
– Lav Nikolajevič, štićenik Nikolaja Andrejeviča Pavliščeva, nakon smrti svojih roditelja – uklopi on kad je sreo pogled Ivana Petroviča.
– Ja-ko mi je mi-lo – primijeti Ivan Petrovič – pa i sjećam se jako dobro. Maloprije, kad nas je Ivan Fjodorovič upoznao, odmah sam vas prepoznao, čak i po licu. Vi ste se zaista vrlo malo promijenili u licu, premda sam vas vidio dok ste još bili dijete od deset ili jedanaest godina. Nešto takvo što podsjeća u crtama...
– Vi ste me vidjeli dok sam bio dijete? – upita knez s nekim neobičnim čuđenjem.
– O, jako davno već – nastavi Ivan Petrovič – u Zlatoverhovu, gdje ste tada živjeli kod mojih sestrični. Ja sam prije prilično često odlazio u Zlatoverhovo – ne sjećate se mene? Jako lako može biti da me se ne sjećate... Vi ste tada... u nekoj ste bolesti bili tada, tako da sam vam se jedanput i začudio...
– Ničega se ne sjećam! – potvrdi knez vatreno.
Još nekoliko riječi objašnjenja, do krajnosti spokojnog Ivana Petroviča i začudo uzrujanog kneza, i pokazalo se da su te dvije dame, vremešne djevojke, rođakinje pokojnoga Pavliščeva, koje su živjele na njegovu imanju Zlatoverhovu i knez im je bio predan na odgoj, bile opet sestrične Ivanu Petroviču. Ivan Petrovič, baš kao i svi drugi, nije ništa mogao objasniti o uzrocima zbog kojih se Pavliščev toliko brinuo o malom knezu, svojem posvojčetu. »Pa i zaboravio sam se onda zanimati za to«, no ipak se vidjelo da mu je divno pamćenje, jer se čak sjetio kako je stroga bila s malim štićenikom starija sestrična, Marfa Nikitišna, »tako da sam se s njom jedanput i posvađao zbog vas o načinu odgajanja jer bolesnom djetetu neprestano šibe te šibe, ta to je... priznajte i sami«..., a kako je naprotiv nježna bila s bijednim dječakom mlađa sestrična, Natalja Nikitišna... »Njih dvije žive sada«, objasni on dalje, »u tverskoj guberniji, (samo ne znam jesu li još žive?) gdje im je od Pavliščeva dopalo još kako čestito imanjce. Marfa Nikitišna htjela je, čini mi se, otići u manastir; ne tvrdim uostalom; možda sam to čuo o kom drugom... jest, to sam onomad čuo o doktorici«...
Knez ga slušao, a oči mu blistale od zanosa i ganuća. S neobičnim žarom izjavi on da će dovijeka zamjerati sam sebi što za tih šest mjeseci, za kojih je bivao po nutarnjim gubernijama, nije našao priliku da nađe i posjeti svoje bivše odgojiteljice. Svaki dan je htio otići i neprestano su ga odvraćale prilike... ali sada zadaje sebi riječ... svakako... makar i u tversku guberniju... »Vi dakle znate Natalju Nikitišnu? Kakva je to krasna, sveta duša! No i Marfa Nikitišna... oprostite mi, ali vi se, čini mi se, varate o Marfi Nikitišnoj! Bila je stroga, no... ta morala je gubiti strpljivost... s takvim idiotom kakav sam ja onda bio. (Hi-hi!) Ta ja sam onda bio sasvim idiot, ne biste povjerovali. (Ha-ha!) Uostalom... uostalom, vi ste me onda vidjeli i... Kako da se ja vas ne sjećam, recite, molim vas? Vi ste dakle... ah, Bože moj, vi ste dakle zaista rođak Nikolaju Andrejeviču Pavliščevu?«
– U-vjerujete-ravam vas – osmjehne se Ivan Petrovič, promatrajući kneza.
– O, to nisam ja zato rekao jer bih... sumnjao... pa zar se napokon i može sumnjati u to, (he-he!)... ikoliko?... To jest, makar ikoliko! (He-he!) No kažem zato jer pokojni je Nikolaj Andrejevič Pavliščev bio divan čovjek! Najvelikodušniji čovjek, zaista, uvjeravam vas!
Knezu ne da bi zapinjao dah, nego se on, što se kaže, »zagrcavao od krasnog srca«, kako je sutradan ujutro rekla Adelaida u razgovoru sa svojim zaručikom, knezom Ščerbackim.
– Ah, Bože moj! – nasmije se Ivan Petrovič. – Zašto ja ne bih mogao biti rođak i ve-li-ko-dušnu čovjeku?
– Ah, Bože moj! – poviče knez, buneći se, žureći se i oduševljavajući se sve jače i jače. – Ja... ja sam opet izrekao glupost, no... tako je moralo biti, jer ja... ja... ja, ali o tom se i opet ne radi! A i što sada značim ja, recite, molim vas, kad je riječ o tako krupnim stvarima... o takvim golemim interesima! I kad se usporedim s takvim nadasve velikodušnim čovjekom – jer on je, tako mi Boga, bio nadasve velikodušan čovjek, zar nije istina? Zar nije istina?
Knez je sav drhtao. Zašto se odjedanput tako uznemirio, zašto je zapao u takav zanos, ama ni za što, a čini se, nikako ni u mjeri s predmetom razgovora – teško je reći. U takvom je već bio raspoloženju i teško da nije osjećao u taj čas prema nekomu i zbog nečega najplamniju i najčuvstveniju zahvalnost – možda i prema Ivanu Petroviču, a teško da nije i prema svim gostima uopće. Prejako se bio »razdragao«. Ivan Petrovič ga stade naposljetku promatrati kudikamo pomnije; jako ga je pomno promatrao i »dostojanstvenik«. Bjelokonska uperila u kneza gnjevan pogled i stisnula usne. Knez Nahalov, Jevgenij Pavlovič, knez Ščerbacki, djevojke, svi su prekinuli razgovor i slušali. Činilo se da se Aglaja preplašila, a Lizaveta Prokofjevna jednostavno zapala u kukavštinu. Čudne su bile i one, kćeri i majka: same su smislile i odlučile da je knezu bolje prosjediti večer šuteći; no čim su ga ugledale u kutu, samog samcatog i sasvim zadovoljnog svojim udesom, odmah su se uzbunile. Aleksandra je već htjela otići k njemu i oprezno se, preko cijele sobe, pridružiti društvu, to jest društvu kneza Nahalova, kraj Bjelokonske. A čim je knez i sam progovorio, one se uzbunile još i jače.
– Da je bio nadasve divan čovjek, pravo kažete – izgovori Ivan Petrovič uvjerljivo i ne smješkajući se više – da, da... bio je to krasan čovjek! Krasan i vrijedan – nadoveže on, nakon kraće stanke. – Vrijedan čak, može se reći, svakoga poštovanja – nadoveže još uvjerljivije nakon treće stanke – i... i jako mi je čak ugodno što vidim od vas...
– Nije li se tomu Pavliščevu dogodila neka... čudna zgoda... s opatom... s opatom... zaboravio sam s kakvim opatom, samo su onda svi pripovijedali nešto – reče »dostojanstvenik«, kao prisjećajući se.
– S abbé Goureauom, jezuitom – napomene Ivan Petrovič. – Da, eto, to su najdoličniji i najvredniji ljudi naši! Jer ipak je bio čovjek dobra roda, imućan, komornik, pa da je... dalje služio... A on, eto, odjedanput ostavlja službu i sve da prijeđe na katolicizam i postane jezuit, i još gotovo otvoreno, s nekim zanosom. Zaista, u pravi je čas umro... Da; svi su tada govorili...
Knez je bio sav izvan sebe.
– Pavliščev... Pavliščev prešao na katolicizam? Ne može to biti! – poviče on zaprepašten.
– No, »ne može biti!« – promrmlja Ivan Petrovič s visine. To je već mnogo kad tako kažete, a priznajte i sami, mili moj kneže... Uostalom, vi toliko cijenite pokojnika... zaista bio je predobar čovjek, a tomu ja glavom i pripisujem uspjeh onoga probisvijeta Goureaua. No upitajte vi mene koliko sam se zatim brinuo i namučio zbog te stvari, i baš s tim istim Goureauom! Zamislite – obrati se on naglo starkelji – htjeli su čak iznijeti zahtjeve prema oporuci, pa sam se morao onda laćati i najodrješitijih postupaka... da ih opametim... jer oni su majstori u tim poslovima! Divni! No hvala Bogu, bilo je to u Moskvi, odmah sam otišao grofu, i mi smo ih... opametili...
– Vi ne biste vjerovali kako ste me ogorčili i prenerazili! – uzvikne opet knez.
– Žalim; ali u jezgri sve su to, pravo da kažemo, tričarije, pa bi bilo i završilo tričarijama, kao i svagda, uvjeren sam. Lanjskog ljeta – obrati se on starkelji – grofica je Krestovska također, kažu, otišla u inozemstvo u neki katolički samostan; naši nekako ne odolijevaju kad se jedanput odaju tim... spletkarima... osobito vani...
– To je sve od naše, ja mislim... umornosti – promljeska starkelja autoritativno. – No i način im je propovijedanja... izvrstan, svoj... i znaju zulašiti. I mene su trideset i druge godine u Beču uplašili, uvjeravam vas; samo im se ja nisam dao, nego sam im pobjegao, ha, ha! Baš sam pobjegao od njih.
– Ja sam čula, baćuška, da si ti onda pobjegao iz Beča u Pariz s ljepoticom groficom Levickom, ostavio si svoju službu, a nisi pobjegao od jezuita – priklopi odjednom Bjelokonska.
– No, ta jesam od jezuita, ipak je tako da sam pobjegao od jezuita! – prihvati starkelja i nasmije se ugodnoj uspomeni. – Vi ste, čini mi se, jako religiozni, što se sada tako rijetko događa u mlada čovjeka – obrati se on ljubazno knezu Lavu Nikolajeviču koji je bio zinuo i slušao ga, još vazda preneražen; starkelja je očito želio kneza upoznati pobliže; zbog nekih ga je razloga stao jako zanimati.
– Pavliščev je bio svijetao um i kršćanin, istinski kršćanin – izgovori odjedanput knez – pa kako se mogao podvrći vjeri... nekršćanskoj?
– Katoličanstvo je isto što i nekršćanska vjera! – nadoveže odmah, a oči mu zablistale i gledao je pred sebe kao da očima šiba po svima njima.
– No, to je pretjerano – promrmlja starkelja i u čudu pogleda Ivana Fjodoroviča.
– Zašto je katoličanstvo nekršćanska vjera? – okrene se na stolici Ivan Petrovič. – I kakva je onda ako nije kršćanska?
– Nekršćanska vjera, ponajprije! – izgovori knez u neobičnoj uzrujanosti i nadasve oštro. – To je prvo, a drugo, rimsko je katoličanstvo gore i od samog ateizma, takav je moj sud! Jest, takav je moj sud! Ateizam propovijeda samo ništicu, ali katolicizam ide dalje: on propovijeda unakaženoga Krista, kojega je, sâm olagao i pogrdio, oprečnoga Krista! On propovijeda Antikrista, kunem vam se, uvjeravam vas! To je moje osobno i davno uvjerenje i ono je izmučilo mene samoga... Rimski katolicizam vjeruje da se bez svjetske vlasti na cijelom svijetu crkva ne može održati na zemlji, i viče: Non possumus! Prema mojem sudu rimski katolicizam i nije vjera, nego je baš nastavak zapadnog rimskog carstva i u njemu je sve podvrgnuto toj misli, počinjući od vjere. Papa je zahvatio zemlju, zemaljsko prijestolje i uzeo mač; od toga vremena sve i teče tako, samo su maču dometnuli laž, spletkarenje, prevaru, fanatizam, praznovjerje, zločine, igrali se najsvetijim, najistinskijim, najiskrenijim, najplemenitijim narodnim čuvstvima, sve su, sve su izmijenili za novac, za podlu zemaljsku vlast. I zar to nije Antikristov nauk?! Kako i ne bi od njih potekao ateizam? Ateizam je potekao od njih, iz samog rimskog katoličanstva! Ateizam je počeo ponajprije od njih samih: zar su oni sami mogli vjerovati sebi? On se učvrstio od odvratnosti prema njima; on je porod njihove laži i duševne nemoći! Ateizam! Kod nas ne vjeruju jedino još izuzetni staleži, oni koji su se otrgli od narodnog korijenja, kako se onomad sjajno izrazio Jevgenij Pavlovič; a tamo u Europi započinju već ne vjerovati velike mase naroda – prije zbog neukosti, zbog laži, a sada već zbog fanatizma, zbog mržnje prema crkvi i kršćanstvu. Knez zastade da odahne. Govorio je strašno brzo. Bio je blijed i zadihao se. Svi se gledali, ali naposljetku se starkelja otvoreno nasmije. Knez Nahalov izvadi lornjet te je promatrao kneza, ne skidajući očiju s njega. Njemčić pjesnik išuljao se iz kuta i primaknuo se stolu, smješkajući se zloslutnim smiješkom.
– Vi jako pretjerujete – otegne Ivan Petrovič nekako dosadno, pa i kao da se žapa nečega – i tamošnja crkva ima predstavnika koji su vrijedni svakoga poštovanja i kreposni.
– Ja nisam nikad ni govorio o pojedinim crkvenim predstavnicima. Govorio sam o rimskom katolicizmu u suštini njegovoj, ja govorim o Rimu. Zar može crkva sasvim nestati? Nisam to nikada govorio!
– Pristajem, no sve se to zna, pa i... ne treba i... spada u bogoslovlje...
– O, ne, ne! Ne spada samo u bogosloviju, uvjeravam vas, ne spada! To se kudikamo jače tiče nas nego što vi mislite. U tom i jest sva naša zabluda što još ne uviđamo da to nije jedino bogoslovna stvar! Ta i socijalizam je porod katoličanstva i katoličke je suštine! I on je, kao brat njegov ateizam, potekao iz očaja za opreku katoličanstvu u moralnom smislu, da zamijeni izgubljenu moralnu vlast religije, da utaži duhovnu žeđ ožednjeloga čovječanstva i da ga spasi, ali ne Kristom, nego opet nasiljem! To je također sloboda posredstvom nasilja, to je također ujedinjenje mačem i krvlju! »Ne smiješ vjerovati u Boga ne smiješ imati svojine, ne smiješ imati osobnost, fraternité ou la mort, dva milijuna glava!« Po djelima ćete ih poznati – tako je rečeno! I nemojte misliti da je sve to tako nevino i nije strašno nama; oh, treba nam otpora, i što brže, što brže! Treba da za otpor Zapadu sine naš Hristos, kojega smo mi pokopali, a oni ga nisu ni znali! Ne trebamo ropski zapadati u zamku jezuitima, nego nositi svoju rusku civilizaciju i sada stati pred njih, pa da ne govore kod nas da je njihova propovijed izvrsna, kako je maloprije rekao netko...
– Ali dopustite, dopustite – strašno se uznemirio Ivan Petrovič, stao se osvrtati, pa i bojati se – sve su vaše misli, dakako, vrijedne hvale i pune patriotizma, no sve je to do krajnosti pretjerano i... bolje je i okaniti se toga...
– Ne, nije pretjerano, nego još prije umanjeno, baš umanjeno, jer ja nisam moćan iskazati, no...
– Ta dopustite!
Knez ušuti. Sjedio je ukočen na stolici i nepomičan gledao plamenim pogledom Ivana Petroviča.
– Meni se čini da je vas i prejako zaprepastila ona zgoda vašeg dobrotvora – primijeti starkelja ljubazno i vazda spokojan.
– Vas je razbuktala... možda samoća. Ako budete više živjeli među svijetom, a ja se nadam da će vas voljeti u društvu jer ste osobit mladić, vi ćete, dakako, umiriti svoje oduševljenje i vidjet ćete da je sve to mnogo jednostavnije... a uz to se takvi rijetki slučajevi... događaju, prema mojem sudu, donekle zbog naše prezasićenosti, a donekle zbog... dosade...
– Baš je tako, baš je tako – poviče knez – vrlo sjajna misao! Baš »zbog dosade, zbog naše dosade«, nije od prezasićenosti, nego naprotiv, od žeđi... nije od prezasićenosti, u tom ste se zabunili! Ne samo da je od žeđi, nego od uspaljenosti, od žeđi u vrućici! I... i nemojte misliti da je to u takvoj neznatnoj mjeri te se možemo samo smijati; oprostite mi, treba znati da slutimo! Kad naši stignu do obale, kad povjeruju da je to obala, tako će joj se razveseliti da će odmah dotjerati do krajnosti; zašto to? Vi se, eto, čudite Pavliščevu, vi sve pripisujete njegovu ludilu ili dobroti, ali nije to tako? Ne zadivljuje u takvim zgodama samo nas, nego i cijelu Europu naša ruska strastvenost; kod nas ako tko prijeđe na katolicizam, svakako će postati jezuit, i još najpodmukliji; ako postane ateist, svakako će započeti zahtijevati da se vjera u Boga iskorijeni nasiljem, dakle i mačem! Čemu, čemu u jedan mah takvo bjesnilo? Zar vi ne znate? Zato što je našao domovinu koju ovdje nije bio vidio, pa se razveselio; našao je obalu, zemlju, poletio je ljubiti. Ta ne nastaju ruski ateisti i ruski jezuiti zbog same taštine, ne nastaju svagda zbog samih gadnih, taštih čuvstava, nego i zbog duševne boli, zbog duševne žeđi, zbog žudnje za višim radom, za čvrstom obalom, za domovinom u koju su prestali vjerovati jer je nisu nikad ni znali! A Rus lako može postati ateist, lakše nego itko na cijelom svijetu! A naši ljudi ne postaju jednostavno ateisti, nego će svakako povjerovati u ateizam kao u novu vjeru te neće nipošto ni primjećivati da su povjerovali u ništicu. Tolika je naša žeđ! »Tko nema tla pod sobom, taj nema ni Boga.« To nije moja rečenica. To je rečenica jednog trgovca starog obreda s kojim sam se sastao na putu. Nije, doduše, rekao tako, nego je kazao: »Tko se odrekao domovine, taj se odrekao i Boga svojega.« Kad se samo pomisli da su kod nas najobrazovaniji ljudi zapadali u hlistovščinu... Ali i po čemu je u takvom slučaju hlistovščina gora nego nihilizam, ateizam? Možda je još i dublja od njih! No eto dokle je dotjerala žudnja!... Otkrijte žudnim i ražarenim Kolumbovim suputnicima obalu »Novog svijeta«, otkrijte Rusu ruski »Svijet«, dajte mu da nađe to blago, to blago, što mu je sakriveno u zemlji! Pokažite mu u budućnosti obnovu cijeloga čovječanstva i njegovo uskrsnuće, možda od jedine ruske misli, ruskoga Boga i Krista, pa ćete vidjeti koliko će moćni i istinski, mudri i krotki div uzrasti pred zadivljenim svijetom, zadivljenim i zaplašenim, jer oni očekuju od nas jedino mač, mač i nasilje, jer oni sude po sebi i ne mogu nas zamisliti bez barbarstva. I to je sve dosad, a što dalje, sve više! I...
No tu se odjednom dogodila jedna zgoda i govornikov se govor prekinuo na najneočekivaniji način.
Sva ta plahovita tirada, sva ta bujica čudnih, nespokojnih riječi i zbrkanih, zanosnih misli koje kao da su se gurale u nekoj vrevi i preskakivale se, sve je to proricalo nešto opasno, nešto osobito u raspoloženju toga mladića koji je ni pet ni šest uskipio tako iznenada. Svi u gostinjskoj sobi koji su poznavali kneza bojažljivo su se (a neki i sa stidom) čudili njegovu istupu koji se nikako nije slagao s njegovom vječitom, i čak plahom suzdržanošću, s njegovim rijetkim i osobitim taktom u nekim zgodama i s instinktivnim osjećajem više pristojnosti. Nisu mogli razumjeti otkud je to nastalo; ta glas o Pavliščevu nije to prouzročio. U gospođinskom su kutu držali da je poludio, a Bjelokonska je priznala poslije da »još samo časak i ona je htjela već bježati«. »Starkelje« gotovo se zbunili od prvog čuda; starješina general zlovoljno je i oštro gledao sa svoje stolice. Inženjer-pukovnik sjedio je sasvim nepomičan. Njemčić je i sasvim problijedio, ali se sve još smješkao svojim lažnim smiješkom i pogledavao na druge: kako će se drugi držati? No sve to i »cijeli skandal« mogao je završiti na najobičniji i najprirodniji način, možda za jedan čas; Ivan Fjodorovič, koji se iznimno začudio, ali se snašao prije drugih, nekoliko je puta pokušavao već zaustaviti kneza; kako nije postigao uspjeh, krenuo je sada prema njemu s čvrstom i odlučnom namjerom. Još časak, pa ako ustreba, on bi se možda odlučio prijateljski izvesti kneza, pod isprikom njegove bolesti, što je možda i zaista bila istina, a Ivan je Fjodorovič u sebi jako vjerovao u to. Ali stvar se okrenula drugačije.
Još u početku, čim je knez ušao u gostinjsku sobu, sjeo je što dalje od kineske vaze, kojom ga je tako preplašila Aglaja. Teško bi se moglo i povjerovati da se nakon jučerašnjih Aglajinih riječi ustalilo u njemu neko neodoljivo uvjerenje, neka čudna nezgrapna slutnja da će svakako sutra razbiti vazu, koliko god joj izmicao, koliko se god čuvao takve nesreće. No tako je bilo.
Cijele su mu večeri drugi, jaki, ali svijetli dojmovi stali navirati u dušu; govorili smo već o tome. Zaboravio je na svoju slutnju. Kad je čuo za Pavliščeva, te ga Ivan Fjodorovič proveo i opet pokazao Ivanu Petroviču, sjeo je bliže k stolu i dopao baš na naslonjač kraj goleme krasne kineske vaze koja je stajala na stalku gotovo baš do njegova lakta, samo malo unatrag.
Uz posljednje riječi svoje odjedanput on ustade, neoprezno mahnu rukom, nekako trže ramenom i... zaori sveopći krik! Vaza se zanjihala, isprva kao neodlučna: ne bi li pala na glavu kojemu od starkelja, ali odjedanput se nagnula na protivnu stranu, prema Njemčiću, koji je prestravljen jedva odskočio, i grunula o pod. Lom, krik, dragocjene krhotine što su se rasule po sagu, strah, čudo – oh, kako je bilo knezu, teško je prikazati, a gotovo se i ne može! Ali ne možemo ne spomenuti jedno čudno čuvstvo koje ga je zaprepastilo baš u taj isti čas i u jedan mu mah sinulo iz hrpe svih drugih nejasnih i čudnih čuvstava; nije ga više od svega zaprepastio stid, niti skandal, niti strah, niti nenadanost, nego proročanstvo što se ispunilo! Što ga je u toj misli zaokupljalo baš lako, nije znao objasniti sebi; osjećao je samo da je preneražen do dna srca, i stajao je gotovo u mističnom strahu. Još časak i kao da se sve pred njim raširilo, umjesto strave sinula svjetlost i radost, zanos; stao mu se stezati dah i... ali taj časak minuo. Hvala Bogu, nije bilo ono! Odahnuo je i ogledao se oko sebe.
Dugo nije nikako mogao razumjeti metež koji je uskipio oko njega to jest, razumio je sasvim i sve je vidio, ali stajao je kao da je neki osobiti čovjek koji ne sudjeluje ni u čemu, nego je kao onaj nevidljivi čovjek u priči prodro u sobu i promatra tuđe, no njemu zanimljive ljude. Vidio je kako su skupljali krhotine, slušao nagle razgovore, vidio Aglaju, blijedu, kako ga čudno gleda, jako čudno: u očima joj nikako nije bilo mržnje, nikako nije bilo gnjeva; gledala ga je preplašenim, no takvim simpatičnim pogledom, a druge takvim blistavim pogledom... srce mu se u jedan mah slatko stegnulo. Naposljetku je razabrao u čudu da su svi posjedali, pa se i smiju, kao da se i nije dogodilo ništa! Još časak i smijeh se pojačao: smijali su se već gledajući njega kako se ukipio i zanijemio, ali se smijali prijateljski, veselo; mnogi su mu se obraćali i govorili tako ljubazno, ispred sviju Lizaveta Prokofjevna: smijala se i govorila nešto vrlo, vrlo dobrostivo. Odjednom osjeti da ga Ivan Fjodorovič prijateljski tapše po ramenu; smijao se i Ivan Petrovič; ali još zgodniji, još zamamniji i simpatičniji bio je starkelja: uhvatio on kneza za ruku pa lako stiskao i lupkao po njoj dlanom druge ruke, savjetovao ga, kao malena uplašena dječaka, da se snađe, što se silno svidjelo knezu, a naposljetku ga posadio tik do sebe. Knez je uživao i gledao ga u lice, a sve još nije nekako mogao progovoriti, dah mu je zapinjao; starčevo mu se lice tako sviđalo.
– Što? – promrmlja on naposljetku – vi meni zaista opraštate? I... vi, Lizaveta Prokofjevna?
Smijeh se još poveća, knezu iskoče na oči suze; nije vjerovao sebi i bio je očaran.
– Vaza je, dakako, bila krasna. Pamtim je ovdje već petnaestak godina, jest... petnaestak... – reče Ivan Petrovič.
– No, baš i jest nesreća! I čovjeku nastaje kraj, pa što je do zemljana lonca! – reče Lizaveta Prokofjevna naglas. – Zar si se ti, Lave Nikolajeviču, toliko uplašio? – nadoveže ona čak bojažljivo.
– Ajde, golube, ajde; ti mene zaista plašiš.
– I sve opraštate! Sve, osim vaze? – ustane knez odjedanput, ali starčić ga opet potegne za ruku. Nije ga htio pustiti.
– C'est très curieux et c'est très sérieux! – šapne on preko stola Ivanu Petroviču, ali prilično glasno. Knez je možda i čuo.
– Nisam dakle uvrijedio nikoga od vas? Ne možete pomisliti kako sam sretan zbog te misli; ali tako i mora biti! Zar sam ja mogao uvrijediti ikoga ovdje? Uvrijedit ću vas ako to i pomislim.
– Umirite se, prijatelju moj, to je pretjerivanje. Ne trebate uopće ni zbog čega zahvaljivati; to je čuvstvo krasno, ali je pretjerano.
– Ja vam ne zahvaljujem, nego samo... uživam u vama, sretan sam, gledajući vas; možda govorim glupo, no moram govoriti, moram protumačiti... pa makar i zbog poštovanja prema samomu sebi.
Sve je u njemu bilo iskidano, nejasno i grozničavo; lako može biti da riječi koje je izgovarao često i nisu bile one koje je želio izreći. Kao da je zapitkivao pogledom: smije li govoriti? Pogled mu pao na Bjelokonsku.
– Ništa, baćuška, nastavljaj, nastavljaj, samo se nemoj zadihati – primijeti ona – ti si i maloprije započeo zadihan i eto dokle si dotjerao, ali ne boj se govoriti: ta su gospoda vidjela i čudnijih ljudi od tebe, nećeš ih zadiviti, a ti nisi bogzna kakav mudrijaš, samo si eto: razbio vazu i uplašio nas.
Knez ju je saslušao smješkajući se.
– Ta vi ste – obrati se on odjednom starčiću – ta vi ste prije tri mjeseca spasili od progonstva studenta Potkumova i činovnika Švabrina?
Starkelja se čak i zacrveni malko i progunđa mu da bi se morao umiriti.
– Ta ja sam o vama čuo da ste u tambovskoj guberniji – obrati se on odmah Ivanu Petroviču – da ste vi svojim seljacima pogoriocima, koji su već slobodni i počinili su vam mnogo neprilika, poklonili građu za domove?
– No, to je pretjerivanje, promrmlja Ivan Petrovič, ali se ugodno ukočio. No sada je rekao sasvim pravo da je »to pretjerivanje«; bio je to samo lažan glas koji je dopro do kneza.
– A vi, kneginjo – obrati se on odjednom s vedrim smiješkom Bjelokonskoj – zar vi niste prije pola godine primili mene u Moskvi kao rođenoga sina, po pismu Lizavete Prokofjevne, i zar mi niste zaista kao rođenom sinu dali jedan savjet koji ja nikad neću zaboraviti. Sjećate li se?
– Što si ti zaokupio? – izgovori Bjelokonska zlovoljno. – Dobar si čovjek, ali si smiješan: kad ti dadu dva groša, ti zahvaljuješ kao da su ti spasili život. Ti misliš da je to pohvalno, ali to je mrsko.
Bila se već sasvim rasrdila, no odjednom se stala smijati, a sada dobroćudnim smijehom. Razvedrilo se lice Lizaveti Prokofjevnoj, zasinuo i Ivan Fjodorovič.
– Ja sam govorio da je Lav Nikolajevič čovjek... čovjek... jednom riječju, samo kad se ne bi zadihao, kao što je primijetila kneginja – promrmlja general u radosnoj omami, ponavljajući riječi Bjelokonske koje su ga prenerazile.
Samo je Aglaja bila nekako nujna; ali lice joj je sve još plamtjelo, možda i od negodovanja.
– Zaista je jako mio – promrmlja opet starčić Ivanu Petroviču.
– Ušao sam ovamo s mukom u srcu – nastavi knez, neprestano u nekoj sve većoj zabuni, sve naglije i naglije, sve čudnovatije i oduševljenije – ja... ja sam se bojao vas, bojao sam se i sebe. Najviše sam se bojao sebe. Kad sam se vraćao ovamo, u Petrograd, zadao sam sebi riječ da ću se svakako sastati s prvim našim ljudima, najstarijima, korjenitima, kojima pripadam i sam, među kojima sam i ja od prvih po rodu. Ta ja evo sada sjedim s isto takvim knezovima kakav sam i sâm, zar nije tako? Želio sam vas upoznati, i to mi je trebalo, jako, jako mi je trebalo... Uvijek sam slušao o vama i previše lošega, više nego dobra, o sitničavosti i ograničenosti vaših interesa, o zaostalosti, o neznatnoj obrazovanosti, o smiješnim navikama – o, ta mnogo pišu i govore o vama! Radoznao sam i išao sam danas ovamo zbunjen: morao sam vidjeti sâm i glavom se uvjeriti: zar zaista taj najviši sloj ruskoga svijeta ne pristaje nikamo više, zar je preživio svoje vrijeme, usahnuo u iskonskom životu i sposoban je jedino umrijeti, ali sve još u sitnoj zavidnoj borbi s ljudima... budućima, smetajući njima, ne primjećujući da sâm umire? I prije nisam vjerovao tomu sudu jer kod nas i nije bilo nikad višega staleža, osim dvorskoga, po mundiru, ili... po slučaju, a sada je već i sasvim nestao, je li tako, zar nije tako?
– No, nije nipošto tako – nasmije se Ivan Petrovič zajedljivo.
– No, opet je zaluparao! – nije otrpjela nego je progovorila Bjelokonska.
– Laissez le dire, sav dršće – opet je tiho upozori starkelja. Knez je bio sasvim izvan sebe.
– I što je? Vidio sam odličnih, prostodušnih, umnih ljudi; vidio sam starca koji miluje i sluša dječaka kao što sam ja; vidim ljude koji su kadri razumjeti i praštati, Ruse i dobre ljude, koji su jednako tako dobri i srdačni kao i oni koje sam sretao i ondje, gotovo i nisu gori. Rasudite dakle kako sam se radosno začudio! O, dopustite mi da iskažem to! Mnogo sam slušao, pa sam i sâm čvrsto vjerovao da je sve na svijetu manira, sve trošna forma, a suština je presahnula; ali ja, evo, sada vidim sâm da to kod nas ne može biti; negdje to jest, samo nije kod nas. Zar ste vi sada jezuiti i varalice? Slušao sam maloprije kako je propovijedao knez Nahalov: zar to nije iskreni, nadahnuti humor, zar to nije istinska dobrodušnost? Zar takve riječi mogu poteći iz usta čovjeku... mrtvu, s usahlim srcem i talentom? Zar bi se mrtvaci mogli vladati prema meni kako ste se vladali vi? Zar to nije materijal.... za budućnost, za nade? Zar takvi ljudi mogu ne razumjeti i zaostati?
– Još jedanput vas molim, umirite se, mili moj, o svemu ćemo tome govoriti drugi put i ja ću drage volje... – osmjehne se »dostojanstvenik«.
Ivan Petrovič se nakašlja i okrene se u svojem naslonjaču; Ivan se Fjodorovič uzvrpolji; starješina general razgovarao je s dostojanstvenikovom gospođom i nije ni najmanje pazio na kneza; ali dostojanstvenikova je gospođa često uzimala slušati i pogledavala je.
– Nije, znate, bolje je da govorim! – nastavi knez u novu grozničavu poletu, nekako se osobito povjerljivo i čak intimno obraćajući starkelji – Meni je Aglaja Ivanovna zabranila jučer da govorim, pa i rekla mi je teme o kojima ne smijem govoriti; ona zna da sam smiješan u njima! Dvadeset i sedma mi je godina, ali znam da sam kao dijete. Nemam pravo iskazivati svoju misao, govorio sam to odavno; samo sam u Moskvi s Rogožinom govorio iskreno... Ja sam s njim čitao Puškina, cijeloga smo pročitali; ništa on nije znao, čak ni ime Puškinovo... Uvijek se bojim da ne bih svojim smiješnim likom obrukao misao i glavnu ideju. Ja nemam geste. U mene je svagda oprečna gesta, a to izaziva smijeh i ponižava ideju. Nemam niti osjećaja mjere, a to je glavno; to je čak i najglavnije... Znam da mi je najbolje sjediti i šutjeti. Kad se ja uprem i zašutim, onda se činim i jako razumnim, a uz to premišljam. No sada mi je bolje da govorim. Progovorio sam zato jer vi mene tako krasno gledate; u vas je krasno lice! Jučer sam Aglaji Ivanovnoj zadao riječ da ću cijelu večer šutjeti.
– Vraiment? – nasmiješi se starkelja.
– No ja smatram katkad da i ne činim pravo što tako mislim; ta iskrenost vrijedi koliko i gesta. Je li tako? Je li tako?
– Katkada.
– Želim sve objasniti, sve, sve! O, da! Vi mislite da sam ja utopist? Ideolog? O, nisam, u mene su, tako mi Boga, sve takve priproste misli... Vi ne vjerujete? Vi se smješkate? Znate, ja sam kadšto podao, jer gubim vjeru; maloprije sam putem ovamo mislio: »No, kako ću ja s njima zapodjenuti razgovor? Od kakve riječi trebam započeti da bi razumjeli bar išta?« Jako sam se bojao, ali za vas sam se bojao još više, silno, silno! A zar je trebalo da se bojim, zar mi nije bila sramota bojati se? Što je do toga ako uz jednog naprednog čovjeka ima toliko silesija zaostalih i nevaljalih? To mi i jest radost što sam sada uvjeren da to nipošto nije silesija, nego je sve živi materijal! Ne smije nas buniti ni to što smo mi smiješni, zar nije istina? Ta i zbilja je tako, mi smo smiješni, lakomisleni, s lošim navikama, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne umijemo razumjeti, ta svi smo mi takvi, svi, i vi, i ja, i oni! Ta vi se evo ne vrijeđate što vam u oči kažem da ste smiješni? A ako je tako, zar vi niste materijal? Znate, prema mojem je sudu katkad i dobro biti smiješan, pa i bolje je: brže može jedan drugomu oprostiti, brže se umiriti; ne može se sve razumijevati u isti mah, ne može se započinjati ravno od savršenstva! Da postigneš savršenstvo, trebaš najprije mnogo razumjeti! A ako prebrzo pojmimo, možda i nećemo valjano pojmiti. To ja govorim vama, vama koji ste već tako mnogo znali razumjeti i... ne razumjeti. Sada se ne bojim za vas; ta vi se ne srdite što vam ovakav dječak govori takve riječi? Dakako da se ne srdite! O, vi ćete znati zaboraviti i oprostiti onima koji su vas uvrijedili, i onima koji vas nisu uvrijedili ničim; jer od svega je teže oprostiti onima koji nas nisu uvrijedili ničim, i baš zato jer nas nisu uvrijedili, nije dakle osnovana naša tužba: eto, tomu sam se nadao od viših ljudi, eto, to sam im htio reći kad sam išao ovamo, a nisam znao kako bih kazao... Vi se smijete Ivane Petroviču? Vi mislite: ja sam se bojao za one, njihov sam advokat, demokrat, govornik jednakosti? – On se nasmije kao u histeriji; smijao se iz časa u čas kratkim, zanosnim smijehom. – Ja se bojim za vas, za vas sve i za sve vas zajedno. Ta ja sam i sâm korjenit knez i s knezovima sjedim. Ja to govorim da spasim sve nas, da ne nestane staleža uludo, u mraku, a da se ničemu nije dosjetio, da se za sve kavžio i sve izgubio. Zašto da nestajemo i drugima ustupamo mjesto, kad možemo ostati prvaci i starješine? Budimo prvaci, pa ćemo biti i starješine. Postanimo sluge da budemo starješine.
Stao se trzati i ustajati s naslonjača, ali starkelja ga je neprestano zadržavao i gledao ga sa sve većim nemirom.
– Slušajte! Ja znam da ne valja govoriti: bolji je jednostavno primjer, bolje je jednostavno započeti... ja sam već započeo... i... i zar čovjek zaista može biti nesretan? O, što je moj jad i moja bijeda ako sam kadar biti sretan? Znate li, ja ne razumijem kako možeš proći kraj drveta i ne biti sretan što ga vidiš? Razgovarati s čovjekom i ne biti sretan što ga ljubiš! O, ne znam samo iskazati... a koliko ima na svakom koraku takvih krasnih stvari koje se i najzbunjenijemu čovjeku čine krasnima? Pogledajte dijete, pogledajte božju zoru, pogledajte travku kako raste, pogledajte u oči koje vas gledaju i vas ljube...
Odavno je već stajao i govorio. Starčić ga je uplašen gledao. Lizaveta se Prokofjevna prije svih dosjetila, zaviknula: »ah, Bože moj!« i pljesnula rukama. Aglaja mu brže pritrčala, dospjela ga dočekati na ruke, u stravi, unakažena lica od boli, začula je divlji krik »duha koji je tresao i oborio« nesretnika. Bolesnik je ležao na sagu. Netko mu je brže turio pod glavu jastuk.
Tomu se nitko nije nadao. Nakon četvrt sata pokušali su knez Nahalov, Jevgenij Pavlovič i starkelja opet oživiti razgovor i društvo, ali za pola sata raziđoše se svi. Izrekle su se mnoge sažalne riječi, mnoge jadikovke, nekoliko mišljenja. Ivan je Petrovič izrekao uz drugo da je »mladić slavenofil, ili nalik na to, ali to i nije opasno«. Starkelja nije kazao ništa. Istina, poslije su se, sutradan i preksutra, svi nešto i naljutili; Ivan se Petrovič čak i uvrijedio, ali nije jako. Starješina general bio je prema Ivanu Fjodoroviču neko vrijeme hladan. »Pokrovitelj« obitelji, dostojanstvenik, također je nešto promumljao ocu za pouku i pri tom laskavo rekao da se još kako zanima za Aglajin udes. Bio je on i zbilja donekle dobar čovjek; ali među razlozima njegove radoznalosti o knezu bila je te večeri i nekadašnja zgoda kneževa s Nastasjom Filipovnom; a o toj je zgodi bio načuo štošta i jako se zanimao, htio čak i upitati.
Kad je Bjelokonska odlazila s večeri, rekla je Lizaveti Prokofjevnoj:
– Pa što, i dobar je i loš; a ako želiš znati moje mišljenje, preteže da je loš. I sama vidiš kakav je čovjek, bolestan je čovjek!
Lizaveta je Prokofjevna odlučila u sebi napokon da je on »nemoguć« mladoženja, i te se noći zarekla: »dok je ona živa, neće knez biti Aglajin muž«. S tom je odlukom i ustala ujutro. No još toga popodneva, u jedan sat, za doručkom, zapala je u čudnu opreku sa samom sobom.
Na jedno, uostalom iznimno oprezno pitanje sestara, odgovorila je Aglaja odjednom hladno, ali uznošljivo, kao da siječe:
– Nikada mu nisam zadala nikakvu riječ, nikada ga u životu nisam smatrala svojim zaručnikom. On mi je jednako tako tuđ čovjek kao i svaki.
Lizaveta Prokofjevna plane odmah.
– Tomu se nisam nadala od tebe – izgovori ogorčeno – on je nemoguć ženik, znam ja, i hvala Bogu što se tako dogodilo; ali od tebe se nisam nadala takvim riječima. Mislila sam da će od tebe biti drugo. Ja bih sve one jučer potjerala, a njega bih ostavila, eto takav je on čovjek!...
Tu ona zastade naglo, uplašena i sama od toga što je izrekla. Ali da je znala kako je u taj čas nepravedna bila prema kćeri! Sve je već bilo riješeno u Aglajinoj glavi; i ona je očekivala čas koji treba sve riješiti, pa joj je svaka aluzija, svaki neoprezni dodir razdirao dubokom ranom srce.