/CLARISSA'S P.O.V/
Došla sam u Starbucks gdje me već čekala Elenour dok je lagano ispijala kavu i nešto tipkala na svojem mobitelu.
'Hej El.'-Rekla sam i zagrlila sam ju. 'Hej. Izgledaš mi drugačije.'-Rekla je i pogledala me od glave do pete. 'Zar je to dobro ili loše?'-Upitala sam ju. 'Dobro je ali nekako čudno za tebe.' 'Vjeruj mi..za mene nije ništa čudno.' Nasmijala mi se. 'Hoćeš da ti odem po kavu?'-Upitala me. 'Ne, ne sama ću. Pričekaj me, vratit ću se odmah.'-Rekla sam i ušla sam u Starbucks. U sekundi kada sam ušla u Starbucks, pred licem mi se stvorila još jedna od uspomena s Liamom. Stvarno? Zar i sada moram misliti na njega? Prokleto sjećanje i prokleto srce. Zašto jednostavno ne mogu preći preko svega i poticati me da idem samo naprijed, a nikad iza?
Zar bi to bilo toliko teško?
'Dobrodošli u Starbucks. Izvolite?'-Glas konobarice me budi iz misli. 'Jednu veliku kavu s bademovim mlijekom molim.' 'Stiže odmah.'-Rekla je i nasmijala se. Samo da se požuri kako bi izašla odavde prije nego poludim i ponovo se rasplačem kao malo dijete. Uskoro je došla s mojom kavom, a ja sam joj ostavila novce na šanku i samo sam produžila prema izlazu. Čim brže izađem, to bolje. El me čekala vani i pogledala me izbezumljeno.
'Što je?'-Upitala sam ju. 'Prije nego si ušla u Starbucks izgledala si bolje no ikad, a sada izgledaš kao da su ti sve lađe potonule.' 'Stvarno tako izgledam?'-Upitala sam ju na što je ona kimnula glavom. Da divno. To se nije baš toliko trebalo ocrtavati na mojem licu, ali očito je bilo jače od mene. '
Lissa ...što je bilo?'-Čula sam ovo 'Lissa' i tijelom su mi prošli trnci. Ovako me samo Liam zvao. 'Ne ..ne ..nemoj me zvati Lissa.'-Rekla sam i krenula sam prema trgu. 'Zašto ne?'-Upitala me dok je pokušavala držati korak uz moj. 'Zato jer mi je ime Clarissa,a ne Lissa.'-Rekla sam. 'Znam da nije to.'-Rekla je i povukla me za ruku kako bi stala. 'Što je prava istina?'-Upitala me. 'Zar je uopće bitno?'-Upitala sam ju i okrenula sam glavu kako bi gledala negdje, a ne nju u oči. 'Da Clarissa bitno je. Kao sestra si mi praktički.' Kao sestra sam joj, a ženi se za mog brata. Da nije čudno ni malo.
'Dobro, u redu, reći ću ti. Ali ne ovdje.' -Povukla sam ju za ruku u obližnji lunapark. To je jedino mjesto gdje nisam bila s njim i gdje mogu još donekle normalno razmišljati. Sjele smo na klupicu i već je počela. 'Hajde sad. Reci sve!'-Rekla je dok je ispila još jedan gutljaj kave. 'Jesi li ikad napravila grešku koja te grize svakim danom sve više i više? I da imaš osjećaj kao da nikada, apsolutno nikada nećeš moći pobjeći od nje?'-Pogledala me zbunjeno ali opet kao da me razumije. 'Nisam ali vidim po tebi da je ta greška prilično velika i bolna, ali se i dalje nadaš da ćeš je se riješiti.' 'Pa da ...ipak je rečeno da nada umire posljednja.'-Nasmijala sam se sitno dok su mi suze stajale u očima. Uistinu sam se nadala da će me pustiti ta greška i da će se jednog dana sve možda vratiti u normalu. Ne smijem se prestati nadati zar ne?
'Ali što je bila ta greška?'-Upitala me. 'Ne ...ne mogu ti reći. Užasna je.'-Rekla sam i spustila sam glavu. 'Hej Clarissa...ništa nije užasno. Na greškama se uči. Uvijek je tako i uvijek će tako biti, znaš i sama.' 'Da ali El...prevariti osobu koju voliš više od sebe i slomiti joj srce u 1000 komadića ...to nije mala stvar. To je najveća greška koju osoba može učiniti.' 'Liam?'-Upitala me. Iz izgovorenog imena shvatila sam da je uvidjela u čemu je problem. 'Da .. Liam..'-Rekla sam tiše i niz lice mi je pala suza. Kako sam boli njegovo ime kada se sjetim svega. Podigla mi je glavu i vidjela kako plačem.
'Hej...Clarissa ...pogledaj me.'-Rekla je i čekala je da ju pogledam. Nisam mogla. Nisam htjela da vidi suze na mojim obrazima. Jednostavno nisam. Uskoro se udaje, a sada tu mora tješiti tinejdžerku koja je sama sebi napravila sranje. 'Molim te Clarissa ..samo me pogledaj.'-Rekla je milim glasom i pogledala sam ju.
'Ako je ljubav prava ,nijedna greška ju ne može uništiti. Nikada! Dvoje koje se neizmjerno jako vole, bez obzira na sve, zanemaruju to jer znaju da se to neće ponoviti opet. A ako se razdvoje to nikada ni nije bila prava ljubav. Razumiješ?!' Možda je bila u pravu. Da je bila prava ljubav nikada se ne bi razdvojili. I možda se ona oklada nikada ni ne bi dogodila.
'Možda si u pravu El i možda je samo oklada bila dokaz koliko zapravo nismo suđeni.' 'Kakva oklada?'-Upitala me zbunjeno. 'Oklada je još jedna stvar koja me muči. U njoj Harry i Liam imaju prste.' 'Objasni.'-Rekla je kratko. 'Kladili su se da s kojim prije završim u krevetu, da ću biti njegova.' –U sekundi joj je kava pala na tlo i ostala je šokirana.
/LIAM'S P.O.V/
Sjedio sam na stolici pokraj prozora. Zadubio sam se u svoje misli. Prošlo je već tjedan dana od kada sam zadnji put vidio i čuo Clarissu. Ne mogu si lagati ...Fali mi. Sve u vezi nje mi fali i oboje smo prokockali sve što smo imali i što smo mogli imati. Zbog čega? Zbog jebene gluposti. Ne mogu vjerovati da samo toliko nisko pali. Oboje. Od velikih stvari i planova, došli smo na ovo. Na nulu. Još uvijek me u snovima proganjaju njene riječi koje mi je izrekla onaj dan u bolnici. 'Lagao si u vezi nas. U vezi svega što smo imali. Ti me nisi volio ...ni malo. Bila sam ti usput, tek toliko da imaš nekog kog možeš nazvati svojim.'-Odzvanjalo mi je u glavi. Oh Lissa...da samo znaš koliko sam te volio. I koliko te još uvijek volim. Ja nikada ni nisam htio tu okladu ili to da odem od tebe. Samo sam htio da budeš moja, ZAUVIJEK. Ali očito nam to 'ZAUVIJEK' nije bilo suđeno. Pustio sam suzu. Udario sam šakom u prozor i razbio sam ga. Ruka mi je bila krvava od krhotina stakla koje se sada nalazilo na travi ispod mog prozora. Volio bih iskrvariti tako. Ali uzalud. Mislio sam da će ovo boljeti više od njenog gubitka, ali prevario sam se. Gubitak nje boli više od ove jebene porezotine. Uzeo sam jednu od svojih majici i njome sam omotao šaku. Otišao sam u kupaonicu i uzeo sam alkohol kako bi sterilizirao ranu. Peklo je, ali zaslužio sam ovo. Uistinu jesam. Nakon svega i ovo mi je premala kazna za to što sam ju pustio tako olako da ode od mene. A imao sam velike planove s njom. Jedinom koja mi je zarobila srce i natjerala me da ju volim više od života. Očistio sam ranu i omotao sam šaku zavojem. Vratio sam se u sobu i uzeo sam mobitel sa ormarića. Utipkao sam njen broj i čekao sam da se javi.
/CLARISSA'S P.O.V/
Nakon što je El pala čaša na tlo meni je zazvonio mobitel. Izvukla sam ga iz prednjeg džepa svojih hlača i pogledala sam na ekran. Pisalo je Liam. Srce me u sekundi počelo stezati i zaboravila sam disati. Mogla sam osjetiti kako mi lice poprima blijedu boju i kako mi tijelo drhti. Pokazala sam Elenour mobitel i ona je također ostala u šoku. Što je ovo? Čemu ovo? Tisuću pitanja mi se sada javilo u glavi i nisam znala što bih učinila.
'Javi se.'-El je nekako izustila. 'Ali ...'-Počela sam, pa me prekinula. 'Samo se javi.' Odlučila sam ju poslušati, pa sam se javila. 'Da?'-Jedan kratak odgovor je jedva izašao iz mene. 'Lissa...'-Rekao je i moje srce je upravo zaplakalo. 'Liam..'-Rekla sam jedva, dok me stezalo u plućima. Bilo je lijepo čuti njegov glas nakon onoga u bolnici.
'Ja ...ja ne znam zašto sam te nazvao ..samo...valjda sam trebao čuti tvoj glas.'-Nasmijao se sitno. 'Morao sam te čuti bar na sekundu makar znam da me mrziš iz dna duše'-Rekao je.
'Ne ... ne ... nema veze.'-Promucala sam. 'Želim ti samo reći da mi je žao. Za sve. Nisam te trebao pustiti i nisam trebao napraviti ono što sam napravio. Bio sam idiot Lissa ..Bio sam.
I još uvijek jesam.'-Slušala sam ga kako priča. Srce me boljelo, a suze su sad već naveliko bile na mom licu. Kako ga snažno želim zagrliti sada u ovom trenutku.
'Ali znaj da te bez obzira na sve volim. Lissa...molim te čuvaj mi se.' –Rekao je i poklopio. Mobitel mi je pao na tlo i vjerojatno se razbio u tisuću komadića, ali nije me bilo briga. Samo sam briznula u plač. Elenour me snažno zagrlila i pokušavala me smiriti.
'Clarissa što ti je rekao?'-Upitala me, ali ja nisam odgovarala. Zagrlila me još snažnije i počela je plakati sa mnom. Zaboravila sam da je slaba na tuđe suze.
'Idemo doma El.. molim te...'-Rekla sam tiše, a ona me podigla s klupice.
/LIAM'S P.O.V/
Tokom razgovora sam se jedva suzdržao od suza. Bilo je tako lijepo čuti njen prekrasan glas. Samo na tih par minuta. Dovoljno da ju čujem i uvjerim se da je dobro. Uzeo sam kovčeg iz svog ormara i krenuo sam se pakirati. Moram čim dalje od ovog grada koji me podsjeća na nju, a ponajviše na nas. Trpao sam stvari u kovčeg dok su mi niz lice padale suze. Znam da ovo nije pametno i da će vjerojatno pogoršati situaciju, ali ja ne mogu biti ovdje bez nje tik uz sebe. Jednostavno ne mogu. Utipkao sam Louisu poruku. 'Odlazim iz L.A. još večeras. Ne pitaj kako i zašto. Samo šuti i ne govori Clarissi. Liam xx'
I isključio sam mobitel. Ne želim da me bombardira pitanjima. Nakon što se sve nalazilo u mojem kovčegu, uzeo sam jaknu i ključeve od auta sa ormarića. Mobitel sam stavio u džep svoje jakne i izašao sam iz kuće. Bacio sam kovčeg u prtljažnik i krenuo sam prema aerodromu.