Danas se navršava pet mjeseci kako je on odsutan. Nakon što je napustio reprezentaciju, dobio je poziv u domovinu da riješi papirologiju. Izvorno je trebao ostati najviše tri sedmice, ali sve se odužilo i...
Nema ga pet mjeseci.
Čujemo se svako par dana ali, to ne može nadomjestiti njegove dodire koji mi jebeno fale.
Odmahnem glavom pa istjeram Marija van na kratko. Dovršim svoju večeru i taman kada krenem oprati tanjur, čujem zvono. Mrak se već uveliko spustio i jako je hladno- ipak je prosinac a mene prođe jeza.
Ko bi mogao biti?
Prestrašeno izvadim ruke iz vode pa odem provjeriti, jer može biti neko od susjeda. Dođem do vrata a kada provirim kroz špijunku vidim buket cvijeća kako krije osobu pa protrnem.
Jel sam ja bas morala gledati film u kojem glavnu likušu ubiju iz pištolja sakrivena u cvijeće? Uzdahnem, pa otvorim vrata. Ali, sa druge su me dočekale najdivnije smeđe oči. Jedva je gledao od umora, ali bio je tu- jebeno stvaran, i predivan.
U jednom momentu nisam bila u stanju išta progovoriti, dok u drugom... Već sam ga grlila.
"Isuse... Jesi to ti?"
Grlim ga, plačem, udišem njegov miris, jer ne vjerujem. Ne vjerujem da je to Mario, malo stariji ali idalje zgodan do bola. "Nije Isus, Mario je. Šta me ne poznaješ?" Kaže, pa se malo odmakne brišući mi suze. Pogledam ga, pa se nasmijem. Lagano ga puknem po glavi.
"Konju."
Promumlam mu u grudi, a on mi podigne glavu da ga gledam u oči.
"Nedostajala si mi. Oduljilo se."
Potom usnama potraži moje.
...
Ocete i drugi dio? Bio bi 🔞
