37.DIO

204 6 0
                                    

/CLARISSA'S P.O.V/

Došla sam u Starbucks gdje me već čekala Elenour dok je lagano ispijala kavu i nešto tipkala na svojem mobitelu.

'Hej El.'-Rekla sam i zagrlila sam ju. 'Hej. Izgledaš mi drugačije.'-Rekla je i pogledala me od glave do pete. 'Zar je to dobro ili loše?'-Upitala sam ju. 'Dobro je ali nekako čudno za tebe.' 'Vjeruj mi..za mene nije ništa čudno.' Nasmijala mi se. 'Hoćeš da ti odem po kavu?'-Upitala me. 'Ne, ne sama ću. Pričekaj me, vratit ću se odmah.'-Rekla sam i ušla sam u Starbucks. U sekundi kada sam ušla u Starbucks, pred licem mi se stvorila još jedna od uspomena s Liamom. Stvarno? Zar i sada moram misliti na njega? Prokleto sjećanje i prokleto srce. Zašto jednostavno ne mogu preći preko svega i poticati me da idem samo naprijed, a nikad iza?
Zar bi to bilo toliko teško?

 'Dobrodošli u Starbucks. Izvolite?'-Glas konobarice me budi iz misli. 'Jednu veliku kavu s bademovim mlijekom molim.' 'Stiže odmah.'-Rekla je i nasmijala se. Samo da se požuri kako bi izašla odavde prije nego poludim i ponovo se rasplačem kao malo dijete. Uskoro je došla s mojom kavom, a ja sam joj ostavila novce na šanku i samo sam produžila prema izlazu. Čim brže izađem, to bolje. El me čekala vani i pogledala me izbezumljeno. 

'Što je?'-Upitala sam ju. 'Prije nego si ušla u Starbucks izgledala si bolje no ikad, a sada izgledaš kao da su ti sve lađe potonule.' 'Stvarno tako izgledam?'-Upitala sam ju na što je ona kimnula glavom. Da divno. To se nije baš toliko trebalo ocrtavati na mojem licu, ali očito je bilo jače od mene. '

Lissa ...što je bilo?'-Čula sam ovo 'Lissa' i tijelom su mi prošli trnci. Ovako me samo Liam zvao. 'Ne ..ne ..nemoj me zvati Lissa.'-Rekla sam i krenula sam prema trgu. 'Zašto ne?'-Upitala me dok je pokušavala držati korak uz moj. 'Zato jer mi je ime Clarissa,a ne Lissa.'-Rekla sam. 'Znam da nije to.'-Rekla je i povukla me za ruku kako bi stala. 'Što je prava istina?'-Upitala me. 'Zar je uopće bitno?'-Upitala sam ju i okrenula sam glavu kako bi gledala negdje, a ne nju u oči. 'Da Clarissa bitno je. Kao sestra si mi praktički.' Kao sestra sam joj, a ženi se za mog brata. Da nije čudno ni malo. 

'Dobro, u redu, reći ću ti. Ali ne ovdje.' -Povukla sam ju za ruku u obližnji lunapark. To je jedino mjesto gdje nisam bila s njim i gdje mogu još donekle normalno razmišljati. Sjele smo na klupicu i već je počela. 'Hajde sad. Reci sve!'-Rekla je dok je ispila još jedan gutljaj kave. 'Jesi li ikad napravila grešku koja te grize svakim danom sve više i više? I da imaš osjećaj kao da nikada, apsolutno nikada nećeš moći pobjeći od nje?'-Pogledala me zbunjeno ali opet kao da me razumije. 'Nisam ali vidim po tebi da je ta greška prilično velika i bolna, ali se i dalje nadaš da ćeš je se riješiti.' 'Pa da ...ipak je rečeno da nada umire posljednja.'-Nasmija­la sam se sitno dok su mi suze stajale u očima. Uistinu sam se nadala da će me pustiti ta greška i da će se jednog dana sve možda vratiti u normalu. Ne smijem se prestati nadati zar ne? 

'Ali što je bila ta greška?'-Upitala me. 'Ne ...ne mogu ti reći. Užasna je.'-Rekla sam i spustila sam glavu. 'Hej Clarissa...ništa nije užasno. Na greškama se uči. Uvijek je tako i uvijek će tako biti, znaš i sama.' 'Da ali El...prevariti osobu koju voliš više od sebe i slomiti joj srce u 1000 komadića ...to nije mala stvar. To je najveća greška koju osoba može učiniti.' 'Liam?'-Upitala me. Iz izgovorenog imena shvatila sam da je uvidjela u čemu je problem. 'Da .. Liam..'-Rekla sam tiše i niz lice mi je pala suza. Kako sam boli njegovo ime kada se sjetim svega. Podigla mi je glavu i vidjela kako plačem. 

Love Is A GameWhere stories live. Discover now