mišljenje?
Koga želite slijedećeg?
Namirnice- tu. Djeca- sa tatom. I tu se zabrinem. Oni su Domagojem, u dnevnom boravku. Prostorija preko puta. Mirni su, igraju se. Svo troje.
Ova tišina je tako zabrinjavajuća, ko zna šta rade. Ipak, nemam vremena da provjerim. Večeras nam dolaze naše porodice na večeru. A, moji i njegovi nisu dobra kombinacija. Moji su od početka skeptični- on im je bio divan i krasan dok smo se igrali u pijesku. A onda, desio se život- pošli smo odrastati. Najbolji prijatelji postali su par, potom zaručnici pa supružnici. Sada, sa mojih 27 godina smo roditelji dviju djevojčica- Maje i Sare.
Naravno, njih troje su mi ono najbolje od života i da mogu sve ispočetka- birala bih isto. Ali, ajte vi to objasnite našim porodicama. Nisu nas prihvatili kao par (unuke, za čudo, jesu). I jedna i druga strana smatraju da smo zajedno iz interesa.
Uzdahnem, pa uzmem nož da isječem luk, kada čujem njega kako me doziva. "Ženo!" Nasmijem se, jer tako me zove zadnjih pet godina, kako smo u braku. "Molim?" "Dolazi ovamo! Uzbuna trećeg stepena! " Dere se on, zabravljajući da sam u sobi preko. Koristi kod koji se upotrebljava samo za naše roditelje, pa pretrnem.
Ispustim nož, obrišem ruke pa odem vidjeti šta se dešava. Ali, naravno, nisam očekivala da ću ga vidjeti našminkana. Nisam očekivala da ću vidjeti curice kako mu pletu nešto što bi trebalo biti pletenica. "Pomaži..."
Zakuka, a ja dođem do curica. "Girls, idemo spavati. Pustite tatu." Suzdržavam smijeh, a one ne odustaju od čupanja pa uzmem telefon da ih snimim. Kada završe dvije minute videa, završim snimanje. Potom ih uzmem i odnesem u krevet. Pet minuta iza uvjerim se da spavaju, pa se vratim u dnevni pomoći mužu da pospremi nered.
"Ja ću, ti pravi večeru." Slegnem ramenima. "Naručiti ćemo večeru, ako ne stignem. Ajde, znaš kakve su nam mame, gledaju svaki detalj..." Nasmije se, a ja porumenim- zaljubila sam se u taj osmijeh. "I pitaju kad će beba. Ne odgajaju ih oni!" Kaže, dok se smijemo. "A ni ne prave ih!" Doda, a ja ga pogledam.
"Moramo razgovarati, kad smo kod toga, Dom." Pogleda me. "Znam da smo rekli da neko vrijeme nećemo raditi na djeci, dok cure ne poodrastu, ali... Desilo se..."
Gleda me blijedo pa ustane, ispuštajući četku za kosu na pod.
"Trudna si?" Kimnem. "Mislio sam da piješ tablete..." Uzdahnem. "To ne štiti sto posto, Vida." On odmahuje glavom, a malo poslije čujem i vrata kako se zatvaraju.
▫▫▫
Ponovo pogledam na sat, osam je sve bliže. Od Domagoja nema nikakvih naznaka da se vraća, pa uzmem telefon. Nazovem njegovu mamu i kažem da nam je nešto iskrslo. Ona se, naravno, pobuni- govori kako smo neodgovorni, a razgovor završi sa "poljubi mi unuke." Potom nazovem i svoju koja je još nerazumnija, pa joj prekinem,dok pođe pametovati.
Provjerim curice, pa i ja legnem.
...
U neko doba čujem kako se nešto lomi u hodniku, pa se prepanem. "Domagoj?" "J...a sam." "Šta se čuje?" Upitam zabrinuta. "Pala mi cipela. Ja bio u njoj!" Kaže a ja ne izdržim pa se nasmijem. Pijan je.
Ustanem mu pomoći. Dovedem ga do sobe, skinem ga, a deset minuta iza mu ležim u zagrljaju. Lagano mi češka ruku i ja uživam. "Ženo... Žao mi je. Malo sam se, iskreno, prepao. Ali jedva čekam bebu, znaš?" Nasmijem se, pa mu odgovorim da to znam. "I, kako je prošla večera?"
Upita, a ja mu kažem da sam im otkazala. "Barem neko dobro." Kaže, pa me poljubi.
Malo potom utonemo duboko u san.
Potpuno sretni.
