Love Is A Game

77. DIO

/PAR SATI KASNIJE/

Sjedila sam u avionu s mislima daleko od tijela. Harryeve riječi su me proganjale kao neka suluda noćna mora. I nije mi jasno kako je on završio na ovom avionu. Na baš istom letu kao i ja, a trebao bi biti u Sydneyu.  Ubijalo me to u pojam jer sam znala da ovo nije kraj. Da tu nema kraja mojoj patnji i uplitanju Harrya. Da će sve učiniti samo da mi se približi. Da me vrati u svoj život i da ostvari igru koju ja nikada ni nisam htjela igrati. Sve je to sjebano na svoj glupi način. Proganjaju me greške koje su već sada veliki problem. A ne želim probleme. Želim normalan život bez toliko sranja, gluposti, problema i ovakvih budala koje me pokušavaju sjebati na svakom koraku. Znam da sam bila sjebana i da sam sve učinila pogrešno ali stala sam. Želim si samo najbolje. Želim novi početak. Novu SEBE.

A uz ovoliko sranja sa strane to je nemoguća misija. Imam Liama uz sebe ali imam osjećaj kao da će i njemu dopizditi ta sranja pa poslati sve k vragu. Nije to za svakoga. Jedva ja to podnosim, a kamoli još i on. A ne želim da mu to bude na teret. Da ga ubija kao i mene. Želim da sve bude idealno, a ne sjebano. Ne želim da to ima posljedice na naš budući život. Stvarno to ne želim.
Osjetim vibraciju mog mobitela u džepu i pogledam tko me treba.

Na ekranu je pisalo Poruka od: Lou❤. Poslao mi je poruku. Otvorila sam poruku u kojoj je pisalo: "Očekuj me na aerodromu kada ti avion uskoro sleti. Samo traži crni Range Rover i vidjet ćeš me da stojim ispred njega široko raširenih ruku. Louis ××"
Nasmijala sam se veliko. Stvarno je najbolji brat na svijetu.
"Očekivat ću te. Ali znaj da ću i ja izaći iz aviona široko raširenih ruku. Clarissa ××"-Pošaljem poruku i začujem ženski glas koji govori kako smo sletjeli u Sydney.  Srce mi je ponovo počelo jače kucati i puls mi se ubrzao. Adrenalin je rastao, a osmijeh se samo stvorio na mojem licu. 

'Dolazim ti baby.'-Rekla sam tiše i krenula sam sa svojeg sjedala na izlaz. No kako sam izlazila zaletjela sam se u Harrya. 'Ovome nema kraja zar ne?'-Prošlo mi je glavom. 'Očito ne možeš pobjeći od mene ma koliko god to htjela.'-Rekao je i vragolasto se nasmijao. 'Samo me gledaj.'-Rekla sam drsko i udarila sam ga ramenom u rame. Izašla sam iz aviona i pogledom sam tražila crni Range Rover. I onda sam ga ugledala... I Louisa kako stoji ispred njega, smiješi mi se i širi ruke kako bi me zagrlio. Potrčala sam prema njemu najjače što sam mogla i snažno sam ga zagrlila.

'Isuse sis kako si mi nedostajala.'-Rekao je dok me grlio. 'Znam Lou i ti si meni.'-Rekla sam. Prestao me grliti i nasmijao mi se. Otišao je otvoriti mi vrata kako bi sjela unutra. 'Mislio sam da je to nemoguće. Ionako ti se samo miješam u život kada ne treba.' 'Nije me briga što se miješaš. Brat si mi. To ti je posao.'-Rekla sam i oboje smo se nasmijali, pa smo ušli u auto i krenuli. 'Znam ali opet. Sad si barem imala svoj mir, a to je ono najvažnije zar ne?'-Upitao me. 'Donekle. Više mi daje mir buka, pjevanje i prepiranje oko zadnje palačinke. I naravno prepiranje oko Nutelle.'-Nasmijala sam se. 

'Znam sis i meni. Ovo je mirno sve od kada sam se oženio, ali barem na koncertima imam buku. Druženje i razne gluposti koje izvodim s dečkima.' 'I što ti fali? Baš ništa.'-Rekla sam. 'Ti Clarissa! Ti mi fališ! Zašto nisi mogla ostati onako mala pa da sve bude kao prije?!-Rekao je nekako tužno. 'Jer su te godine prošle Lou. Znam da ti je žao što sam odrasla, ali morala sam. Nitko ne može zauvijek ostati dijete.' 'Znam ali volio bih da je to moguće.' 'Kao što bih i ja to voljela, ali to je nemoguće. Rodila sam se, prošla djetinjstvo, pubertet i postala sam mladom ženom. Odrasla sam Lou...i gledaj...zaručena sam.'-Pokazala sam prsten.

'Jesi. I ne mogu vjerovati da se i to dogodilo.' 'Ali jest. I nikada u životu nisam bila sretnija.'-Rekla sam s malenim smiješkom. 'Znam to. I vidim to jako dobro ali...prebrzo je prošlo.
A ovo došlo. Kao da sam samo na trenutak zatvorio oči i već si odrasla. Postala ženom i zaručnicom mojeg najboljeg prijatelja.'- Bio je tako sladak dok je brinuo o meni i o tome kako govori da sam prebrzo odrasla. 'Braco...kad tad ćeš se morati pomiriti s time da je ovo realnost. I kako je ovo jednom trebalo doći. Prije ili kasnije.'-Rekla sam. 'Stvarno sam se nadao da će biti kasnije.'-Rekao je kroz maleni smijeh što je i mene natjeralo da se nasmijem.

 'Razumijem te, ali kunem se...pazit ću na sebe. I kako me ovo odrastanje nikada neće promijeniti. U duši ću zauvijek ostati malo dijete i tvoja malena sestrica.'
'Obećaješ?'-Upitao me. 'Obećajem.'-Rekla sam i nasmijala sam se.