Vazda se tuže da kod nas nema praktičnih ljudi; da, na primjer, političkih ljudi ima mnogo, generala također mnogo; raznih upravitelja koliko god ustreba, odmah se može naći kakvih želiš – ali nema praktičnih ljudi. Svi se barem tuže da ih nema. Kažu čak i to da na nekim željeznicama nema ni valjanih službenika; u pokojem opet parobrodarskom društvu kažu da se ne može uvesti bar koliko-toliko snošljiva administracija. Sad čuješ da su se na nekoj tek otvorenoj željezničkoj pruzi sudarili vagoni ili se most provalio pod njima; sad pišu da je vlak gotovo prezimio usred snježne poljane: otputovali na nekoliko sati, a prestajali u snijegu pet dana. Sad pripovijedaju da mnoge tisuće pudova robe gnjiju na istome mjestu po dva i po tri mjeseca i čekaju da budu otpremljene. A sad pričaju (uostalom, to se i ne vjeruje), jedan administrator, to jest neki pazitelj, nekoga je trgovačkoga pomoćnika koji je navaljivao da roba bude otpremljena umjesto otpremnice administrirao po zubima i još protumačio svoj administrativni postupak time da se »malko naljutio«. Ima, čini se, u državnoj službi toliko područja da je strašno i pomisliti; svi su služili, svi služe, svi kane služiti – kako se, dakle, ne bi mogla, čini se, iz takvog materijala sastaviti neka pristojna društvena, parobrodarska administracija?
Na to odgovaraju katkad iznimno prostim odgovorom – toliko prostim da čak i ne vjeruju tome objašnjenju. Istina je, kažu, svi su kod nas služili ili služe i već dvjesto godina oteže se to po najljepšem njemačkom uzorku, od šukundjedova do praunuka, ali ljudi koji služe baš i jesu najnepraktičniji, i dotjeralo je dotle da su još nedavno i sami službenici držali apstraktnost i nedostatak praktičnoga znanja gotovo za najveće vrline preporuku. Uostalom, suvišno je što smo zapodjenuli govor o službenicima, htjeli smo zapravo govoriti o praktičnim ljudima. Tu i nema sumnje da se plahost i najpotpuniji nedostatak vlastite inicijative uvijek smatrao u nas glavnim i najboljim znakom praktična čovjeka – smatra se čak i sada. Ali čemu da krivimo sebe – ako se to mišljenje drži samo za okrivljivanje? Nedostatak originalnosti svagdje se, po cijelom svijetu, od pamtivijeka držao uvijek za svojstvo i za najbolju preporuku valjana, poslovna i praktična čovjeka, i barem dvadeset i devet od sto ljudi (barem toliko) uvijek je mislilo ovako, i možda je samo jedna stotina uvijek sudila i svuda drugačije.
Izumitelji i geniji gotovo su uvijek na početku svojega rada (a vrlo često i na kraju) bili držani u društvu jedino za glupane – to je već najobičnija primjedba, predobro poznata svima. Ako su, na primjer, tečajem desetaka godina svi vukli svoje novce u banku i navukli onamo milijarde po četiri postotka, onda se razumije: kad je nestalo založne banke i svi ostali uz svoju vlastitu inicijativu, već je dio tih milijuna morao svakako propasti u akcionarskoj groznici i u sljeparskim rukama – to je iziskivala čak i pristojnost i moral. Baš moral; ako su moralna plahost i pristojni nedostatak originalnosti bili u nas dosad, prema općem uvjerenju, neizbrisivo svojstvo valjana i čestita čovjeka, to bi već odviše bilo nevaljalo, pa i nepristojno, kad bismo se odjedanput tako temeljito promijenili. Koja se, na primjer, majka, ako nježno ljubi svoje dijete, neće uplašiti i razboljeti od straha ako joj sin ili kći tek imalo iskoči iz kolotečine. »Ne, bolje je neka bude sretan i proživi u blagostanju i bez originalnosti«, misli svaka majka, ljuljajući svoje dijete. A naše dadilje, kad ljuljaju djecu, od pamtivijeka tepaju i pjevuckaju: »U zlatu ćeš hodati, general ćeš biti ti!« U naših je dadilja, dakle, generalski čin bio smatran vrhuncem ruske sreće, pa je bio najpopularniji narodni ideal pokojnoga, prekrasnoga blaženstva. I zaista: tko kod nas nije mogao, kad sa srednjim uspjehom svrši ispit i odsluži trideset i pet godina, postati na kraju general i zgrnuti u založnoj banci neku svotu? Na taj je način Rus gotovo bez ikakva napora postizao naposljetku zvanje valjana i praktična čovjeka. Ne postati general mogao je zapravo kod nas jedino originalan čovjek, drugim riječima: nemiran. Možda tu postoji i neki nesporazum; ali ako se općenito govori, to je, čini se, istina, i naše je društvo imalo sasvim pravo kad je utvrđivalo svoj ideal praktičnog čovjeka. No ipak smo se upustili u nepotrebno brbljanje, a htjeli smo zapravo za objašnjenje reći nekoliko riječi o poznatoj nam obitelji Jepančinih. Ti su ljudi, ili barem oni obiteljski članovi koji su najviše rasuđivali, neprestano bolovali od jedne gotovo zajedničke obiteljske karakteristike, upravo oprečne onim vrlinama o kojima smo raspravljali maloprije. Ako i nisu sasvim razumijevali tu činjenicu (jer ju je teško razumjeti), ipak su katkad sumnjali da u njihovoj obitelji sve biva nekako drugačije nego u svih drugih. U svih je glatko, u njih je hrapavo; svi se voze po pruzi – oni svaki čas iskaču iz kolotečine. Svi se svaki čas i moralno boje, a oni se ne boje. Istina, Lizaveta se Prokofjevna i odviše strašila, ali to ipak nije bila ona moralna plašljivost visokog društva za kojim su žalili. Uostalom, možda je usplahirena bila jedino Lizaveta Prokofjevna: gospođice su bile mlade – doduše vrlo oštroumna i ironična čeljad, ali general, ako se i trudio proniknuti u suštinu stvari i jest pronicao (no s nategom), u teškim je zgodama govorio jedino »hm!« i na kraju krajeva sasvim se uzdao u Lizavetu Prokofjevnu. Ona je, dakle, bila odgovorna. I nije se ta obitelj odlikovala, na primjer, kakvom vlastitom inicijativom ili iskakala iz kolotečine od svjesne želje za originalnošću, što bi bilo već sasvim nepristojno. O, nije! Nije zaista bilo ništa od toga, to jest, nije bilo nikakve svjesno određene svrhe, no ipak je kraj krajeva bio da je obitelj Jepančinih bila doduše vrlo čestita, a ipak nekako nije bila takva kakva općenito treba biti svaka čestita obitelj. U posljednje je vrijeme Lizaveta Prokofjevna stala za sve kriviti jedino sebe i svoj »nesretni« karakter te joj je od toga još i porasla muka. Svaki čas je krstila sebe »glupom, nepristojnom čudakinjom« i mučila se sumnjičavošću, neprestano se bunila, nije se znala izbaviti iz kakve najobičnije neprilike i svaki čas je preuveličavala svoje nedaće.
Još u početku naše pripovijesti spomenuli smo da su Jepančini uživali opće i istinsko poštovanje. I sam general Ivan Fjodorovič, čovjek niska porijekla, bio je svuda priman neprijeporno i s poštovanjem. Poštovanje je zasluživao, prvo, kao čovjek bogat i ne baš »nije posljednji«, a drugo, kao potpuno čestit čovjek, ako i nije bistar. Ali neka tupost pameti čini se da je gotovo prijeko potrebno svojstvo, ako ne svakom radnom čovjeku, a ono barem svakomu koji zgrće novac. Naposljetku, general je imao valjane manire, bio je skroman, znao je šutjeti, a u isti mah nije puštao da ga tko pričepi, i to nije bilo samo zbog generalštine, nego i zato što je bio pošten i plemenit čovjek. Najvažnije je bilo to što je bio čovjek sa silnom protekcijom. Što se pak tiče Lizavete Prokofjevne, ona je bila, kako se već objasnilo gore, i dobra roda, premda kod nas ne paze mnogo na rod ako uz to ne idu i potrebne veze. Ali u nje su se našle najzad i veze; poštovale su je i naposljetku zavoljele takve ličnosti da su je nakon njih morali, dakako, poštovati i primati svi. Nema sumnje da su njezine obiteljske muke bile bezrazložne, imale nikakav uzrok i bile čak smiješno pretjerane, no ako tko ima na nosu ili na čelu bradavicu, onda mu se čini: svima je na svijetu bilo i jest jedino do toga da ti gledaju bradavicu, da joj se smiju i da te kude zbog nje, sve ako si uz to otkrio Ameriku. Nema sumnje ni u to da su Lizavetu Prokofjevnu zaista smatrali u društvu »čudakinjom«; ali unatoč tomu, cijenili su je neprijeporno; a Lizaveta je Prokofjevna naposljetku počela i ne vjerovati u to da nju cijene – u tom je bila sva nevolja. Kad je gledala svoje kćeri, mučila ju je sumnja da neprestano nečim šteti njihovoj karijeri, da joj je karakter smiješan, nepristojan i nepodnošljiv, a za to je, razumije se, bez prestanka krivila baš svoje kćeri i Ivana Fjodoroviča i po cijele se dane svađala s njima, premda ih je u isti mah voljela do zaborava o samoj sebi i gotovo do strasti.
Najgore ju je mučila sumnja da i njezine kćeri postaju isto takve »čudakinje« kao što je ona te da takvih djevojaka kakve su one i nema na svijetu, pa i ne treba biti. »Rastu nihilistice, to je jedino!«, govorila je u sebi svaki čas. Posljednje godine, a pogotovo u posljednjih nekoliko mjeseci, ta se tužna misao počela ustaljivati u njoj sve jače i jače. »Prvo, zašto se one ne udaju?«, zapitkivala je sebe svaki čas. »Da muče mater – u tom one vide svrhu svojega života, a to dakako i jest, jer to su sve nove ideje, sve je to prokleto žensko pitanje! Zar nije Aglaja prije pola godine nakanila odrezati svoju divnu kosu? (Gospode, a ja nisam u svoje vrijeme ni imala takvu kosu!) I već su joj u rukama bile škarice, i ja sam je na koljenima jedva namolila da to ne čini!... No ona je to, recimo, radila zbog pakosti, da namuči mater, jer je zla djevojka, samovoljna, razmažena, ali glavno zla, zla, zla! I zar se nije povela za njom i ta debela Aleksandra, da i ona odreže svoje čupe, i to ne od pakosti, ne od hira, nego iskreno, kao luda koju je uvjerila Aglaja da će udobnije spavati bez kose i neće je boljeti glava! I koliko je, koliko, koliko – evo već pet godina – imala ona mladoženja? I bili su zaista valjani ljudi, neki čak i najdivniji ljudi! Što one i čekaju, zašto se ne udaju? Samo da ozlojeđuju mater – nemaju nikakvog drugog razloga! Nikakvog! Nikakvog!
Naposljetku, sinulo sunce i njezinu materinskom srcu: udomit će se napokon bar jedna kći, barem Adelaida. »Bar jednu da stresem sa sebe«, govorila je Lizaveta Prokofjevna kad joj je bila prilika o tom govoriti naglas. (U sebi je govorila kudikamo nježnije.) I kako se lijepo, kako se dolično uredila cijela stvar; čak su i u otmjenom svijetu počeli s poštovanjem govoriti o tome. Poznat čovjek, knez, s imetkom, valjan čovjek i uza sve to po srcu joj, što ćeš, misliš, bolje? No za Adelaidu se i prije bojala manje nego za druge kćeri, premda su njezine umjetničke sklonosti znale katkad jako smućivati Lizaveti Prokofjevnoj srce koje je neprestano bilo u sumnji. »Barem je vesele ćudi i uz to ima mnogo razbora – neće dakle propasti djevojka«, tješila se na kraju krajeva. Za Aglaju se bojala više nego za sve. Da se ovom prilikom kaže, s najstarijom, Aleksandrom, nije Lizaveta Prokofjevna ni sama znala što bi: bi li se bojala za nju ili ne bi? Na trenutak joj se činilo da je već sasvim »propala djevojka«, dvadeset i pet godina – i ostat će, dakle, usidjelica. I »uz takvu ljepotu!...« Lizaveta je Prokofjevna zbog nje i plakala noćima, a za tih je samih noći Aleksandra Ivanovna spavala najspokojnijim snom. »Ta što je ona – nihilistica ili je, jednostavno, luda?« Da Aleksandra je Ivanovna nije luda, u to Lizaveta Prokofjevna nije sumnjala ni najmanje: iznimno je cijenila sud Aleksandre Ivanovne i voljela se savjetovati s njom. Ali da je »mlitavica« – u to nema nikakve sumnje. »Toliko je mirna da je i ne možeš razdrmati! Uostalom, ni mlitavice nisu mirne – hu! Sasvim su me smutile!« U Lizavete je Prokofjevne bila neka neobjašnjiva samilosna simpatija za Aleksandru Ivanovnu, još više nego i za Aglaju koja je bila njezin kumir. Ali žučljivi ispadi (u kojima se poglavito i prozivala njezina materinska brižnost i simpatija), zabadanje, takvi nadimci kao što je »mlitavica« – bili su Aleksandri samo smiješni. Dolazilo je katkad dotle da su najbezazlenije stvari srdile strahovito Lizavetu Prokofjevnu i izbacivale je iz takta. Aleksandra je Ivanovna voljela, na primjer, jako dugo spavati i obično je mnogo sanjala, no sni su joj se odlikovali uvijek nekom neobičnom prazninom i nevinošću, pristajali bi djetetu od sedam godina; pa eto, i ta je nevinost opet počela zbog nečega razdraživati mater. Jedanput je Aleksandra Ivanovna usnula devet kokoši i iz toga se izlegla prava svađa između nje i matere – zašto? – teško je i objasniti. Jedanput, jedan jedini put, dogodilo joj se da je usnula kao nešto originalno – vidjela je monaha, samoga, u nekoj mračnoj sobi u koju se vazda bojala ući. Taj su san odmah sa slavljem pripovjedile Lizaveti Prokofjevnoj obje sestre smijući se do suza; ali mama se opet rasrdila i sve tri ih okrstila ludama. »Hm! Mirna je kao glupara i zbilja je prava hladna voda, ne možeš je prodrmati, a žalosti se, a zna se katkad sasvim ražalostiti! Za čime ona tuguje, za čime?« Katkad je postavljala to pitanje i Ivanu Fjodoroviču, a prema svojem običaju, u histeriji, oporo, očekujući odmah odgovor. Ivan je Fjodorovič mumljao, mrštio se, slijegao ramenima i zaključivao naposljetku, šireći ruke:
– Treba joj muž!
– Samo ne dao joj Bog takvog kakvi ste vi, Ivane Fjodoroviču – rasprsnula bi se naposljetku Lizaveta Prokofjevna kao bomba. – Ne takvoga po mišljenju i sudu kakvi ste vi, Ivane Fjodoroviču; ne takvoga gruboga grubijana kakvi ste vi, Ivane Fjodoroviču... Ivan je Fjodorovič odmah uzmicao, a Lizaveta se Prokofjevna umirivala nakon svojega »rasprsnuća«. Razumije se, još istoga je dana navečer nužno bila neobično pažljiva, tiha, umiljata i smjerna prema Ivanu Fjodoroviču, »grubomu svojem grubijanu« Ivanu Fjodoroviču dobromu i milom, obožavanom svojemu Ivanu Fjodoroviču, jer za cijeloga je života voljela, pa i zaljubljena bila u svoga Ivana Fjodoroviča, što je dobro znao i sam Ivan Fjodorovič te je beskrajno cijenio svoju Lizavetu Prokofjevnu. Ali glavna i neprestana muka njezina bila je Aglaja.
»Sasvim, sasvim je kao i ja, moja slika i prilika u svakom pogledu«, govorila je u sebi Lizaveta Prokofjevna, »svojeglav, nevaljali vražić! Nihilistica, čudakinja, luđakinja, pakosnica, pakosnica, pakosnica! Oh, Gospode, kako će biti nesretna!«
No kako smo već rekli, sinulo je sunce te sve ublažilo i osvijetlilo na časak. U životu Lizavete Prokofjevne bio je to gotovo mjesec tijekom kojega je sasvim odahnula od svih nemira. Zbog bliske svadbe Adelaidine počelo se u otmjenom svijetu govoriti i o Aglaji, i pri tom se Aglaja držala svuda tako krasno, tako pristalo, tako pametno, tako pobjedonosno, malko ponosito, ali to njoj i priliči! Tako je umiljata, tako je ljubazna bila majci cio mjesec! (»Istina, treba još vrlo dobro, dobro promotriti toga Jevgenija Pavloviča, treba proniknuti u nj, a i Aglaja, čini se, nije njemu baš sklonija nego drugima!«) No ipak je postala odjednom takva divna djevojka – i kako je krasna, Bože, kako je krasna, iz dana u dan sve krasnija! I eto...
I eto, tek što se javio taj kukavni knežić, taj tričavi idiotić, sve se opet uzbunilo, sve je u kući krenulo naopako!
– No što se dogodilo?
Drugima se zacijelo i ne bi bilo dogodilo ništa. Ali time se baš i odlikovala Lizaveta Prokofjevna da je u sastavu i u zbrci najobičnijih stvari, zbog nemira koji je vazda bio u njoj, znala svagda naslutiti štogod što bi je plašilo ponekad do bolesti, najsumnjičavijim strahom, dakle i najtežim. Kako joj je, dakle, bilo kad je sada odjednom, kroz svu besmislicu smiješnih i neosnovanih nemira, zaista stalo provirivati nešto što je tobože zaista važno, nešto što tobože zaista vrijedi i brige i sumnje i sumnjičavosti.
»I kako su mi smjeli, kako su mi smjeli pisati to prokleto anonimno pismo o toj drolji, da je ona u vezi s Aglajom?«, mislila je Lizaveta Prokofjevna cijelim putem, dok je za sobom vukla kneza, i kod kuće, kad ga je posadila za okrugli stol oko kojega se bila okupila cijela obitelj. »Kako su smjeli pomisliti na to? Ta ja bih umrla od stida kad bih povjerovala samo trunak, ili kad bih pokazala Aglaji to pismo! Takve poruge nama, Jepančinima! I sve, sve zbog Ivana Fjodoroviča, sve zbog vas, Ivane Fjodoroviču! Ah, zašto se nismo preselili na Jelagin; ta ja sam govorila da ćemo na Jelagin! Možda je Varjka napisala to pismo, ja znam, ili možda... svemu je, svemu je kriv Ivan Fjodorovič! Njemu je ta drolja odigrala tu ludoriju, za spomen na prijašnje veze, da ga izvrgne ruglu, isto onako kako mu se i prije podrugivala, za nos ga vukla, dok joj je još nosio biserje... A na kraju krajeva, ipak smo mi tu upletene, ipak su upletene, Ivane Fjodoroviču, vaše kćeri, djevojke, gospođice, gospođice iz najboljeg društva, zaručnice; i one su tu bile, tu stajale, sve su saslušale, a upletene su i u historiju s dječacima, radujte se, i tu su bile i slušale! I neću oprostiti, neću oprostiti tomu knežiću, nikada mu neću oprostiti! I zašto je Aglaja tri dana u histeriji, zašto se gotovo zavadila sa sestrama, čak i s Aleksandrom kojoj je uvijek ljubila ruke, kao majci – toliko ju je cijenila? Zašto već tri dana zadaje svima zagonetke? Što će tu Gavrila Ivolgin? Zašto je jučer i danas hvalila Gavrilu Ivolgina te se rasplakala? Zašto je u tom anonimnom pismu spomenut taj prokleti »bijedni vitez«, kad ona kneževo pismo nije pokazala ni sestrama? I čemu... Zašto, zašto sam mu ja sada dotrčala kao mahnita i sama sam ga dovukla ovamo? Gospode, poludjela sam kad činim takve budalaštine! S mladićem govorim o kćerinim tajnama, i još... i još o takvim tajnama koje se tiču gotovo njega samoga! Gospode, sva sreća još što je on idiot i... i... kućni prijatelj! Ta zar se Aglaja zagledala u takvu benu! Gospode, što ja buncam! Pi! Mi smo originali... treba sve nas da pokazuju pod staklom, mene prvu, po deset kopjejaka za ulaznicu. Neću vam ja to oprostiti, Ivane Fjodoroviču, nikada vam neću oprostiti! I zašto ga ona sad ne zadirkuje? Obećala je da će zadirkivati, i eto, ne zadirkuje! Eto gle, gleda ga razrogačenim očima, šuti, ne odlazi, stoji, a sama mu je zabranila da ne smije dolaziti... On sjedi sav blijed. A prokleti taj brbljavac Jevgenij Pavlovič zaokupio sâm samcat sav razgovor! Baš se razglagoljao, ne možeš ni riječ uklopiti. Odmah bih doznala sve, samo da mi je navratiti razgovor«...
Knez je zaista sjedio gotovo blijed, za okruglim stolom, i činilo se da je u isti mah sav u strahu i na trenutke u zanosu koji je nedokučiv njemu samomu i zaokuplja mu svu dušu. Oh, kako se bojao pogledati na onu stranu, u onaj kut odakle ga uporno motre dva znana crna oka, a u isti mah, kako je zamirao od sreće što ovdje sjedi opet među njima, što će čuti znani glas – nakon onoga što mu je pisala. »Gospode, što će ona reći sada!« Nije izgovorio još ni jednu riječ, nego je pozorno slušao kako se »razglagoljao« Jevgenij Pavlovič, koji je rijetko bivao u takvom zadovoljnom i uzbuđenom raspoloženju kao sada, večeras. Knez ga je slušao dugo i nije razumijevao gotovo ni riječ. Okupili su se bili svi osim Ivana Fjodoroviča, koji se još nije bio vratio iz Petrograda. Bio je tu knez Ščerbacki. Čini se da su nakanili malo kasnije, prije čaja, otići slušati glazbu. Sadašnji su razgovor zapodjenuli očito prije kneževa dolaska. Ubrzo je šmugnuo na terasu i Kolja, koji je odnekud iskrsnuo. »Primaju ga, dakle ovdje kao i prije«, pomisli knez u sebi.
Ljetnikovac Jepančinih bio je raskošan, građen u stilu švicarske kuće, lijepo okićen sa svih strana cvijećem i lišćem. Sa svih ga je strana okruživao nevelik, ali krasan cvijetnjak. Sjedili su svi na terasi, kao i u kneza; samo je terasa bila malo prostranija i gizdavije ukrašena.
Tema započetoga razgovora, čini se, nije bila mnogima po volji; moglo se razabrati da je razgovor počeo nakon nesnosne prepirke, svi bi, dakako, željeli promijeniti temu, ali Jevgenij se Pavlovič, čini se, još više tvrdoglavio i nije pazio na dojam; knežev dolazak kao da ga je uzbudio još jače. Lizaveta se Prokofjevna mrštila, iako nije razumijevala sve. Aglaja, koja je sjedila postrance, gotovo u kutu, nije odlazila, nego je slušala i uporno šutjela.
– Dopustite – uzvraćao je Jevgenij Pavlovič vatreno – ja i ne govorim ništa protiv liberalizma. Liberalizam nije grijeh, to je prijeko potreban sastavni dio cijele cjeline koja bi se bez njega raspala ili zamrla; liberalizam također ima pravo postojati, kao i najčestitiji konzervatizam; no ja napadam na ruski liberalizam i opet ponavljam da napadam zapravo zato što ruski liberal nijeruski liberal, nego neruski liberal. Dajte mi ruskoga liberala i ja ću ga odmah poljubiti pred vama.
– Ako samo on bude htio ljubiti vas – reče Aleksandra Ivanovna, neobično uzbuđena. I obrazi joj se jače zarumenjeli nego obično.
»Eto je«, pomisli u sebi Lizaveta Prokofjevna, »samo spava i jede, ne bi je nitko prodrmao, a onda se jedanput u godini digne i progovori tako da samo širiš ruke.«
Knez primijeti letimice da se Aleksandri Ivanovnoj, čini se, nikako ne mili što Jevgenij Pavlovič govori preveselo, govori o ozbiljnoj temi i kao da se žesti, a u isti mah kao i da se šali.
– Tvrdio sam maloprije, upravo prije vašeg dolaska, kneže – nastavi Jevgenij Pavlovič – da su se dosad liberali kod nas regrutirali samo iz dva staleža: iz prijašnjega vlastelinskog (dokinutoga) i iz seminarskoga. A kako su se oba ta staleža pretvorila naposljetku u prave kaste, u nešto sasvim odijeljeno od naroda, i što dalje, sve više, od naraštaja do naraštaja, to je dakle i sve ono što su oni radili i rade bilo sasvim nenarodno...
– Što? Dakle, sve ono što se učinilo – sve to nije rusko? – odvrati knez Ščerbacki.
– Nije narodno; ako i jest rusko, nije narodno; i liberali nisu u nas Rusi, i konzervativci nisu Rusi, sve... I budite uvjereni da narod ne priznaje ništa od toga što su učinili vlastelini i seminaristi, ni sada, ni poslije...
– To je krasno! Kako možete tvrditi takav paradoks, ako je to samo ozbiljno. Ne mogu dopustiti takve istupe protiv ruske vlastele; vi ste i sami ruski vlastelin – uzvrati knez Ščerbacki žestoko.
– Ta ja i ne govorim o ruskom vlastelinu u tom smislu kako vi shvaćate. Stalež je čestit već zbog toga samoga što ja pripadam njemu; pogotovo sada gdje više nije kasta...
– Zar ni u književnosti nije bilo ničega narodnog? – prekine ga Aleksandra Ivanovna.
– U književnosti nisam ja vješt, no ruska je književnost prema mojem sudu sva neruska, možda osim Lomonosova, Puškina i Gogolja.
– Prvo, to nije malo, a drugo, jedan je iz naroda, a druga su dvojica plemići – nasmije se Adelaida.
– Baš tako, ali nemojte slaviti slavlje. Kako je od svih ruskih pisaca jedino toj trojici uspjelo dosad da svaki izrekne nešto zaistasvoje, svoje vlastito, nešto što nije ni od koga posuđeno, po tome su samo njih trojica i postali odmah narodni. Koji god Rus kaže, napiše ili učini štogod svoje, svoje, što mu se ne može oteti i što nije posuđeno, taj će nužno postati narodan, čak ako i loše govori ruski. To je meni aksiom. No mi smo započeli govoriti o književnosti, počeli smo razgovor o socijalistima i od njih se razgovor razvio; no, tvrdim ja, dakle, kod nas nema nijednog ruskog socijalista; nema ga i nije ga bilo jer i svi su naši socijalisti također proistekli iz vlastele ili iz seminarista. Svi naši razvikani, razglašeni socijalisti, i ovdašnji, i oni u inozemstvu, nisu ništa drugo nego liberali iz vlastele kmetskih vremena. Zašto se smijete? Dajte mi njihove knjige, dajte mi njihove nauke, njihove uspomene, i ja, premda nisam literarni kritik, laćam se da ću vam napisati najuvjerljiviju literarnu kritiku, u kojoj ću dokazati jasno kao dan da je svaku stranicu u njihovim knjigama, brošurama, uspomenama, napisao ponajprije nekadašnji ruski vlastelin. Njihova je zloba, neodobravanje, oštroumnost – vlastelinska. (Dapače, i ranija od Famusova!) Njihov zanos, njihove suze možda su prave, iskrene, ali su vlastelinske! Vlastelinske ili sjemeništarske... Vi se opet smijete, i vi se smijete, kneže! Ni vi se ne slažete?
Svi su se zaista smijali, osmjehnuo se i knez.
– Ne znam vam zapravo reći slažem li se, slažem – odgovori knez, koji se u jedan mah prestao smješkati i zadrhtao kao zatečen đačić – ali vas uvjeravam da vas slušam s izvanrednim zadovoljstvom...
Dok je to govorio, gotovo se zadihao, pa mu je i hladan znoj izbio na čelo. To su bile prve riječi što ih je izgovorio otkad tu sjedi. Pokuša se ogledati uokolo, ali se nije usudio; Jevgenij Pavlovič spazi tu kretnju i osmjehne se.
– Reći ću vam gospodo, činjenicu – nastavi on prijašnjim tonom, to jest, kao u neobičnom zanosu i žaru, a u isti mah gotovo se smijući, možda i svojim vlastitim riječima – a čast mi je da promatranje pa i otkriće te činjenice pripišem sebi, i čak jedinomu sebi; barem se nije nigdje još govorilo ili pisalo o tome. U toj se činjenici iskazuje sva suština ruskog liberalizma one vrste o kojem vam govorim. Prvo, što i jest liberalizam, ako se govori općenito, nego napad (razuman ili pogrešan – to je drugo pitanje) na poredak koji postoji? Zar nije tako? No, činjenica se moja sastoji, dakle, u tome da ruski liberalizam nije napad na poredak koji postoji, nego napad na samu suštinu naših prilika, na same prilike, a ne na jedini poredak, ne na ruski poredak, nego na samu Rusiju. Moj je liberal dotjerao dotle da poriče samu Rusiju, to jest, mrzi i tuče svoju majku. Svaka nesretna i nedaćna ruska zgoda uzbuđuje u njemu smijeh i gotovo zanos. On mrzi narodne običaje, rusku povijest, sve. Ako za njega postoji ikakvo opravdanje, može biti jedino to da on ne razumije što radi te svoju mržnju prema Rusiji smatra najplodnijim liberalizmom. (O, često ćete kod nas naići na liberala kojemu drugi plješću, a on je možda u suštini najnezgrapniji, najtuplji i najopasniji konzervativac, a i sam ne zna to!) Tu su mržnju prema Rusiji još nedavno neki naši liberali smatrali gotovo istinskom ljubavi za domovinu i hvalili se time da oni vide bolje od drugih, od čega se treba sastojati ta ljubav; no sada su već iskreniji te se počeli stidjeti i same riječi »ljubav za domovinu«, pa su prognali i uklonili čak i sam pojam, kao štetan i bezvrijedan. Ta je činjenica pouzdana, ja jamčim to i... morala se bilo kad izreći istina potpuno, jednostavno i otvoreno; ali činjenica je ta u isti mah i takva da je nije bilo i nije se događala nigdje i nikada, od iskona svijeta i ni u kojem narodu. Činjenica je, dakle, slučajna i može proći, slažem se s time. Nigdje ne može biti toga liberala koji ne bi mrzio i samu svoju domovinu. A čime sve to objasniti u nas? Onim istim čime se objasnilo i prije – time što je ruski liberal zasad još neruski liberal; ničim inače, prema mojem sudu.
– Ja smatram šalom sve to što si rekao, Jevgenije Pavloviču – odvrati knez Ščerbacki ozbiljno.
– Nisam vidjela sve liberale i ne usudim se suditi im – reče Aleksandra Ivanovna – ali sam s neodobravanjem slušala vašu misao: vi ste uzeli pojedinačan slučaj i stvorili općenito pravilo, dakle, klevetali ste.
– Pojedini slučaj? A-a! Pala je riječ – prihvati Jevgenij Pavlovič. – Što mislite, kneže, je li to pojedinačan slučaj ili nije?
– I ja moram reći da sam malo vidio i malo sam boravio... s liberalima – reče knez – ali mi se čini da vi donekle imate možda pravo i da ruski liberalizam, o kojemu ste govorili, zaista djelomice voli mrziti samu Rusiju, a ne samo njezin poredak. Dakako, samo donekle... dakako, to ne može biti nipošto istina o svima.
Zbunio se i nije dovršio. Unatoč svoj uzrujanosti svojoj iznimno se zainteresirao za razgovor. U kneza je bila jedna osobita crta koja se sastojala od neobične naivnosti pažnje kojom je svagda slušao što god bilo, kad bi ga zanimalo, i naivnosti u odgovorima kojom je odgovarao ako bi mu se pri tome obraćali pitanjima. S njegova lica, pa i s držanja njegova tijela, nekako je odsijevala ta naivnost, ta vjera koja ne sluti ni o podsmijesima, ni o šali. Jevgenij se Pavlovič odavno već nije njemu obraćao drugačije nego s nekim posebnim podsmijehom, ali sada, kad je odgovorio, pogledao ga je nekako veoma ozbiljno, kao da se nipošto nije nadao od njega takvu odgovoru.
– Dakle... ipak vi to čudno kažete – izgovori on. – I zaista, jeste li vi, kneže, odgovorili ozbiljno?
– A zar vi niste ozbiljno pitali? – odvrati knez začuđen.
Svi se nasmiju.
– Eh, vjerujte vi njemu! – reče Adelaida. – Jevgenij Pavlovič provocira svagda i svakoga! Da samo znate o čemu on zna katkad pripovijedati sasvim ozbiljno!
– To je po mojem sudu težak razgovor i ne bi ga trebalo ni zapodijevati – primijeti Aleksandra oštro – htjeli smo krenuti na šetnju...
– I hajdemo, večer je divna! – klikne Jevgenij Pavlovič. – No da vam dokažem kako sam sada govorio sasvim ozbiljno, i, što je glavno, da to dokažem knezu (vi ste me, kneže, iznimno zainteresirali, i kunem vam se da nisam nipošto tako isprazan čovjek kakvim se svakako činim premda i jesam zaista isprazan čovjek!) i... ako dopustite, gospodo, zadat ću knezu još jedno, posljednje pitanje, od radoznalosti svoje, a time ćemo i završiti. To mi je pitanje baš kao slučajno palo na pamet prije dva sata (vidite, kneže, i ja razmišljam katkad o ozbiljnim stvarima), ja sam ga riješio, ali da vidimo što će reći knez. Maloprije se govorilo o »pojedinom slučaju«. Ta je riječ jako važna kod nas, često se čuje. Nedavno su svi govorili i pisali o onom groznom ubojstvu kad je šestoro ljudi ubio onaj... mladić, i o čudnom govoru braniteljevu, gdje se kaže da je u siromašnom stanju prijestupnikovu morala njemu prirodno pasti na pamet misao da ubije tih šestoro ljudi. To nije doslovno, no smisao je, čini se, taj, ili nalik njemu. Prema mojem je osobnom mišljenju branitelj, kad je iskazivao takvu neobičnu misao, bio potpuno uvjeren da govori najliberalniju, najhumaniju i najnapredniju stvar koja se može izreći u naše vrijeme. No kako je prema vašem sudu: to iskrivljavanje pojmova i načela, ta mogućnost za takav pogrešan i poseban pogled na stvar, je li to odvojen slučaj ili općenit?
Svi prasnu u smijeh.
– Odvojen; razumije se, odvojen! – nasmijale se Aleksandra i Adelaida.
– I dopusti da ti opet napomenem, Jevgenije Pavloviču – doda knez Ščerbacki – da je tvoja šala već previše otrcana.
– Što mislite vi, kneže? – nije ga saslušao Jevgenij Pavlovič, jer je opazio na sebi znatiželjan i ozbiljan pogled kneza Lava Nikolajeviča. – Što vam se čini: je li to poseban slučaj ili općenit? Priznajem, zbog vas sam i smislio to pitanje.
– Ne, nije poseban – izgovori knez tiho, a čvrsto.
– Molim vas, Lave Nikolajeviču – uzvikne knez Ščerbacki nekako zlovoljno – zar vi ne vidite da on vas hvata? On se zaista podruguje i smislio je baš vas uzeti na nišan.
– Ja sam mislio da je Jevgenij Pavlovič govorio ozbiljno – pocrveni knez i spusti pogled.
– Mili kneže – nastavi knez Ščerbacki – sjetite se samo što smo ja i vi govorili jedanput, prije koja tri mjeseca; vi ste baš govorili o tome da se na našim mladim, tek otvorenim sudovima mogu već pokazati toliki mnogi i daroviti branitelji! A koliko nadasve vrijednih porotničkih presuda? Kako ste se radovali vi sami, i kako sam se ja onda radovao vašoj radosti... Govorili smo da se možemo ponositi... A ta nesretna obrana, taj čudni argument, dakako da je slučajnost, jedinica među tisućama.
Knez Lav Nikolajevič razmisli, ali odgovori sasvim uvjeren, premda je izgovarao riječi tiho, pa i pomalo plaho:
– Htio sam samo reći da se iskrivljavanje ideja i pojmova (kako se izrazio Jevgenij Pavlovič) pojavljuje jako često, to je kudikamo više općenita pojava nego pojedinačna, na nesreću. I to u tolikoj mjeri da, kad to iskrivljavanje ne bi bilo takva općenita pojava, ne bi možda bilo ni takvih nemogućih zločina kao što su ti...
– Nemogućih zločina? No ja vas uvjeravam da je upravo takvih zločina, a možda još i gorih, bilo i prije, i uvijek ih je bilo, i ne samo kod nas nego i svagdje, a po mojem će se sudu ponavljati još jako dugo. Razlika je ta što je prije bilo u nas manje javnosti, a sada su počeli naglas govoriti, pa i pisati o njima, zato se i čini da su se ti zločinci javili tek sada. Eto, u tome je vaša pogreška, iznimno naivna pogreška, kneže, uvjeravam vas – nasmiješi se knez Ščerbacki podrugljivo.
– Znam i sam da je i prije bilo jako mnogo zločina, i jednako tako groznih; baš sam nedavno bio u uzama i uspjelo mi je upoznati se s nekim zločincima i optuženicima. Ima još i strašnijih zločinaca nego što je taj, ima ih koji su ubili po deset ljudi pa se nikako nisu pokajali. Ali evo što sam primijetio pri tome: najokorjeliji ubojica i nepokajnik ipak zna da je zločinac, to jest, sudi prema savjesti da je učinio zlo premda se nimalo ne kaje. I takav je svaki od njih; a oni o kojima je govorio Jevgenij Pavlovič neće ni da ih smatraju zločincima i misle o sebi da su imali pravo i... da su čak učinili dobro, to jest, gotovo tako. U tome se, prema mojem sudu, i sastoji silna razlika. I pazite, sve je to mladež, to jest, baš ono doba kad je najlakše bez zaštite dopasti pod iskrivljene ideje.
Knez Ščerbacki nije se više smijao, nego je u nedoumici saslušao kneza. Aleksandra Ivanovna, koja je već htjela primijetiti nešto, zašuti kao da ju je zaustavila neka posebna misao. A Jevgenij je Pavlovič gledao kneza u pravom čudu, sada već bez ikakva podsmijeha.
– A zašto se vi tako divite njemu, gospodine moj? – uplete se iznenada Lizaveta Prokofjevna. – Zar je on gluplji od vas te mislite da nije mogao rasuditi?
– Nije, ne kažem ja to – reče Jevgenij Pavlovič – nego samo: kako vi, kneže (oprostite mi na pitanju), ako tako to vidite i primjećujete, kako onda vi (oprostite mi opet) u onoj neobičnoj stvari... što je bila ovih dana... Burdovskoga, čini mi se... kako niste primijetili jednako takvo iskrivljavanje ideja i moralnih načela? Baš potpuno isto! Meni se tada učinilo da vi niste nikako primijetili.
– A eto, baćuška – raspali se Lizaveta Prokofjevna – mi smo, eto, svi primijetili, sjedimo ovdje i hvalimo se pred njim, a on je evo danas dobio pismo od jednoga od njih, od glavnoga, onoga bubuljičavoga, sjećaš se, Aleksandra? Moli ga u pismu za oprost, doduše na svoj način, i javlja da se okanio onoga druga koji ga je tada podjarivao – sjećaš se, Aleksandra? I da knezu sada vjeruje više. No, a mi nismo još nikad dobili takvo pismo premda smo u svako doba spremni podići pred njim nos.
– A i Ipolit se maloprije preselio k nama na ljetovanje! – uzvikne Kolja.
– Što! Već je tu? – usplahiri se knez.
– Čim ste vi otišli s Lizavetom Prokofjevnom, došao je; ja sam ga prevezao!
– No, ja se kladim – bukne odjednom Lizaveta Prokofjevna, a sasvim je zaboravila da je još maloprije hvalila kneza – kladim se da je on jučer otišao k njemu na tavan i na koljenima ga molio za oprost da bi se taj pakosni zlobnik drznuo i ovamo se preselio. Jesi li odlazio jučer? Ta i sam si priznao maloprije. Je li ili nije? Jesi li klečao ili nisi?
– Nije nikako klečao – uzvikne Kolja – nego baš naprotiv: Ipolit je jučer uhvatio kneza za ruku, dva puta mu je poljubio, ja sam vidio sâm, time je završilo cijelo raspravljanje, samo je jedino rekao knez da će mu, jednostavno, lakše biti u ljetnikovcu, a on se odmah pristao preseliti, čim mu samo bude lakše.
– Čemu vi, Kolja... – promrmlja knez, ustajući i hvatajući se za šešir. – Zašto vi pripovijedate, ja...
– Kamo ćeš to? – zaustavi ga Lizaveta Prokofjevna.
– Ne brinite se, kneže – nastavi Kolja sav raspaljen – ne idite i ne uznemirujte ga, on je nakon puta zaspao; jako se veseli; i znate, kneže, prema mojem je sudu mnogo bolje da se ne sastajete sada; odgodite čak do sutra jer on će se jako zbuniti. Maloprije je govorio da mu već pola godine nije bilo tako dobro i nije bio pri takvoj snazi, pa i kašlje tri puta manje.
Knez opazi da se Aglaja odjednom digla sa svoga mjesta i pristupila k stolu. Nije se usudio pogledati je, ali je osjećao cijelim bićem da ga ona u tom trenutku motri, i možda ga motri oporo, osjećao je da joj je zacijelo neodobravanje u crnim očima, i lice mu planulo.
– A meni se čini, Nikolaje Ardalionoviču, da ga niste trebali prevoziti ovamo, ako je to onaj isti sušičavi dječak koji je onda zaplakao i pozivao na svoj pokop – primijeti Jevgenij Pavlovič. – Tako je slatkorječivo govorio onda o zidu susjedne kuće da će svakako požaliti za tim zidom, budite uvjereni.
– Istinu je rekao: posvađat će se, potući će se s tobom i otići će – eto ti sve!
I Lizaveta Prokofjevna dostojanstveno privuče k sebi košaricu sa svojim šivanjem; zaboravila je da se svi već dižu na šetnju.
– Sjećam se da se jako hvalio tim zidom – prihvati opet Jevgenij Pavlovič. – Bez toga zida neće moći umrijeti slatkorječivo, a on veoma želi umrijeti slatkorječivo.
– Pa što onda? – promrmlja knez. – Ako mu nećete oprostiti, umrijet će i bez vas... Sad se preselio zbog drveća.
– O, ja mu od sebe opraštam sve; možete mu to javiti.
– Ne valja to ovako objašnjavati – odgovori knez tiho i kao preko volje, i dalje gledajući u jednu točku na podu i ne dižući oči – trebate i vi pristati od njega primiti oprost.
– Odakle sam ja tu? Što sam ja skrivio njemu?
– Ako ne razumijete, onda... ali vi razumijete; on je htio tada... sve vas blagosloviti i od vas dobiti blagoslov, to je sve...
– Mili kneže – nekako plaho prihvati brže knez Ščerbacki, a zagledao se s nekima od nazočnih – ne zadobiva se lako raj na zemlji; a vi se ipak malo uzdate u raj; raj je teška stvar, kneže, mnogo teža nego što se čini vašemu krasnom srcu. Bolje da prestanemo, jer ćemo se možda svi smesti opet, i onda...
– Hajdemo na glazbu – izgovori oštro Lizaveta Prokofjevna, ustajući srdito.
Za njom poustajaše svi.