Rok je bio urečen u dvanaest sati, no knez je sasvim iznenada zakasnio. Kad se vraćao kući, zatekao je generala gdje ga očekuje. Na prvi je pogled opazio da je zlovoljan, a možda baš zato što je morao čekati. Knez se ispriča i brže sjedne, ali nekako začudo plaho, kao da mu je gost od porculana i on se svaki čas boji da ga ne bi razbio. Prije nije nikad bio snebljiv s generalom, pa mu nije ni na pamet padala neprilika. Ubrzo razabra knez da je to sasvim drugačiji čovjek nego jučer: umjesto smetnje i rastresenosti izvirivala je neka neobična suzdržanost; moglo se zaključiti da je to čovjek koji se napokon odlučio na nešto. No spokoj je bio više vanjski nego zbiljski. Svakako je gost bio otmjen i neusiljen, premda i s nekom suzdržanom dostojanstvenošću; isprva se vladao prema knezu čak i kao malo milostivo – baš onako kako znaju ponekad biti otmjeno neusiljeni neki ponosni ljudi kad budu nepravo uvrijeđeni. Govorio je ljubazno, ali i s nekom sjetom u izgovoru.
– Vaša knjiga, koju sam onomad uzajmio od vas – mahne on glavom na knjigu koju je donio te je ležala na stolu. – Hvala vam.
– Ah, da; jeste li pročitali taj članak, generale? Kako vam se svidio? Zanimljiv je? – razveselio se knez što može što prije započeti sporedniji razgovor.
– Zanimljivo je, hajde de, ali je grubo i, dakako, besmisleno. Možda je i laž na svakom koraku.
General je govorio odrješito, pa i malo otezao riječi.
– Ah, to vam je prostodušna pripovijest; pripovijest starog vojnika očevica o boravku Francuza u Moskvi; neke su stvari divne. Osim toga su svi takvi zapisi očevidaca dragocjeni, bilo tko bio očevidac. Zar nije istina?
– Da sam urednik, ne bih bio to tiskao; što se pak tiče općenito zapisa očevidaca, prije će ljudi povjerovati priprostomu lažljivcu koji je šaljivac, nego čovjeku dostojnom i zaslužnom. Znam ja neke zapise o dvanaestoj godini koji su... Odlučio sam, kneže, otići iz te kuće – iz kuće gospodina Lebedeva.
General pogleda kneza važnim pogledom.
– Vi imate svoj stan, u Pavlovsku, kod... kod vaše kćeri... – izgovori knez, ne znajući što bi rekao. Sjetio se da je general i došao zbog savjeta u iznimnom poslu o kojemu mu ovisi sudbina.
– Kod svoje žene; drugim riječima, svoj stan i u kući moje kćeri.
– Oprostite, ja...
– Iz Lebedevljeve kuće odlazim zato, mili kneže, jer sam prekinuo s tim čovjekom; prekinuo sam sinoć, a kajem se što nisam i prije. Ja iziskujem poštovanje, kneže, i želim ga zadobivati i od onih kojima poklanjam, što se kaže, srce svoje. Kneže, ja često poklanjam svoje srce i gotovo svagda budem prevaren. Taj čovjek nije dostojan moga poklona.
– U njemu ima mnogo neurednosti – primijeti knez suzdržano – i neke crte... ali u tome se svemu primjećuje srce, lukava, a katkad i dosjetljiva pamet.
Finoća izražaja i smjeran ton očito su polaskali generalu, premda je sve još pogledavao katkada s nenadanom nepovjerljivošću. No knežev je ton bio tako prirodan i iskren da nije mogao sumnjati.
– Da, u njega ima i dobrih osobina – prihvati general – to sam ja prvi objavio kad sam tomu stvoru gotovo poklonio svoje prijateljstvo. Ta ne treba meni njegova kuća i njegova gostoljubivost, kad imam svoju vlastitu obitelj. Ne pravdam ja svoje opačine; ja sam nesuzdržan; pio sam s njime vino, a sada to možda oplakujem. Ali nisam se valjda jedino zbog pića (oprostite, kneže, grubost iskrenosti u razdraženoga čovjeka), nisam se jedino zbog pića združio s njim! Mene su baš zadobile osobine, kako vi kažete. No sve do neke granice, pa i osobine; a ako je on drzak te odjedanput u oči tvrdi da je dvanaeste godine, još dok je bio dijete, kao mališan, izgubio lijevu nogu i pokopao je na Vaganjkovskom groblju u Moskvi, to već prelazi granicu, javlja se nepoštovanje, iskazuje se bezobraznost...
– Možda je bila samo šala za veseli smijeh.
– Razumijem. Nevina laž za veseli smijeh, makar bila i gruba, ne vrijeđa čovječje srce. Gdjekoji i laže, ako vas volja, jedino od prijateljstva, da razveseli subesjednika; no ako izviruje nepoštovanje, ako tko možda baš takvim nepoštovanjem želi pokazati da mu je vaše društvo teret, onda preostaje plemenitu čovjeku samo da se odvrati i prekine drugovanje, a uvreditelja da stjera onamo gdje mu je mjesto.
General je čak i pocrvenio dok je to govorio.
– Pa Lebedev i nije mogao biti dvanaeste godine u Moskvi; premlad je za to; to je smiješno.
– Prvo to; no recimo da se već mogao roditi onda; ali kako smije tvrditi u oči, da je francuski chasseur uperio na njega top i odbio mu nogu, tako za šalu, da je on podigao tu nogu i odnio je kući, onda je pokopao na Vaganjkovskom groblju, te kaže da je nad njom postavio spomenik, s natpisom s jedne strane: »Ovdje je pokopana noga koleškoga sekretara Lebedeva«, a s druge strane: »Počivaj, mili praše, do radosnog uskrsnuća« i da naposljetku služi svake godine za nju panihidu (to je već svetogrđe) i zbog toga putuje svake godine u Moskvu. A za dokaz me poziva u Moskvu da pokaže i grob, i čak na Kremlju onaj isti francuski top koji je dopao u plijen; tvrdi da je jedanaesti od ulaznih vrata, francuski falkonet starinskog tipa.
– A uz to su mu obje noge čitave, vidi se! – nasmije se knez. Uvjeravam vas da je to nevina šala, ne srdite se!
– No, dopustite da i ja to razumijem; što se tiče nogu koje se vide – recimo da to još nije sasvim nevjerojatno; on tvrdi da mu je noga od Černosvitova...
– Ah, da, vele da s nogom od Černosvitova možeš igrati.
– Znam dobro; kad je Černosvitov pronašao svoju nogu, odmah je dotrčao k meni da mi je pokaže. Ali Černosvitovljeva je noga pronađena kudikamo kasnije... I uz to tvrdi da ni njegova pokojna žena za svega im bračnoga života nije znala da on, muž njezin, ima drvenu nogu.
»Ako si ti«, kaže on kad sam mu primijetio sve nezgrapnosti, »ako si ti dvanaeste godine bio Napoleonov paž, dopusti i meni da pokopam nogu na Vaganjkovskom groblju.«
I general kao da se malko zbunio, ali u taj je isti tren pogledao kneza sasvim uznosito i zamalo da nije podrugljivo.
– Recite sve, kneže – otegne osobito tečno – samo recite. Ja sam milostiv, govorite sve: priznajte kako vam je smiješna i sama misao što pred sobom gledate čovjeka u njegovu istinskom poniženju i... suvišnosti, a u isti mah čujete da je taj čovjek bio osobni svjedok... velim događajima. Nije vam on još ništa... nabrbljao?
– Nije; nisam ništa čuo od Lebedeva – ako vi govorite o Lebedevu...
– Hm!... ja sam mislio protivno. Zapravo smo i zapodjenuli jučer razgovor baš u povodu toga... čudnoga članka u arhivi. Primijetio sam da je nezgrapan, a kako sam ja sam bio osobni svjedok... vi se smješkate, kneže, vi mi gledate u lice?
– Ne-ne, ja...
– Ja sam mladolik – otezao je general riječi – ali sam po godinama nešto stariji nego što se zaista činim. Dvanaeste godine bilo je meni desetak ili jedanaestak godina. I sam ne znam pravo svoje godine. U osobniku su mi smanjene godine; i samomu mi je bila slabost da sam za cijeloga života pomlađivao sebe.
– Uvjeravam vas, generale, ne smatram nikako čudnim što ste dvanaeste godine bili u Moskvi... i dakako, vi možete pripovijedati... isto onako kao i svi koji su bili. Jedan od naših autobiografa započinje svoju knjigu baš time da su dvanaeste godine u Moskvi francuski vojnici kruhom hranili njega, napršče.
– Eto vidite – milostivo odobri general – moja zgoda nadilazi, dakako, obične zgode, ali nema u njoj ničega neobičnoga. Vrlo se često istina čini nemogućom. Kamer-paž! Čudno je slušati to, dakako. No zgoda s dječakom od dvanaest godina objašnjava se možda baš njegovom dobi. S dječakom od petnaest godina ne bi toga već bilo, i svakako je tako, jer da mi je bilo petnaest godina, ja ne bih onoga dana, kad je Napoleon ušao u Moskvu, bio pobjegao iz naše drvene kuće u Staroj Basmanci, od moje majke koja je zakasnila otputovati iz Moskve te je drhtala od straha. Da mi je bilo petnaest godina, bio bih se uplašio, a s deset godina nisam se ničega ustrašio, nego sam se progurao kroz svjetinu čak do dvorskih stuba kad je Napoleon sjahivao s konja.
– Vi ste bez sumnje dobro primijetili da se baš s deset godina možeš ne uplašiti... – odobri mu knez, a plašila ga i mučila misao da će za jedan tren pocrvenjeti.
– Bez sumnje, a sve se zbilo tako priprosto i prirodno kako se može zbiti samo u zbilji; da se toga prihvatio romanopisac, nagomilao bi svakojakih izmišljotina i nevjerojatnosti.
– I jest tako! – klikne knez. – Ta je misao zaprepaštavala i mene, pa još i nedavno. Znam jedno istinito ubojstvo zbog sata – sada je već u novinama. Da je to izmislio pisac – odmah bi poznavatelji narodnog života i kritičari zaviknuli da je nevjerojatno, a kad to u novinama pročitate kao činjenicu, osjećate da baš po takvim činjenicama učite rusku zbilju. Vi ste to lijepo primijetili generale – završi knez vatreno, silno radostan što je izmaknuo očitoj rumeni na licu.
– Zar nije istina? Zar nije istina? – uzvikne general, pa mu i oči zablistale od zadovoljstva. – Mališ, dječak koji ne razumije opasnost, progurava se kroz svjetinu da vidi sjaj, uniforme, pratnju i napokon velikana o kojem su mu toliko pripovijedali. Jer onda su svi nekoliko godina redom jedino o njemu i pripovijedali. Svijet je bio pun toga imena; ja sam ga, što se kaže, usisao s mlijekom. Kad je Napoleon prolazio dva koraka od mene, iznenada je razabrao moj pogled; bio sam u plemićkoj odori, odijevali su me lijepo. Ja jedini ovakav, u toj svjetini, priznajte sami...
– Nema sumnje, to ga je moralo iznenaditi i dokazalo mu je da nisu svi otišli, nego su ostali i plemići s djecom.
– Baš tako, baš tako! On je želio privući boljare! Kad je bacio na mene svoj orlovski pogled, valjda su mu moje oči bljesnule za odgovor. »Voilà un garçon bien éveillé! Qui est ton père?« Odgovorih mu odmah i gotovo mi je zapinjao dah od uzbuđenosti: »General koji je poginuo na bojnom polju za domovinu.« »Le fils d'un boyard et d'un brave par-dessus le marché! J'aime les boyards. M'aimes-tu, petit?« Na to brzo pitanje odgovorio sam isto tako brzo: »Rusko srce zna i u neprijatelju svoje domovine razabrati velikana!« To jest, zapravo se ne sjećam jesam li se doslovce izrazio tako... bio sam dijete... ali smisao je zacijelo bio taj! Napoleon se prenerazio, razmislio i rekao svojoj pratnji: »Volim ponos toga djeteta! No ako svi Rusi misle kao to dijete, to...« Nije dovršio, nego je ušao u dvor. Ja se odmah umiješao u pratnju i potrčao za njim. U pratnji se već rastapali preda mnom i gledali me kao miljenika. Ali sve je to samo protrenulo... Sjećam se samo da je car, kad je ušao u prvu dvoranu, zastao odjedanput pred slikom carice Katarine, dugo je zamišljen gledao, izgovorio naposljetku: »To je bila velika žena« – i prošao. Za dva dana svi su me već znali u dvoru i u Kremlju i zvali me »le petit boyard«. Odlazio sam kući samo na noćište. Kod kuće gotovo da polude. Za dva dana još umro Napoleonov paž, baron de Basencourt, koji nije podnio vojnu. Napoleon se sjetio mene; uzeli me, doveli, pa, ne kazujući ništa, probali mi mundir pokojnika koji je bio dječak od dvanaestak godina, a kad su me doveli u mundiru k caru i on mi klimnuo glavom, rekoše mi da sam udostojen milosti i imenovan pažem njegova veličanstva. Volio sam to i zaista sam odavno već gajio žarku simpatiju za njega... no, i osim toga, priznajte, sjajan mundir, a to je djetetu mnogo... Bio sam u tamnozelenom fraku, s dugim i uskim polama; zlatna dugmeta, crveni traci na rukavima sa zlatnim vezom, visoka, uspravna, otvorena ogrlica, izvezena zlatom, vezivo na polama; tijesne bijele hlače od losove kože, bijeli svileni prsluk, svilene čarape, cipele sa zaponkama... a kad bi car izjahivao i ja bio u pratnji, visoke čizme. Položaj nije, doduše, bio sjajan, i već su se slutile silne nevolje, ali na etiketu su pazili koliko su god mogli, i još s tim točnije što su se jače slutile te nevolje.
– Jest, dakako – promrmlja knez gotovo zbunjena lica – vaši bi zapisi bili... iznimno zanimljivi.
General je, dakako, pripovijedao ono što je još jučer pripovijedao Lebedevu; govor mu je, dakle, tekao; ali onda on opet pogleda kneza nepovjerljivo ispod oka.
– Moji zapisi – izgovori još s većim ponosom – da napišem svoje uspomene? To mene ne primamljuje, kneže! Ako vas volja, moje su uspomene već napisane, no... leže kod mene u ladici. Neka onda kad mi zemljom zaspu oči, neka se onda objave, pa će bez sumnje prevesti i na druge jezike, ne zbog njihove literarne vrijednosti, ne, nego zbog važnosti nadasve silnih činjenica kojima sam ja bio očit svjedok, makar i djetetom; ali tim više: kao dijete sam ja proniknuo, što se kaže, u najintimniju spavaću sobu »velikoga čovjeka«! Slušao sam noćima stenjanje toga »velikana u nesreći«, nije se on mogao žacati da ne stenje i ne plače pred djetetom, premda sam ja već razumijevao da je njegovim mukama razlog – šutnja cara Aleksandra.
– Da, on je pisao pisma... i nudio mir... – odobri mu knez plaho.
– Mi zapravo ne znamo kakve je baš ponude slao, ali je pisao svaki dan, svaki sat i pismo za pismom! Strahovito se uzrujavao. Jedne noći, kad smo bili sami, poletio sam u suzama k njemu (oh, ja sam ga ljubio!): »Zamolite, zamolite cara Aleksandra za oproštaj!« zaviknuo sam mu. To jest, trebao sam mu reći: »Pomirite se s carem Aleksandrom«, no ja sam kao dijete naivno iskazao svu svoju misao. »O, dijete moje!« odgovori on – hodao je gore-dolje po sobi – »o, dijete moje!« Kao da nije primjećivao tada da je meni deset godina, pa je čak i volio razgovarati sa mnom. »O, dijete moje, ja sam voljan ljubiti noge caru Aleksandru, ali zato kralju pruskomu, ali zato caru austrijskomu, oh, njima vječna mržnja i... naposljetku... ti ne razumiješ ništa o politici!« Kao da se odjedanput sjetio s kim govori, i zašutio, ali iz očiju su mu još dugo vrcale iskre. No, da ja opišem sve te činjenice – a ja sam bio svjedok i najvećim zgodama – da ih izdam sada, svi kritičari, sve te književne taštine, sve te zavisti, stranke i... neću, hvala lijepa!
– Što se tiče stranaka, vi ste, dakako, dobro primijetili i ja se slažem s vama – odgovori knez tiho, pošto je pošutio časak. – Ja sam, evo, tek nedavno pročitao Charrasovu knjigu o bitki kod Waterlooa. Knjiga je očito ozbiljna i stručnjaci tvrde da je napisana s iznimnim znanjem. Ali na svakoj stranici izviruje radost zbog poniženja Napoleonova, pa kad bi se mogao Napoleonu poreći čak i svaki trag talenta i u drugim vojnama, čini se da bi se Charras iznimno veselio tomu; a to već ne valja u takvom ozbiljnom djelu jer je strančarstvo. Jeste li veoma bili zabavljeni tada svojom službom kod... cara?
General je bio oduševljen. Kneževa je primjedba svojom ozbiljnošću i prostodušnošću razmela posljednje ostatke njegove nepovjerljivosti.
– Charras! Oh, ja sam se i sam zgražao! Odmah sam onda pisao njemu, no... zapravo se ne sjećam sada. Vi pitate jesam li bio zabavljen službom? O, nisam! Bio sam prozvan pažem, ali nisam to ni onda smatrao ozbiljnim. Uz to je Napoleon jako brzo izgubio svaku nadu da će pridobiti Ruse, pa bi, dakako, zaboravio bio i na mene kojega je privukao k sebi radi politike, da... da me nije zavolio osobno, to smijem reći sada. A mene je srce privlačilo njemu. Nisu iziskivali od mene nikakvu službu: morao sam katkad dolaziti u dvor i... na konju pratiti cara na šetnjama. To je sve. Jahao sam dobro. On je izjahivao prije objeda, a u pratnji su mu bili obično Davoust, ja, mameluk Roustan...
– Constant – izlanut će odjednom knez.
– N-nije, Constanta nije bilo onda; bio je tada otišao s pismom... carici Joséphini; ali umjesto njega su bila dvojica ordonansa, nekoliko poljskih ulana... no, to je bila cijela pratnja, osim generala, razumije se, i maršala, koje je Napoleon vodio sa sobom da s njima pregledava teren, položaj vojskama, da se savjetuje... Najviše je uz njega bio Davoust, sjećam ga se kao danas: golem, debeo, hladnokrvan čovjek s naočalama, s neobičnim pogledom. S njim se car najviše i savjetovao. Cijenio je njegove misli. Sjećam se, savjetovali su se već nekoliko dana: Davoust je dolazio i izjutra i navečer, često su se čak i prepirali; naposljetku kao da je počeo Napoleon pristajati. Bili su njih dvojica sami u kabinetu, a ja treći, gotovo me nisu ni opazili. Odjedanput Napoleonov pogled pao slučajno na mene, čudna mu misao zatitrala u očima. »Dječače!«, reče on meni iznenada. »Što misliš ti: ako ja primim pravoslavlje i oslobodim vaše kmetove, hoće li Rusi pristati uz mene ili neće?« – »Nikada!«, zaviknuo sam s negodovanjem. Napoleon se zapanjio. »U očima toga dječaka, kako su se zasjale od patriotizma«, reče on, »pročitao sam mišljenje cijeloga ruskoga naroda. Okanite se, Davoust! Sve su to fantazije! Razložite svoj drugi plan!«
– Da, ali i taj je plan bio silna misao! – reče knez s očitim interesom. – Vi, dakle, pripisujete taj plan Davoustu?
– Oni su se barem savjetovali. Misao je dakako bila napoleonska, orlovska misao, ali i drugi je plan bio također misao... To je bio baš onaj znameniti »conseil du lion«, kako je sâm Napoleon nazvao taj savjet Davoustov. Sastojao se u tome da se zatvori u Kremlju s cijelom vojskom, da posagrađuje baraka, da se opkopa utvrdama, da razmjesti topove, da poubija što više konja i nasoli im meso; da dobavi i napljačka što više žita i da prezimi do proljeća; a na proljeće da se probije kroz Ruse. Taj je plan silno zanio Napoleona. Jahali smo svaki dan oko kremaljskih zidina, a on je pokazivao gdje treba rušiti, a gdje graditi lunete, gdje raveline, gdje niz stražarnica – pogled, brzina, udar. Sve je najzad bilo riješeno: Davoust zaokupio neka se odluči konačno. Opet su bili nasamo, a ja treći. Opet Napoleon skrstio ruke i ushodao se po sobi. Nisam se mogao se otrgnuti od njegova lica, srce mi kucalo. »Ja idem«, reče Davoust. »Kamo?« upita Napoleon. »Soliti konjetinu«, reče Davoust. Napoleon zadršće, odlučivala se sudbina. »Dijete«, reče on odjedanput meni, »što misliš ti o našoj nakani?« Razumije se, zapitao me je onako kako se katkad čovjek najvećega uma obraća u posljednji časak licu ili naličju na novcu. Umjesto Napoleonu, obratio se ja k Davoustu i rekao mu kao po nekom nadahnuću: »Kidajte vi, generale, što prije kući!« Njegov plan je pao u vodu. Davoust slegao ramenima i šapnuo kad je izlazio: »Bah! Il devient supersticieux!« A sutradan se odredilo da kreću.
– Sve je to iznimno zanimljivo – izgovori knez silno tiho – ako je sve to bilo ovako... to jest, ja bih rekao... požuri se da se popravi.
– O, kneže! – uzvikne general, toliko opijen svojom pripoviješću da možda ne bi mogao zastati više ni pred najvećom neopreznošću – vi kažete: »ako je sve to bilo!« No bilo je još više, uvjeravam vas bilo je kudikamo više! Sve su to samo jadne, političke činjenice No kažem vam opet, bio sam svjedok noćnim suzama i jecajima toga velikana; a to nije nitko vidio osim mene! Istina je, pred kraj nije više plakao, nije imao suza, nego je samo jecao katkada; ali na lice mu je sve jače i jače padao kao neki mrak. Kao da ga je već vječnost zasjenjivala svojim mračnim krilom. Katkad smo obnoć provodili cijele sate sami, šuteći – mameluk je Roustan hrkao u susjednoj sobi; veoma je tvrdo spavao taj čovjek. »Zato je on vjeran meni i dinastiji«, govorio je o njemu Napoleon. Jedanput me je morila silna bol i on iznenada opazio suze u mojim očima; pogledao me ganut: »Ti me žališ!« uzviknuo je. »Ti me, dijete, žališ, a možda će me požaliti još i drugo dijete, moj sin, le roi de Rome; svi drugi, svi drugi me mrze, a braća će me prva izdati u nesreći!« Zaridao sam i poletio k njemu; sad nije izdržao ni on; zagrlili se mi i suze nam se smiješale. »Napišite, napišite pismo carici Joséphini!« zaridao sam mu. Napoleon se trgnuo, razmislio i rekao mi: »Spomenuo si mi treće srce koje me ljubi; hvala ti, prijatelju moj!« Smjesta je sjeo i napisao Josephini ono pismo s kojim je odmah sutradan otpravljen Constant.
– Jako ste lijepo učinili – reče knez. – Usred zlih misli naveli ste ga na dobro čuvstvo.
– Baš to i jest, kneže, i kako vi to krasno tumačite, u skladu s vašim vlastitim srcem! – klikne general oduševljeno, a začudo, u očima mu zablistale istinske suze. – Jest, kneže, jest, to je bio veličanstven prizor! I znate, zamalo te nisam otišao za njim u Pariz, pa bih, dakako, otišao s njim na »vrući otok zatočenja«, ali nažalost – naši su se udesi rastali! Razišli smo se: on na vrući otok, gdje se možda bar jedanput, u času teškoga jada, sjetio suza bijednoga dječaka koji ga je grlio i oprostio se s njim u Moskvi; a mene otpravili u kadetsku školu, gdje sam našao samo muštranje, prostaštvo svojih kolega i... Žalibože, sve je nestalo netragom! »Neću te otimati majci i ne vodim te sa sobom«, rekao mi je na dan uzmaka, »ali bih želio učiniti štogod za tebe.« Sjedao je već na konja. »Napišite mi štogod u album moje sestre, za uspomenu«, izrekoh u strahu, jer je bio jako zlovoljan i mračan. On se vrati, zaište pero, uze album i zapita me kad je već držao pero: »Koliko je godina tvojoj sestri?« – »Tri godine«, odgovorim ja. – »Petite fille alors.« I zapisao mi je u album:
»Ne mentez jamais!«
»Napoléon, votre ami sincère«. Ovakav savjet i u ovakav čas, priznajte i sami, kneže!
– Jest, to je znamenito.
– Taj je listić u zlatnom okviru pod staklom visio kod moje sestre za cijeloga njezina života u gostinskoj sobi, na najvidljivijem mjestu, sve do njezine smrti – umrla je pri porođaju; gdje je taj list sada – ne znam... no... ah, Bože moj, već su dva sata! Kako sam vas zadržao, kneže! To je neoprostivo.
General ustane.
– O, naprotiv! – promrmlja knez. – Tako ste me zaokupili i... napokon... tako je zanimljivo! Jako sam vam zahvalan!
– Kneže! – reče general, opet mu stišćući ruku da ga je zaboljela, i uporno ga gledajući blistavim očima, kao da se odjedanput osvijestio i kao da se zapanjio od neke nenadane misli. – Kneže! Vi ste toliko dobri, toliko prostodušni da je meni katkad i žao vas. Ja vas gledam s ganućem; o, blagoslovio vas Bog! Neka vam život započne i procvate... u ljubavi. A moj je život završen! O, zbogom, zbogom!
Izađe brzo, a lice zakrio rukama. U iskrenost njegova uzbuđenja nije knez mogao sumnjati. Razumio je također da je starac otišao sav omamljen od svoga uspjeha; ali je ipak slutio da je to jedan starac od one vrste lažljivaca koji lažu doduše požudno i do neznani, ali i na toj najvišoj točki svoje omame ipak sumnjaju o sebi da im ne vjeruju, pa i ne mogu vjerovati. U sadašnjem svojem stanju mogao se starac osvijestiti, zastidjeti se preko mjere, posumnjati u kneza da ga neobično žali, uvrijediti se. »Nisam li ja učinio gore što sam ga naveo na toliki zanos?« zabrinuo se knez, i odjedanput se nije mogao suzdržati, nego se grohotom smijao cijelih deset minuta. Stade isprva prekoravati sebe zbog tog smijeha, ali je odmah shvatio da se nema za što prekoravati jer je beskrajno žalio generala.
Slutnje su mu se obistinile. Još te večeri dobio je čudno pisamce, kratko, ali odlučno. General mu je javljao da se i s njim rastaje zauvijek, da ga cijeni i zahvalan mu je, ali neće ni od njega primati »znakove žaljenja koji ponižavaju dostojanstvo ionako već nesretnu čovjeku«. Kad je knez čuo da se starac zatvorio kod Nine Aleksandrovne, gotovo se umirio za njega. No vidjeli smo već da je general počinio neki pokor i kod Lizavete Prokofjevne. Ne možemo ovdje iznositi podrobnosti, ali ćemo primijetiti ukratko: tomu je sastanku bila jezgra da je general uplašio Lizavetu Prokofjevnu i, gorkim aluzijama o Ganji, natjerao je u negodovanje. Otpravili su ga sa sramotom. Zato je i proveo takvu noć i takvo jutro, napokon je šenuo i istrčao na ulicu gotovo mahnit.
Kolja sve još nije potpuno razumio stvar i čak se nadao da će uspjeti s odrješitošću.
– No, kamo ćemo sada, što mislite, generale? – reče on. – Knezu nećete, s Lebedevim ste se posvađali, novca nemate, ja ih nikad nemam: eto, ostadosmo kratkih rukava, nasred ulice.
– Bolje i kratkih rukava nego nikakvih – promrmlja general. – Tom sam... dosjetkom uzbudio zanos... u oficirskom društvu... četrdeset i četvrte... Tisuću... osam stotina... četrdeset četvrte godine, da!... Ne sjećam se... O, ne spominji, ne spominji! »Gdje je moja mladost, gdje je moja svježina!« Kao što je kliknuo... tko je to kliknuo, Kolja?
– To je kod Gogolja, u Mrtvim dušama, tata – odgovori Kolja i pogleda oca plašljivo ispod oka.
– Mrtve duše! O, da, mrtve! Kad me pokopaš, napiši na grob:
»Ovdje leži mrtva duša!«
»Sramota me progoni!«
Tko je to kazao, Kolja?
– Ne znam, tata.
– Jeropjegova nije bilo! Jeroške Jeropjegova!... – poviče on bijesan, zastajući na ulici. – I to je sin, rođeni sin! Jeropjegov, čovjek koji mi je jedanaest mjeseci bio što i brat, za kojega sam na dvoboj... Knez Vigorjeckij, naš kapetan, kaže njemu pri čaši: »Gdje si ti, Griša, dobio svoj Anin red, daj reci!« – »Na bojnom polju za domovinu, eto gdje sam ga dobio!« – Ja vičem: »Bravo, Griša!« No, tu je nastao dvoboj, a zatim se vjenčao... s Marjom Petrovnom Su... Sutuginom i poginuo na bojištu... Tane je odskočilo od mojega križa na grudima i ravno njemu u čelo. »Dovijeka neću zaboraviti!« zaviknuo je i srušio se. Ja... ja sam služio pošteno, Kolja; služio sam plemenito, no sramota – »sramota mene progoni!« Ti i Nina doći ćete na grobak... »Bijedna Nina!« Nekada sam je, Kolja, zvao tako, odavno, još u prvo vrijeme, i ona je tako voljela... Nina, Nina! Što sam ja učinio od tvoga udesa! Zašto bi ti i ljubila mene, strpljiva dušo! U tvoje je majke anđeoska duša, Kolja, čuješ li, anđeoska!
– Ja to znam, tata. Tata, zlatni moj, hajde da se vratimo kući, k mami! Ona je trčala za nama! No, što ste stali? Kao da ne razumijete... No, što plačete?
Kolja je i sam plakao i ljubio ocu ruke.
– Ti mi ljubiš ruke, meni!
– Pa da, vama, vama! A kakvo je to čudo? Ta što ričete nasred ulice, a general ste, vojnik; ta hajdemo!
– Blagoslovio te Bog za to, mili dječače, što si smjeran bio prema sramotnomu... jest, prema sramotnomu starkelji, ocu svojemu... Da bio i u tebe isto takav dječak... le roi de Rome... O, »proklet, bio ovaj dom!«
– Ta što se to zapravo zbiva ovdje! – uzavri odjedanput Kolja. – Što se dogodilo? Zašto se nećete sada vratiti kući? Niste valjda poludjeli?
– Protumačit ću, protumačit ću ti... sve ću ti reći; ne viči, čut će svijet... le roi de Rome... O, gadi mi se, žalostim se!
»Gdje je grob tvoj, dadiljo!«
Tko je to kliknuo, Kolja?
– Ne znam, ne znam tko je kliknuo! Hajdemo kući odmah, odmah! Ja ću istući Ganju, ako želite... ali kamo ćete vi opet?
No general ga je vukao prema stubama jedne obližnje kuće.
– Kamo ćete vi? To su tuđe stube!
General sjeo na stube i sve vukao Kolju za ruku k sebi.
– Nagni se, nagni se! – mrmljao je. – Sve ću ti reći... sramota je... nagni se... uhom, uhom; reći ću ti u uho.
– Ta što vi to! – strašno se uplaši Kolja, ali ipak primakne uho.
– Le roi de Rome... – prošapće general, a kao da ga je spopala drhtavica.
– Što je?... Ta kakav vam se nadao le roi de Rome?... Što?
– Ja... ja... – prošapće opet general, sve se jače i jače hvatajući »svojemu dječaku« za rame – ja... hoću... ja tebi... sve, Marja, Marja... Petrovna Su-su-su...
Kolja se istrgne, uhvati generala za ramena i gledao ga je kao lud. Starac se sav zacrvenio, usne mu pomodrjele, sitna mu trzavica preletjela licem. Odjedanput se nagnuo i počeo polako padati Kolji na ruke.
– Kap! – dosjeti se Kolja naposljetku, i poviče da je odjeknulo cijelom ulicom.