Ariel: Harry?
Arielin, još uvijek ne baš prepoznatljivi glas me je trgnuo iz dubokih, mutnih i veoma ružnih misli koje ne napuštaju moj glupi mozak još od sinoć. Okrenuo sam glavu s
Ostajući laktovima prislonjen na prozorsku dasku koja je pod mojom kožom bila i više nego topla s obzirom da sam u tom položaju proveo barem sat vremena. Iskreno ni sam ne znam kako. Ono što je u tom trenutku bilo bitno jeste rasčupana djevojka po čijim se očima kao i malenim 'kesicama' pod njima moglo vidjeti da je spavala duže nego inače te da je njeno umorno tijelo u tom snu bilo u velikoj borbi sa jednim teškim i napornim danom...koji sam ja dodatno zakomplikovao. Mislim da ću do kraja života za sve loše stvari koje se dogode Ariel kriviti sebe i eto, na neki čudan način ja i jesam uvijek glavni ili posredni krivac, a uvijek sam kao ljut na one koje takođe učestvuju u tome. Trebao bih biti prvenstveno bijesan na sebe jer sam ja osoba koja treba da je štiti od svega...pa i samoga sebe.
Krenula je da mi nešto kaže ali je prekinulo zijevanje koje je djelimično prikrila dlanom svoje ruke koju je prislonila uz usne. Ja sam se nasmiješio posmatrajući njeno još uvijek pospano i ujedno slatko stanje.
Ariel: Koliko je uopšte sati?
Kretala se prema meni veoma sporoprelazeći vrhovima prstiju preko očiju koje je bila primorana zatvoriti na taj način mi prekrivajući pogled na plavetnilo koje se tu nalazi i koje zaista volim posmatrati.
Harry: Negdje oko 11h.
Napravila je neobičnu grimasu napokon završavajući i posljednji korak koji je meni bio dovoljan da ispružim ruke, stavim ih na njene bokove te je povučem ka sebi. Uskoro sam bio dodatno ugrijan toplinom njenog tijela koje je sve do maloprije, pretpostavljam, bilo pod debelim jorganom. Sama je naslonila čelo na moje usne forsirajući me da ostavim poljubac kakav sam planirao i prije njene geste. Dok su joj se prsti lagano igrali sa platnom na dnu moje crne 'The Queen' majice oči su joj bila na 'putovanju' preko mog lica koje je pretpostavljam izgedalo užasno.
Ariel: Kad si ti ustao?
Slegnuo sam ramenima bacajući pogled na sat koji je jutros bio moj dobar prijatelj.
Harry: Oko 7h...
Prava istina je da nisam ni sanjao otkako sam sanjao onu glupost noćas, a to je bilo oko 2-3h. Jednostavno, plašio sam se da ponovo zatvorim oči i utonem san unatoč činjenici da sam bio obamotan Arielinim rukama koje me jedino mogu spasiti od zla koje kao da me proganja. Još uvijek ne mogu da dođem sebi i čak i kad ne mislim na prokleti san osjećam nemir koji je najviše izražen treperavim radom mog srca. Umjesto da budem srećan što smo napokon zajedno ja samo razmišljam o glupostima i dopuštam jednoj tako apsurdnoj stvari da mi kvari vrijeme sa Ariel.
Ariel: Zašto tako rano?
Ponovo sam slegnuo ramenima dok su slova ispisana, čini mi se, original Arielinim rukopisom, prelijetalo ispred mojih očiju kao da su zaista tu...kao da onaj papir zaista postoji i kao da ga Ariel upravo sada ironično mota ispred mojih očiju u pokušaju da me dovede do ludila.
'Nisi bio tu kada si mi bio potreban...A vjerovala sam ti. Sada si izgubio moje povjerenje. ZAUVIJEK!'
Zatvorio sam oči osjećajući kako me prokleti trnci spopadaju sa svake strane. Samo želim da zaboravim na to. Zar tražim previše?
Ariel: Harry, jesi li ti dobro?
Ispustio sam izdah ali ne i tjeskobu iz sebe te sa još uvijek zatvorenim očima prislonio čelo uz njeno.
Harry: Ne mogu da zaboravim na ono...
Ariel: Koje?
Polako je počela da zagrće rukave na mojoj majici pri čemu je nježno prelazila prstima preko moje kože, pretpostavljam u pokušaju da me opusti.
Harry: Ma san...
Mogao sam čuti kako se nasmijala i to me je iskreno iznenadilo. Otvorio sam oči te skupio obrve upućujući joj pogled koji bi joj pretpostavljam trebao dati do znanja da mi nije jasna njena reakcija na moj odgovor.
Harry: Šta je smiješno?
Zakolutala je svojim plavim i više ne baš tako pospanim očima nakon čega je ponovo zijevnula ovoga puta ne prikrivajući usta i izgledajući još slađe nego maloprije...ako je to uopšte moguće.
Ariel: Pa ti si mi smiješan. Ne mogu vjerovati da uopšte više i razmišljaš o tome.
Još više sam naslonio leđa uz zid ali i ugao prozora koji me je neugodno probadao...Ipak ne neugodnije od memorije koja je vladala mojim iscrpljenim tijelom.
Harry: Ali Ariel...nemaš pojma kako je to izgledalo stvarno.
Mislio sam da će se ponovo nasmijati ali to na svu sreću nije učinila i bio sam joj zahvalan jer bih se u suprotnom osjećao kao neki ludak kog niko nije u stanju razumjeti.
Ariel: i šta s tim? Zar ne shvataš koliko je iroično tvoje razmišljanje o mojoj smrti u trenutcima kada stojim živa i zdrava ispred tebe?
Samo jedna njena rečenica je imala toliko uticaja na moje osjećaje koji su se u prvom dijelu pogoršali, u drugom poboljšali i na kraju ostali na istom nivou kakvom su i bili.
Harry: Ma znam ali...
Iskreno ni sam nisam znao ostatak rečenice pa sam samo ućutao i jednu ruku, sa njenog boka prebacio na svoje lice samostalno osjećajući podočnjake koji su čini mi se podsjećali na ujede pčele. Podsjećao sam na glupavo dijete koje je nemoguće uvjeriti u to da Miki Maus ne postoji ali šta da radim kada sam...takav?
Ariel: Nećemo više o tome...
Klimnuo sam glavom iako sam znao da se moj mozak nimalo ne slaže s tim.
Ariel: Ako se ne sjećaš trebali bismo razgovarati o ozbiljnijim stvarima?
Želio sam joj reći da ništa ne može biti ozbiljnija tema od one vezane za njen život ali sam se suzdržao ne
Eleći da zvučim paranoično s obzirom da je riječ samo o prokletom snu. Bolje bi mi bilo da razmislim o tome šta ću joj reći...I eto, nakon skoro cijele noći provedene na ivici kreveta u posmatranju Arielinog spokojnog i uspavanog tijela ja nemam ama baš ništa smišljeno. Glupi san je sve upropastio...
Klimnuo sam glavom još jednom ostajući bez podrške od strane vlastitog mozga. Ko dovraga upravlja sa mnom? Polako se odmakla od mene, a ja sam istog trenutka osjetio nevodljivi val hladnoće koji me je okupao od glave do pete te me natjerao da se trgnem, odmaknem od zida te krenem za njom., Na kraju smo završili u kuhinji gdje je ona uzela čašu i napunila je bezbojnom hladnom tečnošću. Ja sam bio i previše udubljen u svaki njen pookret i više sam razmišljao o tome da li postoji način da još malo odugovlačim cijelu situaciju nego što sam razmišljao o onome o čemu bih zaista trebao.
Ariel: Pričaj.
Prislonila je čašu uz usne ne skidajući pogled s mene, a ja sam se osjećao tako bespomoćno i jadno da sam na kraju uspio da se narugam samom sebi. Sjeo sam na visoku metalnu stolicu sa mekanom crvenom prevlakom stavljajući jednu ruku na hladni šank.
Harry: Uh...Pa...O čemu tačno?
Ostavio sam usne u veoma čudnom položaju usput dobijajući Arielin prijekorni pogled.
'Sada si izgubio moje povjerenje.', reče Ariel iz sna i izgleda predvidi budućnost s obzirom da bih to mogao čuti i u stvarnosti ako nastavim ovako.
Ariel: Harry.
Ton joj je bio upozoravajući i dovoljan da pokrene moj jezik i glasne žice koji kao da su izgleda poništili ugovor o saradnji.
Harry: Yep...
Udario sam dlanom od dlan ponašajući se poput nekog čudaka i iskreno sa kosom kakva mi je bila u tom trenutku ljudima vjerovatno ne bi bio problem da me pomiješaju sa nekim psihičkim poremećenim osobama. Zašto ne mogu da se skoncentrišem kako treba? Pa kako to uopšte dovraga očekujem od sebe kad nemam na šta da se koncentrišem?
Ariel: Ako pokušavaš da smisliš neku laž bolje ti je odmah zaboravi na to...Sjela je na stolicu pored mene tjerajući me da pratim pogledom svaki njen pokret.
Ariel: na kraju uvijek saznam istinu i onda će biti još gore. Barem jednom u životu razmisli o onome što bi se moglo dogoditi.
Gledala me je na veoma ozbiljan način i znao sam da je upravu ali trenutno ne postoji šansa da joj kažem istinu. Ne želim da nam to pokvari zajedničke trenutke iako bi u budućnosti definitivno moglo...U svakom slučaju, mislim da treba mnogo više biti psihički spremna na istinu o kakvoj se ovdje radi tako da ne. Nema šanse da sada kažem bilo šta vezano za Martina.
Harry: Ma ne pokušavam nego...
Ariel: Nego?
I ja se pitam. Prekrstio sam ruke osjećajući kako mi se mišice napinju i odmah sam mogao da osjetim Arielin pogled na njima. U posljednjem trenutku spriječio sam mali smiješak u njegovom pokušaju javnog pojavljivanja nakon čega sam pročistio grlo poput onih napornih političara usput oblizujući svoje od nervoze već suhe usne. Hajde Harry, kao i uvijek reci ono što ti prvo padne na pamet, nema ti druge...
Harry: Pa...rekao sam im...rekao sam im da ako budu više i pomišljali na nešto takvo...mislim...na to što su ti predložili.
Pogledao sam prema njoj i zatekao hladnokvan izraz lica koji mi nije uspio dati nikakvu vrstu podrške.
Harry: Da te više nikada neće vidjeti...
U glavi sam svoju rečenicu koja je trajala i predugo skupio u jednu cjelinu dajući joj brzinu bez koje je ostala u samom startu u pokušaju da se uvjerim da ima smisla...Pa nije loše...valjda?
Ariel: Kako?
Obrve koje je visoko podigla su obrazovale nekolike tanke linije na njenom svijetlom čelu jednim dijelom prekrivenom tankim i dugim pramenovima svijetle kose.
Harry: Pa fino...zašto nam to prije nije palo na pamet?
Podigao sam ramena šireći prste na rukama i gledajući namršteno ispred sebe. Kako izgledam? Trebaos am donijeti prokleto ogledalo.
Ariel: Šta tačno?
Sve je to izgovarala kroz neki polusmiješak vjerovatno mi nagovještavajući da izgledam smiješno. Spustio sam ramena, a dlanove na koljena prekrivena grubim materijalom tamnih farmerki.
Harry: Pa to...kad napuniš 18 da ćeš otići negdje i...i da te neće vidjeti više.
Pa to i ima nekog smisla, zar ne? Pogledala je na stranu očito razmišljajući o mojim riječima i samo sam se nadao da je nisam na neki način povrijedio.
Harry: mislim...
Ariel: Razumijem...
Klimnula je glavom ostavljajući usne odvojene na taj način me sprječavajući u započinjanju nove rečenice jer sam mogao pretpostaviti da ona još uvijek nije završila.
Ariel: Samo što...To bi bilo malo teže.
Pogledala je prema meni, a zatim taj svoj zamišljeni pogled spustila na moje koljeno preko kog sam lagano prelazio kažiprstom na kom se nalazio posebno značajan prsten.
Ariel: Znaš, primorana sam da ostanem u Londonu, a i...Oni su, bez obzira na sve, još uvijek moji roditelji i nisam sigurna da li bi to bilo tako jednostavno da ih izbrišem iz svog života.
Da li baš uvijek moram da budem kreten? Polako sam ustao sa stolice u potpunosti se oslanjajući na svoja stopala nakon čega sam stao ispred nje i obuhvatio njene duge prste koji su sve do tada bili u međusobnoj igri.
Harry: Znam i nikad ne bih tražio takvo nešto. To je samo prijetnja, ništa više.
Spustio sam glavu nešto niže u pokušaju da uhvatim njen pogled koji sam uspio uhvatiti samo na trenutke.
Ariel: Ma uredu je...Ne mogu reći da juče nisam više puta poželjela da imam druge roditelje ili da ove jednostavno odnesu vanzemaljci.
Nervozno se nasmiješila na taj način odavajući činjenicu da joj prisjećanje na jučerašnji dan i nije tako milo. Pa kako bi i bilo?
Ariel: Kako god...
Činilo mi se, barem po odsutnom načinu na koji je to izgovorila, da je 'kako god' više bio odgovor na neko pitanje koje je postavila samoj sebi. Nisam ništa želio da je pitam, barem ne što se tiče toga jer i sam znam kako je to kad si u raspravi sa samim sobom. Tačnije kadti se u glavi odvija jedan naporni monolog.
Harry: Da li mi želiš...možda reći šta se juče izdešavalo?
Ne znam zašto ali želim to znati iako mislim da mi se istina baš i neće svidjeti. Ipak, kao što je to Ariel jednom rekla, vjerovatno je upravo ta istina pozitivnija nego moje samostalne pretpostavke. Po prvi put otkako sam stao ispred mene me je pogledala ravno u oči lagano klimajući glavom i skupljajući svoje usne koje su čini mi se bile suhe i želio sam da ih ovlažim svojima ali sam znao da to mora pričekati.
Ariel: mislim obećanje je obećanje...
To je valjda bilo zauzvrat za moju 'iskrenost'. Mislim da počinjem mrziti samog sebe.
Ariel: Mislim, nije se ništa posebno dešavalo...Većinu dana sam provela u sobi razmišljajući o svemu u potrazi za nekim rješenjem...i zovući tebe, naravno.
Posljednje riječi je značajno izgovorila ali ipak sa malenim smiješkom koji je barem malo suzbio osjećaj krivice koji je u meni porastao barem 8o%.
Ariel: I...Na kraju nisam ništa smislila...
Spustila je kapke preko svojih plavih očiju uskraujući mi taj prizor što ne znači da nisam svakako uživao u onom što sam vidjeo.
Ariel: Pa sam, kada je došlo vrijeme da im kažem odluku sišla dole i...
Još jače je stisnula oči, a nedugo zatim spustila čelo na moje rame, a ja sam najnježnije što sam mogao obamotao ruke oko nje usput povlačeći i stolicu zajedno sa njom ka meni.
Ariel: Molila, tačnije preklinjala sam ih da me ne dovode u takvu situaciju... ali me naravno nisu slušali i na kraju sam ispala totalni kreten.
Sama pomisao na to kako ih Ariel na izmaku znage, u potpunosti bez nade preklinje da joj dopuste normalan život je bila gora čak i od prisjećanja na onaj san jer za ovo znam da je stvarnost. Mislim da će me to proganjati do kraja života.
Harry: Nikad ih više nemoj moliti...Zapravo nemoj nikoga ni za šta moliti...
Izmakao sams e malo unazad kako bih je natjerao da podigne glavu i pogleda me u oči.
Harry: Nikada nikoga pa čak ni mene.
Ponovo se nasmiješila i jednim dijelom mi je bilo drago što barem ne plače ali sa se isto tako onim drugim dijelom koji uvijek pobjeđuje plašio da na taj način u sebi čuva gomilu emocija koje će kad-tad na neki način izaći na vidjelo.
Harry: Ozbiljno...Čak i ako ikada budem ljut na tebe ni slučajno me nemoj moliti da ti oprostim jer...jer svejedno hoću, i bez toga.
Izgovorio sam to najiskrenije što sam mogao izazivajući potpunu obziljnost s njene strane. Nakon što je provela možda čak i nekolike minute besciljno me posmatrajući stavila je ruke u moju kosu te se nagela i pritisnula usne na moje. Nisu bile suhe koliko sam mislio da jesu ali sam svejedno odlučio da ću ih osvježiti.
Ariel: A šta ako te ja ne naljutim?
Izgovorila je to odmičući usne od mojih samo na par milimetara. Ja sam se nasmiješio ostavljajući oči u poluotvorenom položaju.
Harry: Moraćeš nekad.
Odmahnula je glavom takođe se smiješeći nakon čega ih je ponovo vratila mojima. Ja sam promrmljao jedno 'mhm' nakon čega sam se u potpunosti prepustio poljupcu ujedno je sprječavajući u bilo kakvom pokušaju da se usprotivi mojim riječima. Nije naravno da priželjkujem da se nešto dogodi ali isto tako znam da Ariel ne može učiniti ništa što bi me učinilo doživotno ljutim. Takvo nešto sam samo ja u stanju.
Trudio sam se da što više jezikom i usnama ovlažim njene usne preko kojih sam mogao da osjetim njen trenutno ubrzani puls. Izvukla je ruke iz moje kose te ih samo obamotala oko mog vrata dok sam ja vrhovima prstiju prelazio preko njenih bedara koji su se sada nalazili oko mene iako je još uvijek sjedila na stolici. Još više sam se pomakao unaprijed na taj način pogurujući i nju i stolicu ka šanku. Sada sam imao postpuni oslonac i bio sam u mogućnosti da u potpunosti zbijem naša tijela.
Na trenutak smo se oboje zaustavili te otvorili naše oči u kojima kao da smo gledali sami sebe nakon čega sam ja ponovo prislonio usne na njene prekidajući je u riječi koja je počinjala na 'vo..' Ponovo sam odmakao usne usput stavljajući ruke u njenu mekanu kosu koja se savršeno ispreplitala sa mojim prstima.
Harry: izgovori to.
Nasmijala se i promrmljala jedno 'volim te' nakon čega je nastavila poljubac očito se osjećajući pomalo neprijatno. Mislim da nikad neću u potpunosti razumjeti ovu djevojku ali to je svejedno nešto što je čini posebnom.
Moja pluća kao i srce su bili ispunjeni osjećajem bezbrižnosti iako je tu toliko stvari o kojima bih trebao brinuti ali sam svejedno odlučio da ih odgurnem na stranu i pravim se da ne postoje.
Još jednom sam pomakao unazad polako već iritirajući brinetu koja je proizvela zvuk nezadovoljnosti usljed požude za mojim poljupcem.
Harry: U sobi ili ovdje?
Raširila je svoje tamno plave oči te se nasmijala odmah zatim zatvarajući oči zadržavajući neki blesavi polusmiješak na uglovima ukrašen rumenilom.
Harry: Govori.
Nasmijao sam se te spustio usne na njen vrat sa kog sam usput morao da sklonim kosu od koje mi se par dlaka zalijepilo za usne. Kada sam ih se napokon riješio nastavio sam da se igram sa njenom kožom čiju sam osjetljivost pod mojim uticajem itekako mogao da osjetim.
Ariel: Svejedno je...
Izgovorila je to usput ispuštajući zvuk koji mi je dao do znanja da joj se dopada ono što sam radio. Već sam u potpunosti bio upoznat sa njom i njenim tijelom i u svakom trenutku sam znao šta joj treba i šta joj se dopada. Obuhvatio sam prstima vrh dojnjeg dijela pidžame koji je sinoć obukla i koji joj je ostao ovdje kod mene kada je zadnji put otišla. Ovoga puta teško da ću joj dopustiti da to učini.
S obzirom da nisam mogao izdržati ni sekunde više povukao sam njenu pidžamu prema dole pri čemu je morala da se malo uspravi uskoro sam isto to učinio i sa njenim gaćicama ostavljajući izloženo ono što je u tom trenutku i trebalo biti. Ona se svojim usnama obrušila na moje e pokušala da ugura jezik u moja usta ali sam bio brži i preuzeo vodstvo. Ponovo je proizvela neki zvuk u kom sam uživao i koji sam želio da slušam do kraja života. Brzo sam počeo da preturam rukom po ukrasnoj plavoj zdjeli koja se nalazila na šanku i u kojoj je bilo svakakvih gluposti pa čak i zaštite. Da li je bolesno to što držim kondom u kuhinji? Ni u jednom trenutku moje i Arieline usne nisu našle predaha kao ni Arielini sšretni prstići koji su otkopčali moje farmerke te ih zajedno sa boksericama povukli ka dole. Ja sam nevoljko odvojio usne od njenih samo kako bih zubima otvorio plastičnu kesicu koju sam jedva uspio pronaći. Brzo sam izvadio kondom, navukao ga, a zatim što sam čvršće mogao ovuhvatio Arieline bokove, podigao je sa stolice i polako ušao u nju kretajući se ka zidu. Nakon što sam je nešto grublje prislonio uz njega oboje smo ispustili izdahe te nastavili onaj poljubac ipak ovoga puta nešto neurednije s obzirom da smo stalno ispuštali izdahe i zvukove koji su dodatno zagrijavali atmosferu u kuhinji. Pokušavao sam što brže pomijerati bokove dok je ona isto to radila sa svojim dok su joj noge bile čvrsto obamotane oko mene kao i ruke kojima je s vremena na vrijeme kada bih napravio jači pokret povukla moje kovrdže izazivajući izlive uživanja s moje strane.
Ubrzo smo oboje svršili, a ja sam spustio glavu na njenu rame pokušavajući da dođem do zraka. Jednom rukom sam držao njeno tijelo dok sam drugom bio oslonjen na zid. Mogao sam da osjetim kako znoj lagano klizi niz moje čelo ali nešto što je mnogo više privlačilo moju opažnju bilo je Arielino otežano disanje koje se odvijalo neposredno uz moje uho neprestano izazivajući sve veću i veću navalu emocija i požude u meni. Podigao sam glavu te pronašao put do njenih usana na koje sam ostavio najnježniji mogući poljubac.
Harry: Volim te...najvieše na svijetu.
Uzvratila mi je jednim kratkim poljupcem nakon čega me je pogledala ravno u oči usput sklanjajući na stranu kovrdže koje su mi se zalijepile za oznojeno čelo.
Ariel: I ja tebe.
Još jednom sam je poljubio u obraz, a zatim spustio na pod nakon lega je onda duboko uzdahnula i prišla stolici uzimajući gaćice i dojnji dio pidžae. Ja sam takođe otišao u toalet kako bih se sredio i samo što sam uspio to učiniti i umiti se začuo sam zvuk svog mobilnog koji je dopirao iz dnevnog.
Ariel: Harry!
Obrisao sam lice mekanim bijelim peškirom te brzo napustio toalet istog trenutka se gotovo sudarajući sa slatkom smeđokosom djevojkom koja je smiješeći se držala mobilni iz kog je još uvijek izlazio njegov iritanti zvuk. Klimnuo sam glavom u znak zahvalnosti te se javio nakon što sam pročitao Zaynovo ime na keranu.
: Reci.
: Pa gdje si ti čovječe?
Prošao sam rukom krozkosu, a zatim je spustio na Arielina leđa s obzirom da je još uvijek stajala pored mene.
#Harry: U stanu?
#Zayn: Pa pobogu si čekamo te već više od 4o minuta...
Ma o čemu on priča? Počeo sam da prebiram po svojim po običaju neuređenim mislima sve dok se nisam sjetio glupog intervjua.
#Harry: Oh, a to...
#Zayn: A to? Harry šta se s tobom dešava?
Kada bih mu ispričao šta se sve izdešavalo pretpostavljam da bi se toliko ražalostio i istog trenutka platio da mi naprave jednog klona kako bih mogao duže vrijeme odmarati ali ipak ne planiram to učiniti i izigravati paćenika.
#Zayn: Hajde brzo dolazi ovamo svi su već poprilično nervozni...
Mogao sam da prepoznam dobro poznate glasove u pozadini i mogao sam pretpostaviti da me već tračaju. Oni i njihova posla.
#Harry: ne mogu...
Pogledao sam prema Ariel koja me je namršteno posmatrala očito pokušavajući da shvati šta se dešava.
#Zayn: Ma šta bolan ne možeš?
#Harry: Ma ne mogu...Trenutno sam zauzet.
Arieline zbunjene oči su se odjednom raširile nakon čega je brzo odmahnula glavom.
Ariel: Ma šta...Harry šta to odgađaš?
Samo sam odmahnuo rukom nadajući se da će odustati ali se to nije dogodilo baš kao što sam i očekivao.
Ariel: Harry.
Zayn mi je nešto govorio ali ga ništa nisam razumio i na kraju sam se osjećao kao hipnotisan.
#Harry: čekaj sekund...
Prislonio sam mobilni uz prsa te pogledao prema uznemirenoj, tačnije ljutoj Ariel koja je stajala ispred mene očekujući odgovor koji sam joj bio primoran dati. Ne želim da misli da ponovo nešto mutim.
Harry: Ma samo neki intervju...Mogu to i...
Ariel: Ne, ne mogu to bez tebe. One Direction ste vas petorica i ako ijedan hvali to nije to...a pogotovo ja ne želim da budem razlog zbog kog ćeš to izbjeći. Zato lijepo sad reci Zaynu da ćeš ići.
Odmahnuo sam glavom i krenuo da se usprotivim ali me je ona preduhitrila.
Ariel: Naljutiću se ako ne odeš.
Prevrnuo sam očima te ispustio zvuk usljed naleta frustracije nakon čega sam krenuo prema sobi kako bih se presvukao s obzirom da je na meni bila majica kratkih rukava.
#Harry: Okej, dolazim.
#Zayn: Hvala Bogu...
Prekinuo je poziv prije nego što sam ja uspio u tome nakon čega sam stavio mobilni u džep i počeo da tražim čistu majicu.
Ariel: Hvala.
Harry: Na čemu?
Izvukao sam usku crnu majicu za koju se nadam da joj nije potrebno peglanje nakon čega sam skinuo onu koju sam već imao na sebi te novu navukao preko svog trenutačno izloženog torzoa. Mogao sam iza sebe da čujem Arieline lagano pokrete i iskreno nisam želio da se okrenem prema njoj zato što se plašim da onda neću moći da odem. Ne želim da je ostavim...
Ariel: Pa na tome što si me poslušao.
Klimnuo sam glavom i uzdahnuo napokon se okrećući prema njoj. Smiješila se i gledala me ravno u oči držeći ruke prekrštenim.
Harry: Vidiš da me već počinješ ljutiti.
Oboje smo se nasmijali nakon čega sam se ja sageo te prislonio usne na njene ostavljajući jedan kratki poljubac za pozdrav. Izašao sam iz sobe i krenuo ka vanjskim vratima usput se zaustavljajući kako bih se obuo. Ona je cijelo vrijeme išla za mnom i ja nisam mogao pomoći sebi, a da ne pomislim na to kako bi bilo lijepo kada bismo uvijek živjeli zajedno i kada bih svaki dan imao tu privilegiju da me ona poljubim pred odlazak i...
Ariel: Srećno.
...i poželi mi reću.
Okrenuo sam se prema njoj i nasmiješio se držeći ruku na kvaci.
Harry: Nemoj nigdje ići.
Prevrnula je očima te se svojom desnom stranom naslonila uza zid sa još uvijek prekrštenim rukama.
Ariel: Okej šefe.
Zajedno sa njenim riječima u moje misli je došlo sjećanje na dan kada sam je dovezao pred zgradu u kojoj su živjeli oni ludi francuzi i kada me je takođe nazvala šefom...ili sam ja nju? Mrzim činjenicu da se nekad ne mogu sjetiti svih naših trenutaka. Mislim da se jednostavno desilo previše toga. I dobrih i loših stvari.
Harry: Vidimo se ljubavi.
Još jedanput sam je poljubio u čelo nakon čega sam napustio stan nadajući se da ću se što prije vratiti u njega.
......
U trenutku kada sam stigao u studio zatekao sam samo gomilu namrgođenih faca koje ipak nisu bile dovoljne da naruše moje raspoloženje. Samo sam raširio ruke i slegnuo ramenima nakon čega sam napravio brzi pokret rukom kroz kosu.
Liam: Sjetio si se da još uvijek pjevaš u bendu?
Zakolutao sam očima te se smjestio na ivicu bijelog kauča na kom su sjedila i preostala moja 4 prijatelja...trenutno ljuta prijatelja. Mogao sam vidjeti kako čak i kamermani nervozno zamahuju glavom i malo je hvalilo da ih sve napadnem ali sam se ipak suzdržao s spoznajom da sam ustvari ja glavni krivac.
Xxx: Počećemo za jedno 1o-ak minuta.
Tako me zbrze i još napadnu što kasnim, a na kraju oni nisu spremni da počnemo?
Prebacio sam obe ruke preko mekanog naslona nadajući se da ćemo brzo završiti s ovim jer zaista želim što prije kući kako bih bio sa Ariel. Glupi intervjui su nešto što me trenutno najmanje zanima.
Niall: Ariel ili Ashley?
Pogledao sam iznenađeno ka plavokosom dečku koji je sjedio pored mene i s kojim nisam razgovarao od onog nesporazuma koji ujedno predstavlja i nau svađu, pretpostavljam...
Harry: Šta Ariel ili Ashley?
Šta ponovo halucinira?
Po prvi put je okrenuo glavu prema meni i ostavio me još zbunjenijeg s obzirom da nisam uspjeo da protumačim izraz njegovog lica.
Niall: S kojom si od njih dvoje bio?
Zar on stvarno hoće da mu isčupam uši u sred studija? Okrenuo sam se još više na stranu prema njemu u potpunoj nemogućnost da smislim dovoljno dobre riječi. Kakos e usuđuje?
Harry: Niall...
Usta su mi još jednom ostala napola otvorena u potrazi za riječima koje kao da su se zaglavile negdje u grlu zajedno sa knedlom koja se stvorila istog trenutka kada sam čuo njegove riječi. On je zadržao hladnokrvni izraz svog lica i to me je još više izluđivao.
Harry: Za tvoju informaciju bio sam sa Ariel.
Zajedno sa tim riječima sam ispustio i vazduh koji je sve do tada bio zaglavljen negdje na sredini mojih trenutno uznemirenih pluća nakon čega sam se vratio u prijašnji položaj zabacujući glavu preko naslona u pokušaju da se opustim.
Niall: Znači ponovo ti je oprostila.
Harry: Jeste!
Izgovorio sam to najsamouvjerenije i ponosnije što sam mogao usput postajući poprilično glasan tako da sam uspio da privučem pažnju svih prisutnih. Malo je hvalilo da još kažem 'Eto, ako vas baš već zanima o čemu razgovaramo, Ariel mi je oprostila. I nisam je prevario!' Mislim da ne bi bilo loše ako bih napravio majicu na kojoj bi pisalo 'Nisam prevario Ariel s Ashley' i nosio je jedno mjesec dana tako da se svi koji su upućeni u stvari koje su se dešavale mogu pokopati ućutkati.
Niall: A ti pretpostavljam već smišljaš kako ćeš je nanovo povrijediti.
Udario sam šakom od dio kauča pored sebe te pogledao prema njmu na još ljući način nego maloprije dok mi je krv u venama sve više i više ključala.
Harry: Niall prestani!
I po drugi put sam svu pažnju privukao na sebe ali me nije bilo briga. Ne sve dok imam pravo da budem ljut, a trenutno ga itekako imam. Po Niallovom pogledu sam mogao zaključiti da je i on poprilično iziritiran i pitao sam se da li ćemo na kraju završiti tukući se na podu. Bez obzira koliko da me ljuti ipak mislim da ne bih bio u stanju da učinim takvo nešto jer ga ipak volim kao brata. Edward, Leo i ostali manijaci koji kao zombiji sa ispruženim rukama ispred sebe uvijek idu za mnom i Ariel su druga stvar.
Niall: Samo kažem istinu.
Harry: To nije istina!
Niall: Zavisi koje značenje riječ 'istina' više ima za tebe.
Prevrnuo sam očima i prošao rukom kroz kosu osjećajući kako samo malo hvali da kao oparen skočim sa kauča. Živci mi postaju sve istanjeniji i istanjeniji.
Louis: Šta je s vama dvojicom?
Plavo-zeleni pogled je stalno prelazio sa mene na Nialla ali nijedan od nas dvojice nije odgovaralo. Naslonio sam podlaktice na koljena te počeo da lupkam nogom po podu usput osluškujući zvuk neke vrste papuča koje su udarale od pod i postajale sve jače, tj. sve bliže meni. Kada sam pogledao u tom pravcu sa jednim dijelom sebe koji se nadao da je u pitanju Ariel ostao sam razočaran kada sam vidjeo Lou koja je nosila puder. Samo mi je još hvalilo šminkanje. Zatvorio sam oči i prije nego što mi se u potpunosti približila i usput sam mogao da čujem i njen smijeh.
Lou: Neko nam je loše raspoložen danas.
Harry: Nisam bio dok mi se njuškalo nije obratilo.
Začulo se Niallovo prigušeno nakašljavanje pomiješano sa došaptavanjem ostalih dečkiju. Želim da idem kući. Odmah. Pomalo gruba četkica je počela da prelazi preko mog lica ujedno me i boskajući i golicajući čemu je pridodavao i puder koji mi se uvlačio u nos. Mrzim ovo...
Kada je napokon završila s tim prošla je par puta prstima kroz moju kosu nakon čega mi se nasmiješila i polako napustila ogromnu prostoriju u kojoj kao da je broj ljudi rastao iz minute u minutu. Na svu sreću nije bilo publike tako da niko od fanova nije imao priliku da prisustvuje mojoj i Niallovoj svađi. Ne želim još probleme i oko toga. U trenutku kada sam pogledao ka Niallu susreo sam se sa njegovim pogledom pri čemu je on otvorio usta s namjerom da mi nešto kaže ali ih je odmah zatim zatvorio očito odustajući od te ideje. Ja sam samo pogledao na stranu ispuštajući izdah, a zajedno s njim je na vidjelo izašla i sređena voditeljica koja se kretala prema nama označavajući početak intervjua.
Ariel's P.O.V. (Arielina perspektiva)
Catherine: Možeš misliti?
Klimnula sam glavom iako iskreno nisam imala pojma o čemu priča. Sjela sam na strunjaču te ispružila noge koliko god sam mogla usput prelazeći prstima preko njih. Iako sam obećala Harryu da ću ostati u stanu odlučila sam doći barem na sekciju jer će se sada ipak odvijati one glavne pripreme za predstavu i kad sam se već toliko mučila ne želim da na kraju sve propadne.
Ctherine: Ali osvetiću se ja njoj.
Ljutita Cath je sjedila pored mene gledajući ljutito u svoje nokte koji su bili ukrašeno raznobojnim šljokicama, a to me je iz nekog čudnog razloga odmah podsjetilo na Elly.
Erik: Eh, eh...
Erik je sjeo na svoju stolicu ispred svih nas međusobno ispreplćući svoje prste.
Erik: Kao što svi znate ne dijeli nas mnogo vremena od predstave...(inače, predstava će da bude u predzadnjem ili zadnjem nastavku) tako da sada svi moramo do maksimuma zagrijati stolice. Ne znam koliko ste svjesni toga ali ta predstava će da odredi vašu budućnost.
Ja znam da moju neće jer nema šanse da se bavim glumom iako mi se nekad čini da bi to možda ipak bilo...lijepo? Ma ne bi.
Odmahnula sam glavom pokušavajući da uvjerim samu sebe u nešto što mislim da djelimično i nije istina, a nakon par sekundi sam skoro poskočila u sjedećem položaju kada sam začula poznati muški glas iza sebe.
Leo: Hej.
Ma samo mi je on trebao...zapravo samimm dolaskom ovdje sam znala da će susret s njim biti neminovan, a iskreno možda bi i bilo bolje da malo razgovaramo. Uskoro se njegovo tijelo našlo pored mog i ja sam izgovorila 'hej' za koje nisam sigurna ni da je čuo.
Leo: Nisam te danas vidjeo u školi.
Počešala sam se po zadnjoj stranu vrata držeći pogled skoncentrisan na Eriku koji je neprestano nešto pričao ali ga mooj mozak više nije registrovao.
Ariel: nisam ni bila u njoj.
Pošto sam pretpostavila koje pitanje slijedi odlučila sam dati odgovor prije toga.
Ariel: Bolesna sam...samo sam došla na probu.
Leo: Oh...
Klimnuo je glavoom igrajući se sa pertlama na svojim crnim plitkim čizmama.
Leo: Nisi baš raspoložena?
Pogledala sam prema njemu uporedo sa maminim riječima koje su se vrtile po mojoj glavi još od juče. Njegova mama misli da bi između nas dvoje moglo biti nečega? Isto sumnjam da joj je to tek tako palo na pamet...
Ariel: Ti...Svjestan si da smo nas dvoje...
Pokazala sam mu prstom distancu između nas.
Ariel: ...Samo...
Prijatelji? Nismo prijatelji.
Ariel: Samo...ne znam...u svakom slučaju nismo ništa ni blizu nekom paru...to znaš, zar ne?
Sa svakom mojom riječi mu je raspoloženje sve više i više opadalo i iskreno osjećala sam se loše zbog toga ali šta drugo da radim? Ne želim da više dolazi do ikakvih zabuna u mom iovako dovoljno komplikovanom životu. Klimnuo je glavom te još više spustio pogled, a ja sam se nadala da više neće biti potrebe da se vraćamo na ovu temu.
Leo: Zašto to sada spominješ?
Izgleda da ipak hoće...
Ariel: Pa nemam poseban razlog...
Nema šanse da mu spomenem bilo šta vezano za moje roditelje ili Harrya. Barem jednom u životu želim imati barem malo privatnosti.
Leo: Pomirila si se s njim?
Ariel: To se tebe ne tiče.
Izgovorila sam to drskije nego što sam mislila i istog trenutka požalila jer sam pobila samu sebe. Njegove plave oči su poprimile neku vrstu ljutnje i znala sam šta slijedi.
Leo: A je li? A kad je trebalo da mu se osvećuješ bio sam dobar?
I bio je upravu...Spustila sam glavu te prošla prstima preko čela koje mi je postajalo usljed nervoze sve vlažnije i vlažnije.
Ariel: Izvini...nisam tako mislila.
Kraičkom oka sam mogla vidjeti kako maše glavom i okreće je na suprotnu stranu od mene. Ma koliko da je loših stvari učinio nisam trebala ono da kažem...Dovraga...
Ariel: Samo ne želim da dolazi do zabuna.
Gotovo neprmijetno je klimnuo glavom nakon čega je ustao i napustio prostoriju unatoč dozivanjima od strane Erika. Ma divno...
Ostatak časa nijednom nisam izašla da vježbam neku scenu i nisam bila sigurna da li je uzrok tome činjenica da nema Lea ili da svejedno nisam imala šta da izlažem. Kako god, požalila sam što sam se uopšte tu pojavila..Bolje bi bilo da sam ostala kući...mislim u Harryevom stanu. Riječ kuća je zvučala poprilično čudna s obzirom da mislim na objekat u kom živi Harry. Pitam se da li ćemo nas dvoje ikada živjeti zajedno...To mi zasad izgleda nezamislivo i iskreno ne znam zašto. Polako sam usala te krenula prema izlazu zajedno sa ostalim umornim tinejdžerima sa jednim snom – da jednoog dana postanu neko i nešto. Da budu na sceni...pred kamerama...danovima...zašto ja nemam preveliku želju za tim? Čim sam izašla na svjež zrak izvadila sam mobilni iz džepa i vidjela da imam 3 propuštena poziva od Harrya. Ups...Napravila sam grimasu razmišljajući o tome da li je pametno da ga sad nazovem jer nemam pojma šta da mu kažem. Ako je već došao kući...ekran mi je u tom trenutku zasvijetlio ponovo ukrašen tim jednim te istim imenom. Harry. Izgleda da je tek počeo sa gomilanjem poziva i sva sreća pa sam to vidjela na vrijeme.
: Molim?
#Harry: što se ne javljaš?
Uspaničen je...Odmakla sam se što dalje od ceste kako ne bi mogao da čuje zvuk auta. Sigurna sam da bi se ljutio što sam došla ovdje i sigurno ne bi razumio činjenicu da sam morala.
#Ariel: Tuširala sam se.
I sad mi samo treba da mi kaže kako je on kući te da je tuš kabina poprilično prazna pa da lijepo skočim pod prvo auto. Opet, tješile su me barem one njegove riječi da će mi uvijek sve oprostiti. Nadam se da je bio ozbiljan.
#Harry: Trebala si sačekati mene.
Već šaljivi i zavodljivi ton njegovog glasa me je opustio i uvjerio da ipak nije kući.
#Ariel: Još uvijek si na snimanju?
#Harry: Mhm, sad nam je pauza...Nedostaješ mi...
#Ariel: I ti meni...
Naslonila sam se leđima na zid zatvarajući oči i zamišljajući da je vjetar koji me je milovao po licu zapravo Harryeva nježna ruka.
#Harry: Potrudiću se da što prije stignem kući. Onda imamo cijeli ostatak dana samo za nas.
Zajedno sa njegovim riječima na mom licu se pojavio maleni smiješak koji kao da je pogurao moje noge ka cesti kako bih što prije zaustavila taxi i otišla kući....Ugh, u stan.
#Ariel: I ja...
#Harry: Šta i ti?
O Bože..
Stavila sam ruku preko usta i raširila oči brzo preturajući po mislima. Rekla bih mu istinu ali se plašim da će početi paničiti zbog Lea, a nikako ne želim da nam nešto, odnosno neko pokvari ove zajedničke trenutke.
#Ariel: Uhm, pardon, mislila sam da si rekao da jedva čekaš da dođeš kući...pa sam onda mislila, znaš, da i ja jedva to čekam.
#Harry: Ah...razumijem. Moram sad ići pa se vidimo Julija. Volim te.
#Ariel: I ja tebe kovrdžavi Romeo.
Prekinula sam poziv i ispustila duboki uzdah ponosna na samu sebe i spretan način na koji sam se izvukla iz laži. Izgovorila sam jedno 'hah' onako za sebe te se uputila ka cesti usput stavljajući ruke u džepove svoje ne baš tako debele jakne. Ne znam zašto sinoć nisam obukla neku deblju...zapravo sinoć nisam znala ni gdje se nalazim. Sama pomisao na to me zgrožava i iskreno ne znam kako sam uspjela preživjeti cijeli dan pakla...I sad mogu da zamislim mamin bezosjećajni pogled dok sam klečala pred njom i molila je da mi dopusti da budem s Harryem uvjeravajući je da je Harry nešto najbolje što mi se dogodilo u živootu te da jedino s njim mogu biti u potpunosti srećna. Nije me slušala...Nikad me ne sluša...
Ubrzala sam korake pri sjećanju na trenutak kada sam potrčala uz stepenice te se zatvorila u sobi prije nego što su me uspjeli stići. Prisjećala sam se toga kako sam zamišljala da je Harry tu uz mene te da mi pomaže da siđem s drveta u trenutcima kada sam to radila...Život u onoj kući ponekad zaista podsjeća na horor. Koža mi je već bila naježena i samo sam željela da me Harry što prije zagrli te te trnce zamijeni one prouzrokovane uzbuđenjem i jednostavno ljubavlju. Mrzim ove ispunjene strahom.
'Ariel'
Čim sam čula svoje ime izgovoreno glasom koji bih posljednji mogla da očekujem bila sam uvjerena da mi se to samo učinilo.
'Ariel'
Ili ipak nije? Nesigurno sam se zaustavila uz samu ivicu trotoara te se okrenula ostvarujući susret sa crnokosom djevojkom koju sam vidjela prije nekoliko minuta ali je nikako nisam očekivala u direktnom susretu sa mnom. Šta sad hoće?
Ariel: Nicky?
Izgovorila sam to pomalo umrtvljeno i iskreno nisam imala pojma kako da se ponašam niti kako da reagujem. Kao i Leo učinila je previše užasnih stvari, a i sigurna sam da sada želi da kaže neki svoj pakosni komentar. Ma samo naprijed.
Nicky: Kako si?
Podigla sam jednu obrvu gotovo se nasmijavši njenom pitanju.
Ariel: U čemu je kvaka?
Prošla je rukom kroz svoju sjajnu crnu kosu ipak se trudeći da ne pokvari njen uštogljeni oblik.
Nicky: Nemoj tako...
Klimnula sam glavom gledajući u trotoar, barem onaj dio koji nas je međusobno dijelio. Ovih dana se dešavaju zaista čudne stvari.
Nicky: Znaš, ipak ima mala kvakica.
Prevrnula sam očima i podigla ruke dajući joj do znanja da je to za mene dovoljno nakon čega sam se okrenula i počela pogledom tražiti žuto auto koje bi me što prije moglo odvesti do Harryevog stana.
Nicky: Stani.
Mogla sam da osjetim laganu težinu na ramenu nakon čega sam se odmah odmakla shvatajući da je to njena ruka.
Ariel: ne želim da te slušam Nicky.
Za veliko čudo nije imala onaj svoj zlobni pogled i ma koliko da sam ga pokušavala pronaći nije mi išlo. Zašto ljudi imaju potrebu da se tako mijenjaju? Mislim ne mogu reći da mi je zlobni 'Nicky pogled' prijao ali me isto tako ovaj umiljati još više plaši.
Nicky: Ali moraš da znaš nešto...Mislim, sve zavisi od toga da li si još uvijek sa Harryem..A s obzirom na razgovor koji sam maloprije čula mogla sam zaključiti da jesi.
Ma koji vrag...
Ariel: Prisluškivala si naš razgovor?
Sada sam se u potpunosti okrenula prema njoj i zgroženo je pogledala na šta je ona samo nevino slegnula ramenima. Kolika je kazna ako nekoga 'slučajno' baciš pod kamion?
Ariel: Ti si bolesna.
Nicky: Nećemo se sad vrijeđati...
Gledala je negdje prema gore otkrivajući zaista zavidnu dužinu svojih tamnih trepavica.
Ariel: Znaš, upravu si. Nećemo ni razgovarati.
Ponovo sam željela da se okrenem i odem kud m noge nose ali me je zaustavio njen dodir koji je ovoga puta završio na mom laktu.
Nicky: Ali čekaj...Imam nešto što bi te sigurno zanimalo...
Ono što je u tom trenutku bilo čak jače i od ljutnje, a ključalo je u mom tijelu bila je panika...Nije valjda da ću ponovo saznati nešto što će me natjerati da posumnjam u Harrya? Samo to ne...