Love Is A Game

19.DIO

/LIAM'S P.O.V/

Vozio sam gradom kao zadnji manijak. Nisam gledao kuda idem i nisam brinuo koliko brzo vozim. Samo sam htio malo mira. Od jebenih misli, od ljudi, od mojih usranih grešaka koje sam napravio jer sam bio pijan. Kružio sam ulicama čvrsto držeći volan u svojim rukama i pokušavajući opustiti misli. Ali ...ni u ovom trenutku to nije bilo moguće. Samo u njenoj blizini ja razmišljam normalno. Ne muči me ništa i zaboravim na sve što sam učinio. U tom trenu... samo mi je ona bitna. Nitko drugi. Volim ju, a uskoro ću zasrati sve. Jednostavno znam da hoću.
Ne zaslužujem ju. Naprosto ju ne zaslužujem. Ona je divna...posebna...drugačija, a ja šupak kao i svaki muškarac na planeti. Upravo sam prošao pokraj njene zgrade. Vidio sam ju kako stoji na balkonu i gleda u daljinu. Zastao sam malo niže sa autom i stao sam ispod njenog balkona. Nema šanse da Harry dobije okladu i da ju ja izgubim. Ne sad i ne nikad.

 
'Clarissa!!'-Povikao sam, a ona je spustila pogled dolje prema meni. 'Liam? Jesi li to ti?' -Upitala me vičući. 'Jesam!'-Vikao sam natrag. 'Što je ovo? Zar planiraš radnju iz Romea i Julije?'-Upitala me smijući se. 'Ne. To je otrcano. Ja nisam otrcan.' Ona se gore smijala kao luda. Taj prekrasan osmijeh upravo je obasjavao cijeli dio grada.
'Nego...hoćeš li napokon u tu šetnju da ne stojim tu kao zadnja budala dok me ljudi gledaju kao da sam iz ludnice pobjegao?!'-Izvikao sam se, a ljudi su me naravno gledali čudno.
'Hoću! Čekaj me dolje.'-Rekla je i otišla je s balkona. Napokon...moći ću ju zagrliti.

 
Za 5 minuta je već bila dolje. Brza je. Skočila mi je u zagrljaj, čvrsto me držeći oko struka i mene je napokon pustila sva nelagoda koju sam osjećao. Držao sam ju čvrsto i nisam ju htio pustiti.
Volim ove trenutke. Kada je trenutak ovoliko malen, a želiš da traje zauvijek. Pustila me iz zagrljaja i široko mi je nasmijala. Isuse kako ja obožavam njezin smiješak. Izvuče me iz svega. Uvijek ... 

Spustila je pogled na moju ruku i znao sam na što cilja. Uhvatio sam ju za ruku i nasmijao sam joj se. 'Dođi...idemo na naše mjesto.' -Kimnula je glavom i krenuli smo prema parku u kojem se nalazila naša klupica. Odmah ispod krošnje visokog drveća kroz kojeg su slabe zrake sunca probijale i uvijek obasjavale njeno prekrasno lice.

/CLARISSA'S P.O.V/

Držala sam ga za ruku tako ponosno, ne znam kako i zašto ali jesam. Uživala sam u ovome.
U ovome da su moji prsti spojeni sa njegovima. Osjećala sam se tako sigurno i voljeno uz njega. Ne želim ga pustiti. Nikad. Šetali smo putem do parka i cijelo vrijeme smo se smijali i uživali.
Došli smo do našeg mjesta i izgledalo je još ljepše nego prije. Sjeli smo na klupicu i pogledali smo jedan drugog u oči. Nismo ništa rekli, osmijesi na našim licima govorili su više od samih riječi. Znači kada ljudi kažu da ako se dvoje ljudi uistinu vole da i tišina ima smisla ..onda sam sigurno našla pravu osobu. S njime i ova blesava tišina ima smisla.
Naslonila sam se na njegovo rame dok je on ispružio ruku  i čekao da svoju stavim u njegovu. Očito i on mene ne želi tako olako pustiti od sebe. Stavila sam svoju ruku u njegovu i nasmijala sam se. 

'Ovo je predivno.'-Rekla sam. 'Što?'-Upitao me. 'Ovo .. ti ..ja ...mi ..ovaj trenutak, ovo što mi imamo. Ne bi ovo mijenjala za ništa na svijetu.'-Rekla sam. 

Čekaj...jesam li ja to sada stvarno rekla? Što je on učinio od mene? Neku sladunjavu curicu koja će se rastopiti na svaku njegovu riječ ili djelo? Ne. Ne može. Ne ponovo. Ostat ću na realnoj bazi. Ne želim opet samu sebe sjebati. Istina, ovo je stvarno predivno,ali....ne želim proživljavati pakao. Već sam se previše vezala, ne smijem do kraja.

 
'Slažem se s tobom. Ovo jest predivno.'-Rekao je.  Podigla sam glavu i vidjela sam kako on gleda u daljinu. Nešto nije u redu. Vidjela sam mu u očima a i svaki puta kada maknem glavu s njegovog ramena on me pogleda ili poljubi, a ovaj put nije napravio nijedno od toga.  

'Liam...'-Rekla sam tiše. 'Reci.'-Rekao je kratko. 'Što je bilo?'-Upitala sam ga. 'Ništa. Što bi bilo?'-Upitao me zbunjeno. 'Ne znam samo ..imam osjećaj kao da nešto nije u redu.
Kao da te nešto muči...' 'Lissa ..imaš krivi osjećaj, sve je u redu. Ja sam u redu.'-Rekao je. Nisam mu vjerovala. Znala sam da nešto nije u redu. Ali on to neće samo tako priznati.

  'Znaš da meni sve možeš reći. Sve ostaje između nas.' 'Znam ali stvarno... sve je u redu.'-Rekao je i snažno me zagrlio. Ne mogu vjerovati da mi je lagao. Upravo. A on nikada ne laže... barem ne meni. Uzvratila sam mu zagrljaj i ostavila sam mu maleni poljubac na obrazu. Podigla sam se s klupice i time sam ga izbacila iz misli. U trenu me uhvatio za ruku na što sam se ja okrenula prema njemu i sitno nasmijala. 

'Kuda ideš?'-Upitao me. 'Doma. Umorna sam.' -Sad sam i ja lagala njemu. Ono što sam uistinu htjela reći je bilo: 'Idem doma jer mi prešućuješ ono što ti upravo truje misli. Ne želim te gledat ovakvog i ne mogu te gledati ovakvog. Ako mene boli kada te takvog gledam, kako je tek onda tebi?!' 

Ali nisam mogla. Nisam imala hrabrosti i volje za takvo nešto. 'Aha dobro. Onda ću te odvesti doma.'-Rekao je i podigao se s klupice. 'Ne ne treba.  Ići ću pješice.'-Rekla sam i krenula.
'Ali tvoj stan je daleko odavde, a ti si umorna.' 'Ne brini za mene. Ako to prehodam razbudit ću se. Vidimo se Liame.'-Rekla sam i ostavila sam još jedan maleni poljubac na njegovom obrazu, te sam krenula doma.