Sve tri djevojke Jepančine bile su zdrave gospođice, jedre, divnih pleća, jakih grudi, snažnih ruku, gotovo kao u muškaraca, te su dabome, prema svojoj snazi i zdravlju, voljele katkad dobro se najesti, što nisu nikako niti htjele kriti. Mamica njihova, Lizaveta Prokofjevna, zamjerala je ponekad iskrenosti njihova apetita, ali kako su neka njezina mišljenja, unatoč svemu vanjskomu poštovanju s kojim su ih primale kćeri, zapravo već odavno izgubila nekadašnji, neosporivi ugled među njima, i to toliko da je složni zbor triju djevojaka sve odreda započeo nadvladavati ta mišljenja, to je i generalica poradi svojega vlastita dostojanstva počela smatrati udobnijim ne prepirati se, nego popuštati. Istina, često nije htjela slušati i nije se pokoravala odlukama razbora; Lizaveta je Prokofjevna svake godine bivala sve hirovitija i nestrpljivija, postala je čak i neka čudakinja, no kako joj je pri ruci ostao jako pokorni i priučeni muž, to se sve ono izlišno što bi se skupilo izlijevalo obično na njegovu glavu, a onda se opet uspostavljao sklad u obitelji i sve je teklo da ne može biti bolje. Ali generalica nije ni sama gubila apetit, i obično bi u pola jedan zajedno s kćerima sudjelovala u obilnom doručku koji je gotovo nalikovao na ručak. Šalicu kave pile su gospođice još ranije, točno u deset sati, u postelji, čim se probude. Tako su zavoljele i uvele zanavijek. A u pola jedan prostirao se stol u maloj jedaćoj sobi, blizu maminih soba, i na taj je obiteljski doručak dolazio ponekad i sam general, kad bi imao vremena. Osim čaja, kave, sira, meda, maslaca, osobitih kolača, što ih je voljela sama generalica, kotleta i drugoga, donosila se i krepka, vrela juha. Toga jutra, kad je počela naša pripovijest, cijela se obitelj skupila u jedaćoj sobi, očekujući generala koji je obećao da će doći u pola jedan. Da je zakasnio samo za časak, odmah bi poslali po njega; ali je došao točno na vrijeme. Kad je pristupio pozdraviti se sa suprugom i poljubiti joj ručicu, primijeti na njezinu licu nešto osobito. Još jučer je doduše slutio da će danas baš i biti neka »zgoda« (kako je običavao govoriti) te se sinoć, kad je već htio zaspati, uznemirivao zbog toga, ali se sada ipak usplahirio. Kćeri pristupiše poljubiti se s njim; nisu se doduše srdile na njega, ali i tu je bilo ipak kao nešto osobito. Istina, general je zbog nekih razloga postao na izlišan način sumnjičav; ali kako je bio iskusan i spretan otac i muž, to se odmah i prihvatio svojih mjera.
Možda nećemo jako naškoditi izrazitosti naše pripovijesti ako ovdje zastanemo te se pomognemo nečim iskreno i najtočnije objasniti ono stanje i prilike u kojima nalazimo obitelj generala Jepančina na početku naše pripovijesti. Već smo rekli maločas da general nije doduše bio jako obrazovan čovjek, nego naprotiv, kako je sam govorio o sebi, »čovjek samouk«, ali je ipak bio iskusan muž i spretan otac. Među inim je usvojio sistem da ne požuruje kćeri na udaju, to jest da im »ne tišti dušu« i da ih ne uznemiruje preganutljivom očinskom ljubavlju za njihovu sreću, kao što i preko volje a prirodno biva svuda listom i u najrazumnijim obiteljima gdje su se zgrnule odrasle kćeri. Postigao je čak i to da je i Lizavetu Prokofjevnu navratio na svoj sistem, premda je posao bio uopće težak – težak zato što je i neprirodan; ali generalovi su argumenti bili osobiti, osnivali su se na dokučivim činjenicama. A i udavače, prepuštene potpuno svojoj volji i svojim odlukama, razumije se da će se morati naposljetku opametiti same, i onda će stvar uzavreti, jer će se same voljno prihvatiti posla, a okaniti se hirova i izbirljivosti; roditeljima bi preostalo samo da pomnije i što neprimjetnije paze kako se ne bi dogodio kakav neobičan izbor ili neprirodna zastranica, a zatim da uvide pravi časak te mahom pripomognu svima silama i navrate stvar svim svojim utjecajem. Naposljetku, već po tomu što na primjer svake godine raste geometrijskom progresijom njihov imetak i društveni položaj: dakle, sa svakom godinom koja proteče veća je korist i kćerima, čak i kao udavačama. No među svim tim neporecivim činjenicama javila se još jedna: najstarijoj kćeri, Aleksandri, odjednom i gotovo sasvim neočekivano (kao što to svagda biva) prošlo dvadeset i pet godina. Gotovo u to isto vrijeme i Afanasij Ivanovič Tocki iz višega svijeta, s visokim vezama i neobično bogat, iskazao opet svoju staru želju da se oženi. Bio je to čovjek – od kojih pedeset i pet godina, otmjena značaja, neobično fina ukusa. Htio se dobro oženiti; cjenitelj krasote bio je on izvanredan. Kako je od nekog vremena bio s generalom Jepančinim u neobičnu prijateljstvu, koje se naročito pojačalo zajedničkim sudjelovanjem u nekim novčanim pothvatima, to mu je i priopćio, moleći ga, kako se kaže, za prijateljski savjet i uputu: je li moguća ili nije misao o njegovoj ženidbi s jednom od njegovih kćeri? U tihom i prekrasnom tečaju obiteljskoga života generala Jepančina nastao je očit preokret.
Neporeciva je ljepotica u obitelji bila, kako je već rečeno, najmlađa, Aglaja. Ali i sam Tocki, čovjek neobične sebičnosti, razumio je da tu nema što tražiti i da Aglaja nije suđena njemu. Možda su sestre zbog slijepe ljubavi i žarkog prijateljstva izgubile osjećaj za pravu mjeru, ali kako su one sasvim iskreno određivale, Aglajina sudbina i nije smjela naprosto biti sudbina, nego ideal zemaljskoga raja, kakav može biti. Budući Aglajin muž trebao je imati sve savršenosti i uspjehe, da se o bogatstvu i ne govori. Sestre su čak odlučile između sebe, nekako i bez naročitih izlišnih riječi, da bi one, ako ustreba, pridonijele žrtvu za Aglajinu korist; Aglaji su odredile kolosalan miraz, neobičan. Roditelji su znali za taj dogovor dviju starijih sestara te kad je Tocki zamolio za savjet, nije među njima gotovo ni bilo sumnje da će se koja od starijih sestara drage volje odazvati njihovim željama, pogotovo gdje Afanasij Ivanovič neće mariti za miraz. Ponudu pak Tockoga ocijenio je general odmah, po svojem prirođenom poznavanju života, neobično visoko. Kako je i sam Tocki, zbog nekih osobitih razloga, zasad postupao još iznimno oprezno te je samo istraživao teren, to su i roditelji iznijeli stvar pred kćeri tek izdaleka. Za odgovor su dobili od njih izjavu, koja također nije bila sasvim određena, ali ih je barem umirivala, da najstarija kći, Aleksandra, možda i neće odbiti. To je bila djevojka čvrsta karaktera doduše, ali dobra, razumna i neobično snošljiva; mogla se čak i s voljom udati za Tockoga, pa kad bi dala riječ, održala bi je pošteno. Sjaj nije voljela te ne samo da nije prijetila brigama i naglim preokretom, nego je mogla i zasladiti i uspokojiti život. Bila je jako lijepa, premda nije bila onako efektna. Što bi moglo biti bolje za Tockoga?
A ipak se sve to još dalje tek istraživao teren. Tocki se i general uzajamno i prijateljski dogovoriše da će se zasad kloniti svakog formalnog, neopozivog koraka. Ni roditelji još nisu počeli govoriti sasvim otvoreno s kćerima; počinjala je i kao neka disonansa: generalica Jepančina, mati obitelji, stala je nešto zapadati u nezadovoljstvo, a to je bilo jako važno. Tu je bila još jedna okolnost koja je smetala svemu, jedan neprilični i zakučasti slučaj, zbog kojega se sva stvar mogla raspasti zauvijek.
Taj neprilični i zakučasti »slučaj« (kako je govorio sam Tocki) počeo je još jako davno, prije osamnaestak godina. Kraj jednog od najbogatijih imanja Afanasija Ivanoviča, u jednoj od gubernija srednje Rusije, sirotovao je neki bijedni vlastelinčić. Bio je to čovjek osobit po svojim neprestanim, bajnim nedaćama – umirovljen oficir iz odlične plemićke obitelji, pa u tom pogledu i odličniji od Tockoga, neki Filip Aleksandrovič Baraškov. Sav prezadužen, s opterećenim imanjem, uspio je naposljetku, pošto se namučio kao robijaš, gotovo kao seljak, nekako prilično urediti svoje malo gospodarstvo. Čim bi mu iole sinula sreća, neobično se hrabrio. Ohrabrio se on, sinule mu nade te otputovao na nekoliko dana u kotarski gradić sastati se s jednim od najglavnijih svojih vjerovnika, pa se s njim, ako bude mogao, konačno pogoditi. Preksutradan nakon njegova dolaska u grad stigao mu iz njegova seoca starješina na konju, opaljena obraza i ogorjele brade te mu javio da je »izgorio dvor«, jučer, baš u podne, a pritom su »izvoljeli izgorjeti i supruga, a dječica su ostala živa«. Ovakvo iznenađenje nije mogao podnijeti ni Baraškov, naučen na »modrice srećine«; poludio je i za mjesec dana umro u vrućici.
Izgorjelo imanje s kmetovima, koji su se bili razišli, prodalo se za dug; a dvije male djevojčice, od šest i sedam godina, Baraškovljevu djecu, primio je po svojoj velikodušnosti Afanasij Ivanovič Tocki na svoj trošak i na odgoj. Odgajane su one s djecom upravitelja Afanasija Ivanoviča, umirovljenog činovnika s mnogom djecom, i uz to Nijemca. Naskoro je preostala samo jedna djevojčica, Nastja, a mlađa je umrla od hripavca; Tocki pak, koji je živio u tuđini, ubrzo je zaboravio na njih dvije. Nakon pet godina Afanasij Ivanovič jednom na prolasku smislio zaviriti na svoje imanje i iznenada opazio tu u svojem domu na selu, u obitelji svojega Nijemca, dražesno dijete, djevojčicu od dvanaestak godina, nestašnu, milu, pametnu, za koju se vidjelo da će biti iznimna ljepotica; u tom je pogledu Afanasij Ivanovič bio nepogrešiv znalac. Proboravio je sada na imanju samo nekoliko dana, ali je dospio izdati odredbe; u djevojčinu je odgoju nastala znatna promjena: pozvana je čestita, vremešna guvernanta, iskusna u boljem ženskom odgoju, obrazovana Švicarka koja je, osim francuskoga jezika, poučavala i različitim naukama. Nastanila se u seoskom domu te se neobično proširio odgoj male Nastasje. Upravo za četiri godine završio se taj odgoj; guvernanta otputovala, a po Nastju došla neka gospođa, također nekakva vlastelinka i susjeda gospodina Tockoga po imanju, ali iz druge, daleke gubernije, i povela Nastju sa sobom, po naputku i ovlasti Afanasija Ivanoviča. I na tom je malom imanju bio drven dom, malen doduše, tek sagrađen; bio je uređen osobito elegantno, a i seoce se kao osobito zvalo »Otradnoje«.Vlastelinka dovezla Nastju ravno u tu tihu kućicu, pa kako je ona, udovica bez djece, živjela samo jednu vrstu odatle, to se i sama nastanila tu zajedno s Nastjom. Uz Nastju se javila starica ključarica i mlada, iskusna sobarica. U kući se našli glazbeni instrumenti, izvrsna djevojačka biblioteka, slike, bakrorezi, olovke, kičice, boje, divan hrt, a za dvije nedjelje izvolio stići i sam Afanasij Ivanovič... Odonda je on nekako osobito zavolio to svoje tiho seoce u stepi te je dolazio svakoga ljeta, gostovao po dva, pa i po tri mjeseca, i tako je proteklo prilično vrijeme, koje četiri godine, spokojno i sretno, s ukusom i odlično.
Jednom se dogodilo, nekako početkom zime, koja četiri mjeseca nakon jednog od ljetnih dolaska Afanasija Ivanoviča u »Otradnoje«, kamo je sada bio došao samo na dva tjedna, da je pukao glas ili, pravije, stigao Nastasji Filipovnoj glas da se Afanasij Ivanovič u Petrogradu ženi bogatom, odličnom krasoticom – jednom riječju, da ima solidnu i sjajnu partiju. Kasnije se razabralo da taj glas nije u svim sitnicama istinit; svadba je i onda bila tek samo naumljena i sve još bilo jako neodređeno, ali u sudbini Nastasje Filipovne ipak je od tog vremena nastao neobičan preokret. Odjednom je iskazala neobičnu odlučnost i pokazala sasvim neočekivan karakter. Ne promišljajući dugo napustila je svoju seosku kućicu i osvanula iznenada u Petrogradu, ravno k Tockomu, sama samcata. On se začudio i započeo govoriti; ali se odmah pokazalo, gotovo od prve riječi, da mora sasvim promijeniti stil, dijapazon glasa, pređašnje teme ugodnih, kićenih razgovora, što ih je dosad upotrebljavao s tolikim uspjehom, logiku – sve, sve, sve! Pred njim je sjedila sasvim drugačija žena, nimalo slična onoj koju je znao dosad i ostavio tek u mjesecu srpnju u seocu Otradnom.
Razabralo se da nova žena, prvo, neobično mnogo zna i razumije – tako mnogo da ti je na silno čudo otkud je mogla steći takvo znanje, u sebi stvoriti takve točne pojmove. (Zar iz svoje djevojačke biblioteke?) Što više, ona je čak i juridički znala iznimno mnogo i imala pozitivnog znanja, ako ne o svijetu, a ono barem o tom kako neke stvari teku u svijetu; drugo, to je bio sasvim drugačiji karakter nego prije, to jest nije bilo ono plaho biće, institutski neodređeno, ponekad čarobno po svojoj originalnoj nestašnosti i naivnosti, ponekad nujno i zamišljeno, zadivljeno, nepovjerljivo, plačljivo i nespokojno.
Nije: tu je hohotalo pred njim i bolo ga najotrovnijim sarkazmima neobično i neočekivano biće koje mu je naprečac izjavilo da nikad nije imalo za njega u srcu ničega osim najdubljega prezira, prezira do gađenja, koji je odmah nastao iza prve začuđenosti. Ta mu je nova žena izjavljivala da će joj u potpunom smislu biti svejedno oženio se on makar odmah i uzeo makar koju, ali je došla zato da mu ne dopusti ženidbu i neće je dopustiti iz zlobe, jedino zato što joj se tako hoće, pa zato i mora tako biti, »no, makar i zato da ti se samo do mile volje nasmijem, jer se sada hoću i ja naposljetku smijati«.
Tako je barem govorila; nije možda niti izrekla sve što joj je bilo na pameti. Ali dok je nova Nastasja Filipovna hohotala i razglabala sve to, Afanasij je Ivanovič promišljao u sebi tu stvar i sređivao, koliko je mogao, svoje nešto uskomešane misli. To mu je razmišljanje potrajalo prilično vrijeme; mozgao je i konačno se odlučivao gotovo dva tjedna; ali za dva je tjedna pala njegova odluka. Stvar je bila u tom da je Afanasiju Ivanoviču bilo već pedesetak godina te je bio čovjek nadasve solidan i sređen, položaj mu se u svijetu i društvu davno već ustalio na najčvršćim osnovama. Sebe, svoj spokoj i udobnost volio je i cijenio više od svega na svijetu, kao što i priliči nadasve urednu čovjeku. Nije se smjela dopustiti ni najmanja smetnja, ni najmanje kolebanje u onom što je sav njegov život ustanovljivao i što je steklo takvu krasnu formu. U drugu ruku, iskustvo i dubok pogled na stvari došaptavali su Tockomu jako brzo i neobično istinito da mu je sada posao sa sasvim neobičnim bićem, da je to zaista onakvo biće koje ne prijeti samo, nego i zacijelo izvršava, a što je glavno, neće zastati baš ni pred čim, pogotovo gdje tomu biću nije stalo baš ni do čega na svijetu, tako da ga i ničim ne možeš zamamiti. Tu je očito bilo nešto drugo, razbirao se neki duševni i srdačni mutež – kao neko romantično negodovanje bogzna na koga i zašto, kao neko nezasitno čuvstvo prezira koji je premašio svaku mjeru – jednom riječju, nešto nadasve smiješno i nedopušteno u urednom društvu, tako da je svakomu čestitomu čovjeku prava božja kazna i sastati se s tim. Razumije se, s bogatstvom i s vezama Tockoga moglo se odmah učiniti kakvo malo i sasvim nevino zločinstvo, da se on izbavi iz neprilike. S druge strane, bilo je očito da i sama Nastasja Filipovna ne može učiniti gotovo ništa što je na štetu, u smislu, na primjer, makar i pravničkom; ne bi mogla učiniti niti osobit skandal, jer bi je on mogao u svako vrijeme spriječiti. Ali sve to vrijedi jedino onda ako bi se Nastasja Filipovna odlučila raditi kao sve, i kao što uopće postupaju u ovakvim prigodama, ne iskačući suviše ekscentrično iz određenih obzira. No tu je Tockomu koristio njegov pouzdani pogled; uspio je dokučiti da Nastasja Filipovna i sama izvrsno zna kako je neškodljiva u juridičkom smislu, ali da je njoj sasvim drugo na pameti i... u njezinim blistavim očima. Kako nije marila ni za što, a najmanje za sebe (trebalo je jako mnogo pameti i pronicavosti da u ovaj čas dokučiš kako je ona već odavno prestala mariti za sebe i da bi on, skeptik i svjetski cinik, povjerovao u ozbiljnost toga čuvstva), Nastasja Filipovna je bila kadra samu sebe navijek i na nezgrapan način upropastiti Sibirom i uzama, samo da pogrdi čovjeka od kojega joj se tako nečovječno gadilo. Afanasij Ivanovič nije nikad krio da je malo plašljiv i, da se pravo kaže, do krajnosti konzervativan. Kad bi on znao, na primjer, da će ga ubiti na vjenčanju ili da će se dogoditi štogod ovako iznimno nepristojno, smiješno i neobično u društvu, on bi se dakako uplašio, ali se ne bi toliko uplašio toga što će ga ubiti i raniti do krvi, ili što će mu javno pljunuti u lice itd., itd., nego toga što će mu se to dogoditi u ovakvoj neprirodnoj i neuobičajenoj formi. A Nastasja je Filipovna baš to i proricala, premda je još šutjela o tom; znao je da ga je ona do kraja prozrela i proučila, dakle zna čime bi ga udarila. A kako je svadba zaista bila tek samo naumljena, to se Afanasij Ivanovič primirio i popustio Nastasji Filipovnoj.
Toj je njegovoj odluci pripomogla još jedna okolnost: teško je bilo i zamisliti koliko ta nova Nastasja Filipovna licem ne nalikuje na prijašnju. Prije je to bila samo jako ljepuškasta djevojčica, a sada... Tocki si dugo nije mogao oprostiti što je četiri godine gledao i nije progledao. Istina je, mnogo znači i to kad na obje strane, u unutrašnjosti i iznenada, nastane preokret. Sjećao se uostalom da je i prije bilo trenutaka kada su mu se čudne misli javljale pri pogledu, na primjer, na te oči: kao da je slutio u njima neki duboki, tajnoviti mrak. Taj je pogled gledao kao da zadaje zagonetku. Za posljednje se dvije godine često čudio kako se Nastasji Filipovnoj promijenila boja lica; silno je problijedjela, a začudo, od toga se još i poljepšala. Tocki, koji je poput svih džentlmena što su se nauživali za svojega vijeka, gledao isprva s prezirom kako mu je jeftino dopala ta duša bez života, u posljednje je vrijeme nešto posumnjao o svojem sudu. Svakako je bio odlučio još prošlog proljeća da će Nastasju Filipovnu naskoro, sjajno i s imetkom udati za kakvog razboritog i čestitog gospodina koji služi u drugoj guberniji. (O, kako se strahovito i pakosno smijala sada tomu Nastasja Filipovna!) Ali sad se Afanasij Ivanovič pomamio za novinom te pomislio i to da bi se opet mogao koristiti tom ženom. Odlučio je nastaniti Nastasju Filipovnu u Petrogradu i okružiti je raskošnim komforom. Ako ne bude to, bit će drugo: Nastasjom Filipovnom mogao se podičiti, pa i ponositi u nekom društvu. A Afanasiju je Ivanoviču jako bilo stalo do slave u tom pogledu.
Prošlo je već pet godina petrogradskoga života i mnogo se dabome za to vrijeme ustalilo. Afanasiju je Ivanoviču bio nemio položaj; najgore je bilo što on, kad se jednom uplašio, nikako se više nije mogao primiriti. Bojao se – a i sam nije znao zašto – bojao se naprosto Nastasje Filipovne. Neko je vrijeme, za prvih dviju godina, bio počeo sumnjati da se Nastasja Filipovna sama želi udati za njega, ali šuti od neobične taštine i stalno očekuje da je on zaprosi. Težnja je bila neobična, no Afanasij je Ivanovič postao sumnjičav: mrštio se i teško se zamišljao. Na veliko i (takvo je srce čovjekovo!) ponešto neugodno čudo svoje, jednom se prilikom uvjerio iznenada da bi ga ona odbila sve da je i zaprosi. Dugo nije razumijevao to. Učinilo mu se mogućim samo jedno tumačenje: da ponos »uvrijeđene i fantastične žene« dopire do tolike mahnitosti te joj je ugodnije iskazati jedanput svoj prezir i odbiti ga, nego zauvijek ustaliti svoj položaj i uzvisiti se na nedosežnu visinu. Najgore je bilo što je Nastasja Filipovna silno preotela mah. Za korišću se nije pomamljivala, pa ni za velikom, te ako je i primala ponuđeni komfor, živjela je vrlo skromno i nije za tih pet godina zgrnula gotovo ništa. Afanasij se Ivanovič odvažio na jako lukavo sredstvo kako bi razbio svoje lance: neopazice i vješto počeo ju je zamamljivati, uz spretnu pomoć, različitim najidealnijim napastima; ali utjelovljeni ideali: knezovi, husari, tajnici poslanstva, pjesnici, romanopisci, čak i socijalisti – ništa se nije nikako dojmilo Nastasje Filipovne, kao da je u nje mjesto srca kamen, kao da su joj presahnula čuvstva i zamrla zauvijek. Živjela je najviše sama, čitala, pa i učila, voljela je glazbu. Malo je imala poznanstava: sve se družila s nekim siromašnim i smiješnim činovničkim ženama, poznavala se s neke dvije glumice, nekakve starice, jako je voljela brojnu obitelj nekog čestitog učitelja, a u toj su obitelji i nju jako voljeli i rado dočekivali. Prilično se često kod nje navečer sastajalo pet-šest znanaca, ne više. Tocki je dolazio jako često i akuratno. U posljednje se vrijeme, nešto poteško, upoznao s Nastasjom Filipovnom general Jepančin. U to se isto vrijeme sasvim lako i bez ikakva truda upoznao s njom i mlad činovnik, prezimenom Ferdiščenko, jako nepristojan i gadan lakrdijaš, razmetljiv veseljak i pijanac. Upoznao se s njom mlad, čudan čovjek, prezimenom Pticin, skroman, akuratan, gizdav, koji je iskočio iz siromaštva i postao lihvar. Upoznao se naposljetku Gavrila Ardalionovič. Na kraju se o Nastasji Filipovnoj stvorio čudan glas: krasotu su njezinu znali svi, ali to je bilo sve; nitko se nije mogao ni sa čim pohvaliti, nitko nije mogao ništa pripovjediti. Ovakav glas, njezina obrazovanost, odlične manire, oštroumnost, sve je to Afanasija Ivanoviča konačno ustalilo u poznatom naumu. Tu i počinje onaj trenutak od kojega je sam general Jepančin počeo ovako djelotvorno i iznimno sudjelovati u toj historiji.
Kad se Tocki onako ljubazno obratio njemu za prijateljski savjet radi jedne od njegovih kćeri, odmah mu je najplemenitijim načinom priznao sve, najpotpunije i najiskrenije. Otkrio mu je da je odlučio ne žacati se nikakvih sredstava samo da postigne svoju slobodu; da se ne bi primirio ni kad bi mu Nastasja Filipovna i sama izjavila da će ga odsad puštati sasvim na miru; da njemu nisu dovoljne riječi, nego mu treba najpotpunije jamstvo. Dogovorili se i odlučili raditi u slozi. Najprije su odlučili isprobati najblaža sredstva i dirnuti, kako se kaže, u »plemenite žice u srcu«. Došla su obojica k Nastasji Filipovnoj i Tocki je naprečac počeo s tim da joj je objavio kako je njegov položaj nepodnosiv i strašan; okrivio je sebe za sve; otvoreno je rekao da se ne može pokajati za prvi svoj postupak s njom jer je okorjeli pohotljivac i ne može se svladati, ali se sada želi oženiti te je u njezinim rukama sva sudbina toga nadasve pristojnog i otmjenog braka; jednom riječju, da sve očekuje od njezina plemenitog srca. Onda je počeo govoriti general Jepančin u svojem očinskom svojstvu te je govorio razborito; klonio se ganutljivosti, spomenuo samo da potpuno priznaje njezino pravo na odluku o sudbini Afanasija Ivanoviča, spretno se podičio svojom smjernošću i predočio joj da o njezinoj odluci sada ovisi sudbina njegove kćeri, a možda i dviju drugih kćeri. Na pitanje Nastasje Filipovne što bi oni zapravo od nje, Tocki joj priznade s prijašnjom, sasvim otvorenom iskrenošću, da je se još prije pet godina tako uplašio te se i sada još ne može umiriti sasvim, sve dok se Nastasja Filipovna i sama ne uda za koga. Dometnuo je odmah da bi ta njegova molba bila dakako nezgrapna kad on ne bi imao neke osnove za nju. Jako je dobro primijetio i pouzdano doznao da nju jedan mladić, dobra roda, koji živi u najvrednijoj obitelji, to jest Gavrila Ardalionovič Ivolgin, a ona ga zna i prima, odavno već voli svom silom strasti te bi zacijelo žrtvovao pola života za samu nadu da će steći njezinu simpatiju. To je njemu, Afanasiju Ivanoviču, priznao sam Gavrila Ardalionovič, odavno već, prijateljski i od čistog mladog srca, a to već odavno zna i Ivan Fjodorovič, koji je mladićev dobrotvor. Naposljetku, ako se ne vara on, Afanasij Ivanovič, i sama Nastasja Filipovna zna već odavno za mladićevu ljubav, a njemu se čak i učinilo da ona milostivo motri tu ljubav. Njemu je dabome teže nego ikomu govoriti o tom. No kad bi Nastasja Filipovna povjerovala da u njemu, Tockom, osim sebičnosti i želje da sredi svoju sudbinu, ima išta želje i za njezino dobro, razumjela bi da je njemu odavno nezgodno, pa i teško gledati njezinu osamljenost; da je to samo nejasan mrak, potpuna nevjera u obnovljenje života koji bi tako krasno mogao uskrsnuti u ljubavi i u obitelji na taj način steći novu svrhu; da je to propast sposobnosti, možda sjajnih, dragovoljno uživanje u svom jadu, jednom riječju, čak i neka i romantičnost koja nije dostojna ni zdrave pameti, ni plemenitoga srca Nastasje Filipovne. Nakon što je još jedanput ponovio da je njemu teže govoriti nego drugima, završi kako ne gubi nadu da mu Nastasja Filipovna neće uzvratiti s prezirom ako izjavi svoju iskrenu želju da joj osigura budućnost i ako joj ponudi svotu od sedamdeset i pet tisuća rubalja. Doda još i objasni da joj je ta svota ionako već namijenjena u njegovoj oporuci; jednom riječju, da to nije nipošto kakva nagrada... a naposljetku, zašto mu se ne bi dopustila i ne bi oprostila čovječanska želja da bar ičim olakša svoju savjest itd. – sve što se u ovakvim zgodama govori o toj temi. Afanasij je Ivanovič govorio dugo i rječito te je usput nadovezao jako zanimljivu vijest da se o tih sedamdeset i pet tisuća izlanuo sada prvi put i da za njih nije znao ni sam Ivan Fjodorovič, koji evo tu sjedi; jednom riječju, ne zna nitko.
Odgovor Nastasje Filipovne zadivio je oba prijatelja.
Ne samo da se na njoj nije primjećivao ni najmanji trag prijašnje poruge, prijašnjeg neprijateljstva i mržnje, prijašnjeg hihota, od kojega je i sada Tockoga hvatala jeza, čim se samo sjeti, nego se ona naprotiv kao nekako razveselila što može najzad razgovarati s nekim iskreno i prijateljski. Priznala je da je i sama odavno željela zapitati za prijateljski savjet i samo ju je priječio ponos, ali sada, kad je razbijen led, ne bi ništa moglo biti bolje. Isprva se nujno nasmiješila, a zatim se veselo i nestašno nasmijala te priznala da nikako ne može biti one nekadašnje bure; da je već odavno promijenila donekle svoj pogled na stvari, pa ako se i nije promijenila u srcu, ipak je morala mnogo priznati za izvršene činjenice; što se učinilo, to se učinilo, što je prošlo, to je prošlo, tako da joj je i čudno što je Afanasij Ivanovič još tako zaplašen. Tu se obratila Ivanu Fjodoroviču i s najdubljim mu poštovanjem izjavila da je već odavno čula jako mnogo o njegovim kćerima i da se odavno već privikla uvažavati ih duboko i iskreno. I sama misao da bi im mogla čime koristiti bila bi njoj, čini se, na sreću i na ponos. Istina je, sada joj je teško nemilo, jako nemilo; Afanasij je Ivanovič pogodio njezine sanje; ona bi željela uskrsnuti, ako i ne bi bilo u ljubavi, a ono u obitelji, i naći novi životni cilj; ali o Gavrili Ardalionoviču ne može gotovo ništa reći. Istina je, čini se da on nju voli; ona osjeća da bi ga i sama mogla zavoljeti kad bi mogla povjerovati u stalnost njegove sklonosti; ali on je jako mlad, sve ako je i iskren; tu je odluka teška. Njoj se uostalom najviše mili što on radi, muči se i sam uzdržava cijelu obitelj. Čula je da je energičan čovjek, ponosit, želi karijeru, želi se progurati. Čula je i to da je Nina Aleksandrovna Ivolgina, mati Gavrila Ardalionoviča, divna žena, nadasve vrijedna poštovanja; da je sestra njegova, Varvara Ardalionovna, izvrsna i energična djevojka; mnogo je slušala o njoj od Pticina. Čula je da one hrabro trpe svoje nesreće; jako bi se željela upoznati s njima, ali još je pitanje hoće li je one rado primiti u obitelj. Ne kaže uopće ništa protiv mogućnosti toga braka, ali o tome se još koliko treba razmisliti; željela bi da je ne požuruju. Što se pak tiče onih sedamdeset i pet tisuća, nije Afanasiju Ivanoviču trebalo biti na nepriliku govoriti o njima. Ona i sama razumije cijenu novca te će ih dakako primiti. Zahvaljuje Afanasiju Ivanoviču za njegovu delikatnost, za to što nije spominjao to niti generalu, a kamoli Gavrili Ardalionoviču, ali zašto ne bi i on znao unaprijed? Ne treba se ona stidjeti za taj novac ući u njihovu obitelj. Bilo kako bilo, ona ne kani nikoga ni za što moliti za oproštenje i želi da to znaju. Neće poći za Gavrilu Ardalionoviča dok se ne uvjeri da ni u njem, ni u njegovoj obitelji nema nikakve pritajene misli o njoj. Bilo što mu drago, ona sebe ne smatra krivom ni za što, pa će biti najbolje da Gavrila Ardalionovič dozna kako je ona proživjela tih pet godina u Petrogradu, u kakvom je odnosu s Afanasijem Ivanovičem i je li zgrnula mnogo imetka. Naposljetku, ako i prima sada kapital, ne prima ga nikako kao plaću za svoju djevojačku sramotu, kojoj nije kriva, nego kao naknadu za upropaštenu sreću.
Čak se i zažarila i ražestila dok je razlagala sve to (što je uostalom bilo jako prirodno), tako da se general Jepančin jako zadovoljio i smatrao stvar dokončanom; ali Tocki, zaplašen već jednom, nije ni sada povjerovao sasvim, nego se dugo bojao nije li i tu pod cvijećem zmija. No pregovori su počeli; točka na kojoj se osnivao sav manevar obojice prijatelja, to jest mogućnost da će se Nastasja Filipovna pomamiti za Ganjom, počela se pomalo objašnjavati i opravdavati, tako da je ponekad i sam Tocki vjerovao u mogućnost uspjeha. Dotle se Nastasja Filipovna objasnila s Ganjom; riječi je bilo jako malo, kao da bi bile na štetu njezinoj čistoći. Dopuštala mu je i dozvoljavala da je voli, ali je odrješito izjavila da neće ni sa čim biti stegnuta; sve do svadbe (ako bude svadbe) pridržava ona pravo reći »ne«, makar i u posljednji tren; isto takvo pravo priznaje i Ganji. Naskoro je doznao Ganja pouzdano, po uslužnom slučaju, da Nastasja Filipovna zna već potanko za zlovolju cijele njegove obitelji na taj brak i na Nastasju Filipovnu osobno, zlovolju koja se iskazala u kućnim scenama; ona o tom nije zapodijevala razgovora s njim, premda ga je očekivao svaki dan. Uostalom, moglo bi se još mnogo pripovijedati iz svih historija i prilika što su se pokazale povodom te prosidbe i pregovaranja; ali mi smo se i tako zaletjeli unaprijed, pogotovo što su se gdjekoje od tih prilika javljale još u obliku odviše neodređenih glasova. Na primjer, kao da je Tocki odnekud doznao da je Nastasja Filipovna stupila u neku nejasnu i svima tajnu vezu s gospođicama Jepančinima – sasvim nevjerojatan glas. Zato je i preko volje vjerovao drugomu glasu, bojao ga se kao more: čuo je pouzdani glas da Nastasja Filipovna itekako zna da se Ganja ženi samo radi novca, da je u Ganje opaka duša, pomamna, nestrpljiva, zavidljiva i beskrajno, prekomjerno samoljubiva; da je Ganja prije doduše želio strasno pridobiti Nastasju Filipovnu, ali kad su se ona dva prijatelja odlučila okoristiti tom strašću, koja se započinjala s obje strane, i kupiti Ganju prodajući mu Nastasju Filipovnu za zakonitu ženu, to ju je on zamrzio kao svoju moru. U njegovoj se duši, kažu, čudno sastali strast i mržnja pa iako je naposljetku, nakon mučna kolebanja, pristao uzeti »gaduru«, zakleo se u duši da će joj se ljuto osvetiti za to i onda je »dotući«, kako se, kaže, sâm izrazio. Sve je to Nastasja Filipovna tobože znala i nešto spremala kradom. Tocki se već uplašio toliko da je već prestao Jepančinu govoriti o svom nespokoju; no bilo je trenutaka kad se on, kao slabić, opet odlučno hrabrio i brzo se junačio; ohrabrio se, na primjer, kad je Nastasja Filipovna naposljetku zadala obojici prijatelja riječ da će navečer, na svoj rođendan, reći posljednju riječ. Ali zato se najčudniji i najnevjerojatniji glas, koji se ticao samoga poštovanog Ivana Fjodoroviča, na žalost pokazivao sve istinitijim i istinitijim.
Sve se to na prvi pogled činilo groznom besmislicom. Bilo je teško povjerovati da bi se Ivan Fjodorovič, u starim svojim časnim godinama, uza svoj izvrsni um i pozitivno poznavanje života, itd., itd., pomamio i sâm za Nastasjom Filipovnom – još tako, tobože toliko, da je taj hir gotovo već nalikovao na strast. U što se uzdao u toj zgodi – teško je i zamisliti; možda se uzdao čak u pomoć samoga Ganje. Tocki je barem sumnjao nešto ovako, sumnjao je da postoji neki ugovor gotovo i bez riječi, osnovan na uzajamnom pronicanju, između generala i Ganje. – Uostalom, zna se da čovjek koji se prejako zanio strašću, osobito ako je i u godinama, sasvim oslijepi i voljan je naslućivati nadu ondje gdje je nikako nema; što više, gubi razbor i postupa kao ludo dijete, sve ako mu je glava kao gora. Znalo se da je general pripravio Nastasji Filipovnoj za rođendan dar, divan biser koji je stajao silnog novca i da ga je dugo birao, premda je znao da je Nastasja Filipovna nesebična žena. Uoči rođendana Nastasje Filipovne bio je kao u groznici, samo ju je spretno skrivao. Za taj je biser doznala generalica Jepančina. Istina, Jelizaveta je Prokofjevna već odavno znala da joj je muž vjetrenjast pa se donekle i naučila na to; ali ovakva se zgoda nije mogla propustiti: jako ju je zanimao taj glas o biseru. General je to zamijetio na vrijeme: jučer su još pale neke riječce; slutio je silno objašnjavanje i bojao ga se. Eto zato nije ovoga jutra, od kojega smo započeli pripovijest, nikako mario otići u krilo obitelji na doručak. Još prije nego što je došao knez, odlučio je general izgovoriti se poslovima i izmaći. Izmaći je generalu katkad značilo naprosto pobjeći. Želio je steći barem taj dan, a glavno: današnja večer da mu bude bez neugodnosti. I odjednom se tako u dobar čas dogodio knez. »Kao da ga je poslao Bog!« pomisli general u sebi kad je ulazio k ženi.