DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 128

  ___3 mjeseca kasnije___

Nervoza se nonšalantno stepenicu po stepenicu pela uz moje tijelo i previše zadovoljna time što je iz borbe sa svim ostalim osjećajima i odlikama jedne osobe kao što je npr. hrabrost, samouvjerenost, sigurnost itd. izašla kao pobjednik.
Marrie: Izvini ako malo boli.
Samo sam klimnla glavom ka ženi koja je nešto jače stezala trake na dugoj prljavo crvenoj, da je nazovem princeskoj haljini u koju sam bila obučena i koja je iz mene istiskivala i one zadnje kapi stabilnosti. U ogledalu sam neprestano prelazila pogledom preko nesigurne osamnaestogodišnje djevojke pred kojom je do sada najveći izazov u životu...barem što se tiče glume. Što se izazova tiče, bilo ih je i gorih.
Plavokosa djevojka se napokon uspravila brišući zadnjim dijelom šake znoj koji se počeo nazirati na njenom čelu djelimično prekrivenom rijetkim šiškama. I ona me je takođe posmatrala u ogledalu sa malenim ali iskrenim smiješkom.
Marrie: Prelijepa si...
Sasvim tiho sam joj se zahvalila pokušavajući da barem na trenutak maknem misli sa Romea, Julije, njihovih roditelja, balkona i ostalih stvari vezanih za tu knjigu ali mi nije išlo i samo sam se nadala da je scenario ako ništa nešto što mi barem večeras neće ispariti iz glave. Mirni prizor koji sam imala ispred sebe je prekinuo nervozni tamnokosi muškarac kog sam takođe u ogledalu vidjela kako ulazi u prostoriju namještajući rukave svijetlo-plave karirane košulje ispod crnog sakoa koji je nosio, a njegov cijeli 'autfit' se ni na trenutak nije uklapao sa odjećom njegove ekipe u koju spadam i ja.
Erik: oh!
Pogledao je prema meni i kostimografkinji nakon čega je svojim po običaju ubrzanim koracima krenuo prema nama usput pipkajući rukom kosu jer je vjerovatno u ogledalu uspio vidjeti nešto što je izletjelo iz svog reda. Ja sam se okrenula prema njemu kako bih spriječila njegov susret sa duplom verzijom nervozne i nesigurne Ariel.
Erik: Jesi li spremna?
Ariel: Valjda.
Nakon što je obišao jedan krug oko mene kako bi se uvjerio da je sve uredu sa haljinom, iako je bio svjestan da ne bi bilo nikakve pomoći sve i da je otkrio da nije s obzirom da je to jedini primjerak, zaustavio se ispred mene te stavio ruke na moja ramena gledajući me svojim usplahirenim tamnim pogledom.
Erik: Spremna si, zar ne?
Mislim da bi mi bilo mnogo lakše da mi je rekao nešto poput 'Biće sve super! Možeš ti to...' ili nešto alično ali šta je tu je...To je Erik. Klimnula sam glavom, čisto za njegovo dobro jer se plašim da bi mu u suprotnom moglo pozliti. On je zadovoljno izdahnuo očito osjećajući lakšanje proisteklo iz mojih riječi sagrađenih od jedne nemilosrdne laži. Ne, nisam spremna. Psihički definitivno ne.
Nakon što je obavio kraći razgovor, koji ja nisam ni slušala, sa kostimografkinjom napustio je prostoriju derući se 'Romeo! Gdje je Romeo?!'. Ono što je najgore u cijeloj toj situaciji ja sam istog trenutka pomislila na Kovrdžavog Romea, svog Romea,a ne onoga s kojim ću večeras započeti neku vrstu karijere. Baš kada sam prešla rukama niz mjestimično hrapavi, a ponegdje opet glatki materijal haljine te se okrenula prema ogledalu, u prostoriju su počele ulaziti i ostale djevojke sa sekcije spremne za presvlačenje. Mislim da sam ja jedina koja je to odlučila učiniti prije vremena. Nakon što sam razmijenila još po nekolike riječi sa osobama koje dijele slične osjećaje kao i ja, izašla sam na hodnjik i gotovo se sudarila sa užurbanim plavokosim dečkom koji je krenuo ka muškoj svlačonici.
Leo: Hej. Kako napreduju pripreme?
Iako se smiješio, mogla sam da vidim nervozu koja se krila duboko u njegovim plavim očima. Znam da mu je ovo jako važno, možda čak i važnije nego meni...On je oduvijek volio glumu i oduvijek je svojim zanimanjem budućnosti smatrao upravo to. Onda mogu misliti kako se tek on osjeća.
Ariel: Nije loše.
Nervozno sam se nasmijala pokušavajući da što duže zadržim pogled na njegovom licu jer sam svjesna da ću to morati raditi cijelu veče. Nakon što smo par trenutaka samo gledali jedno u drugo on se trgnuo te napokon pomjerio sa mjesta u koje kao da se ukopao u trenutku kada smo se sreli.
Leo: Ovaj, moram na presvlačenje.
Klimnula sam glavom te ostala na istom mjestu čak i onda kada je zamakao u prostoriju punu ostalih muških 'glumaca'. Pitam se da li ćemo Leo i ja više ikada biti u kontaktu nakon što večeras završi jedina stvar zbog koje do sada nisam mogla da pobjegnem od njega... Vjerovatno ne...Nije da je osoba s kojom sam doživjela mnogo lijepih trenutaka u životu ali svejedno mislim da će mi na neki način nedostajati...Posljednjih mjeseci smo se ponovo malo zbližili preko sekcije ali opet mislim da to nije dovoljno da bismo nekada izašli i ispričali se van toga...Mama otkako je saznala šta je učinio više i ne zove Morganove tako da mislim da je to to...Napokon sam se pomjerila osjećajući neki čudan osjećaj u grudima...Ne znam zašto ali sam danas i previše emotivna i pitam se da li je uzrok tome što se sve više bliži rastanak sa mnogim osobama u mom životu ili zato što mi se bliži mjesečnica. Prošla sam rukom kroz kosu te krenula ka velikom holu u koji u mogli ući samo specijalni gosti, tj. porodica i bližnji od velerašnjih glumaca. Mogao se čuti glasan žamor sastavljen uglavnom od smijeha što znači da su se oni super provodili dok sam ja hodala po iglama koje su me bole sve dublje i dublje. Ljudi obično kažu da trebaš stalno sebi govoriti 'možeš ti to' ali s obzirom da je u mojoj glavi došlo do opšte zbrke i svađe među različitim vrstama Ariel na kraju sam odlučila da ih maknem na stranu i ostavim prazninu u mojoj glavi da uživa u samoći. Naravno, pod tom praznimnom mislim na onu koja bi trebala biti ispunjena nekim podsticajem ili ubijanjem u pojam samoga sebe.
Osobe koje sam mogla da vidim ispred sebe bile su mi u potpunosti nepoznate i samo sam se nadala da ću ugledati barem jedno jedino poznato lice koje bi mi barem malo pružilo samopouzdanja. I pored svih osoba na svijetu, prve meni poznate bili su Leovi roditelji. Na svu sreću nisu me primijetili jer su bili i previše zauzeti smješkanjem nekom starijem gospodinu kog vidim prvi put u životu. Pitam se da on možda nije tu zbog svoje kćerke koju oni smatraju savršenom za Lea. Ne bih se čudila.
'Arriii!'
Odjednom su se svi okrenuli ka jednoj jedinoj djevojčici čiji bi onaj kriještavi glas mogao da bude. Elly. Skakutajući se kretala prema meni sa malenom glavicom urašenom ušima slona dok je ostatak bio prekriven nekom vrstom svilenkastog rozog plašta. Na nogama je imala, za nepovjerovati jednak par cvjetnih cipelica i mogu pretpostaviti da je majka unazad 2 mjeseca tjerala da to obuje. Izgledala je skoro kao normalno dijete. Skoro! Tek kada mi je prišla na njenom malenom čelu sam uspjela da primijetim neki natpis za koji sam sve do tada mislila da je neka sjenka ili crna traka.
Elly: Hej!
Podigla je svoju malenu ručicu kako bih joj dala pet što sam i učinila još uvijek pokušavajući da shvatim šta joj piše na čelu. Pretpostavljam da bi svaka djevojčica njenih godina bila zainteresovana za moju haljinu ali već odavno znamo da Elly nije kao druga djeca, zar ne? Moja odjeća je za nju vjerovatno izgledala i previše uštogljeno tako nije i pokušavala da je komentariše.
Ariel: Uhm...Šta ti to piše?
Sagela sam se se te skupila obrve usput prelazeći prstom preko glatke i išarane kože njenog lica.
Elly: Gdje?
Ne bi ona bila Elly da ne postavi jedno glupo pitanje u roku od 15 min.
Ariel: Na čelu?
Nakon što je par trenutaka razmišljala, tačnije pravila se da to radi izgovorila je najglasnije što je mogla 'Ahaaa!' čime je još jednom privukla pažnju ostalih prisutnih koji su nas okruživali pa i onih koji su se nalazili dalje.
Elly: 'Romeo i Julija'.
Raširila sam oči razmišljajući o tome da li sam podludjela i kako to nikako ne mogu da razaznam u trenutku kada se iza Ellyinih leđa stvorila njena majka sa ogromnim stomakom koji joj je jedva omogućavao da stoji na nogama.
Ellyna mama: Pisala je to dok se gledala u ogledalo. Zato su slova izvrnuta, a tome pridodaj i to da je tek naučila da ponešto piše...
Ariel: Oh.
Tek tada mi je bilo jasno o čemu se radi i po prvi put otkako sam ovdje došla sam se istinski nasmijala. Pridružila mi se i smeđokosa žena koju je trudnoća na neki način preporodila dok nas je Elly posmatrala svojim sumnjičavim i istraživački nastrojenim pogledom.
Elly: Šta? Znam pisati. Neki dan sam napisala prijeteću poruku skejskvašima.
Ponosno je prekrstila ruke kojima je prethodno nesvjesno prelazila preko čela razmazavši djelimično natpis.
Ellyina mama: Pročitala sam dio i moram ti priznati da je veoma jezivo. Zaprijetila im je da će ih ubiti barbikama i zakopati s mrkvom...
Ponovo smo se obe nasmijale dok je Elly ostala itekako namrgođena i ljuta zbog našeg ismijevanja njene 'mračne strane'. Ja sam se nakašljala te stavila ruku preko usta kako bih se uozbiljila.
Ariel: Izvini Elly. Sigurna sam da ćeš jednog dana uspjeti savladati sve skejskvaše.
Lice joj se malo razvedrilo, a ja sam se sagela te je poljubila u njenu mekanu čupavu kosu usput bivajući napadnuta od strane njenih ušiju.
Ariel: Vidimo se kasnije.
Mahnula sam šašavoj djevojčici i njenoj mami nakon čega sam se udaljila još uvijek imajući priliku da čujem kriještavi glas koji sada već i nije toliko privlačio pažnju gostiju. Lako se naviknuti na Elly.
Probijajući se kroz gužvu sam napokon ugledala visoko svezani smeđi rep koji se viorio na takođe visokoj, slatko obučenoj djevojci.
Jennifer: Ne mogu vjerovati...
Prišla sam njoj i njenoj, a ujedno i mojoj crnokosoj prijateljici koja me je prva primijetila i raširila oči preuzimajući Ellyinu ulogu te se zadivšivši mojoj haljini.
Emily: O Gospode! Evo naše princeze!
Nekolike djevojke koje su se nalazile nedaleko od nas su morale da se nadvire i pogledaju me onako ispod oka kako bi se uvjerile da nema neko ljepši od njih. Kada su u tome uspjele samo su vratile noseve nebu i nastavile da tračaju.
Ariel: Šta ne možeš vjerovati Jenn?
Nakon što su me zagrlile najčvršće što su mogle unatoč činjenici da smo se već jednom danas vidjele počele su da dodiruju materijal haljine kao da je u pitanju nešto najljepše što su ikada vidjele. Haljina je iskreno bila glupa.
Jennifer: Ma neće mi dopustiti da unesem grickalice unutra.
Pokazala mi je snuždeno prstom prema vratima kroz koja se ulazilo u glavnu salu sa pozornicom i sjedištima koja su već bila poprilično popunjena.
Ariel: Khm, Jenn, ovo nije kino.
Podigla sam značajno obrvu i pogledala prema njoj na šta mi je ona isplazila jezik nakon što se uvjerila da je niko ne posmatra. Ipak ne želi pokvariti svoj večerašnji damski izgled.
Ariel: Gdje su ostali?
Pogledala sam oko sebe u potrazi za bilo kim ali nažalost bezuspješno...
Emily: Vicky je već ušla unutra sa dečkima iz 1D-a kako bi zauzela mjesto zbog svog dragog.
Značajno me pogledala svojim gotovo crnim očima i ne pokušavajući da zaustavi vražiće koju su neprestano frcali iz njih. Baš kada je krenula da nastavi rečenicu u mojoj glavi se upalila malena lampica koja je sve do tada mrtvala i koja mi je sada dala do znanja da tu nešto nije uredu.
Ariel: A...ostali?
Jennifer: Pa i oni su unutra. Ovaj hol bi možda bio dovoljan kada bi samo tvoji poznanici dolazili. Zauzećemo pola teatra.
Nasmijala sam se osjećajući kako mi toplina ispunjava cijelo tijelo s pomisli na to da su tu svi oni koje volim.Baš kada sam krenula da započnem novu temu u glavu mi je dolietjelo prelijepo lice kovrdžavog dečka kog još uvijek nisam uspjela naći.
Ariel: Uhm..A harry, je li i on ušao unutra?
Kada je pričala o Vicky, Em je spomenula dečke iz 1D-a...nije valjda da je i on otišao tamo? Pa moram ga vidjeti prije predstave...Jeste da me je dovezao ovdje prije možda pola sata ali u ovom trenutku mi je najpotrebniji.
Ariel: A Harry? Jeste li njega vidjele?
Obe su se namrgodile vjerovatno već iznervirane time što ih ispitujem kao da su moji privati posmatrači ali ne mogu pomoći sebi. Nervoza me sve više izjeda i najviše bih voljela da ih sve ponovo vidim iako sam se sa većinom već danas vidjela.
Jennifer: Ne znam, tu je negdje...
Pogledala je oko sebe raširujući svoje tamno-smeđe oči koje su djelovale pomalo umorno i nezainteresovano.
Emily mi se podosta priližila gledajući lijevo-desno kao da se sprema da mi kaže neku tajnu od koje zavisi nečiji život ili smrt.
Emily: Maloprije sam ga negdje primijetila i vjeruj mi kada vidiš njega i njegovo drušvo nećeš vjerovati svojim očima.
Skupila sam obrve te je pomalo zabrinuto pogledala ali me je ubrzo umirio njen vragolasti smiješak i namigivanje koji su mi dali do znanja da neću ništa saznati dok sama ne otkrijem.
Jennifer: Srećno na predstavi.
Obe su me čvrsto zagrlile svjesne da sada idem u potragu za svojim dečkom nakon čega moram na frizuru i onda je to to..predstava počinje. Zahvalila sam se te počela dalje probijati kroz gužvu koja je postajala sve veća jer su vjerovatno i ostali sa sekcije kao i ja dolazili da se još jedanput vide sa svoji prijateljima i porodicama. Nakon par nadvirivanja sam napokon ugledala smeđu kovrdžavu kosu koja je bila razbarušena od stranne dugih muških, neumornih prstiju. Krenula sam prema njemu, a ubrzo zatim ostala ukopana u mjestu susrećući se s onim na šta me je Em upozorila. Stajao je sa ni više ni manje nego Jackom i Jade. Skoro sam se nasmijala razmišljajući o tome da li je normalno to što mi je taj prizor toliko čudan i...nezamisliv unatoč činjenici da ga imam pred sobom. Posljednjih mjeseci nije dolazilo do većih sukoba i uglavnom su se koliko toliko podnosili, pretežno zbog mene...a ono što definitivno nisam očekivala jeste da će se sami od sebe sastati i...družiti?
Jade: Nema šanse, kažem ti po deseti put. Ne jedem kaloričnu hranu.
Mama se namrštila te podigla ruku zaustavljajući Harrya koji je prema njoj uporno pružao plavu kesicu na kojoj je bila slika medenih srca.
Harry: Kao prvo – ovo nije kalorično...
Očito Harry da se ne razumiješ u to.
Harry: A kao drugo – baš i ne izgledaš kao osoba koja ne jede kaloričnu hranu.
Svojim vrgolastim zelenim pogledom je prešao preko njenog tijela prekrivenog poprilično zategnutom zelenom haljinom na šta se mama zgrozila i skoro poskočila u mjestu.
Jade: Ti vrijeđaš moju liniju?
Uvrijeđeno je prešla rukama preko svog u poosljednje vrijeme malo...khm, malo proširenog tijela. Harry je samo pogledao jednim od svojih 'otkud ti to' pogledom te strpao hranu u usta usput vodeći računa o tome da se ponaša što je nepristojnije moguće, a pod tim mislim na žvakanje sa otvorenim ustima, mljackanje te provociranje Jade koja je samo prevrnula očima, iznervirano izdahnula te prksrtila ruke gledajući na stranu.
Harry: Zašto bih?
Izgovorio je to punih usta što je ovu natjeralo da se odmakne punih pet koraka od njega. Jack se cijelo vrijeme smijao toj mini uvodnoj predstavi spontano grickajući nokte što inače baš i ne radi često. Pretpostavljam da je bio nervozan zbog one prave predstave koja tek dolazi u kojoj učestvujem ja ma koliko to čudno zvučalo. Odjednom je izvadio prst iz usta te pogledao ka meni svojim nervoznim smeđim očima.
Jack: Oh, pa došla nam je Julija.
U tom trenutku su se i ono dvoje okrenuli prema meni odmah se malo više bribližujući jedno drugom...pretpostavljam zbog mene.
Ariel: Hej...
Napokon sam krenula ka njima pazeći da izbjegnem potencijalno gaženje od strane ostalih prisutnih koji kao da su bili hipnotisani te samo gledali kuda oni trebaju ići ne obazirući se na druge.
Ariel: Vidim, vi se dobro zabavljate.
Značajno sam pogledala prema mami i Harryu koji su razmijenili pomalo čudne poglede nakon čega je mama napravila neku čudnu grimasu dok se Harry pokušavao nasmijati zadržavajući svoja puna usta zatvorenim. Hm, sada kada je mene primijetio pokuava da izigrava džentlmena i pristojnog dečka.
Jade: Pa konstantno provociranje tvog veoma napornog dečka za mene baš i nije zabava Ariel.
Pogledala me je onim svojim strogim pogledom koji me više ni najmanje nije zabrinjavao dok je Harry u potpunosti je ignorišući podigao palac prelazeći svojim smaragdnim pogledom preko mog tijela u pokušaju da mi da do znanja da dobro izgledam bez da otvori usta.
Jack: Jesi li spremna?
Jack mi je prišao te stavio ruke na moja ramena vjerovatno razmišljajući o tome da li pred sobom vidi svoju buduću nasljednicu što se tiče karijere ili sam samo još jedan bezuspješni pokušaj da budem kao svoji roditelji.
Klimnula sam glavom svjesna da lažem na šta mi se on nasmiješio te me blago udario po obrazu pokušavajući da mi da neku vrstu potpore koja će ujedno podsjećati i na odnos oca i malenog djeteta.
Harry se napokon riješio hrane s čijim se ostacima sada igrao preturajući svojim tamno-rozim jezikom po unutrašnjosti usta i ne skidajući svoj vragolasti smiješak koji se itekako dao primijetiti. Nakon što se Jack odmakao u stranu on mi je prišao, uhvatio me za lakat te povukao malo na stranu, po običaju ne dopuštajući ono dvoje da čuju ijednu riječ našeg razgovora.
Harry: Pa kako se osjećate Julija?
Stao je ispred mene na mjestu na kom smo od Jacka i Jade bili zaklonjeni jednim starijim i podebljim bračnim parom koji je ovdje više bio čini mi se zbog komentarisanja o politici nego zbog predstave.
Ariel: Nije loše.
Zašto imam potrebu da večeras svima lažem? Nakon što je oblizao svoje punačke usne pružio je ka meni onu plavu kesicu u kojoj se nalazilo još par povećih medenih srca.
Harry: Samo nemoj reći da ne voliš kaloričnu hranu.
Nasmijala sam se te odmahnula glavom odmičući kesicu od sebe.
Ariel: Ne mogu, hvala..Nervoza mi je stegnula cijeli želudac...
Napokon sam priznala svoje stanje što se barem toga tiče na šta je Harry dao onu kesicu u ruke nekoj potpuno nepoznatoj djevojci koja je stajala pored nas i koja nas je zbunjeno pogledala nakon čega je stavio ruke oko mog tijela uvlačeći me u jedan od najtoplijih zagrljaja ikad.
Harry: Znam kako ti je ali opustićeš se čim predstava otpočne...vidjećeš.
Klimnula sam glavom snažno pritišćući obraz uz njegove prsa koja su se umirujuće podizala i spuštala dok je iz njih, tačnije bijele košulje kojom su bila prekrivena izlazio prelijep miris koji me je mogao aocirati na samo jednu osobu u bilo kom trenutku. Harrya.
Ariel: Nadam se...
Stavio je ruke na moje obraze te me pogledao ravno u oči dok su mu usne ovoga puta obrazovale jedan maleni, iskreni i utješni smiješak.
Harry: Sve će biti okej...Svaki put kada se osjetiš loše samo pogledaj prema meni...Može?
Klimnula sam glavom i nasmijala se nakon čega sam prislonila usne na njegove na šta mi je on uzvratio jednakim gestom. Odjednom sam na svom ramenu osjetila nečiji dodir koji me je trgnuo i natjerao da se okrenem što je naravno prekinulo moj i Harryev novonastali kontakt. Predamnom se nalazio Erik koji je u licu bio na nekim dijelovima bijel, a na nekim crven kao da ga je neko pržio peglom.
Erik: Pa šta radiš dijete drago, frizerka te čeka!
Pogledao je uspaničeno na svoj ručni sat kao da to nije u posljednjih pet minuta uradio barem 2oo puta.
Erik: Imamo još samo malo vremena! Gosti su već počeli dolaziti!
Klimnula sam glavom trudeći se da ne zakolutam očima te sam se okrenula prema Harryu koji je već to radio umjesto mene.
Harry: Biću uz tebe.
Klimnula sam glavom, a on me je još jednom poljubio u čelo nakon čega me je Erik povukao za sobom. Sljedeća osoba koju sam mogla vidjeti bila je Jade koja je odjednom iskrsnula ispred Harrya zabrinuto gledajući prema meni.
Jade: Srećno dušo!
Nakon što mi je mahnula sa suzama u očima kao da me ispraća u rat , a ne na predstavu ljutito se okrenula prema Harryu koji je gledao oko sebe očito u potrazi za onim medenjacima.
Jade: Pa zbog tebe nisam uspjela ni da joj poželim sreću kako treba!
Ja sam se nasmijala gubeći ih iz vida s obzirom da je Erik dobijao sve veće i veće ubrzanje. Na kraju sam završila u prostoriji namijenjenoj za šminkanje i pravljenje frizure gdje su me čekale čak dvije frizerke pomalo uplašene od Erika koji im je odmah naredio da moraju biti brze.
....
Napokon je došao i taj trenutak kada sam prvi put trebala iskoračiti na pozornicu. Osjećaj je bio i više nego nevjerovatan...koža mi s eodjedanout naježila, noge su mi se odsijekle u pozitivnom smislu, a krv mi je počela proticati sve brže i brže zajedno sa adrenalinom čije su se količine iz minute u minutu udvostručavale.Kada se sve to zajedno sabere i nije toliko loše ali još uvijek nisam sigurna da li bih sebe mogla zamisliti u tome u budućnosti...
Prva stvar koju sam napravila bila je potraga za svima onima koji su večeras bili moja podrška, a to i nije bilo toliko teško s obzirom da su svi sjedili otprilike jedni do drugih. Harry, Jade, Jack, Elly, njena mama, tetka Hannah, njen dečko, tačnije njen komšija kog sam imala priliku upoznati pri posjetu Irskoj, Perrie, El, Danielle, Jenn, Em, Vicky, Niall, Liam, Louis, Zayn...svi su bili tu. To mi je istog trenutka dalo neku vrstu samopouzdanja pa sam podigla glavu, duboko uzdahnula i počela sa svojim prvim riječima...prvim riječima koje izgovara Julija...
Čin po čin, scena po scena...sve je išlo nekako glatko i imala sam osjećaj da smo svi to radili godinama, a ne da nam je prvi put. Čak i ako smo napravili par greškica, za gledaoce to i nije bilo toliko lako za primijetiti. Ono što je za mene bilo najteže jesu trenutci kada bih Leu govorila Romeo, a on meni Julija pogtovo zato što nas je Harry gledao. U posljednje vrijeme nije zbog obaveza prisustvovao sekciji i pretpostavljam da mu je bilo teško i čudno priviknuti se ponovo na to...Kako god, svaki put kada bih pogledala prema njemu nasmiješio se i dao mi potporu baš kao što je i obećao...
Negdje pri sredini predstave, moju ali i pažnju ostalih je prekinuo muškarac koji je užurbano došao naknadno gledajući prema meni sa veoma tužnim izrazom lica pokušavajući da mi da do znanja da mu je žao što kasni. Sjeo je u prvi red gdje se nalazilo rezervisano mjesto za njega dok je Jade samo odmahivala glavom...Mislim da Martin nikada neće moći biti otac kakav mi je obećao da može biti. On jednostavno nije naviknut na to...
Nakon neka 2h sve je bilo gotovo i imala sam osjećaj da sam osvojila 1o oskara, a ne nastupala na samo jednoj amaterskoj predtsavi. Erik je bio i više nego zadovoljan, a u trenutku kada smo se svi zajedno poklonili počeo je čak i da plače. Znam da mu je jako stalo do ovoga i sigurna sam da će jednog dana postati nešto više od običnog tipa koji predaje glumu amaterima. Leo me je čak i zagrlio čim nas je ogromna crvena zavjesa zaklonila i odvojila od gledaoca koji su polako počeli da se ustaju i napuštaju teatar.
Leo: Uspjeli smo!
Klimnula sam glavom osjećajući kako se i meni suze nakupljaju i to zbog glume...gume koju sam oduvijek glumila ali to me i ne bi trebalo toliko čuditi s obzirom da je tu toliko stvari koje su se promijenile. Mrzila sam i Romea i Juliju pa sam na kraju dobila svog vlastitog Kovrdžavog Romea koji me je uvjerio u to da ljubav i nije tako ohola kakvom sam je smatrala...
Taman kada sam se krenula odmaknuti od Lea pritisnule su nas i ostale osobe koje se od večeras kao i ja mogu nazvati nekom vrstom glumaca. To je bila jedna vrsta grupnog zagrljaja u kom je ponovo najemotivniji bio Erik.
Erik: Ponosan sam na vas!
Nije mogao prestati plakati sve dok se nije pojavila Laura, tj. modna kreatorka koju sam upoznala prije par mjeseci u periodu života kog se i ne prisjećam baš rado. Po običaju je bila ekscentrično obučena, ovoga puta u crvenom kombnezonu, sa neobičnim šeširićem okrenutim na stranu i veoma visokim štiklama koje su je činile dosta višm od Erika.
Erik: Khm...
Odmah se počeo češkati po nosu i licu u pokušaju da prikrije suze koje su itekako ostavile tragove.
Erik: Ovaj, sada biste se trebali otići presvući.
Pogledao je prema nama glumeći nekog ozbiljnog i strogog čovjeka čiji je grubi glas bio sušta suprotnost od onog gotovo ženskog s kojim nam je govorio koliko je ponosan na nas. Laura se nasmijala primijetivši njegovu smetenost ali je taj smijeh pretočila u oduševljenost predstavom kako situaciju ne bi učinila još neugodnijpom za tog zaljubljenog čovjeka.
Laura: Bili ste zaista odlični.
Mi smo joj se horski zahvalili nakon čega sam ja krenula prema svlačionici kako bih se napokon riješila užasno tijesne haljine i napokon otišla do osoba čije mi je mišljenje u ovom trenutku najvažnije. Baš u trenutku kada sam se zaokrenula, oko podlaktice su mi se U trenutku kada sam ušla unutra našla sam se u potpunosti sama sa djevojkom koja baš i nije neko s kim bih se željela vidjeti u tom trenutku iako smo maloprije dijelile scenu.
Nicky: Hej...
Izgovorila je to dok je na svoje duge mršave noge navlačila farmerke.
Ariel: hej.
Počela sam da odvezujem trake i povlačim šliceve koji su me dijelili od slobode i vazdha za kojim je moje tijelo žudilo.
Nicky: Večeras si bila...fenomenalna.
S obzirom da je to više promrmljala nego izgovorila kao čovjek na trenutak sam pomislila da sam nešto pogrešno shvatila jer nikako ne mogu da Nickyina usta i te riječi zamislim u jednom. Pogledala sam s nevjericom prema njoj puštajući haljini da padne na pod nakon čega sam brzo uzela nešto jednostavniju haljinu u kojo sam došla i u kojoj sam se osjećala mnogo ugodnije.
Ariel: Pa...hvala. I ti si.
Mada nije imala mnogo toga za glumiti ne mogu reći da je bila loša...Mislim da se ne bi snašla ništa lošije od mene da je zaista dobila ulogu Julija baš kao što je maštala... Nasmiješila se te klimnula glavom i čini mi se da je još nešto željela dodati ali se u tom trenutku svlačionica počela puniti uzbuđenim, nasmijanim i uplakanim djevojkama tako da je od toga automatski odustala. Ja sam se samo nabrzinu obukla te napustila svlačionicu i baš kada sam trebala da uđem u hol sa leđa su se oko moje nadlaktice obamotali nečiji prsti koji su meiskreno uplašili s obzirom da sam bila zamišljena u prisjećanju na sve ono što se izdogađalo večeras pod svjetlima reflektora. Na neki način sam se osjećala kao zvijezda iako mislim da ne bih trebala.
Okrenula sam se i ugledala osobu za koju sam negdje duboko u sebi pretpostavljala da je u pitanju. Nervozno mi se nasmiješio čvrsto stišćući šaku druge, slobodne ruke.
Leo: Uhm...Danas ti je rođendan, zar ne?
Klimnula sam glavom iznenađena time što je zapamtio. Čini mi se da sam to jutros na probi rekla samo ženskom dijelu ekipe.
Leo: Ovo je za tebe.
Napokon je rastvorio šakku te mi na dlanu pružio malenu crvenu kutijicu za koju je bio prikačen bijeli papirić. U trenutku kada sam trzavo prstima obuhvatila kutijicu, prije nego što sam uspjela i da se snađem kako treba osjetila sam nešto veoma mekano na svom obrazu, tačnije gotovo usnama.
Leo: Srećan rođendan Ariel.
Nasmiješio se odmičući se od mene i blago mi se smiješeći...tačnije pokazujući Lea koji mi je bio najdraži, a koji se rijetko pojavljivao.
Ariel: Hvala...
Rekla sam to u poosljednjem trenutku prije nego što mi je zamako iz vida ulazeći u svlačionicu. Mislim da se ponašam i više nego izgubljeno, a uzrok tome e pretpostavljam sreća, tragovi još uvijek djelimično prisutne nervoze...a opet mislim da sam bila tužna i zbog činjenice da su se neke stvari s ovom večeri nepovratno završile. Više neću ići na sekciju jer na jesen krećem na fakultet i više skoro nikako neću viđati pojedine osobe, među kojima je, kako sam već naglasila, i Leo...Ako me sjećanje ne vara njegovi roditelji su spoominjali i selidbu u drugi grad zbog fakulteta tako da, ako je to još uvijek aktuelno, mogće je da je ovo bio posljednji put da sam vidjela Lea Morgana...Osobu koja je ponajjviše učinila moj život zagorčenim, komplikovanim, sapunjičavim...pod tim mislim na sličnost sa sapunicama koje sam mislila da postoje samo na tv-u i u kadi. Okrenula sam se te se dalje nastavila kretati sporim koracima dok sam pogledom lutala po kutijici, a zatim i onom papiriću na kom je nešto pisalo veoma čitkim rukopisom...
'Žao mi je zbog svega Ariel'.
Klimnula sam glavom onako za sebe te otvorila kutijicu u kojoj se mačazoča jednostavna zlatna narukvica koja možda jeste slatka ali ipak nije suđena mojoj ruci. Zatvorila sam kutiju te je stavila u džep od jakne i zakopčala kako bih sprijeila njeno potencijalno ispadanje nakon čega sam se napokon našla u holu u kom je bilo i roditelja i pijatelja,, a poneko i sa sekcije...ali niko od osoba za kojima sam bila u potrazi...Zastala sam malo na melanim i malobrojnim stepenicama držeći ruke u džepovima, igrajući se s onom kutijicom i gledajući oko sebe s nadom da će se barem neko pojaviti ali se to nije događalo i polako sam počela da se brinem. Baš kada sam krenula da uđem u glavnu prostoriju teatra gdje ne vidim razlog zbog kog bi se zadržali zaustavio me je jedan niži dečko po čijoj sam uniformi mogla zaključiti da je jedan od čuvara koji paze na to da ne bude ne reda i da ne dođe do ulaska gostiju u prostorije namijenjene za glumce.
Xxx: Jeste li vi Ariel Jones?
Otkud me on zna? Klimnula sam glavom nesigurna oko toga da li sam to trebala uraditi. A hajde Ariel ne paničari odmah. Samu sebe sam počela nervirati i mislim da bi došlo i do svađe u vidu monologa da me nije prekinuo isti taj dečko koji mi je pružio nekakav papir.
Xxx: Ovo je ostavljeno za vas.
Cijelo vrijeme dok smo razgovarali me je gledao ravno u oči poput onih najoštrijih i najopasnijih detektiva koji samo po nečijem pogledu mogu zaključiti da li imaju dobre namjere ili ne. To meje činilo još nervoznijom pa sam se tako i nasmiješila uzimajući onaj papir te se izmičući na stranu što dalje od čuvara.
Papir je bio presavijen nekoliko puta i kada sam ga napokon svojim radoznalim ali ujedno i nespretnim rukama uspjela odmotati osjetila sam ogromno olakšanje s obzirom da sam prvo pročitala potpis.
''Jim's place' – Kovrdžavi Romeo.'
Zajedno sa trncima u moje tijelo je došla i zbunjenost jer nemam pojma šta je 'Jim's place'. Zar zaista misle da mi je sada do igranja žmurke, asocijacija ili čega već? Nakon što sam par trenutaka oklijevala ponovo sam se okrenula prema onom stražaru koji kao da je znao da ću to učiniti.
Ariel: Znate li možda gdje je...'Jim's place'.
Prilikom izgovaranja toga sam se trudila gledati u papir, a ne u njega ali sam morala u trenutku kada mi je pokazao rukom da idem za njim. Nemajući izbora to sam i učinila i uskoro smo se našli pred vanjskim vratima kroz koja mi je oon pokazao prstom na maleni objekt koji se nalazio tačno preko puta ulice i na kom je velikim slovima pisalo 'Jim's place'.
Ariel: Aha, hvala.
On je klimnuo glavom umjesto da kaže 'molim', 'nema na čemu' ili takvo nešto te ostao stajati pored mene. Nisam znala šta više da mu kažem pa sam mu samo tiho poželjela laku noć i napokon napustila teatar stajući na ivicu trotoara i čekajući da dobijem priliku da pređem ulicu.
Kroz staklo 'Jim's place'-a sam mogla vidjeti starijeg čovjeka koji je brisao stolove kao i par gostiju ali ponovo nijedno poznato lice. Šta se večeras dešava? Čim sam dobila priliku prešla sam ulicu te ušla u taj mali kafe koji je iizgledao nekako toplo i prijatno ali ipak prazno s obzirom da sam očekivala tu zateći cijelu ekipu mojih prijatelja...
Xx: Dobro veče.
Ariel: Dobro veče.
Sjela sam za jedan od slobodnih prozora gledajući kroz prozor u nadi da će se neko pojaviti ali se to nije događalo. Onaj prosijedi čovjek je stao odmah pored mene držeći u ruci maleni librić i krpu kojom je sve do tada čistio stolove.
Ariel: Uhm...
Napokon sam maknula pogled s ulice te ga preusmjerila na tog čovjeka koji mi se u tom trenutku činio kao jedina opcija da shvatim šta se ovdje dešava.
Ariel: Da li je ovdje možda nešto rezervisano ili...jesu li dolazili neki....veći broj ljudi ili barem kovrdžavi dečko?
Koa neka budala sam pokazivala rukama oko glave u pokušaju da mu pokažem oblik Harryeve frizure na šta se on samo nasmiješio te odmahnuo glavom.
Xxx: Hm, žao mi je ali ne. Želite li nešto naručiti?
M ako se ovdje sa mnom sad šali? Kao prvo dogovor je bio da se nađemo u holu poslije predstave. Hajde, okej, željeli su promijeniti planove, trebali smos e onda naći ovdje ali sad ih nema ni tu. Šta sad?
Ariel: Um..može neki sok bilo koji. A da nije neko možda ostavio neki papir ili poruku?
Možda je Kovrdžavi Romeo odlučio ostavljati neke tragove? Prije nego što sam uspjela dobro i razmisliti o toj ideji, muškarac je još jedanput odmahnuo glavom te se udaljio od mog stola. A dovraga...Naslonila sam se na naslon crvene stolice te pogledala na mračnu ulicu na kojoj nije bilo mnogo ljudi što i nije bilo sasvim normalno kao ni cijela ova veče s obzirom da bi sada svi trebali napuštati teatar i malo šetati.
Izvadila sam mobilni te pokušala nazvati Harrya ali sam samo dobila mogućnost za ostavljanje govorne poruke. Isto tako i sa Em...I Jenn...I Vicky...Okej, oni se sada zezaju sa mnom. Gledali su previše filmova u kojima je bilo rođendanskih iznenađenja i tih gluposti. Hajde, odakle će se sada pojaviti?
Počela sam da se okrećem oko sebe ali sve to sam mogla da vidim bili su snuždeni gosti koji se nisu ni obazirali na mene nego su se zabavljali svojim pićima s kojima kao da su tu cijeli dan. Iz moje potrage za ničim me je prekinuo zvuk čaše koja je bila spuštena na sto ispred mene od strane onog muškarca koji je takođe djelovao nekako namrgođeno.Šta je svima večeras?
Ariel: Hvala.
Odmah sam izvadila novac iz džepa te mu platila stavivši istog trenutka slamku u usta i počevši da pijem poprilično hladan sok. Da nisam završila ovdje ne bih ni znala da sam žedna. Plus za mene, a oni kako hoće. Za par minuta smo onaj konobar i ja ostali potpuno sami, a njegova neraspoloženost za priču je dodatno cjelokupnu situaciju činila neugodnijom.
Ariel: Uhm...nadam se da vam ne smetam. Trebala sam se naći sa prijateljima i pretpostavljam da će se oni sad pojaviti odnekud...Mislim, rođendan mi je.
On je samo klimnuo glavom te promrmljao nešto što bi valjda trebalo da predstavlja 'Srećan rođendan'. Ja sam odustala od namjere da mu se zahvalim jer ne znam ni da li je to rekao i baš kada sam krenula da ustanem i izađem ma gdje otišla poslije toga u prostoriju je ušetala užurbana plavokosa djevojka.
Ariel: vicky!
Mislim da se odavno nisam nikome toliko obradovala i njen slatki osmijeh mi je bio dovoljan da se prestanem osjećati kao posljednji preživjeli na Zemlji...u društvu sa mutantom. Prilikom razmišljanju o tom mutantu nisam mogla, a da ne pogledam prema onom konobaru koji nas je gledao onako ispod oka brišući čaše. Ustala sam te zagrlila Vicky najčvršće što sam mogla uživajući u njenom smijehu koji je ispunjavao prostoriju.
Ariel: Pa gdje ste vi?
Sjela je preko puta mene te prošla rukom kroz svoju dugu kosu.
Vicky: Prvo da ti čestitam jer si bila odlična, a drugo...jedni su otišli po tortu...jedni po hranu...jedni po poklone koje su ostavili kod neke Perine prijateljice u butiku nekoliko ulica niže.
Ariel: Pa što ti nisi otišla s njima?
Vicky: Ja sam ostala u jednoj prodavnici kako bih ti pronašla...
Stavila je ruku na sto te mi pokazala malenu zlatnu ogrlicu sa takođe zlatnim privjeskom koji je zapravo bio predstavljen slovima. Pisalo je 'Ariel'.
Vicky: Ovo!
Ariel: Hvala ti!
Nagela sam se preko stola te je poljubila u obraz najiskrenije što sam mogla nakon čega sam uzela ogrilicu osjećajući se kao malo dijete koje se i previše raduje poklonu.
Ariel: Prelijepa je.
Vicky: Ma ništa to nego..čekala sam ih jer smo se trebali svi zajedno naći ali se nisu pojavili pa sam odlučila doći.
Taman kada sam joj se krenula zahvaliti na tome s obzirom da imamo tu posla sa čudnim konobarom on se našao iznad moje glave čekajući da Vicky nešto naruči. Ona mu se samo nasmiješila te odmahnula prstom.
Vicky: Ne mogu ja sad ništa.
On se samo udaljio od stola, a nas dvije smo nastavile sjediti u tišini sve dok se na vratima napokon nisu pojavila meni vrlo dobro poznata lica. Unutra je prvo ušetao Liam noseći ogromnu tortu dok su za njim išli i ostali, a kao poseban pjevač rođendanske pjesme izdvajala se mala Elly od koje je u tom trenutku odzvanjala cijela ulica. Ja sam se nasmijala te ustala i sve ih redom počela grliti osjećajući kako radost u meni sve više i više raste. Svi su mi redom govorili 'srećan rođendan' iako sam od svakog od njih sve to već po jednom čula te mi davali različito upakovane poklone koje sam ja odlagala na stranu s namjerom da ih kasnije otvorim.
Danielle: Izvinjavamo se što si čekala.
Samo sam odmahnula rukom te počela prelaziti pogledom preko grupice u potrazi za kovrdžavim dečkom s kojim se čini mi se nisam zagrlila...I tako je i bilo. Nije ga bilo. Čak je i Martin bio tu ali Harry...Kada sam još bolje pogledala shvatila sam da nema ni Louisa i Perrie pa sam osjetila neku vrstu olakšanja.
Ariel: Uhm, mislila sam da ćete ono kao u filmovima iskočiti odnekud.
Nasmijali su se i odmahnuli glavama zauzimajući mjesta u toj i ne baš toliko maloj prostoriji kao što se činilo da jeste.
Niall: iznenađenja nisu iznenađenja kada se očekuju.
Klimnula sam glavom ponovo osjećajući onu već napornu nervozu zbog odsustva dečka kog trenutno najviše želim vidjeti.
Jade: Dušo, bila si prelijepa na predstavi!
I ona i Jack su me zagrlili najčvršće što su mogli jer je ovo večeras za njih bilo ostvarenje jednog od najvećih snova u životu.
Martin: ponosan sam na tebe.
Smeđokosi muškarac je to izgovorio na popriličnoj distanci udaljen od nas očito se ne ustručavajući da mi priđe te napravi neki bliskiji kontakt sa mnom.. Jack i Jade su već plakali i iskreno su na trenutke bili pomalo smiješni jer bih valjda ja trebala biti uzbuđenija.
Eleanor: Nismo željeli za večeras rezervisati neko veće mjesto, a nismo željeli ni praviti neke veće zabave kao što si nam ti rekla. Tako da ćemo se večeras zabavljati ovdje. A za sutra već ne znam. Možda mirišem neku zabavu.
Pokušala sam da se malo solobodim mame i tate koji nikako nisu mogli da se odvoje od mene ali mi i nije uspijevalo.
Hannah: Pustite djevojku da diše.
Tetka je prevrnula očima dopuštajući svom novom dečku koji je sjedio pored nje na stolu da se igra sa njenom kosom i pribja je uz sebe. Lagala bih kada bih rekla da ne izgledaju slatko.
Ariel: Čekaj...
Pogledala sam ponovo prema onom konobaru koji je sada pjevušio postavljajući čaše na svaki od stolova.
Ariel: Ovo je rezervisano?
Svi su klimnuli glavama,a ja sam po običaju ostala zbunjena.
Ariel: Pa zašto ste mi rekli da nije?
Ljutito sam se okrenula prema njemu na šta me je on pogledao jednim od onih namrgođenih pogleda koji je trajao sve dok se Niall nije nasmijao.
Niall: A Rudolf, stari šaljivdžija.
On šaljivdžija? Tada se na moju zaprepaštenost debeljuškasti čovjek po prvi put nasmijao kao čovjek te mi prišao i potapšao me po ramenu.
Rudolf: Volim stvarati tajanstene situacije.
Napravio je neki čudan pokret obrvama i očima, a ja sam se pitala da li je to zaista on ili neki njegov blizanac jer se tako drastično...promijenio? Većina njih se nasmijala, a ja sam samo zamahala glavom shvatajući da se ipak neko od njih tu šalio sa mnom.
Rudolf: Inače, srećan rođendan.
Pružio mi je ruku na šta sam mu ja odgovorila i zahvalila mu se.
Rudolf: Oduvijek sam želio biti konobar u nekom oronulom kafiću u sred pustinje gdje dolaze samo oni zalutali turisti koji nailaze na psihopate kamiondžije i onda....
Zaustavio se u trenutku kada je shvatio da se malo previše uživio pa se nasmijao i još jednom me potapšao po ramenu. Ja sam klimnula glavom pridruživši mu se u smijanju dok je Niall pokazivao rukom ka teatru.
Niall: Inače i on s vremena na vrijeme tu glumi.
Ariel: Oh...
Izennađeno sam pogledala prema Rudolfu koji se ponosno prsio odaljavajući se ponovo ka šanku.
Ariel: Pa ste malo odlučili vježbati na meni?
On se nasmijao, a u kafe su ušli Perrie i Louis i....I ma koliko da sam očekivala Harrya – nije se pojavio.
Perrie: Hej dušo!
Zagrlila me je te mi i ona pružila poklon, a toga sam sada imala i na pretek. Zahvalila sam joj se te isti proces obavila i sa Louisom.
Ariel: Pa...gdje je Harry?
Njih dvoje su stavili neku vrstu hrane i grickalica na sto, a atmosfera je odjedanput opala i svi su počeli da razmjenjuju neke čudne poglede.
Ariel: Ljudi?
Usne su mi odjedanput presušile i samo sam molila Boga da je sve uredu...
Jennifer: Khm...Pa...
Nakon još par sumnjičavih pogleda razmijenjenih među njima bila sam poprilično iznervirana, pridodajmo tome i da sam trebala dobiti mjesečnicu...bila sam na ivici sloma živaca.
Ariel: Odgovorite mi!
Zayn: On večeras neće doći.
Prešla sam pogledom preko svakog od njih u potrazi za bilo kim ko bi se mogao nasmijati ali niko nije... Nastala je potpua tišina koju je jedino prekidao zvuk male Elly koja je sa mamom zbog stomačnih problema bila u wc-u.
Ariel: Zašto?
Srce mi je kucalo maksimalnom brzinom i samo sam čekala trenutak kada će eksplodirati.
Zayn: Pa javio nam je da se...Ashley vratila.
Ako se u tom trenutku nisam unesvijestila mislim da neću nikad.
Ariel: Molim?!
Mislim da su me mogli čuti i oni koji su se nalazili 5 ulica dalje.
Ariel:Otišao je da nju vidi na moj rođendan?!
Suze su već bile spremne za pokret i sve što sam mogla vidjeti bili su tužni pogledi i izrazi lica meni dragih osoba ispred mene. Prije nego što je više iko bilo šta rekao izletjela sam napolje s namjerom da nađem njih dvoje i izvršim jedno kvroločno ubistvo pa makar dobila smrtnu kaznu. Udarila sam samu sebe po glavi što se pretvaram u demona i razmišljam o tome ali se kunem da sam u tom trenutku bila spremna da nekog udavim. Otišao je kod proklete Ashley za moj rođendan?! Mogla sam da čujem kako me neko od njih doziva ali se nisam obazirala i samo sam željela da na što brži način nađem Harrya i...i...Nju! Ali ni sama nisam znala kako ću to izvesti. Krenula sam niz ulicu i odjedanput nagazila na papir koji mi se zalijepio za đon. Podigla sam nogu i odlijepila ga i u trenutku kada sam krenula da ga bacim primijetila sam tri slova koja su mi bila dovoljna da doživim još jedan nalet nezaustavljivih emocija. Prešla sam rukom preko glatke bijele površine kako bih se riješila prljavštine te uspjela pročitati šta piše.
'Gdje si krenula Julija?' –Kovrdžavi Romeo'
Ha? Prije nego što sam i uspjela napraviti cijeli krug u obrtanju oko sebe ugledala sam visokog dečka naslonjenog uza zid koji je na glavi imao kapuljaču ali sam unatoč slabom osvjetljenju jasno mogla da prepoznam njegovo lice. Istog trenutka sam bacila onaj papir osjećajući kako me obuzdavaju i ljutnja i sreća i sve redom tako da sam odjednom počela plakati kao budala.
Ariel: Ti....
Krenula sam prema njemu sa visoko podignutim prstom i istog trenutka kada sam mu se približila najjače što sam mogla sam ga udarila u nogu na šta se on naravno samo nasmijao.
Ariel: Znaš...
Prije nego što sam u uspjela završiti prijeteću rečenicu uhvatio me je za podlaktice i okrenuo tako da smo zamijenili strane i sada su moja leđa bila prislonjena uza hladni zid.
Harry: Gdje si krenula?
Njegov promukli glas mi je prijao više nego ikad i imala sam osjećaj kao da sam se vratila iz mrtvih.
Ariel:Š-šala...Je li bila šala?
Cijelo vrijeme je bio i ispred i čekao pravi trenutak da onaj papir baci ispred mene? Neprestano sam prelazila pogledom preko njegovog lica koje nisam mogla jasno vidjeti ali mi je bilo dovoljno da se osjećam najsigurnije moguće
Harry: Pa šta misliš budalice?
Sageo se te prislonio svoje tople usne na moje usput prstom brišući svaku moju suzu pojedinačno.
Ariel: Niste fer...
Spustila sam glavu na njegova prsa još uvijek se osjećajući užasno kao da sam se probudila iz najgore noćne more.
Harry: Pa znaš da to nikad ne bih učinio. Ne postoji ništa na svijetu zbog čega ne bih došao na tvoj rođendan.
Pažljivo se igrao sa mojim prstima dok sam ja klimala glavom kao da sam ja bila ta koja je njega uvjeravala u nešto, a ne sebe. Ne mogu vjerovati da je moju istraumiranost zbog Ashley iskoristio na takav način i ma koliko da sam se trebala ljutiti na njega...ipak nisam.
Ariel: Nemoj to više nikada uraditi molim te...
Odjednom sam osjetila kako se nešto čvrsto sve više uz pomoć Harryevih prstiju uspinje uz moj prst i istog trenutka mi je srce ponovo zablokiralo. Brzo sam podigla ruku te ugledala prsten koji je bio gotovo identičan onome koji sam ja poklonila Harryu za rođendan. Sasvim sam ga približila očima kako bih uspjela da pročitam naziv s obzirom da je bio mrak, a Harryevo tijelo je za mene zaklanjalo svaki izvor svjetlosti.
Harry: Only mine.
Pogledala sam prema njemu te se prvo susrela sa njegovim, na desnu stranu nakrivljenim, vragolastim smiješkom.
Harry: Piše 'Only mine'.
Nasmijala sam se obrćući prsten za koji sam u trenutku kada mi ga je stavio na prst kao budala pomislila da je vjerenički. Nisam mogla da se prestanem smijati samoj sebi i isto tako nisam imala pojma zašto mi to djeluje toliko nezamislivo. Krenula sam da mu se zahvalim ali mi je riječi iz usta izduvala malena karta na kojoj je pisalo Verona i kojom je on zamahao ispred mojih još uvijek suznih očiju.
Harry: A rođendansko putovanje na koje idemo samo ti i ja održaće se u Veroni.
Prva stvar na koju me je asocirala Verona bili su Romeo i Julija i nije mi trebalo više ništa da bih shvatla koji je razlog što je izabrao baš taj grad.
Harry: Mislim da možeš pretpostaviti šta ćemo prvo posjetiti.
Nasmiješila sam se te sasvim naslonila uza zid sada već u potpunosti opuštajući svoje tijelo.
Ariel: Balkon na koji se Julija iskradala da bi vidjela Romea?
Klimnuo je glavom prolazeći rukom kroz moju kosu za koju mislim da je bila u opštem neredu s obzirom da sam maloprije u naletu histerije kao budala s njom mlatarala.
Harry: I još mnogo toga.
Sageo je svoju kovrdžavu glavu te spustio na moje usne još jedan topli poljubac koji mi je bio vrijedniji od svih poklona.
Ariel: Hvala ti...
Bilo mi ga je neobično vidjeti sa kapuljačom koja je prikrivala njegove bujne kovrdže ali je svejedno izgledao privlačno kao i u svakom drugom izdanju. Ipak je on Harry.
Harry: A ima još tu toga samo što ponešto čuvam i za večeras.
Namignuo mi je, a ja sam zakolutala očima propinjući se na prste i ovoga puta prva započinjući poljubac dok su mi kroz glavu prolazile sve prednosti koje imam sada kao punoljetna osoba.
Emily: Vas dvoje! Hajde dolazite!Mora slavljenica puhati svjećice!
Nas dvoje smo je samo ignorisali te se nastavili ljubiti ali Em kakva i jeste naravno nije odustajala.
Emily: Imaćete vremena i za to, hajde! Ariel bolje ti je da dođeš ovamo dok nisam zovnula Ashley!
Istog trenutka mi se vlastita pljuvačka zaletjela i brzo sam se odmaknula od Harrya te počela kašljati na šta su se i on i Emily počeli smijati ko budale.
Ariel: Nije smiješno.
Na kraju sam se i sama počela smijati usput brišući suze koje su mi ovoga puta došle na oči zahvaljujući kašlju. Harryeve ruke su se unatoč pogledima prolaznika obamotale oko mog struka nakon čega me je podigao i tako me noseći unio u onaj kafe u kom su se ovoga puta svi smijali zadovoljni time što su me nasamarili ko posljednjeg kretena.
Niall: iznenađenje nije iznenađenje kada se očekuje.
Nialler je ponovio svoje riječi od večeras, a ja sam ih sada shvatila mnogo ozbiljnije nego prošli put. Harry me je spustio pred ogromnu tortu na koju do sada nisam ni obratila pažnju kako treba zato što sam čekala da on dođe. Na njoj je ogromnim ukrasnim slovima pisalo 'Happy birthday Julija' i odmah sam znala čija je to ideja. Elly se skoro popela na sto i prije nego što je torta i načeta njena malena ručica se našla u njoj u potpunosti upropaštavajući jedan dio.
Ellyina mama: Elisabeth!
Brzo je uhvatila za ruku te odmakla od stola dok se Elly trudila da sa sebe poliže svaki ostatak torte.
Ariel: Ma nema veze.
Mislim da se niko ne može ljutiti na Elly. Baš naprotiv, svi su se smijali, a jedina osoba koja je plakala bila je Emily...pa pobogu maloprije se smijala.
Ariel: Em, šta ti je?
Prišla sam joj te je zabrinuto pogledala, a u istom trenutku su ućutali i svi ostali koji su do tada nešto brbljali. Ona se nasmijala i odmahnula rukom brišući dlanom suze koje su joj polagano razmazivale maskaru.
Emily: ma ništa...samo...samo mi je teško što znam da neću od sad moći često biti s vama.
Raspoloženje mi je odmah opalo jer sam se sjetila njenog odlaska na fakultet čak u Ameriku...Brzo sam je zagrlila i pomilovala po leđima u pokušaju da je utješim iako je utjeha u tom trenutku bila potrebna i meni. Ni sama ne znam kako ćemo Vicky, Jenn i ja izdržati bez nje i još uvijek ne razumijem tu ogromnu želju njenog oca da ide tamo studirati ali ništa se ne može promijeniti...Klimnula je glavom ipak nastavljajući da jeca i u isto vrijeme se i smije. I Vicky i Jenn su je takođe zagrlile dok su se oko mog struka polagano obamotavale muške ruke od strane dečka koji je na glavi još uvijek imao onu kapuljaču. Očito da mu se sviđa kako mu stoji. 

Emily: Hajde puši u svjećice.
Stala sam ispred torte duboko uzdišući i još uvijek zabrinuto gledajući prema crnokosoj djevojci koja je idalje bila na ivici suza.
Emily: Ma pusti mene, hoću da pušeš svjećice. I moraš obavezno zamisliti želju.
Ariel: Okej, okej...
Pogledala sam u tortu, a zatim zatvorila oči preturajuči po mislima i razmišljajući o tome šta bi bilo najbolje da zamislim...Ono što me je posebno dekoncentrisalo u tom trenutku bio je Harryev dah kao i uopšteno njegovo lice koje je sezalo sve do mog dok su mu se ruke sve više i više obamotavale oko mene tako da sam na kraju jedva mogla i da dišem.
Harry: Meni ćeš morati reći šta si zamislila.
Odmahnula sam glavom te savila ruku stavljajući je preko njegovih mekanih usana koje su se izvile u smiješak te ostavile poljubac na mom dlanu.
U tom trenutku mi je malena željica prošla kroz misli...
Želim da ostatak života provedem uz Harrya...