Ganječkin je stan bio na trećem katu, uz jako čiste, svijetle i prostrane stube, i sastojao se od šest ili sedam soba i sobica, koje su bile sasvim obične, ali svakako nisu bile spram džepa činovniku koji ima obitelj, a dobiva makar i dvije tisuće plaće. No stan je bio određen da u njemu drže stanare uz jelo i poslugu pa su se Ganja i njegova obitelj uselili ovamo tek prije dva mjeseca, na najveći jad samomu Ganji, ali po ustrajnom navaljivanju i molbi Nine Aleksandrovne i Varvare Ardalionovne, koje su željele da i one budu od koristi i barem nešto uvećaju obiteljske dohotke. Ganja se mrštio i nazivao držanje stanara rugobom; nekako se zastidio toga u društvu u kojem je privikao da se javlja kao mlad čovjek s nekim sjajem i budućnosti. Svi ti ustupci prilikama i sva ta nemila skučenost – sve su to njemu bile duboke duševne rane. Od nekoga se vremena stao preko svake mjere i razmjera uzrujavati zbog svake sitnice, pa ako je na neko vrijeme i htio popuštati i trpjeti, bilo je samo zato što je već odlučio da će za najkraće vrijeme promijeniti i preinačiti sve to. Međutim, sama ta promjena, sam taj izlaz, na kojem je zastao, bila je prilična zadaća, takva zadaća da mu je njezino rješenje prijetilo da će biti na goru brigu i muku od svega prijašnjega.
Stan je bio razdijeljen hodnikom koji je počinjao odmah od predsoblja. S jedne strane hodnika bile su one tri sobe koje su bile određene za iznajmljivanje, za »osobito preporučene stanare«; osim toga je na toj istoj strani hodnika, sasvim na kraju, kod kuhinje, bila četvrta sobica, tješnja od svih drugih, u kojoj je stanovao sâm umirovljeni general Ivolgin, otac obitelji, i spavao na širokom divanu, a ulaziti je i izlaziti iz stana morao kroz kuhinju i na služinske stube. U toj je istoj sobici stanovao i trinaestogodišnji brat Gavrile Ardalionoviča, gimnazijalac Kolja; i on se tu morao stiskati, učiti, spavati na drugom, vrlo starom, uskom i kratkom divančiću, na izderanoj ponjavi, a glavno, paziti i motriti za ocem koji sve više i više nije mogao biti bez toga. Knezu su odredili srednju od triju soba; u prvoj je s desne strane stanovao Ferdiščenko, a treća je slijeva bila još prazna. Ali Ganja je odveo kneza najprije u obiteljski stan. Taj se obiteljski stan sastojao od velike sobe koja se pretvarala, kad treba, u jedaću sobu, iz gostinske sobe, koja je uostalom bila gostinjska soba samo prije podne, a navečer se pretvarala u Ganjin kabinet i spavaću sobu, i naposljetku iz treće sobe, tijesne i navijek zatvorene: to je bila spavaća soba Nine Aleksandrovne i Varvare Ardalionovne. Jednom riječju, sve se u tom stanu stiskalo i skupljalo; Ganja je samo škripao zubima u sebi; želio je doduše biti smjeran prema materi, ali se od prvoga maha zapažalo da je on velik despot u obitelji.
Nina Aleksandrovna nije bila u gostinskoj sobi sama, s njom je sjedila Varvara Ardalionovna; obje su nešto plele i razgovarale s gostom, Ivanom Petrovičem Pticinim. Nina Aleksandrovna ostavljala je dojam žene od pedesetak godina, a bila je lica mršava, iscijeđena i jako crna pod očima. Naoko je bila boležljiva i nešto nujna, ali lice i pogled bili su joj dosta ugodni; od prvih se riječi iskazao karakter ozbiljan i pun istinske vrijednosti. Unatoč nujnomu liku, osjećala se u njoj čvrstoća, pa i odlučnost. Odjevena je bila izvanredno skromno, u nečem tamnom, sasvim kao starica, ali kretnje njezine, razgovor, sve manire, odavale su žensku koja je znala i bolje društvo.
Varvara je Ardalionovna bila djevojka od koje dvadeset i tri godine, srednjega stasa, prilično mršava, s licem koje baš nije jako lijepo, ali je u njemu tajna da se sviđa bez krasote i strasno privlači. Jako je nalikovala na majku, pa i odjevena je bila gotovo ista kao mati, jer nikako nije marila da se gizda. Pogled njezinih sivih očiju znao je gdjekad biti jako veseo i ugodan, ali je najčešće bio ozbiljan i zamišljen, kadšto i odviše, osobito u posljednje vrijeme. Čvrstoća se i odlučnost vidjela i na njezinu licu, ali se osjećalo da bi ta čvrstoća mogla biti još energičnija i poduzetnija nego u matere. Varvara je Ardalionovna bila prilično žestoka i bratac joj se ponekad i pobojavao te žestine. Pobojavao se i gost, koji sada sjedi kod njih, Ivan Petrovič Pticin. Bio je to prilično mlad čovjek, ispod trideset godina, skromno no lijepo odjeven, ugodnih manira, ali nekako preozbiljnih. Tamnoplava bradica označavala je čovjeka koji nije državni službenik. Znao je razgovarati umno i ugodno, ali je još češće bio šutljiv. Uopće je bio ugodna dojma. Očito nije bio ravnodušan prema Varvari Ardalionovnoj i nije krio svoja čuvstva. Varvara je Ardalionovna općila s njim prijateljski, ali je još zatezala odgovoriti na neka pitanja, pa i nije ih marila; no Pticin nije još ni izdaleka bio klonuo. Nina mu je Aleksandrovna bila ugodna, a u posljednje se vrijeme počela čak i mnogo uzdati u njega. Znalo se uostalom da se on specijalno bavi stjecanjem novca, izdajući ih na brz porast uz manje-više sigurne zaloge. S Ganjom je bio u izvanrednom prijateljstvu.
Kad je Ganja (koji se jako suho pozdravio s majkom, nikako se nije pozdravio sa sestrom i odmah nekud odveo iz sobe Pticina) opširno, ali iskidano predstavio kneza, Nina mu Aleksandrovna reče nekoliko ljubaznih riječi i naloži Kolji, koji je bio provirio na vrata, neka ga odvede u srednju sobu. Kolja je bio dječak vesela i dosta mila lica, povjerljiva i prostodušna vladanja.
– A gdje je vaša prtljaga? – zapita on kad je uveo kneza u sobu.
– Imam zavežljaj; ostavio sam ga u predsoblju.
– Odmah ću vam ga donijeti. U nas je sva služinčad kuharica Matrjona, te i ja pomažem. Varja nadzire sve i srdi se. Ganja kaže da ste danas stigli iz Švicarske?
– Jesam.
– A je li lijepo u Švicarskoj?
– Jako lijepo.
– Planine?
– Da.
– Odmah ću vam dovući vaše zavežljaje.
Uđe Varvara Ardalionovna.
– Matrjona će vam odmah prostrti posteljinu. Vi imate kovčeg?
– Nemam, nego zavežljaj. Vaš je brat otišao po njega; u predsoblju je.
– Nema tamo nikakvog zavežljaja, osim ovog zavežljajčića; kamo ste ga stavili? – zapita Kolja, vraćajući se opet u sobu.
– Ta osim ovoga i nema nikakvoga – izjavi knez, prihvaćajući svoj zavežljaj.
– A-a! A ja sam mislio da je možda ukrao Ferdiščenko.
– Ne buncaj ludorija – oštro će mu Varja, koja je i s knezom govorila jako suho i tek samo uljudno. – Chère Babette, sa mnom bi mogla biti i nježnija, ta ja nisam Pticin.
– Tebi bi, Kolja, još trebale batine, koliko si još glup. Za sve što vam bude trebalo možete se obraćati Matrjoni; objeduje se u pola pet. Možete objedovati zajedno s nama, možete i u svojoj sobi, kako vam je po volji. Hajdemo, Kolja, ne smetaj im.
– Hajdemo, odlučni značaju!
Kad su izlazili, sudarili se s Ganjom.
– Je li otac doma? – zapita Ganja Kolju, a kad mu je Kolja potvrdio da jest, šapne mu nešto u uho.
Kolja kimne glavom i iziđe za Varvarom Ardalionovnom.
– Dvije riječi, kneže, od onih sam vam... poslova zaboravio i reći. Neka molba: molim vas – ako vam to samo nije jako teško – ne brbljajte niti ovdje ono što mi se dogodilo maločas s Aglajom, niti ondje ovo što ćete ovdje naći; jer i ovdje ima dosta nezgrapnosti. Do vraga uostalom... Barem danas se suzdržite!
– Uvjeravam vas da sam brbljao kudikamo manje nego što vi mislite – reče knez, nešto rasrđen na Ganjin prijekor.
Odnos je među njima očito bivao sve gori i gori.
– No, dovoljno sam već danas pretrpio zbog vas. Jednom riječju, molim vas.
– Smislite još i to, Gavrila Ardalionoviču, čime sam ja bio malo prije vezan i zašto nisam smio spomenuti sliku? Ta vi me niste zamolili.
– Hu, kako je gadna ta soba – primijeti Ganja, prezirno se ogledavajući – mračna, prozori u dvorište. U svakom ste pogledu stigli k nama u nezgodno vrijeme... No, ne tiče se mene; ne držim ja stan.
Pticin zaviri i zovne Ganju; Ganja se žurno okani kneza i ode unatoč tomu što je još nešto htio reći, ali se očito smeo i kao da ga je bilo stid započeti; a i sobu je pokudio, čini se, zato što se zbunio.
Tek što se knez umio i nekako uredio svoju toaletu, otvorila se opet vrata i zavirio nov lik.
Bio je to gospodin od tridesetak godina, prevelika rasta, plećat, goleme kuštrave, riđaste glave. Lice mu je bilo mesnato i rumeno, usne debele, nos širok i spljosnut, oči sitne, utonule u salo i podrugljive, kao da neprestano namiguju. Sve se to prikazivalo dovoljno bezobrazno. Odjeća mu je bila prilično prljava.
U prvi mah odškrinuo je vrata tek toliko da promoli glavu. Glava što se promolila ogledavala je kojih pet trenutaka sobu, onda su se vrata počela polako otvarati, cijela se spodoba pojavila na pragu, ali gost nije ulazio još, nego je i dalje žmirkao s praga i promatrao kneza. Naposljetku je zatvorio za sobom vrata, približio se, sjeo na stolicu, krepko uhvatio kneza za ruku i posadio ga koso od sebe na divan.
– Ferdiščenko – izgovori on, uporno i ispitljivo zagledajući knezu u lice.
– Što je dakle? – odgovori knez i gotovo se nasmijao.
– Stanar – izgovori Ferdiščenko opet, zagledajući kao i prije.
– Želite se upoznati?
– E-eh! – izgovori gost, razbaruši kosu i uzdahne, pa se zagleda u protivni kut. – Imate li vi novca? – upita iznenada obraćajući se knezu.
– Malo.
– A koliko?
– Dvadeset i pet rubalja.
– Ded pokažite!
Knez izvadi iz džepa na prsluku banku od dvadeset i pet rubalja te je dade Ferdiščenku. On je razloži, pogleda, onda preokrene na drugu stranu, zatim digne prema svjetlu.
– Prilično je čudno – reče kao u nedoumici – zašto one potamnjuju? Te banke od dvadeset i pet rubalja ponekad strašno tamne, a druge naprotiv sasvim izbljeđuju. Evo vam.
Knez uzme opet svoju banku. Ferdiščenko ustane sa stolice.
– Došao sam vas upozoriti: prvo, da meni ne posuđujete novac, jer ja ću svakako tražiti.
– Dobro je.
– Kanite li vi ovdje plaćati?
– Kanim.
– A ja ne kanim; hvala. Ja sam ovdje od vas na desnu stranu prva vrata, jeste li vidjeli? Nemojte se jako često truditi k meni; ja ću dolaziti k vama, ne brinite se. Jeste li vidjeli generala?
– Nisam.
– I niste čuli?
– Dakako da nisam.
– No vidjet ćete dakle i čut ćete; uz to on čak od mene traži novac u zajam! Avis au lecteur. Zbogom. Zar se može živjeti s prezimenom Ferdiščenko? A?
– Zašto se ne bi moglo?
– Zbogom.
I on pođe k vratima. Knez je kasnije doznao da taj gospodin kao da je preuzeo za dužnost tu zadaću da sve zadivljuje originalnošću i dobrom voljom, ali mu to nekako nije nikad polazilo za rukom. Nekih se i neugodno doimao i zbog toga se iskreno jadio, ali se ipak nije kanio svoje zadaće. Na vratima mu je uspjelo da se nekako popravi, kad je naišao na nekog gospodina koji je ulazio; propustio je u sobu tog novog gosta, nepoznatoga kneza, te mu odostrag namignuo nekoliko puta da ga upozori, i na takav je način otišao ipak prilično slavno.
Novi je gospodin bio visoka rasta, od kojih pedeset i pet godina ili još i više, podebeo, crvena, mesnata i naduvena lica, obrubljena gustim, sijedim zaliscima, brkat, krupnih, prilično izbuljenih očiju. Spodoba bi bila dosta naočita da na njoj nije bilo nešto zanemareno, istrošeno, pa zamrljano. Odjeven je bio u postar kaputić na kojem su se gotovo već prodrli laktovi; i rublje mu je bilo zaprljano – po domaćem. Iz blizine je zaudarao na votku; ali vladanje mu je bilo efektno, nešto udešeno i s očitom gorljivom željom da prenerazi dostojanstvenošću. Gospodin se približi knezu, ne hiteći, s ljubaznim smiješkom, šuteći mu prihvati ruku te, držeći je u svojoj ruci, neko se vrijeme zagledao knezu u lice, kao da prepoznaje poznate crte.
– On je! On! – izgovori tiho, ali svečano. – Kao živ! Čujem, ponavljaju poznato i drago ime, i sjetio sam se nepovratne prošlosti... Knez Miškin?
– Jest.
– General Ivolgin, umirovljen i nesretan. Vaše ime i očinsko ime, ako smijem zapitati?
– Lav Nikolajevič.
– Jest, jest! Sin mojega prijatelja, mogu reći druga iz djetinjstva, Nikolaja Petroviča?
– Moj se otac zvao Nikolaj Ljvovič.
– Ljvovič – popravi se general, ali bez žurbe, a s potpunom uvjerenošću, kao da nije nipošto zaboravio i samo se iznenada zabunio. Sjedne te uzme kneza za ruku i posadi ga do sebe. – Ja sam vas nosio na rukama.
– Zar zbilja? – zapita knez. – Već je dvadeset godina kako mi je umro otac.
– Jest, dvadeset godina; dvadeset godina i tri mjeseca. Zajedno smo učili, ja sam stupio ravno u vojnu službu...
– Pa i otac je bio u vojnoj službi, potporučnik u vasiljkovskoj pukovniji.
– U bjelomirskoj. Premješten je u bjelomirsku pukovniju gotovo uoči smrti. Ja sam ondje služio i blagoslovio ga na samrti. Vaša majka...
General zastade, kao od tužne uspomene.
– Pa i ona je nakon pol godine umrla od prehlade – reče knez.
– Nije od prehlade. Nije od prehlade, vjerujte meni starcu. Ja sam ondje bio, ja sam i nju sproveo. Od jada za svojim knezom, a ne od prehlade. Jest, sjećam se ja kneginje! Mladost! Zbog nje smo ja i knez, prijatelji od djetinjstva, gotovo postali uzajamni ubojice.
Knez započe slušati s nekom nepovjerljivošću.
– Strašno sam bio zaljubljen u vašu majku, još dok je bila zaručnica – zaručnica mojega prijatelja. Knez je primijetio i zapanjio se. Dođe k meni izjutra u sedam sati, budi me. Oblačim se u čudu; šutnja s obje strane; sve sam razumio. Vadi iz džepa dva pištolja. Preko rupca. Bez svjedoka. Čemu svjedoci, kad ćemo za pet časaka jedan drugoga otpraviti u vječnost? Nabili pištolje, rastegnuli rubac, stali, uperili pištolje međusobno u srca i gledamo jedan drugomu u lice. Odjednom curkom potekle suze obojici iz očiju, zadrhtale ruke. Obojici, obojici, odjednom! No, onda, razumije se, grljenje i uzajamna borba velikodušnosti. Knez viče: tvoja je! Ja vičem: tvoja je! Jednom riječju... jednom riječju... vi ćete kod nas stanovati... stanovati?
– Da, neko vrijeme, možda – izgovori knez, kao nešto mucajući.
– Kneže, zove vas mama – poviče Kolja koji je zavirio na vrata.
Knez se pridigne da ode, ali mu general položi desni dlan na rame i prijateljski ga opet potisne na divan.
– Kao istinski prijatelj vašega oca želim vas upozoriti – reče general. – Ja sam, vidite i sami, nastradao, u tragičnoj katastrofi; ali bez suda! Bez suda! Nina Aleksandrovna rijetka je žena. Varvara Ardalionovna, kći moja, rijetka je kći! Zbog prilika izdajemo stanove – nečuven pad!... Meni, koji sam trebao biti general gubernator!... No vama se uvijek veselimo. A međutim, u mojoj kući tragedija!
Knez je gledao ispitljivo i s velikom radoznalošću.
– Sprema se brak, neobičan brak. Brak sumnjive žene i mladoga čovjeka koji bi mogao biti kamer-junker. Ta će se žena uvesti u dom gdje je moja kći i gdje je moja žena! Ali dok ja dišem, neće ući! Ja ću leći na prag i neka prekorači preko mene! S Ganjom ja sada gotovo i ne govorim, uklanjam se i susretu s njim. Upozoravam vas namjerno; ako budete stanovali kod nas, svejedno ćete ionako vidjeti. Ali vi ste sin mojega prijatelja i ja imam prava nadati se...
– Molim vas, kneže, dođite k meni u gostinsku sobu – pozove ga Nina Aleksandrovna, koja se i sama javila na vratima.
– Zamisli, draga moja – poviče general – otkrili smo da sam ja i kneza tetošio na rukama!
Nina Aleksandrovna pogleda generala prijekorno, a kneza ispitljivo, ali ne reče ni riječi. Knez pođe za njom; no tek što su došli u gostinsku sobu i sjeli, i tek što je Nina Aleksandrovna započela jako žurno i tiho nešto govoriti knezu, pojavi se iznenada u gostinskoj sobi i sâm general. Nina Aleksandrovna odmah ušuti i u očitoj se zlovolji nagne na svoje pletivo. General je možda i primijetio tu zlovolju, ali je sve i dalje bio divne i dobre volje.
– Sin mojega prijatelja! – poviče on, obraćajući se k Nini Aleksandrovnoj – i tako nenadano! Odavno već nisam niti mislio o tom. No, prijateljice moja, zar se ti ne sjećaš pokojnoga Nikolaja Ljvoviča? Ti si ga još zatekla... u Tveru?
– Ne sjećam se Nikolaja Ljvoviča. To je vaš otac? – zapita ona kneza.
– Jest, otac; ali on nije umro, čini mi se, u Tveru, nego u Jelisavetgradu – plaho primijeti knez generalu. Čuo sam od Pavliščeva.
– U Tveru – ustvrdi general. – Prije same smrti premješten je u Tver, još prije nego što mu se razvila bolest. Vi ste još bili premaleni i ne možete se sjećati ni premještaja, ni puta; a Pavliščev se možda vara, premda je on bio preizvrstan čovjek.
– Vi ste znali Pavliščeva?
– Bio je rijedak čovjek, ali ja sam bio osobno svjedok. Blagoslovio sam ga na samrtnoj postelji...
– Pa moj je otac bio pod sudskom istragom – primijeti knez iznova – mada nisam nikad uspio doznati zbog čega zapravo; umro je u bolnici.
– O, to je zbog one stvari s redovom Kolpakovim, a knez bi bio bez sumnje riješen.
– Je li? Znate li vi izvjesno? – zapita knez s osobitom radoznalošću.
– Još kako! – poviče general. – Sud se razišao, nije riješio ništa. Nezgodna stvar; umro štabni kapetan Larionov, kompanijski zapovjednik; knez određen za privremenog zamjenika; dobro. Redov Kolpakov počinio krađu – ukrao drugu kožu za cipele – i propio; dobro. Knez – i pazite, to je bilo pred stražmeštrom i kaplarom – izgrdio Kolpakova i zaprijetio mu šibama. Jako dobro. Kolpakov otišao u kasarnu, legao na ljese i za četvrt sata umro. Krasno, ali slučaj je nenadan, gotovo nemoguć. Bilo kako mu drago, Kolpakova sahranili; knez raportirao i onda Kolpakova izbrisali s popisa. Sve u redu, mislite. Ali upravo nakon pola godine, na smotri, redov Kolpakov, kao da nije ništa ni bilo, javio se u trećoj kompaniji drugoga bataljuna Novozemljanske Plesačke pukovnije, u istoj brigadi istoj diviziji!
– Što! – poviče knez izvan sebe od čuda.
– Nije tako, to je zabuna! – obrati mu se odjednom Nina Aleksandrovna, gledajući ga gotovo u tuzi. – Mon mari se trompe.
– No, prijateljice moja, se trompe, to je lako reći, ali ded sama riješi takav slučaj! Svi se zapanjili. Ja bih prvi rekao qu'on se trompe. Ali na nesreću bio sam svemu svjedok i sâm sam sudjelovao u komisiji. Svi su izvidi dokazali da je to onaj isti, sasvim onaj isti redov Kolpakov koji je prije pola godine sahranjen uz bučnu paradu i bubnjanje. Zaista rijedak slučaj, gotovo nemoguć, ja priznajem, ali...
– Papaša, prostrli su vam za objed – javi Varvara Ardalionovna, ulazeći u sobu.
– A to je krasno, divno! Baš sam ogladnio... No slučaj je, može se reći, i psihološki...
– Opet će vam se ohladiti juha – reče Varja nestrpljivo.
– Odmah, odmah – mrmljao je general izlazeći iz sobe – »i unatoč svemu istraživanju«, čulo se u hodniku.
– Morat ćete mnogo oprostiti Ardalionu Aleksandroviču ako ostanete kod nas – reče Nina Aleksandrovna knezu. – Ali on vam neće puno dosađivati; on i ručava sâm. Priznajte i sami, svak ima svoje nedostatke i svoje... osobite crte, drugi možda još i više nego oni na koje smo privikli da pokazujemo prstima. Za jedno ću vas jako zamoliti: ako se moj muž obrati kada k vama da platite najamninu za stan, recite mu da ste platili meni. To jest, i da platite Ardalionu Aleksandroviču, svejedno bi vam se uračunalo, ali ja vas molim jedino zbog točnosti... što je to, Varja?
Varja se vratila u sobu i šutke pružila majci sliku Nastasje Filipovne. Nina Aleksandrovna zadršće te je iz početka uplašena, a zatim gorko satrvena promatrala neko vrijeme sliku. Naposljetku pogleda Varju kao da je pita.
– Danas ju je dobio na dar od nje same – reče Varja – a večeras se kod nje odlučuje sve.
– Večeras! – ponovi Nina Aleksandrovna tiho, kao u očaju. – Pa što? Tu nema više nikakve sumnje, a i nade ne preostaje više: slikom je objavila sve... A je li on tebi sâm pokazao? – nadoveže u čudu.
– Vi znate da mi gotovo već cijeli mjesec dana ne govorimo ni riječi. Pticin mi je rekao sve, a slika je ondje kod stola ležala na podu; ja sam je digla.
– Kneže – obrati se Nina Aleksandrovna odjednom k njemu – htjela sam vas zapitati (zbog toga sam vas zapravo i pozvala ovamo) poznajete li vi odavno mojega sina? On je, čini mi se, govorio da ste tek danas doputovali odnekud?
Knez ukratko ispripovjedi o sebi, ali ispusti više od polovice. Nina Aleksandrovna i Varja slušale ga.
– Ja ne istražujem ništa o Gavrilu Ardalionoviču ispitujući vas – primijeti Nina Aleksandrovna. – Ne trebate se varati u tom pogledu. Ako ima štogod što on ne može meni sam priznati, to ja neću ni doznavati mimo njega. Kažem zbog onoga što je malo prije Ganja rekao o vama, a kasnije, kad ste vi otišli, odgovorio je meni na pitanje o vama: »On sve zna, ne trebamo se sustezati!« Što znači to? To jest, htjela bih znati ako...
Uđoše iznenada Ganja i Pticin; Nina Aleksandrovna zašuti odmah. Knez ostane na stolici do nje, a Varja odstupi u stranu; slika Nastasje Filipovne ležala je na najvidljivijem mjestu na poslenom stoliću Nine Aleksandrovne, baš pred njom. Kad je Ganja spazio sliku, namršti se, zlovoljno je uzme sa stola i odbaci na svoj pisaći stol, na drugom kraju sobe.
– Danas, Ganja? – zapita iznenada Nina Aleksandrovna.
– Što je danas? – zatrepće Ganja, a onda naglo naleti na kneza.
– A, razumijem, i tu ste vi!... Ta što je vama napokon, je li vam to bolest neka? Ne možete se suzdržati? Ta shvatite naposljetku, vaša svjetlosti...
– Ja sam to skrivio, Ganja, a nije nitko drugi – prekine ga Pticin.
Ganja ga pogleda kao da ga pita.
– I bolje je tako, Ganja, pogotovo gdje je u neku ruku stvar svršena – promrmlja Pticin te ode u stranu, sjedne za stol, izvadi iz džepa nekakav papir, ispisan olovkom, i uzme ga pozorno promatrati.
Ganja je stajao namršten i u nemiru očekivao obiteljsku scenu. Nije ni pomislio ispričati se knezu.
– Ako je sve svršeno, onda Ivan Petrovič, razumije se, ima pravo – reče Nina Aleksandrovna.
– Ne mršti se, molim te, i ne srdi se, Ganja, neću te ništa ispitivati što nećeš sâm reći i uvjeravam te da sam se sasvim pokorila: molim te, ne uzrujavaj se!
Izrekla je to ne ostavljajući svoj posao i zaista spokojno, kako se činilo. Ganja se začudi, ali je oprezno šutio i gledao majku, očekujući da se ona iskaže jasnije. Domaće su mu scene dozlogrdjele već. Nina Aleksandrovna primijeti taj oprez i dometne s gorkim smiješkom:
– Ti sve još sumnjaš i ne vjeruješ meni; ne brini se, neće biti suza, ni molba, kao prije, barem od mene. Sva mi je želja da ti budeš sretan, i to znaš; pokorila sam se sudbini, ali moje će srce biti navijek uz tebe, ostali mi zajedno ili se razišli. Razumije se, ja odgovaram samo za sebe; ti ne možeš to isto iziskivati od sestre...
– A, opet ona! – poviče Ganja, podrugljivo nenavidno gledajući sestru. – Mamice! Kunem vam se opet na ono o čemu sam vam već zadao riječ: nitko se i nikada neće usuditi uvrijediti vas dok sam ja tu, dok ja živim. Ticalo se to bilo koga, ja ću paziti da se vama iskazuje svako poštovanje, ma tko prešao naš prag...
Ganja se tako razveselio da je gotovo pomirljivo, gotovo nježno gledao majku.
– Ja se nisam ničega niti bojala za sebe, Ganja, ti to znaš; nisam se za sve to vrijeme brinula i jadila zbog sebe. Kažu da će se danas sve svršiti s vama? A što će se svršiti?
– Obećala je da će večeras u svojem stanu izjaviti: pristaje li ili ne pristaje – odgovori Ganja.
– Gotovo tri tjedna klonili smo se govoriti o tome, i to je bilo bolje. Sada kad se sve svršilo, samo bih se jedno usudila zapitati te: kako se ona mogla privoljeti tebi, pa i pokloniti tebi svoju sliku kad ti nju ne voliš? Zar ti nju, takvu... takvu...
– No, iskusnu, je li?
– Nisam kanila reći tako. Zar si joj toliko znao zamazati oči?
Neobična se razdraženost začula odjednom iz toga pitanja. Ganja zastane malo, promisli časak, te kaže, ne krijući podrugljivost:
– Vi ste se zanijeli, majčice, i opet niste otrpjeli, i tako se sve to započinjalo uvijek kod nas i razbuktalo se. Rekoste: neće biti ni ispitivanja, ni prijekora, a već su se započeli! Okanimo ih se: zaista, okanimo se; vi ste barem kanili... Ja vas neću ostaviti nikad i ni za što: drugi bi pobjegao od takve sestre, u najmanju ruku – eto kako me ona sada gleda! Da svršimo s tim! Već sam se tako bio razveselio... I otkud vi znate da ja varam Nastasju Filipovnu? A što se tiče Varje, kako je volja, i dosta. No, sad je već sve skupa prevršilo mjeru!
Ganja se uz svaku riječ sve jače žestio i koračao bez svrhe po sobi. Takvi su se razgovori odmah prevraćali u ranjivo mjesto svima u obitelji.
– Ja sam rekla: ako ona ovamo uđe, ja ću odavde izići, i održat ću riječ – reče Varja.
– Od tvrdoglavosti! – poviče Ganja. – Od tvrdoglavosti se i ne udaješ! Što frčeš na mene? Briga mene, Varvara Ardalionovna; ako vas je volja, izvolite odmah izvršiti svoju namjeru. Dozlogrdjeli ste mi već jako. Što?! Vi ste napokon nakanili ostaviti nas, kneže – poviče knezu kad je vidio da ustaje s mjesta.
U Ganjinu se glasu osjećao već onaj stupanj ljutnje u kojem se čovjek gotovo i sâm veseli toj ljutnji, odaje joj se bez ikakva susprezanja i gotovo sa sve većom i većom slašću, pa kud puklo da puklo. Knez se okrenuo na vratima da nešto odgovori, ali kad je po bolnom izrazu na licu svojega vređača razabrao da tu treba samo još kap te će se prevršiti, okrenuo se i šutke otišao. Nakon nekoliko trenutaka čuo je po glasovima iz gostinske sobe da je za njegove odsutnosti razgovor postao još bučniji i otvoreniji.
Prođe kroz veliku sobu u predsoblje da iziđe u hodnik i iz njega u svoju sobu. Kad je prolazio pokraj izlaznih vrata što idu na stube, začuje i primijeti da se pred vratima netko svom silom muči kako bi zazvonio. Ali na zvoncu se valjda nešto pokvarilo: trzalo se, ali nije bilo zvuka. Knez odgurne zasunku i uzmakne u čudu, čak i zadršće sav: pred njim je stajala Nastasja Filipovna. Odmah ju je prepoznao po slici. Oči joj zasinule naglo od zlovolje – kad ga je opazila; brzo je prošla predsobljem, odgurnula njega ramenom s puta i gnjevno rekla, zbacujući sa sebe bundu:
– Ako si lijen popraviti zvonce, onda barem sjedi u predsoblju kad kucaju. No sad si opet ispustio bundu, zvekane!
Bunda je zaista ležala na podu; Nastasja Filipovna nije pričekala da joj je knez skine, nego ju je sama zbacila njemu na ruke, ne gledajući unatrag, ali knez nije dospio prihvatiti je.
– Treba tebe otjerati. Odlazi, najavi me!
Knez htjede reći nešto, ali se toliko zbuni da nije ništa izrekao, nego s bundom, koju je podigao s poda, pođe u gostinsku sobu.
– No, sad opet ide s bundom! Čemu nosiš bundu? Ha-ha-ha! Pa jesi li poludio?
Knez se vrati i izbulji oči u nju; kad se nasmijala, nasmiješi se i on, ali jezikom sve još nije mogao ganuti. U prvi mah, kad joj je otvorio vrata, bio je blijed, sad mu odjednom rumen prelila lice.
– Ta kakav je to idiot! – poviče Nastasja Filipovna srdito i topne na njega nogom. – No, kuda ćeš? No, koga ćeš javiti?
– Nastasju Filipovnu – izmuca knez.
– Otkud ti mene znaš? – zapita ga ona brzo. – Ja tebe nisam nikad vidjela! Odlazi, najavi me... Kakva je ondje vika?
– Svađaju se – odgovori knez i ode u gostinsku sobu.
Ušao je u prilično odlučan čas: Nina Aleksandrovna samo što nije sasvim zaboravila da se »pokorila svemu«; branila je uostalom Varju. Do Varje je stajao Pticin, koji se već okanio svojega papira, ispisanog olovkom. Varja se i sama nije plašila, a i nije ona bila djevojka plaha kova; ali bratova su prostaštva bila sa svakom riječju neuljudnija i nepodnošljivija. U takvim je prigodama obično prestajala govoriti te bi samo šuteći podrugljivo gledala brata, ne skidajući očiju s njega. Takvo je vladanje, znala je ona, moglo razbjesniti njega do krajnje granice. Baš u taj čas korakne knez u sobu i najavi:
– Nastasja Filipovna!