Uvod

14.7K 351 115
                                    


Neko vreme kao da nisam postojao. Verovatno sam bio bez svesti, jer nisam osećao ništa, a onda iznenada... Bam!!! Počeo sam da se budim i mislim da nije postojao deo tela koji me nije boleo, a glava mi je pucala! Bol je bio nepodnošljiv i činilo mi se da ću svakog trenutka da se ispovraćam.
Pored toga, osećao sam kako mi jebena svetlost prži kapke. Trebala mi je čitava večnost da se nateram da otvorim oči. Zakukao sam istog momenta i pokušao da ustanem, ali bol u predelu rebara me je ostavila bez daha.
Vratio sam se nazad i dao sebi malo vremena da se povratim. Zaklonio sam lice rukom, jer je sunce šibalo kroz prozor, a ja nisam bio u stanju da ga podnesem.

Gledam oko sebe i kao da mi je tek tad postalo jasno da se nalazim u svojoj dnevnoj sobi. Na sebi imam košulju, pantalone, pa čak i cipele.
Pokušavam da se setim kako sam dospeo tu i zašto nisam u krevetu. Sve mi je mutno dok se trudim da se setim prošle noći. Bol me ponovo preplavljuje, pa šištim kroz zube dok zarivam nokte u garnituru pod sobom.
A onda kao da delovi slagalice polako počinju da se sklapaju. Pogađaju me flešbekovi, brzi i nasumični, ali dovoljno jasni da postanem svestan svega.

Jebote...!

Sjebao sam! Sve sam sjebao! Stvarnost me pogađa zajedno sa novim naletom mučnine, pa se naglo okrećem, padam dole i bljujem po podu. Tresnuo sam dole kao džak, ali nemam vremena da mislim na bol dok mi se želudac grči, a gorka žuč mi izlazi na usta.

Na momenat pomišljam da se ubijem.
Ne zajebavam se! Dosta mi je svega! Dosta mi je sranja koje sam sinoć napravio! Dosta mi je samog sebe! I zato samo dodatno mrzim sebe! Mrzim što sam slabić, što posežem za najlakšim mogućim rešenjem, ali jebiga!

Zastajem da predahnem. Svestan sam da sedim pored sopstvene bljuvotine, ali trenutno ne mogu drugačije. Nisam u stanju da budem brz. Nisam u stanju da budem kakav sam inače. Grabim flašu viskija sa stola i otpijam dobar gutrljaj. Žestina mi prži putanju kojom prolazi i spira odvratan ukus u ustima. Palim cigaretu i na momenat zatvaram oči.
Poljubio sam je! Poljubio sam Bjanku, jebote!
Proklet bio dan kada sam uopšte počeo da razmišljam o njoj!
Ona nije čak ni moj tip! A pritom je žena mog najboljeg druga! Koje sranje! Koji kliše! Psujem i hvatam se za glavu dok pokušavam da prihvatim sve to!

A onda mi nešto drugo pada na pamet. Valjda mi je to što sam pomislio na Domenika pomoglo da se setim.
Dao mi je uslov kako bih preživeo.
I što je najgore, znam da je ozbiljan.
Ubiće me ukoliko ne pristanem da se oženim!
Jebote, ovo zvuči kao priča iz nekog lošeg filma!
Možda bi stvarno trebalo da se ubijem. Ne mogu da se ženim! Ne želim da se ženim! Pogotovu ne ženom kojoj ni oči nisam video!
Voleo bih da mogu sve da okončam, ali trenutno nemam hrabrosti da povučem oroz.

Umesto toga, odvukao sam se u kupatilo. Stojim ispred ogledala i zurim u svoj odraz. Pogled mi je prazan kao da me nema unutra, kao da je moje telo prazna ljuštura. Modar sam i krvav i imam tamne kolutove oko očiju. Izgledam kao da me je neko sažvakao i ispljunuo. A tako se i osećam.

Došao sam do dna i mogu samo da se nadam da nema dalje, da ne postoji duplo dno, jer ne želim više da padam.
Ali kako da se izvučem? Kako da ispravim stvar?
Nisam smeo da je poljubim! Nisam smeo ni da pomislim na nju kao na ženu, a radio sam to u poslednje vreme neprestano!
Ono što sam uradio je neoprostivo, ali Domeniko me ipak nije odmah skenjao. A trebalo je. Da je on i samo pogledao moju ženu ja ne bih imao ni malo milosti.
Čuj, moju ženu?! O čemu pričam, jebote?!

Sjebao sam sebi život preko noći. I ne samo sebi već i toj sirotici koju su mi namenili. Jadnica još uvek ne zna šta joj se sprema. Domeniko odlučuje o njenoj sudbini kao da se ona ništa ne pita. Odlučuje i o mojoj, jer sam ja sinoć izgubio svako pravo na to.
Jednostavno je.
U našem svetu postoje nepisana pravila koja se poštuju ili te nema. U našem svetu možeš deliti ženu ako je ona kurva, ali ne gledaš ženu svog prijatelja i, dođavola, ne ljubiš je!

Mi kršimo zakon na sve moguće načine, prkosimo sistemu i živimo na ivici, ali postoje stvari koje su nam svete i pravila od kojih nikad ne odstupamo.
Pa ipak, ja sam sinoć pljunio na sve to. Neću da krivim alkohol iako ga je bilo i previše u mojoj krvi. Nije uopšte trebalo da dozvolim sebi da se toliko napijem. Nije trebalo toliko toga...
Bjanka i ja smo nekada bili prijatelji, a onda je muško u meni zajebalo stvar.

Odraz u ogledalu mi je postao toliko mrzak da nisam više mogao da se gledam. Ali umesto da se okrenem i odem podigao sam pesnicu i tresnuo ogledalo svom snagom.
Uopšte nisam bio svestan da nameravam to da uradim. Začuo sam lomljavu i osetio kako mi oštre krhotine zasecaju kožu i tek tad kao da sam se osvestio. Gledao sam čas u razbijeno ogledalo, čas u svoju isečenu šaku. Krv je lagano počela da se nazire iz posekotina, a onda je krenula da ističe sve brže. Moj lik u ogledalu bio je kao i ono samo, izlomljen i iskrivljen, ali i dalje sam bio tu... Čovek koji je poželeo ženu svoj najboljeg prijatelja.

- Proklet da si, Masimo! Proklet da si! - zaurlao sam i nastavio da udaram u ogledalo sve dok se preostali naprsli komadi nisu potpuno razbili i pali dole, a ja više nisam imao gde da se vidim.

I krenuli smo! 🙈 Ovo je, kao i uvod za "Italijana", došlo spontano. Premišljala sam se da li da objavim ili ne i ipak odlučih ovako. Što više razmisljam sve manje znam valja li. Zato mi vi recite kako vam se čini. ❤❤😘😘

PRISILJEN (završena)Where stories live. Discover now