10. poglavlje

5.8K 290 79
                                    


Melina

Osim moje tetke Konče, Đovana Salvatore je bila prva osoba u čijem sam se zagljaju osetila skoro kao u majčinom. Nisam to očekivala, ali kada je obavila ruke oko mene poželela sam da me ne pusti tako brzo.
Trebao mi je zagrljaj. Trebao mi je veliki, topao i iskren zagrljaj i kada sam ovaj prepoznala kao takav nisam bila spremna da ga pustim.
Sve mi se skupilo i sve je bilo tako blizu da ispliva na površinu, ali nisam mogla to da dozvolim. Masimo je bio tu, a ja nisam želela da plačem pred njim. Nisam želela ni da opterećujem Đovanu svojim glupostima, pa sam progutala suze i na lice navukla osmeh.
Raspitivala sam se za posao koji je tako nenadano iskrsao i mislila sam da će Masimu biti drago zbog mene, ali on je bez reči napustio prostoriju sav namrgođen i natmuren.

- Drago mi je što su se stvari među vama promenile. - prokomentarisla je Đovena u nekom trenutku kada smo ostale same.

Šeretski mi se osmehnula i namignula ne primećujući moju zbunjenost.

- Ne razumem. - priznala sam iskreno.
- Strast je ključ svega. Veruj mi, odatle sve počinje. A mi Italijani smo vrele krvi. Znala sam ja da neće puno trebati da između vas bukne požar. -

I tada mi je doprlo do mozga. Ona je videla modricu na Masimovom vratu i pomislila da smo nas dvoje...
O, Bože! Đovana je nastavila da priča, a ja sam sve više tonula u očaj i sramotu.

- Ne, mi nismo... Pogrešno ste shvatili. - promucala sam, jer nisam mogla da je lažem.

Jednom sam je već slagala i sada mi je bilo neopisivo žao zbog toga.

- Nemoj se sramiti zbog mene. Ja sam navijala da se to desi čim sam te upoznala. - rekla i ponovo mi namignula, a mene je ta njena radost slomila.

Vrelina koju sam osetila u očima naterala me je da oborim pogled i znam da je Đovana u tom trenutku sve shvatila.

- O, dušo moja, oprosti mi, molim te! - rekla je i ponovo me zaglila.
- Niste vi krivi. -
- Muškarci su takve budale! Moj je, ali sad bih ga najradije ubila! -

Njen ton me je naterao da se osmehnem.

- Nemoj potpuno da ga otpišeš. -
- Ja njega? Ali on... -
- On je pogrešio, ali znam da se kaje. Videla sam da ga nešto muči, a sad mi je i jasno šta. -

Pogledala sam kroz prozor i videla ga kako stoji u dvorištu. Osetila sam kako me preplavljuje tuga. Bila je poput vode koja nadolazi, ispunjava prostor oko mene i preti da me uguši.

Ljubio me je. I dalje ne mogu da zaboravim kako me je ljubio, a onda me oterao od sebe i otišao drugoj.
Kako to da mu oprostim?!
Poigrao se mnome i mojim osećanjima.
Nisam smela da dozvolim sebi da i samo pomislim da bismo on i ja mogli imati nešto. A ja ne samo da sam pomislila nego sam i priželjkivala da me pogleda, da me dodirne... Zanosila sam se maštarijama da bih mu mogla značiti nešto, da bih mu se mogla dopasti. Sad shvatam koliko sam smešna bila.

Izgubljena u svojim mislima i istovremeno opčinjena pogledom na njega, poskočila sam kada se okrenuo i pogledao me. Ne znam kako, ali kao da je znao da ga gledam i kao da se sa namerom okrenuo kako bi mi uzvratio pogled. Nije više bio samo namrgođen. Nešto se promenilo na njegivom licu, a ja nisam uspela shvatim tačno šta, jer sam okrenula glavu.
Istina je da i pored svega nisam mogla da odolim da ga ne gledam, ali on to nije morao da zna.

- Hajde da sklonimo ove sudove. - predložila sam, a Đovana je bez reči pristala da joj pomognem.

Bilo je tako lako i tako prijatno provoditi vreme sa njom, ali čim se Masimo vratio unutra atmosfera je postala drugačija. I dalje je bio ćutljiv i nekako zabrinut dok je tumarao po sobi i gledao uramljene fotografije kao da ih vidi prvi put. Na sebi je imo farmerice i belu košulju podvrnutih rukava.
Volela sam da ga gledam. Misljm da nije postojao detalj na njemu koji nisam primetila i zato sam samo još više bila ljuta na sebe.
Ipak, dopadale su mi se njegove ruke prošarane žilama i ukrašene tetovažama. Njegov pogled bio je ono što je najlakše uspevalo da me zbuni. I sada, kada me je pogledao, plave oči sijale su naspram preplanulog lica. Pripalio je cigaretu ne skidajući sa mene pogled prepun pitanja. Oduvek sam smatrala da je pušenje ružna navika, ali njemu je čak i cigareta dobro stajala. Pogubila sam se na trenutak i samo se zaustavila u mestu. Stajala sam sa sve tanjirima u rukama i gledala ga isto onako kao što je i on gledao mene. Obavio nas je veo tišine i kao da nas je izolovao od ostatka sveta.
Nestalo je. Sve je u tom momentu nestalo. Nije bilo bola i razočaranja. Nije bilo tuge i pitanja. Postojali smo samo on i ja.
Bože, nisam mogla ni da zamislim da bi me telo moglo boleti od želje da me dodirne, ali bolelo je. Plašilo me je sve to, ali ostala sam nepomična sve dok se Đovana nije vratila u prostoriju, a Masimo sklonio pogled.

PRISILJEN (završena)Where stories live. Discover now