Love Is A Game

43.DIO

/LIAM'S P.O.V/

Gledao sam kada je odlazila od mene. Svakim korakom mi je bila sve dalje i dalje. Nisam ni bio svjestan onoga što se dogodilo sada. Obrisao sam dlanovima svoje suzne oči i prošao sam rukom kroz kosu. Nikada u životu ju nisam vidio takvu. Krhku, slabu, slomljenu ali opet najjaču. A nikada nije izgledala ljepše. Kosa joj je bila prekrasna. Sjajila se kao zvijezda na noćnom nebu, letjela je i pokrivala joj je lice dok ju je ona pokušava ukrotiti, osmijeh joj je bio neprocjenjiv, oči su govorile sve što je čuvala na duši, a koža joj je bila poput svilene. A dodir? Taj maleni dodir njene ruke na mojoj, probudio je u meni već zaboravljene drhtaje. Znam da to nije mogla čuti, ali srce mi je snažno zakucalo kada mi je spomenula ime. Moje ime kroz njene usne zvuči kao neka čarolija. Sve što radi, sve što kaže, kako izgleda ...apsolutno sve kod nje izgleda nekako posebno.
Ali ja sam opet bio budala i opet sam učinio ono što nisam htio. Ali neki prokleti vrag me natjerao da takvo nešto kažem i da ju samo jače odgurnem od sebe. Po 100 put. Zbog jebenog ponosa i jebenog straha da ako još jednom pogriješi jedno od nas, da ću ju ponovo izgubiti.
A to ne želim. Ne ponovo. Drugi put to ne bih preživio.

/CLARISSA'S P.O.V/

Vratila sam se u tetinu kuću i zalupila sam vratima. Naslonila sam se leđima na vrata i polako sam se spuštala dolje. Glavu sam stavila između koljena i prekrila sam se rukama. Drhtala sam i uvlačila sam suze u sebe. Nisam si htjela dozvoliti suze. Ne nakon onakvog dokaza da sam jača nego što mislim. Uskoro se ispred mene pojavila teta i podigla me sa poda. Sklonila mi je kosu sa obraza i pogledala me u oči. 

'Mislila si da je ovo ispravno i kako će sve vratiti u normalu, ali nije. Nema veze. Kad tad će se sve srediti. On će shvatiti neke stvari. Uvijek na kraju shvate. A ti si bila dovoljno hrabra i samouvjerena da napraviš ono što on ne bi nikada. A to te srce moje malo...čini nevjerojatnom ženom. Koja će sve učiniti za one koje voli. A slušaj me sada... ne dozvoljavaj da te ovo pogađa. Ni malo. Budi ponosna na sebe jer si dokazala da si otkrila onu zvijer od žene koja se oduvijek skrivala negdje duboko u tebi. A to je veća nagrada nego ljubav. I eto ga...život ti je dao nagradu, a ti si bila dovoljno hrabra i snažno si ju prigrlila.'

Gledala sam u nju i pažljivo sam slušala svaku njenu riječ. Imala je pravo. Ponovo. Trebala bi biti ponosna na sebe jer sam otkrila pravu sebe i napravila ono što nikada prije ne bi. A to je velika stvar. Novo otkrivenje. I jest bolno i zadaje jake udarce na skršeno srce, ali opet daje nekakvu jačinu koja ti kola kroz krv dajući ti toliko snagu da imaš osjećaj kao da možeš bilo što. 

'Imaš pravo teta. Nije vrijedno da me ovakvo nešto pogodi. Probala sam, nisam uspjela.
Nema veze ..idem naprijed. Proći ću preko svega i posvetiti se sebi. Dosta je bilo rana. Vrijeme je da zacijele.'-Teta me pogledala ,pa me snažno zagrlila. 'Tako treba srce moje malo. Znala sam da ćeš uspjeti shvatiti neke stvari kad i eto ga ..uspjela si.'-Nasmijala se.
'Hvala teta. Za sve. Stvarno hvala.  I ne brini...podići ću kartu za L.A. sutra ujutro.'
'Ne hvala tebi. Što si me podsjetila kako je biti mlad i pun hrabrosti za sve u životu.
Pa makar nas naša hrabrost na kraju koštala svega.' 'Uvijek teta.'-Rekla sam i nasmijala sam se.