O večernjem društvu u ljetnikovcu Jepančinih, u kojemu se imala pojaviti Bjelokonska, Varvara je Ardalionovna također istinito izvijestila brata; baš te su večeri očekivali goste; ali se ipak izrazila o tome malo nego što je trebalo. Istina, stvar se dogodila prenaglo, pa i s nekom sasvim suvišnom uzrujanošću, i baš zato što se u toj obitelji »sve radilo onako kako se ni u koga ne radi«. Sve se objašnjavalo nestrpljivošću Lizavete Prokofjevne, »koja nije htjela dulje sumnjati«, i žarkim drhtanjem roditeljskih srdaca zbog sreće ljubljene kćeri. Uz to je Bjelokonska zaista kanila uskoro otputovati; a kako je njezina protekcija zbilja mnogo vrijedila u svijetu i nadali su se da će knezu biti dobrostiva, to su roditelji očekivali da će »svijet« primiti Aglajina mladoženju ravno iz ruku svemoćne »starice«, pa ako dakle i bude u tom štogod čudno, pod ovakvim će se pokroviteljstvom učiniti kudikamo manje čudnim. Sve je zapravo bilo u tome da roditelji nikako nisu bili u stanju sami odgovoriti na pitanje: »Ima li i koliko zapravo ima ičega čudnoga u cijeloj toj stvari? Ili nikako nema ničega čudnoga?« Prijateljsko i iskreno mišljenje autoritativnih i kompetentnih ljudi vrijedilo bi baš u ovom času dok se još, po Aglajinoj volji, ništa nije bilo odlučilo konačno. Ali svakako bi morali, prije ili poslije, uvesti kneza u svijet o kojem on nije imao ni pojma. Da se kaže kraće, kanili su ga »pokazati«. Večernje je društvo bilo zamišljeno sasvim jednostavno; očekivali su se samo »domaći prijatelji«, veoma malo njih. Osim Bjelokonske, očekivali su jednu damu, ženu vrlo ugledna gospodina i dostojanstvenika. Od mladih su se ljudi nadali gotovo samo Jevgeniju Pavloviču; on treba doći da doprati Bjelokonsku.
Da će doći Bjelokonska, čuo je knez gotovo još tri dana prije te večeri; ali za večernji sastanak doznao je tek toga dana. Primijetio je dakako i zabrinuti lik obiteljskih članova, a kako su s nekim aluzijama i zabrinuto i zapodijevali s njim razgovor, dokučio je i to da se boje kakav će on dojam ostaviti. No u Jepančinih se u sviju do jednoga stvorila nekako misao kao da se on u svojoj bezazlenosti nipošto ne može dosjetiti da se ovako uznemiruju zbog njega. Zato su se svi i jadili u srcu, gledajući njega. Ali on zaista nije smatrao naročito važnim to što će biti; bio je zabavljen nečim sasvim drugačijim: Aglaja je svakoga sata postajala sve hirovitija i mračnija – to ga je ubijalo. Kad je doznao da se nadaju Jevgeniju Pavloviču, razveselio se jako i rekao da se odavno želi sastati s njim. Te se riječi nekako nisu svidjele nikomu; Aglaja je izašla zlovoljna iz sobe i tek kasno navečer, prije dvanaest sati, kad je knez već odlazio, ulučila priliku da mu nasamo rekne nekoliko riječi dok ga je ispraćala.
– Ja bih željela da vi sutra cio dan ne dolazite k nama, nego da dođete navečer kad se već okupe svi... gosti. Vi znate da će biti gostiju?
Uzela je govoriti nestrpljivo i na silu osorno; prvi je put progovorila o tom posijelu. Njoj je misao o gostima bila gotovo nepodnošljiva; svi su to opazili. Možda se i željela silno zbog toga svađati s roditeljima, ali su joj ponos i stidljivost priječili da zapodjene razgovor. Knez je odmah razumio da se i ona boji za njega (a ne želi priznati da se boji) i odjedanput se prepao.
– Da, pozvan sam – odgovori on. Njoj je očito bilo neprilično kako bi nastavila.
– Može li se s vama ozbiljno govoriti o čemu? Bar jednom u životu? – naglo se ona rasrdi, ali nije znala zašto se samo nije mogla suspregnuti.
– Može se, ja vas slušam; veoma mi je milo – mrmljao je knez. Aglaja pošuti opet časak i započe u očitoj mrzovolji.
– Nisam se htjela prepirati s njima o tom; u nekim zgodama ne možeš njih opametiti. Uvijek su mi odurna bila ta pravila što ponekad izbijaju na vidjelo u mame. Ne govorim o ocu, od njega se i ne može ništa iziskivati. Maman je, dakako, plemenita žena; usudite se njoj predložiti štogod nevaljano, pa ćete vidjeti. No, a toj se... tričavoj – klanja! Ne govorim o Bjelokonskoj: tričava je starica i tričava po karakteru, ali je pametna i zna sve njih držati u rukama – dobra je bar po tome. Oh, podlosti! I smiješno je: mi smo uvijek bili ljudi srednjega društva, najsrednjega što samo može biti; čemu biste se gurali u te više krugove? I sestre bi onamo; to je knez Ščerbacki smutio sve njih. Zašto se vi radujete što će doći Jevgenij Pavlovič?
– Slušajte, Aglaja – reče knez – meni se čini, vi se jako bojite za mene da se ja sutra ne bih porezao... u tom društvu?
– Za vas? Bojim se? – nakostriješi se Aglaja. – Zašto bih se bojala za vas, makar se vi... makar se vi sasvim osramotili? Što je meni do toga? I kako smijete govoriti takve riječi? Što to znači: »porezao se?« To je tričava riječ, nezgrapna.
– To je... školska riječ.
– No da, školska riječ! Tričava riječ! Vi, čini mi se, kanite sutra govoriti sve ovakvim riječima. Potražite kod kuće u svojem leksikonu još poviše takvih riječi: polučit ćete efekt! Šteta što umijete, čini mi se, lijepo ući; gdje ste to naučili? Hoćete znati uzeti i pristojno ispiti šalicu čaja kad vas svi budu namjerice gledali?
– Ja mislim da ću znati.
– Šteta; jer ja bih se nasmijala. Razbijte barem u gostinskoj sobi kinesku vazu! Skupa je: molim vas; razbijte; poklon je, mama će pomjeriti pameću i pred svima će zaplakati, toliko joj je dragocjena. Učinite kakvu gestu, kao što svagda činite, udarite i razbijte! Sjednite namjerice do nje!
– Naprotiv, postarat ću se da sjednem što dalje: hvala vam što upozoravate.
– Bojite se dakle unaprijed da ćete se razmahivati velikim gestama. Kladim se da ćete zapodjenuti razgovor o kakvoj »temi«, o nečemu ozbiljnom, učenom, uzvišenom. Baš će to... pristajati!
– Ja mislim, to bi bilo glupo... ako ne bi bilo u zgodnoj prilici.
– Slušajte, jedanput zauvijek – nije mogla najzad otrpjeti Aglaja – ako vi progovorite o nečemu kao što je na primjer smrtna kazna, ili o ekonomskom stanju Rusije, ili o tome da će »krasota spasti svijet«, to ću se ja... dakako razveseliti i jako se nasmijati, no... upozoravam vas unaprijed: ne pojavljujte mi se nakon toga pred očima! Čujete, ja govorim ozbiljno! Ovaj put govorim ja ozbiljno! I zaista je ozbiljno izgovorila svoju prijetnju te se i nešto neobično čulo u njezinim riječima i izvirilo iz njezina pogleda što nikad dotad nije primjećivao knez i što, dakako, nije nalikovalo na šalu.
– No, vi ste postigli to da ću sada svakako »zapodjenuti razgovor«, pa i... možda... razbiti vazu. Maloprije se nisam ničega bojao, a sada se bojim svega. Svakako ću se porezati.
– Šutite dakle. Sjednite i šutite.
– Neću moći; uvjeren sam da ću od straha progovoriti i od straha razbiti vazu. Možda ću pasti na glatkom podu, ili će biti štogod takvo, jer mi se već događalo; to će mi se noćas prisnivati svu noć; zašto ste progovorili o tome!
Aglaja ga mrko pogleda.
– Znate li što: najbolje je da sutra i ne dođem. Javit ću da je brat bolestan i svršena stvar – riješi on naposljetku.
Aglaja topne nogom, pa i poblijedi od gnjeva.
– Gospode! Zar je to ikada bilo! Neće on doći, a ono je naročito za njega i... o, Bože! Užitak je imati posla s takvim... smušenim čovjekom kao što ste vi!
– No, doći ću, doći ću! – brže je prekine knez. – I zadajem vam poštenu riječ da ću presjediti cijelu večer i neću ni riječ izgovoriti. Učinit ću već tako.
– Divno ćete učiniti. Rekli ste maloprije: »Javit ću da je brat bolestan.« Otkud vam samo takvi izrazi? Kakva vam je slast govoriti sa mnom takvim riječima? Dražite li vi mene?
– Oprostite; i to je iz đačkog žargona; neću ga upotrebljavati. Jako dobro razumijem da se vi... bojite za mene... (ta nemojte se srditi!) i ja to silno volim. Vi ne biste povjerovali kako se sada bojim i – kako se radujem vašim riječima. No sav taj strah, kunem vam se, sve je to sitnica i besmislica. Tako mi Boga, Aglaja! A radost će ostati. Silno volim što ste vi takvo dijete, takvo dobro i valjano dijete! Ah, kako vi znate biti krasni, Aglaja!
Aglaja bi se, dakako, bila rasrdila, pa i htjela je već, ali odjedanput, u jedan mah, zahvatilo svu njezinu dušu neko čuvstvo, neočekivano i njoj samoj.
– A nećete li vi mene prekoriti za ove sada grube riječi... bilo kada... poslije? – upita ona iznenada.
– Što vi to, što vi to! I zašto ste opet planuli? Eto, i opet se mrštite! Odviše mrko počinjete katkada gledati, Aglaja, kako nikada prije niste gledali. Ja znam zašto je to...
– Šutite, šutite!
– Ne, bolje da kažem. Odavno sam htio reći; rekao sam već, no... nisam dosta rekao jer mi niste povjerovali. Između nas stoji ipak jedno biće...
– Šutite, šutite, šutite, šutite! – prekine ga naglo Aglaja, uhvati ga krepko za ruku i gotovo se prestravljena zagleda u njega.
U taj čas zovnuše nju; kao da se razveselila, ostavi kneza i otrči. Knez je cijele noći bio u groznici. Začudo, već ga je nekoliko noći redom tresla groznica. Sada mu se u polutlapnji javila misao: što će biti ako mu se sutra pred svima dogodi nastup? Ta događali su mu se nastupi pred svijetom. Ledio se od te misli; cijele mu se noći prikazivalo da je u nekom čudnom, nečuvenom društvu, među nekim neobičnim ljudima. Glavno je bilo to da je »zapodjenuo razgovor«; znao je da ne smije govoriti, ali je neprestano govorio, nagovarao ih na nešto. Među gostima su bili također Jevgenij Pavlovič i Ipolit i činilo se da su osobiti prijatelji.
Probudio se prije devet sati, s glavoboljom, s neredom u mislima, s čudnim dojmovima. Silno se radi nečega želio sastati s Rogožinom; sastati se i da mnogo razgovarati s njim – o čemu zapravo, nije ni sâm znao; zatim je odjednom odlučio otići zbog nečega k Ipolitu. U srcu mu je bilo nešto nejasno, tako da su zgode koje su mu se dogodile toga jutra djelovale na njega doduše iznimno snažno, ali ipak nisu ostavile potpun dojam. Jedna od tih zgoda bio je Lebedevljev posjet.
Lebedev mu je došao prilično rano, početkom desetog sata, i gotovo sasvim pijan. Premda knez u posljednje vrijeme nije bio pažljiv, ipak mu je nekako palo u oči da se Lebedev jako loše vlada otkad se od njih odselio general Ivolgin, već tri dana. Nekako je odjednom sav prljav i zamrljan, kravata mu se otisnula u stranu, a ovratnik mu se na kaputu rasparao. U svojem je stanu čak i bjesnio i to se čulo preko maloga dvorišta; Vjera je jedanput došla sva zaplakana i nešto pripovijedala. Sada je došao te uzeo nekako vrlo čudno govoriti, udarati se u prsa i kriviti sebe za nešto...
– Dobio sam... dobio sam kaznu za nevjeru i podlost svoju... Dobio sam pljusku! – završi on najzad tragično.
– Pljusku! Od koga?... I tako rano ujutro?
– Rano ujutro? – osmjehne se Lebedev sarkastično. – Vrijeme tu ne znači ništa... ni za fizičku kaznu... no ja sam moralnu... pljusku dobio, a ne fizičku!
Sjeo on odmah bez skanjivanja i započeo pripovijedati. Pripovijest mu je bila veoma zbrkana; knez se namršti i htjede otići, ali ga odjedanput prenerazilo nekoliko riječi. Ukočio se od čuda... Čudne mu je stvari ispričao gospodin Lebedev.
Najprije je, čini se, govorio o nekom pismu; spomenuo je ime Aglaje Ivanovne. Onda je iznenada započeo Lebedev gorko kriviti samoga kneza; iz svega je proizlazilo da ga je knez uvrijedio. Isprva ga je, kaže, knez častio svojim povjerenjem u poslovima s izvjesnom »osobom« (Nastasjom Filipovnom), no poslije je sasvim prekinuo s njim i otjerao ga od sebe sramotno, i štoviše toliko uvredljivo da mu je posljednji put tobože grubo odbio »nedužno pitanje o najskorijim promjenama u kući«. U pijanim je suzama priznavao Lebedev da »nakon toga nije nikako više mogao podnijeti, pogotovo jer je znao mnogo... jako mnogo... i od Rogožina, i od Nastasje Filipovne, i od prijateljice Nastasje Filipovne, i od Varvare Ardalionovne... same... i od... i čak od same Aglaje Ivanovne, zamislite, po Vjeri, po ljubljenoj kćeri mojoj Vjeri, jedinici... da... uostalom, nije jedinica, jer ih imam tri. A tko je pismima obavještavao Lizavetu Prokofjevnu, čak i sasvim tajno, he-he! Tko joj je otpisivao o svim prilikama i... o kretnjama one osobe, Nastasje Filipovne, he-he-he! Tko je, tko je taj anonimac, dopustite da upitam?«
– Zar vi? – poviče knez.
– Baš ja – odgovori pijanac dostojanstveno – pa i danas sam u osam i pol sati, tek prije pola sata... nije, već su tri četvrti sata kako sam izvijestio preplemenitu majku da joj moram javiti jednu zgodu... znatnu. Pismom sam je izvijestio, po djevojci, na stražnje stube. Primila me je.
– Vi ste bili maloprije s Lizavetom Prokofjevnom? – upita knez, jedva vjerujući svojim ušima.
– Bio sam maloprije s njom i dobio pljusku... moralnu. Vratila mi je pismo, čak mi ga i dobacila neraspečaćeno... a mene istjerala naglavce... ali samo moralno, a ne fizički... uostalom, gotovo i fizički, zamalo da nije!
– Kakvo vam je pismo dobacila neraspečaćeno?
– Pa zar... he-he-he! Ta nisam vam još rekao! A ja sam mislio da sam već rekao... Dobio sam jedno pisamce da ga predam...
– Od koga? Komu?
No neke su se »izjave« Lebedevljeve iznimno teško mogle razumjeti, pa se jedva i dalo nešto zaključiti prema njima. Ali knez je dokučio, koliko je mogao, da je pismo predano Vjeri Lebedevoj u rano jutro, po sluškinji, da se preda na adresu... »isto kao i prije... isto kao i prije, izvjesnoj osobi i od iste ličnosti... (jer jednu od njih označavam ja nazivom »ličnosti«, a drugu samo nazivom »osobe«, za poniženje i za razliku, jer velika je razlika između nevine i visoko plemenite generalske gospođice i kamelije), pismo je dakle bilo od »ličnosti« koja započinje slovom A«...
– Kako može to biti? Nastasji Filipovnoj! Besmislica! – poviče knez.
– Bilo je, bilo, ali nije njoj, nego Rogožinu, svejedno, Rogožinu... bilo je čak i za gospodina Terentjeva, da mu se preda, jedanput, od ličnosti na slovo A – namigne i osmjehne se Lebedev.
Kako je često skakao s jednoga na drugo i zaboravljao o čemu je započinjao govoriti, knez zašuti da bi ga pustio da kaže što ima reći. No ipak je bilo nadasve nejasno: jesu li pisma išla baš preko njega, ili preko Vjere? Kad on sâm tvrdi da je »Rogožinu isto što i k Nastasji Filipovnoj«, onda je vjerojatnije da pisma nisu išla preko njega, ako je samo bilo pisama. Ali kako je pismo dopalo sada k njemu, nikako se nije objasnilo; najvjerojatnija je bila misao da ga je on nekako »dignuo« od Vjere... tajom ga ukrao i odnio s nekom namjerom Lizaveti Prokofjevnoj. Tako je naposljetku zaključio i razumio knez.
– Vi ste poludjeli! – poviče on sav smeten.
– Nisam sasvim, poštovani kneže – odgovori Lebedev prilično pakosno. – Istina je, htio sam izručiti vama, u vaše vlastite ruke, da vam iskažem uslugu... ali sam prosudio da je bolje iskazati uslugu ondje i o svemu obavijestiti preplemenitu majku... kao što sam i prije izvijestio jedanput pismom, anonimnim, i kad sam napisao maloprije na papiriću, unaprijed, te zamolio da budem primljen, u osam sati i dvadeset minuta, potpisao sam se opet: »vaš tajni dopisnik«; odmah su me pustili, bez zatezanja, čak i silno žurno, na stražnji ulaz... k preplemenitoj majci.
– No dakle?...
– Ostalo se već zna, zamalo me nije istukla; to jest, tek zamalo, tako se i može reći, zamalo me nije istukla. A pismo mi je dobacila. Htjela ga je, doduše, zadržati – vidio sam, primijetio sam – ali se predomislila i dobacila mi: »Kad su tebi, ovakvomu čovjeku, povjerili da predaš, onda i predaj«... Čak se i uvrijedila. Kad se i preda mnom nije svidjela da kaže, onda se i jest uvrijedila. Zapaljive je naravi!
– A gdje je pismo sada?
– Pa još uvijek kod mene, evo ga.
I on preda knezu Aglajino pismo Gavrili Ardalionoviču, koje je onaj tog istog jutra, nakon dva sata, sa slavljem pokazao sestri.
– To pismo ne smije ostati kod vas.
– Vama, vama! Vama ga i donosim – prihvati Lebedev vatreno. – Sad sam opet vaš, sav sam vaš, od glave do srca, sluga sam vam, nakon časovite nevjere! Kaznite srce, poštedite bradu, kao što je rekao Toma Morus... u Engleskoj i u Velikoj Britaniji, Mea culpa, mea culpa, kao što govori rimska papa... to jest, on je rimski papa, ali ja ga nazivam »rimska papa«.
– To se pismo mora odmah odaslati – usplahiri se knez – ja ću ga predati.
– A ne bi li bilo bolje, ne bi li bilo bolje, najodgojeniji kneže, ne bi li bilo bolje... ovako!
Lebedev udesi čudnu, umiljatu grimasu; silno se uzvrcka odjednom, kao da je ubodem iglom, pa je lukavo namigivao očima, a nešto radio i pokazivao rukama.
– Što to? – zapita knez otresito.
– Da ga zasad otvorimo! – prošapće on umilno i kao povjerljivo.
Knez skoči tako razjaren da je Lebedev stao bježati; no kad je dotrčao do vrata, zastade očekujući hoće li biti milosti.
– Uh, Lebedeve! Zar se može, zar se može dotjerati do takve podle nevaljalštine do kakve ste vi dotjerali – uzvikne knez žalosno.
Lebedevu se razvedri lice.
– Podao sam, podao! – približi se on odmah, u suzama, udarajući se u prsa.
– Ta to je odurno!
– I jest odurno. To je prava riječ!
– I kakva je vama navada da ovako... čudno postupate? Ta vi ste... jednostavno uhoda! Zašto ste pisali anonimno i uznemirivali... takvu plemenitu i predobru ženu? Zašto napokon Aglaja Ivanovna ne bi imala pravo pisati komu hoće? Jeste li je išli danas tužiti? Što ste se nadali da ćete dobiti ondje? Što vas je navelo na denuncijaciju?
– Samo od ugodne radoznalosti i... od uslužnosti plemenite duše, jest! – mrmljao je Lebedev. – A sada sam sav vaš, sav opet! Volja vas da me objesite!
– Vi ste ovakvi, kakvi ste sada, bili i kod Lizavete Prokofjevne? – upita knez gadljivo.
– Nisam... nego svježiji... pa i pristojniji; to sam ja postigao tek nakon poniženja... taj lik.
– Pa dobro, odlazite od mene!
No tu je molbu morao ponoviti nekoliko puta dok se gost nije nakanio napokon otići. Kad je već sasvim bio otvorio vrata, vratio se opet, došao na prstima nasred sobe i opet započeo rukama raditi znakove, pokazujući kako se otvara pismo; ali se nije usudio svoj savjet izreći riječima; naposljetku je izašao, smješkajući se tiho i ljubazno.
Iznimno je teško slušati sve to. Iz svega je iskakala jedna glavna i neobična činjenica: da je Aglaja u veliku nemiru, u velikoj neodlučnosti, u velikoj muci radi nečega. (»Od ljubomore«, šapnuo je knez u sebi.) Moglo se zaključiti i to da su nju dakako i zbunjivali loši ljudi, a veoma je bilo čudno što im je toliko vjerovala. Dakako da su u toj neiskusnoj, ali plamenoj i ponosnoj glavici dozrijevali neki osobiti naumi, možda i pogubni i... sasvim neobični. Knez se sav prepao i u zabuni svojoj nije znao na što bi se odlučio. Morao je svakako presresti nešto, to je osjećao. Pogleda još jednom adresu na zapečaćenom pismu; o, nije mu u to bilo sumnje ni nemira jer je vjerovao; drugo ga je uznemiravalo u tom pismu: nije vjerovao Gavrili Ardalionoviču. A ipak odluči da mu sâm preda to pismo, osobno, te je zbog toga bio već krenuo iz kuće, ali se putem predomisli. Gotovo već pred Pticinovom kućom naišao je kao naročito na Kolju i predao njemu pismo, da ga izruči bratu, kao da je ravno od same Aglaje Ivanovne. Kolja nije ispitivao, nego je predao pismo, tako te Ganja nije ni slutio da je pismo prošlo tolike stanice. Kad se knez vratio kući, pozove k sebi Vjeru Lukjanovnu, pripovjedi joj što je bilo i umiri je, jer je ona sve još tražila pismo i plakala. Prestravila se kad je doznala da je otac odnio pismo. (Knez je tek poslije doznao od nje da je više puta poslužila kradom Rogožinu i Aglaji Ivanovnoj; nije joj ni na pamet padalo da bi to imalo moglo štetiti knezu)...
A knez je na kraju krajeva zapao u takvu rastresenost da, kad mu je za koja dva sata dotrčao od Kolje glasnik i javio očevu bolest, nije u prvi čas gotovo ni razumio što je. No ta ga je zgoda i oporavila jer mu je usmjerila pažnju u drugom pravcu. Ostao je kod Nine Aleksandrovne (kamo su, dakako, prenijeli bolesnika) gotovo sve do večeri. Nije im bio ni od kakve koristi, ali ima ljudi koje nekad voliš gledati uza se u kakvom teškom času. Kolja se silno prestravio, plakao grčevito, ali ipak je neprestano trčkarao; otrčao po doktora i našao trojicu, otrčao u ljekarnicu, u brijačnicu. Generala su oživjeli, ali nisu ga osvijestili; doktori su govorili da je »pacijent svakako u opasnosti«. Varja i Nina Aleksandrovna nisu odlazile od bolesnika; Ganja je bio zbunjen i potresen, ali nije htio odlaziti gore, pa i bojao se vidjeti bolesnika; lamao je rukama i u zbrkanom razgovoru s knezom izrekao nekako da se, eto, dogodila »takva nesreća i kao navlaš u ovo vrijeme!« Knezu se učinilo da razumije o kakvom zapravo vremenu on govori. Ipolita nije knez više zatekao u Pticinovoj kući. Navečer je dotrčao Lebedev, koji je nakon jučerašnje »izjave« spavao i sve dotad nije se budio. Sada je bio gotovo i trijezan i ronio je kraj bolesnika iskrene suze, kao uz rođenog brata. Naglas je krivio sebe, ali nije kazivao zbog čega, nego je zaokupljao Ninu Aleksandrovnu i svaki joj čas tvrdio da je »on jedini kriv i nitko do njega... samo od ugodne radoznalosti, i da je »pokojnik« (tako je tko zna zašto uporno nazivao živoga još generala) bio čak najgenijalniji čovjek!« Osobito je ozbiljno isticao tu genijalnost, kao da bi od toga moglo biti u ovaj čas kakve neobične koristi. Kad je Nina Aleksandrovna vidjela njegove iskrene suze, bez ikakvog mu je prijekora i gotovo umiljato napokon rekla: »No, Bog bio s vama, ta nemojte plakati, Bog će vam oprostiti!« Lebedeva toliko preneraziše te riječi i ton njihov da cijelu tu večer nije više htio ni odlaziti od Nine Aleksandrovne, a i svih sljedećih dana, sve do generalove smrti, ostajao im je u kući gotovo od jutra do mraka. Dva puta je toga dana dolazio k Nini Aleksandrovnoj sluga Lizavete Prokofjevne da upita za bolesnikovo zdravlje. A kad je navečer u devet sati ušao knez k Jepančinima u gostinsku sobu, već punu gostiju, Lizaveta ga je Prokofjevna odmah stala ispitivati o bolesniku, sa sućuti i potanko, i dostojanstveno odgovorila Bjelokonskoj na njezino pitanje: »Tko je taj bolesnik i tko je Nina Aleksandrovna?« To se knezu veoma svidjelo. A on, kad je pripovijedao Lizaveti Prokofjevnoj, govorio je »krasno«, kako su poslije kazivale Aglajine sestre, »skromno, tiho, bez suvišnih riječi, bez gesta, dostojanstveno; ušao je krasno; odjeven izvrsno«, i ne samo da nije »pao na glatkom podu«, kako se bojao uoči toga dana, nego se očito svih dojmio ugodno.
A čim je sjeo i ogledao se, odmah je primijetio da cijelo to društvo nipošto ne nalikuje na jučerašnje prikaze, kojima ga je uplašila Aglaja, ili na more što su mu se prisnivale po noći. Prvi je put u životu ugledao okrajak onoga što se naziva strašnim imenom »svijeta«. Odavno je već, po nekim svojim osobitim nakanama, zamislima i sklonostima, želio prodrijeti u taj začarani ljudski krug, i zato ga je veoma zanimao prvi dojam. Taj je prvi dojam bio čaroban. Nekako mu se odmah i u prvi mah učinilo kao da su se svi ti ljudi zato i rodili da budu na okupu; da kod Jepančinih i nema nikakva »društva« i nikakvih pozvanih gostiju, nego su sve to sami »svoji ljudi«, a on sam kao da im je već odavno odan prijatelj i istomišljenik te se sada vratio k njima nakon kratka rastanka. Omama otmjenih manira, priproste i tobožnje iskrenosti bila je gotovo čarobna. Nije mu ni na pamet padalo da je sva ta iskrenost i plemenitost, oštroumnost i uzvišena vlastita dostojanstvenost možda samo sjajna umjetna tvorevina. Štoviše, gosti su bili, unatoč naočitoj vanjštini, uglavnom isprazni ljudi koji, uostalom, nisu ni sami znali u svojem samozadovoljstvu da je mnogo onoga što je dobro u njih samo umjetna tvorevina, zbog koje nisu krivi jer su je dobili nesvjesno i baštinili. U to nije knez htio ni sumnjati u omami od divote prvoga dojma. Vidio je, na primjer, kako taj starac, taj ugledni dostojanstvenik koji bi mu po godinama mogao biti djed, čak i prekida svoj razgovor da sasluša njega, ovako mlada i neiskusna čovjeka, i ne samo da ga sluša, nego očito cijeni njegovo mišljenje, tako je ljubazan, tako je iskreno dobrodušan, a onamo su oni tuđi i tek se prvi put sastaju. Kneževe se žarke osjetljivosti dojmila možda najviše istančanost te uljudnosti. Možda je i unaprijed bio prejako sklon pa i zaokupljen sretnim dojmom.
A međutim, svi ti ljudi – premda su dakako bili »domaći prijatelji« i uzajamni prijatelji – nisu ipak ni izdaleka bili toliki prijatelji niti tomu domu, niti uzajamni, za kakve ih je držao knez čim su ga predstavili i upoznali s njima. Bilo je tu ljudi koji nikad ni za što ne bi priznali da su Jepančini ikoliko ravni njima. Bilo je tu ljudi koji su i sasvim mrzili jedan drugoga; starica Bjelokonska za cijeloga je života »prezirala« ženu »starkelje-dostojanstvenika«, a ova opet nije nikako trpjela Lizavetu Prokofjevnu. Taj »dostojanstvenik«, muž njezin, koji je odnekud bio pokrovitelj Jepančinima još od njihove mladosti, pa i sada je tu vodio glavnu riječ, bio je takva silna ličnost u očima Ivana Fjodoroviča da on u njegovoj nazočnosti ništa nije mogao osjećati osim smjernosti i straha, te bi i iskreno prezirao sebe kad bi ma i časak smatrao da je jednak njemu, a ne bi u njemu gledao Zeusa olimpskog. Bilo je tu ljudi koji se nisu susretali po nekoliko godina i nije među njima bilo ničega osim ravnodušnosti, možda i odvratnosti, ali se sastali sada kao da su se vidjeli tek jučer u najprijateljskijem i najugodnijem društvu. Društvo uostalom nije bilo brojno. Osim Bjelokonske i starkelje-dostojanstvenika, koji je zaista bio ugledna ličnost, i osim njegove žene, bio je tu ponajprije jedan jako vrijedan vojnik general, barun ili grof, s njemačkim imenom – čovjek neobično šutljiv, na glasu kao divan poznavatelj državnih poslova i gotovo kao učenjak – jedan od onih Olimpljana-upravnika koji znaju sve »osim možda same Rusije«, čovjek koji u pet godina izriče po jednu rečenicu, »znamenitu po svojoj dubini«, ali ta je rečenica takva da će svakako postati poslovicom, i za nju će doznati čak i u najvišem krugu; jedan od onih činovnika glavešina koji obično nakon iznimno duge (začudo duge) službe umiru u visoku činu, na krasnim mjestima i sa silnim novcem, premda i bez velikih djela i čak s nekim neprijateljstvom za takva djela. Taj je general bio neposredni pretpostavljeni Ivanu Fjodoroviču u službi te ga je on u žaru svoga plemenitoga srca, pa i po osobitom samoljublju, smatrao također svojim dobrotvorom, makar sam general nije sebe nipošto smatrao dobrotvorom Ivana Fjodoroviča, nego se vladao prema njemu sasvim spokojno, iako se rado koristio prerazličnim njegovim uslugama, a inače bi ga odmah zamijenio drugim činovnikom kad bi to iziskivale kakve zamisli, makar i nikako ne bile najviše. Tu je bio još jedan vremešan, važan gospodin, tobože čak i neki rođak Lizaveti Prokofjevnoj, premda to nije nikako bila istina; čovjek u lijepu činu i zvanju, čovjek bogat i iz dobre obitelji, temeljan i jako valjana zdravlja, velik govorljivac, pa i na glasu kao nezadovoljan čovjek (doduše u najdopuštenijem smislu te riječi), čovjek čak i žučljiv (ali i to je u njega bilo ugodno), s manirama engleskih aristokrata i s engleskim ukusom (na primjer, što se tiče krvavoga bifteka, konjske sprege, lakaja i tako dalje). Bio je silan prijatelj »dostojanstveniku«, zabavljao ga, a osim toga se Lizaveta Prokofjevna zbog nečega odavala neobičnoj misli da će tom vremešnom gospodinu (čovjeku malo lakomislenu i donekle ljubitelju ženskoga spola) odjednom pasti na pamet da usreći Aleksandru bračnom ponudom. Nakon toga, najvišega najuglednijeg sloja u društvu, dolazio je sloj mladih gostiju, ali i ti su sjali jako otmjenim svojstvima. Osim kneza Ščerbackog i Jevgenija Pavloviča, pripadao je tomu sloju i poznati, zamamni knez Nahalov, bivši zavodnik i pobjednik ženskih srdaca po svoj Europi, čovjek kojemu je sada već kojih četrdeset i pet godina, ali je sve još lijepe vanjštine, divno umije pripovijedati, čovjek koji ima imetka, uostalom, nešto neuređena, a prema navadi živi najviše u tuđini. Tu su bili napokon ljudi koji kao da su sačinjavali gotovo treći zasebni sloj, nisu pripadali sami po sebi »ekskluzivnom krugu« društvenomu, ali si ih jednako onako, kao i Jepančine, mogao katkada sretati u tom »ekskluzivnom« krugu. Jepančini su prema nekom taktu, primljenom za pravilo, voljeli, u onim rijetkim zgodama kad se kod njih sastajalo pozvano društvo, miješati više društvo s ljudima nižega sloja, s odabranim predstavnicima »srednje vrste ljudi«. Jepančine su čak i hvalili zbog toga i govorili o njima da razumiju svoj položaj i ljudi su s taktom, a Jepančini su se ponosili takvim sudom o njima. Jedan od predstavnika te srednje vrste ljudi bio je te večeri jedan inženjer, pukovnik, ozbiljan čovjek, vrlo dobar prijatelj knezu Ščerbackom, koji ga je i uveo k Jepančininima, čovjek koji je, uostalom, u društvu bio šutljiv, a na velikom je kažiprstu desne ruke nosio velik i vidljiv prsten, po svoj prilici poklon. Tu je bio napokon čak i jedan literat, pjesnik njemačkog roda, ali ruski pjesnik, a osim toga sasvim pristojan, tako da je bez straha mogao biti uveden u otmjeno društvo. Bio je zgodne vanjštine, doduše nekako neugodne, bilo mu je po prilici trideset i osam godina, odijevao se besprijekorno, a bio je iz njemačke obitelji, nadasve građanske, ali i nadasve čestite; znao se koristiti različitim slučajevima, progurati se pod pokroviteljstvo visokih ljudi i održati se u njihovoj milosti. Nekada je preveo s njemačkoga neko znamenito djelo nekog znamenitog njemačkog pjesnika, u stihovima, znao je namijeniti svoj prijevod, znao se pohvaliti prijateljstvom s jednim znamenitim, ali pokojnim ruskim pjesnikom (postoji cio sloj pisaca koji se iznimno vole u tisku dičiti prijateljstvom s velikim, ali pokojnim piscima), a trk ga je nedavno uvela k Jepančinima žena »starkelje-dostojanstvenika«. Ta je gospođa bila na glasu kao pokroviteljica literatima i učenjacima, pa je i zaista jednomu ili dvojici pisaca pribavila čak i mirovinu, preko onih visokih ličnosti kod kojih je vrijedila. A neku je vrijednost i imala. Bila je to dama od kojih četrdeset i pet godina (dakle, jako mlada žena onakvomu staromu starkelji kakav je njezin muž), bivša ljepotica koja se, po maniji prirođenoj mnogim damama od četrdeset i pet godina, voljela i sada odijevati pregizdavo; pameti nije bila osobite, a jako sumnjivog znanja o literaturi. No zakriljavanje literata bilo je njoj isto takva manija kao i gizdava odjeća. Njoj su se posvećivala mnoga djela i prijevodi; dva-tri pisca naštampala su po njenu dopuštenju svoja pisma o iznimno važnim stvarima što su ih pisali njoj... I eto, cijelo to društvo smatrao je knez pravim pravcatim, držao ga za suho zlato, bez mješavine. Uostalom, i svi ti ljudi bili su te večeri kao namjerice najbolje volje i vrlo zadovoljni sobom. Svi su do jednoga znali da svojim posjetom iskazuju Jepančinima veliku čast. Ali knez nije žalibože ni sanjao o takvim finesama. Nije, na primjer, ni sanjao da se Jepančini, kad se odlučuju na tako važnu odluku o udesu svoje kćeri, ne bi ni usudili njega, kneza Lava Nikolajeviča, ne pokazati starkelji-dostojanstveniku, priznatom pokrovitelju njihove obitelji. A starkelja-dostojanstvenik, premda bi sasvim spokojno saslušao vijest da je kakva najgroznija nesreća stigla Jepančine – svakako bi se uvrijedio kad bi Jepančini zaručili kćer bez njegova savjeta, i da se tako kaže, bez njegova pitanja. Knez Nahalov, taj mili, taj neosporno oštroumni i nadasve srdačni čovjek, bio je silno uvjeren da je on neko sunce koje je te noći sinulo nad gostinjskom sobom Jepančinih. Smatrao ih je beskrajno nižima od sebe, i baš ta prostodušna i otmjena misao stvarala je u njemu divnu, milu neusiljenost i ljubaznost s tim istim Jepančinima. Znao je jako dobro da mora večeras svakako pripovjediti štogod čime će očarati društvo, i s nekim se zanosom spremao na to. Kad je knez Lav Nikolajevič saslušao poslije tu pripovijest, priznavao je da nije nikad ništa čuo što bi nalikovalo na takav sjajni humor i na takvu divnu živahnost i naivnost, gotovo ganutljivu u ustima takvoga don Juana kao što je knez Nahalov. A da je samo znao kako je ta pripovijest stara, otrcana; kako je napamet naučena i kako se već istrošila i dosadila po svim gostinjskim sobama, a samo se kod Jepančinih javlja opet kao novost, kao nenadana, iskrena i blistava uspomena sjajnog i krasnog čovjeka! Naposljetku i Njemčić pjesničić, premda se vladao neobično ljubazno i skromno, i on je gotovo smatrao da svojim posjetom iskazuje tomu domu čast. No knez nije primijetio naličje, nije opažao što je odozdo. Tu nevolju nije predviđala Aglaja. Ona je te večeri bila krasna. Sve su tri gospođice bile elegantno odjevene, ali ne raskošno, a i nekako su se posebno počešljale. Aglaja je sjedila s Jevgenijem Pavlovičem i neobično prijateljski razgovarala s njim i šalila se. Jevgenij Pavlovič vladao se kao nešto ozbiljnije nego inače, možda i on iz poštovanja prema dostojanstvenicima. Ali njega su već odavno znali u otmjenom svijetu; bio se u njem već udomaćio premda je bio mlad. Te je večeri došao k Jepančinima s florom na šeširu, a Bjelokonska ga je pohvalila zbog tog flora: drugi koji otmjeni nećak ne bi možda u takvim prilikama ni stavio flor za takvim stricem. I Lizaveta je Prokofjevna bila zadovoljna time, ali se općenito činila nekako prezabrinutom. Knez je primijetio da ga je Aglaja dva-tri puta pozorno pogledala i čini se da je bila zadovoljna njime. Malo-pomalo sve ga više ispunjavao osjećaj sreće. Maloprijašnje »fantastične« misli i strahovanja (nakon razgovora s Lebedevim) činili su mu se sada, kad bi ih se iznenada ali često sjećao, tako nevjerojatnim, nemogućim, pa i smiješnim snom! (Ionako mu je bila prva, makar i nesvjesna želja, maloprije i cijelog dana – udesiti nekako da ne bi vjerovao tomu snu!) Govorio je malo, a i to samo odgovarao na pitanja, a naposljetku je zašutio sasvim, sjedio i sve slušao, ali se očito sav topio od miline. Malo-pomalo stvorilo se u njemu nešto kao nadahnuće, koje će planuti čim bude prilike... A progovorio je slučajno, opet odgovarajući na pitanje i, činilo se, bez ikakvih osobitih nakana...