DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 129

     ___Godina 2o67.___

Poprilično sunčan dan sa tek pokojim čisto bijelim pamučastim oblačkom na svijetlo-plavom nebu je oživljavao samo blagi vjetar koji se igrao sa lišćem i travom i zvuk koračanja dvije ženske osobe preko uvijek mirne zemlje. Jedna od njih bila je žena od više od pedeset godina, a po njenom bijelom tankom džemperu sa zasukanim rukavima i nešto širim crnim pantalonama čovjek nikada ne bi pomislio da je nekada prije mnogo godina bila otkačena djevojčica s kojom se niko nije mogao porediti...koja je rušila sve granice normalnog ponašanja, oblačenja, igranja i uopšteno razmišljanja te pogleda na svijet. Petnaestogodišnjakinja koja je išla za njom je definitivno podsjećala na sebe iz svog tinejdžerskog doba kada je voljela farbati kosu u najrazličitije boje te se oblačiti jednog mjeseca pankerski, sljedećeg reperski, a onog trećeg kao neka mirna štreberka ili pak himpsterka. Čudno je to razdoblje života. Ta već pomenuta petnaestogodišnja djevojka je izgledala poprilično smoreno dok su se u očima njene tetke već mogle primijetiti suze koje su se pojavile i prije vremena...prije nego što su i stigle do odredišta, tačnije samo dva od mnogobrojnih grobova koji su izvirivali iz uredno pokošene zelene junske trave. U trenutku kada se napokon zaustavila te duboko uzdahnula okrenula se prema svojoj nećakinji i ne obazirući se na mogućnost da će sve ono što ima za reći pričati samo malenoj prici koja je neumorno cvrkutala na grani drveta koje se izdizalo nedaleko od groba, odnosno spomenika. Smeđokosa žena se polako sagela te sjela na malenu klupicu koja je tu bila postavljena nakon čega je položila lijepi buket sačinjen od rozo-bijelog cvijeća na grob, a debelu smeđu knjigu na svoje krilo. Sada se već jasno mogao vidjeti natpis ištampan zlatnim slovima. 'Moj Kovrdžavi Romeo i ja'.
„Tetka Elly, ne mogu vjerovati da si me dovela na groblje da bi me natjerala da pročitam neku glupu knjigu", poprilično neraspoložena tinejdžerka je progunđala dok se njena tetka smireno nasmiješila te joj rukom pokazala da sjedne na slobodno mjesto pored nje.
„Joanne, ja ću ti samo ispričati ono što osjećam da je moja dužnost da ispričam svakome s kim dođem na tu temu. Neću pokušati promijeniti tvoje mišljenje."
Na te tetkine riječi se njena nećakinja nevoljko spustila te sjela na klupicu usput po navici prevrćući očima. Elly, sada mnogo starija osoba od one na koju smo svi navikli...ona koja se uvijek derala preko ulice u trenutcima kada bi vidjela jednu od najdražih osoba u svom malenom životu...ona koja je tražila nevidljiva bića i borila se protiv njih kako bi sebi upotpunila dan...ona koja je svaki dan eksperimentisala sa odjećom jer jednostavno nije bila kao ostali...ona koja je često zbog svog nepromišljenog jezika i prevelike naivnosti u savršen svijet u kom su jedina zla bića tzv. skejskvaši dovodila u neprilike ostale ljude...posebno vječno zaljubljeni par o kom se upravo sprema pričati...sada je ona samo još jedna pedesetogodišnja neudata žena koju su godine promijenile i koja je uvjerena da nikada neće doživjeti pravu ljubav precrtala sva bića muškog pola u svom životu.
Otvorila je napokon usta pretpostavljam s namjerom da priča dok se njena nećakinja već uveliko igrala sa različito nalakiranim noktima ali ih je ubrzo zatim zatvorila dok su njene plave uplakane oči posmatrale dva spomenika spojena u jedan...baš kao što su i dva srca bila spojena u jedno...
Harry Styles 1.2.1994. – 4.1.2o62.
Ariel Styles 15.6.1996. – 4.1.2o62.
A ono što je svačiju pažnju najviše privlačilo bila su slova koja su sačinjavala već cijelom svijetu dobro poznata dva imena. 'Kovrdžavi Romeo i Julija'.
Elly je prešla prstom ispod svojih ne više onako krupnih očiju kakve je imala kao mala te je tu istu ruku naslonila na spomenik dok je drugom okrenula knjigu te otvorila jednu od posljednjih stranica.
„Khm, posljednji pasus u knjizi je: 'Ljubav je...", njen ne baš jaki ženski glas je prekinula nestrpljiva Joanne za koju sve ovo još uvijek nije imalo smisla.
„Zašto mi čitaš posljednj pasus knjige koju me pokušavaš natjerati da pročitam?", skupljala je svoje možda i previše počupane obrve još uvijek ne skidajući pogled sa svojih noktiju i narukvice pune bodljikavih nitni.
Elly se samo nasmiješila naviknuta na gunđavo i buntovno ponašanje svoje nećakinje, a da je strpljenje najbolje oružje protiv nestašne djece najbolje je naučila od svoje pokojne majke uz pomoć vlastitog primjera.
„Ovo nije neka avanturistička knjiga u kojoj će ti zadnji pasus otkriti sve...Zadnji pasus bi mogao da bude i uvodni. Ovo je ljubavna knjiga, a za sve stvari vezane za ljubav nema pravila."
Ljubičastokosa tinejdžerka se nasmijala te po prvi put pogledala ka svojoj tetki i knjizi koju je držala u svojim pomalo drhtavim rukama.
„Ne bih da se vrijeđamo ali ti i nisi baš prava osoba koja bi mi trebala pametovati o ljubavi." Čim je to izgovorila izvadila je žvake iz džepa, jednu stavila u usta te nastavila uživati u svom svijetu iz kog je Elly uporno pokušavala izvući. Ne može se reći da se Elly uvrijedila zbog riječi svoje nećakinje ali joj isto tako nije bilo ni svejdno što to čuje jer je niko ne razumije...niko ne shvata njena razmišljanja i osjećaje koji u njoj rastu još od malena...otkako je počela da primjećuje veliku ljubav koja se iz dana u dan razvijala gotovo pred njenim očima.
„To što se nisam nikada udala ne znači da ne znam ništa o ljubavi već baš naprotiv...Znam i previše i to je ono zbog čega nikada nisam uspjela pronaći svoju srodnu dušu...Predugo sam tražila svog Kovrdžavog Romea ali ga nisam uspjela naći.", izgovorivši te riječi spustila je glavu te ispustila nekolike suze koje je istog trenutka obrisala kako ne bi završile na knjizi koja kao da je predstavljala njen život...nešto najvrjednije što posjeduje...
Joanne se i ne primjećujući tetkine suze nasmijala te je čudno pogledala. „Tražila si Kovrdžavog Romea? Ti si tetka poludjela od te knjige."
„Joanne...", Ellyin glas je sada već bio nešto grublji jer su je riječi njene nećakiinje počele vrijeđati...ne zbog nje nego te knjige i to dvoje ljudi pored čijeg su groba sjedili. Ona nije ništa znala...Nije ih upoznala...Nije pročitala sve ono što ona jeste...Nije razgovarala sa osobama s kojima ona jeste...
„Samo govorim istinu. Prekinula si sa Rogerom taman kada te je čovjek poželio oženiti samo zato što si pročitala to." pokazala je rukom ka knjizi koju je Elly sve više stiskala među prstima.
„Zato što sam shvatila da me nikada neće voljeti kao što je Harry Ariel..."
I to je naravno bio još jedan razlog da se mlada i neiskusna Joanne nasmije.
„Oni su samo jedan najobičniji par sačinjen od poznatog pjevača i njegove djevojke koja je željela privući pažnju pa je zato napisala knjigu kobajagi o njihovom životu, a zapravo je samo petljala laži i gluposti..."
„Joanne!", glas njene tetke koji je na trenutak uplašio i onu ptičicu te utihnuo njen pjev uspio je čak natjerati i naizgled neustrašivu tinejdžerku koja se trgnula i poskočila u mjestu.
„Šta se s tobom dešava?", ustala je i krenula da ode ali je tetka uhvatila za ruku i vratila na mjesto.
„Ovdje sam došla da ti ispričam što imam i saslušaćeš me jednom u životu!", Elly inače nikada nije stroga prema Joanne kao ni prema drugoj djeci i veoma rijetko se dere ali je izgleda ova djevojka drečave kose uspjela da pronađe njenu bolnu tačku.
„Ne, on nije bio samo poznati pjevač...On je bio dečko sa srcem, ogromnim srcem koje je cijelo prepustio samo jednoj djevojci...Ona nije obična djevojka. Znala je da voli, niti jedna jedina rečenica napisana u ovoj knjizi nije laž...prolazili su kroz sve i svašta, a ja sam lično bila svjedok pojedinim trenutcima...Ne, nikad nije tražila pažnju jer je ovu knjigu objavila par dana prije svoje smrti želeći da njihova ljubav dok su njih dvoje živi ostane njihova mala tajna...ne u bukvalnom smislu, svi su znali ko je izabranica poznatog pjevača Harrya Stylesa ali su željeli da sve prepreke koje su prešli ostanu duboko u njima kako ih ne bi ponovo preživljavali kroz razne priče po medijima...", izgovorila je to gotovo ni u jednom trenutku ne uzimajući dah kako ne bi dala svojoj nećakinji niti jednu jedinu priliku da je prekine. Ponekad se znala osjećati kao da je došla na ovaj svijet samo kako bi branila tu veliku ljubav koju mnogi, poput osobe pored koje je sjedila nisu poznavali u pravom svjetlu.
Joanne je vjerovatno željela dati jedan od svojih neumijesnih komentara ali čini se da sada nije imala niti jedan pa je na tetkino veliko čuđenje umjesto toga postavila pitanje..."A..Kako je znala da će umrijeti?"
Elly je počela da se igra sa koricama od knjige dok je osjećala kako joj pričanje postaje sve teže i teže i kako pritisak koji osjeća na plućima postaje sve jači i jači.
„Znala je...Doktor joj je rekao da je bolesna, teško bolesna te da neće moći još dugo živjeti...možda svega mjesec dana.", spustila je glavu te preklopila strane nosa svojim prstima koji više nisu bili tako spretni i snalažljivi kao nekoć...Više nije bila svemoguća mala Elly...od nje su kao uspomene ostali samo pokoji ožiljci koji su obilježavali njenu nekadašnju nestašnu narav. Sada je bila samo još jedna ranjiva žena koja je željela pronaći ono što nikad nije uspjela...Željela je pronaći ljubav za koju mnogi ne znaju ni da postoji...nije ljubav poklanjanje cvijeća djevojci iz dana u dan, kupovanje skupocjenog nakita, odvođenje u restorane i ostala romantična mjesta...To jeste jedan dio ljubavi ali te stvari samo sačinjavaju ukrase, onaj glavni dio ljubavi jeste nešto drugo...nešto što možeš da otkriješ samo kroz životni test. Test na koje je stavljeno dvoje ljudi i koje ga je uspješno prošlo tako da možemo reći da postoji samo jedna djevojka koja je imala tu sreću pronaći pravog Romea...koji je spreman sve učiniti za nju.
Joanne je sada takođe djelovala kao osjećajna osoba ali ne znamo baš da li je to bilo zbog tetkinog lošeg stanja ili je ono što je upravo čula ipak malo potreslo.
„Kada sam bila sasvim mala u mojoj glavi su bile samo gluposti...Nikada nisam primjećivala ozbiljne stvari...Nikada nisam ni pokušavala da razmišljam o takvom nečemu ali sam svejedno mogla da primijetim njih dvoje...Mislim da su zračili nečim, ne mogu to da objasnim. Često sam mogla primijetiti da dolazi do sukoba, svađa i nisam bila sigurna šta je u pitanju...Odrastala sam, odrastali su i oni, kao i njihova ljubav. Još par puta sam bila svjedok nekim problemima sve dok se nisu odselili negdje van Londona kako bi mogli biti u miru...To je bilo za vrijeme krakte pauze koju je bend napravio i vrijeme kada je Ariel ostala trudna... Harry je tada zapostavio posao te odlučio posvetiti neko vrijeme samo svojoj malenoj porodici...Kada je Kristen, odnosno njihova kćerka malo porasla često bi je čuvali Arielini roditelji dok bi ona odlazila s Harryem na turneju. Ponekad bi mi se činilo da su bili vezani nekim ogromnim konopcem koji niko nije mogao prekinuti..."
„Uhm...pa čekaj...koliko sam ja uspjela da shvatim preko novina koje su pisale o toj knjizi, njeni roditelji su njima brannili da budu zajedno?", čak i buntovna Joanne se odjedanput pretvorila u pomnog slušaoca koji je uspio da zatekne čak i Elly čije su se usne izvile u blagi smiješak...onaj srećni.
„Jeste ali su i oni na kraju odustali. Vidjeli su da im ne mogu ništa. Niko im nije mogao ništa. Uglavnom, počela sam da se družim sa njihovom kćerkom iako je bila mlađa od mene i ona mi je uvijek pričala koliko je oni paze i koliko joj ugađaju...Često bi je vodili svukud po svijetu kada ona ne bi morala da ide u školu...Jednostavno su joj pružali sve ono što Ariel nije imala sa svojim strogim roditeljima." Elly se sada neprestano smješkala i po njenim zamišljenom plavom pogledu moglo se zaključiti da negdje duboko u svom mozgu tačno ima sliku svega toga o čemu priča...
„Kada je bila negdje tvojih godina Ariel joj je ispričala se ono kroz šta su Harry i ona prošli i Kristen je tek tada postala svjesna ljubavi između svojih roditelja..."
„A gdje je ona sad...Mislim Kristen?"
„Ona trenutno živi na Novom Zelandu...Ima muža, čak i dvoje djece ali često kada razgovara sa mnom mi kaže kako je ona srećna u braku i sve to ali...da zna da nikada neće doživjeti ljubav kakvu je doživjela njena majka."
Joanne je sada već bila pomalo zabrinuta i mislim da je bila u potrazi za nekim pojašnjenima, odgovorima...u svakom slučaju tetka je sve dublje i dublje uvlačila u cjelokupnu priču.
„Pa čekaj...u čemu je tu stvar? Ti nisi htjela da se udaš jer te niko neće voljeti kao što je taj Harry Ariel. Njihova kćerka isto to priča iako se udala. Šta je s njima dvojema toliko posebno?"
Elly čije su oči zasvijetlile, ne od plača nego ovoga puta od neke vrste vragolastosti se nagela prema Joanne mašući joj tamno-smeđom knjigom pred očima.
„Pročitaaj"
Joanne je samo prevrnula očima ali ipak nije uspjela da izbjegne mali osmijeh koji se omakao njenim usnama premazanim flouroscentnim sjajem..ponekad je jako podsjećala na Elly iz mlađih dana.
„Kada bi pročitala vidjela bi sve stvari koje je Harry radio za Ariel...ono što je proživljavao i kada ona ne bi bila prisutna, a što joj je on tek kasnije ispričao...Tu je toliko lijepih stvari...samo trebaš dati jednu jedinu šansu ovoj knjizi, to je sve..."
Mlada buntovnica je samo slegnula ramenima gledajući negdje na stranu, ovoga puta ne oonako otmetnički nego više zamišljeno...možda je ipak jedan dio svega onoga što joj je tetka ispričala zainteresovao?
„A pravi dokaz njihove ljubavi dolazi tek na kraju što nema ovdje u knjizi..."
Na te tetkine riječi Joanne je ponovo pogledala ka njoj kidajući jedan cvijet iz zemlje te započinjući igru s njim. „Zašto?"
„Zato što je...umrla...", Elly se na vlastite riječi stresla te prelistala još nekolike strane knjige sve dok nije došla do samog kraja. „Kao što sam ti već rekla doktori su joj rekli da je bolesna..."
„Dakle...ipak je umrla?", Joanne je podigla obrve gledajući u tetku kao nekog sveznajućeg pripovjedača koji joj nije dobro objasnio neki dio svoje priče.
„Joanne mi ovdje pričamo o stvarnom životu ne španskim serijama u kojima svi oživljavaju ili se izliječuju par dana prije nezaobilazne smrti", Elly je značajno pogledala te oblizala svoje usne prelazeći pogledom preko jedne stranice na kojoj je tekst bio ručno ispisan.
„Uhm...", Joanne se namrštila te pogledala još jednom ka spomeniku preko kog je prvi put samo ovlaš prešla pogledom. „Kako su umrli isti dan?"
Elly koja kao da je znala da će to pitanje kad-tad doći na red je pokazala svojoj nećakinji na novootvorenu stranicu. Ovo je pismo koje je Harry napisao Kristen taj dan kada su umrli. Ja sam ga tačnije prepisala ovdje...Želiš li da ti pročitam?"
Joanne od koje bi se u 99% slučajeva moglo čuti samo 'ne' sada je blago klimnula glavom po prvi put prelazeći preko neke vrste ponosa koja je sve do tada tjerala da se praavi nezainteresovana za pravu ljubav o kojoj njena tetka već godinama priča.
Elly se zadovoljno nakašljala te sa dubokim uzdahom započela.
'Draga Kris,
Znaš da nikada nisam bio baš dobar u pisanju ovih pisama i to sam još davno rekao i tvojoj majci ali sam ipak primoran da to učinim...Kada ovo pismo budeš čitala Ariel i ja već nećemo više biti živi i pošto ne želim da zavijek ostaneš zbunjena i u potrazi za odgovorima koje ti niko ne može dati odlučio sam to pretočiti u par rečenica...Prije svega, želim da znaš da te i ja i majka beskrajno volimo, da si ti naše sve...plod naše ljubavi. Jako ćeš nam nedostajati ali ti obećavam da ćemo te posmatrati sa neba i čuvati tebe i tvoju porodicu. Možda je ono što ću večeras učiniti sebično od mene ali vjeruj mi da moram...Nakon što mi je moja Julija sinoć saopštila da je teško bolesna te da joj je preostalo još možda 7 dana života cijeli moj svijet se srušio...znam da je i za tebe šokantno što to ovako saznaješ ali nam nije željela prije saopštiti kako nas ne bi morala gledati tužne. Ti i sama znaš koliko ja volim tvoju majku, znaš da je ona dio mene i da ja nisam u stanju da živim bez nje...kada ona ode sa ovog svijeta ja ću postati samo živi mrtvac koji će iz dana u dan sve više propadati i zato je odluka koju sam noćas donio i za koju ne zna ni Ariel pretpostavljam najbolja...Nadam se da me shvataš Kris. Znam da ću sada zvučati kao nostalgični starac ali znaš, još uvijek se sjećam večeri kada sam po prvi put imao priliku da upoznam pijanu Ariel...vrlo dobro se sjećam da je od mene tražila da je povedem na Mjesec. Tada naravno nisam bio u mogućnosti da joj ostvarim tu želju ali ću večeras umjesto na mjesec sa njom da odem na nebo, mjesto na kom ćemo nastaviti svoj vječni život. Prije mnogo godina sam joj obećao da nas ni smrt ne može rastaviti i to ću da joj i dokažem, zato me molim te pokušaj razumjeti. Želim ti sve najljepše u životu srećo, volim te. Oboje te volimo.
--tvoj ostarjeli i zauvijek zaljubljeni otac, Harry...Kovrdžavi Romeoxx (moram to još jedanput napisati) :p'
Nakon što je završila sa čitanjem pisma Elly se nasmijala brišući suze koje su napravile nekoliko okrugih tragova na listu na kom se nalazio kratki ali od srca napisani tekst. Moglo bi se reći da se i u Joanneinim očima mogla vidjeti pokoja suza koja i nije bila baš tako čest gost kod te djevojke. Počela je da se češka po ljubičastoj kosi pokušavajući da povrati svoj hladnokrvi stav ali joj izgleda i nije baš najbolje išlo tako da je na kraju odustala te napokon pitala ono što je cijelo vrijeme užasno zanimalo.
„A...Šta je učinio?"
Elly je zatvorila knjigu vjerovatno uplašena da bi se od njenih nezaustavljivih suza tekst mogao razmazati i unitštiti što naravno nije mogla dopustiti da se dogodi.
„Sljedeći dan ih je Jennifer, Arielina prijateljica, pronašla...Pronašla ih je na kauču zagrljene, bili su mrtvi...", prešla je dlanom preko čela razmišljajući o tome kako je toplota kojom je sunce zračilo odjedanput postala jača...Joanne se prokomešala u mjestu duboko zagledana negddje u daljinu dok se u njom do tada ne baš često upopunosti uključenom mozgu vrtilo mnogo pitanja i pokušaji da zamisli kako se sve to moglo odigrati.
„Kako su umrli?", namrštila se u pokušaju da što je bolje moguće prikrije suze koje su se nakupile u njenim naizgled bezosjećajnim očima te te pogledala prema tetki koja osjećaje nije pokušavala obuzdati niti na jedan jedini trenutak.
„U hrani su pronašli otrov..." Čim je izgovorila te riječi ustala je i u prvom trenutku se dalo pretpostaviti da ni sama nije bila baš sigurna gdje je krenula dok je njena nećakinja ostala u poprilično zmišljenom stanju.
„Dakle...on je stavio otrov u hranu?" Klikeri u tom buntovnom mozgu su polako počeli da se slažu, a na njeno pitanje Elly je samo klimnula glavom očito svjesna da je došla do granice kada više nije u stanju da razgovara u svemu tome...osjećaji i neka vrsta tuge su je previše obuzimali i nije bila u stanju da se kontroliše. Čučnula je te počela da čupa divlje cvijeće koje je izviralo iz zelene trave čija je boja na trenutke podsjećala na oči dečka kog je kao mala voljela zvati Čupavi. Svjesna Ellyinog isuviše emotivnog stanja, Joanne je odlučila malo zastati sa pitanjima te dopustiti tetki, koju voli iako to često ne pokazuje dovoljno, da se oporavi i opusti berući cvijeće. Baš kada je krenula da nastavi svoju igru sa noktima dok su joj se po glavi vrtile mnoge stvari vezane za ono što je čula u posljednjih 15-ak minuta, pažnju joj je odvukla knjiga koju je njena tetka odložila na klupicu...odmah pored nje. Iako je mislila da to nikad neće učiniti ipak je uvjerena da Elly ne gleda prema njoj nesigurno obuhvatila knjigu te je položila na svoje krilo nakon čega je nasumice otvorila sredinu susrećući se sa dvije u potpunosti oštampane stranice. Iako nije znala da li u tome uopšte ima smisla odlučila se pročitati par rečenica iako ni sama nema pojma šta se sve prije toga dešavalo...
'Naslonila sam podlaktice na ogradu balkona zatvarajući oči i uživajući u blagom vjetru koji me je milovao po licu sve dok njegovu ulogu nije preuzela pažljiva muška ruka koja me je natjerala da pogledam ka prelijepom dečku kom je pripadala.
Harry: O čemu razmišljaš?
Iako sam mu rado željela dati odgovor ni sama ga nisam znala...Misli su mi nakon toliko vremena jednostavno bile zaustavljene, glava odmorna...osjećala sam se kao najopuštenija i najslobodnija djevojka, a prije samo nekolika dana sam napunila 18 godina.
Ariel: Ni o čemu posebnom...
Ispred nas su se nalazile samo stare građevine koje smo uglavnom sve prešli ali ono što nas je najviše zanimalo bio je naravno balkon na kom smo se i nalazili...Balkon koji je ujedno bio i jedino utočište za Juliju jer je sa njega mogla da posmatra svog Romea i razgovara s njim. Da mi je neko prije samo godinu dana rekao da ću otići u Veronu samo zbog toga što su tu živjeli Romeo i Julija rekla bih mu da je lud, a zatim ga uputila najboljem psihijatru u UK iako bih vjerovatno bila sigurna da mu čak ni on ne može pomoći.
Harry: Da li ih sada razumiješ?
Ariel: Hm?
Pogledala sam prema takođe zamišljenom kovrdžavom dečku na čije sam lice sada pogled ima iz profila...Usne su mu po običaju bile ispupčene dičeći se sa svojom tamno-rozom bojom dok je njegov smaragdni pogled bio zamišljen i skoncentrisan negdje na daljinu.
Harry: Da li sada razumiješ Romea i Juliju?
Okrenuo je glavu prema meni, a ja sam kao neka budala nastavila da pratim pokret e njegovih savršeno oblikovanih usana.
Ariel: Uhm...pa da...vjerovatno da.
Zapravo ne vjerovatno nego definitivno da. Iako sam prije upoznavannja Harrya bila uvjerena da su njih dvoje najveće budale za koje je svijet ikada čuo jer su se ubili zbog ljubavi sada imam u potpunosti drugačije mišljenje jer bih i ja to isto učinila...za svog Kovrdžavog Romea.
Harry: Ozbiljno?
Sumnjčavo sam prešla pogledom preko njegovog lica koje je bilo ozbiljno ali i zamišljeno i znala sam da je taj razgovor za njega itekako bitan.
Ariel: Pa da...Ti ne?
Napokon se blago nasmiješio na desnu stranu nakon čega je svojim dugim prstima obuhvatio moju ruku, prinio je usnama te nježno poljubio dok su kroz mene prolazili trnci kao da to radi po prvi put.
Harry: Ja sam ih odvuijek razumjeo.
Sada sam i ja polako postajala zainteresovanija za taj razgovor pa sam se namrštila i izvila glavu tako da sam imala bolji pogled na njegovo savršeno isklesano lice dok me je po laktu pomalo grebao tvrdi beton od kog je bio sagrađen balkon na kom smo se nalazili.
Ariel: Dakle, smatrao si da bilo koja djevojka može biti tvoja Julija?
Zakolutao je očima na onaj slatki način na koji samo on to znači nakon čega je prstom dodirnuo nos, a odmah zatim spustio usne na njega.
Harry: Naravno da ne budalice. Jednostavno, znao sam da ću je jednog dana upoznati ako mi je to suđeno.
Romantična Ariel je skupila ruke i stisnula oči zadivljena njegovim riječima.
Ariel: I šta misliš....da li si je pronašao?
Njegov vragolasti smiješak koji bi me uvijek mogao izvući iz svake vrste depresije pa makar ona bila kratkotrajna ili dugotrajna postao je još veći u trenutku kada je obuhvatio prste i moje druge ruke te me okrenuo tako da sam bila leđima prislonjena uz ogradu hrapavog balkona dok se on nalazio ispred mene sa tijelom prislonjenim na moje.
Harry: Šta ti misliš?
Nisam željela odgovoriti na to pitanje pa sam samo slegnula ramenima, a on se nasmijao te primakao usne mojima ali tek toliko da sam samo na djelić sekunde mogla da osjetim njihov dodir.
Harry: Lažnu Juliju nikada ne bih doveo u Veronu i popeo se sa njom na balkon karakterističan za Romea i juliju.
Samo sam mirno klimnula glavom dok se ona romantična Ariel oko koje se stvorilo mnoštvo sitnih crvenih srca samo unesvijestila pod prevelikim prevelikim pritiskom emocija.
Harry: A ti? Jesi li ti sigurna da si pronašla svog Romea?
Počeo je da ljubi svaki moj prst pojedinačno na taj način stvarajući neki čudan golicav ali ipak prijatan osjećaj u meni. Pokušala sam zadržati ozbiljan izraz lica nakon čega sam odmahnula glavom grickajući dojnju usnu koja je uporno pokušavala da me oda i izvije se prema gore usput potiskivajući i onu drugu.
Ariel: Nisam...
Harryeve zelene oči sus e raširile i mislim da se samo u jednoj sekundi u njih ulila i prevelika količina nevjerice što mi je cjelokupnu situaciju učinilo još simpatičnijom.
Harry: Nisi?
Glas mu više nije bio onako vragolast i samouvjerena promukao. Sada je predamnom stajao nesigurni i upašeni Harry kog malo osoba poznaje iako bi vjerovatno trebale jer to pokazuje njegovu itekako osjećajnu stranu. Kako bih spriječila potencijalno ispadanje njegovih zabrinutih i rastresenih očiju stavila sam ruke na njegov vrat pažljivo se igrajući sa mekanom kožom i pokojom loknom koja bi mi se našla na putu.
Ariel: Ja nisam pronašla običnog Romea nego kovrdžavog.
Nakon što je par trenutaka razmišljao o mojim riječima napokon se nasmijao sa očitim naletom olakšanja nakon čega je prislonio svoje pomalo oznojeno čelo na moje.
Harry: Drago mi je što to čujem.
Namjerno je pomijerao lice tako da je mogao vrhom svog nosa dodirivati moj i samo takav mali gest je za mene bio dovoljan da se osjećam kao da letim.
Harry: Ne želim da te ikad izgubim...
Sada je bio mnogo ozbiljniji isto kao i ja. Odmahnula sam glavom te prešla palcem preko njegove dojnje punačke i tamne usne koju je olabavio samo kakob i mi omogućio da to uradim.
Ariel: Nećeš me izgubiti...
Ispustio je jednu moju ruku te se počeo igrati sa pramenovima kose koji su mi prekrivali dijelove obraza dok se očni kontakt između nas dvoje ni u jednom trenutku nije prekinuo.
Harry: Znaš da bih za tebe u svakom trenutku učinio isto što je i Romeo za Juliju? I mnogo više...
Klimnula sam glavom osjećajući kako mi se suze radosnice uspinju ka očima...Ali ih se nisam sramila. Ne pred Harryem.
Harry: Zauvijek ću te voljeti.
Spustila sam ruke na njegova ramena te se propela na prste u želji za što većom blizinom među nama iako mi se čini da nije mogla biti veća nego što jeste. Oboje smo bili krajnje ozbiljni jer smo pričali o stvarima koje nisu šala...jednostavno smo pričali o našim životima i spremnostima da se žrtvujemo jedno za drugo. I ja ću uvijek biti spremna da sve učinim za njega bez obzira na sebe.
Ariel: I ja tebe...Kovrdžavi Romeo.
Blago sam se nasmiješila pa je i on učinio isto, a odmah nakon što je tiho izgovorio 'Julija' prislonio je svoje po običaju tople usne na moje dok su nam se dahovi međusobno sudarali stapajući se u jedno...Baš kao što smo se i nas dvoje iz dana u dan sve više spajali u jedno....'
Elly je posmatrala svoju nećakinju koja se izgleda u čitanje udubila i više nego što je planirala. Djelovala je kao da ne diše i jedini znak njenog života i prisutnosti bilo je pomijeranje njenih okruglih plavih očiju koje su prelazile preko svakog reda toliko pažljivo...kao da je svaku riječ upijala duboko u sebi...kao da je memorisala negdje u srcu...da, to je ono što je potrebno da se postigne. Vjerovatno bi u takvom stanju ostala još satima da se njena tetka nije blago nakašljala i trgnula je nakon čega je ova preklopila knjigu izgledajući uplašeno kao da je neko upravo izvukao iz dubokog sna u koji je nesvjesno utonula.
„Uhm...", željela je da pronađe neke riječi koje bi opravdale ono što se upravo dogodilo ali je njena naivna potraga ostala bezuspješna tako da je na kraju samo prešla prstom preko svojih vlažnih očiju te ustala prislanjajući knjigu uz prsa.
„Zaista su podsjećali na Romea i Juliju, zar ne? Čak su i završili na sličan način kao i oni samo sa nešto srećnijim krajem...Pripremio joj je večeru, usuo u nju otrov, a nakon što su završili s njom sve joj priznao i zagrlio je kako bi joj dokazao da mu je zaista vrjednija i od života te da bez nje nema ni njega...da li ti još uvijek nije jasno zašto se nisam udala? Joanne, znala sam da ne postoji muškarac koji bi umro za mene i radije sam odabrala život u kom ću maštati o takvom nečemu...Nečemu što je imala sreću doživjeti samo Ariel. Ne kažem da je srećna zato što je oboljela ali je srećna jer je ostarjela uz nekoga kao što je Harry. Nekoga ko je istinski voljeo...do zadnje sekunde. Zapravo, ta sekunda je bila samo jedan maleni prelaz, oni su još uvijek živi...", pogledala je ka nebu, zatvorila oči i duboko uzdahnula, „Živi su jer je i njihova ljubav živa...i zauvijek će biti."
Joannin nemirni pogled koji je neprestano lutao po okolini koja je okruživala nju, tetku i duše ljudi koje su pronašle spokoj na tom mjestu napokon se zaustavio na knjizi koju je malo odmakla od sebe.
„Uhm...mislim da bih mogla ovo pročitati..."
Izgovorila je to protiv sebe ali je isto tako bila svjesna da neće izdržati, a dane pročia cijelu knjigu i ne shvati šta je to potrebno da shvatiš da pored sebe imaš svoju srodnu dušu. Elly je sporim koracima krenula prema njoj te položila ruku na njenu svježe opranu kosu što joj i ne dopušta tako često da uradi.
„Drago mi je što si se na to odlučila...", iskreno i blago se nasmiješila svojoj nećakinji koja kao da nije bila ista ona osoba koja je došla tu na groblje prije nekih možda pola sata.
„A...tetka, mogu li te nešto pitati?", pogledala je nervozno ka Elly koja je djelovala još raznježenije nego do tada i koja je istog trenutka klimnula glavom.
„Šta misliš...šta misliš da li ću ja ikada pronaći svog Romea? Mislim ne mora biti kovrdžavi, može da bude i ćelavi i šašavi, kakav god, samo...samo šta misliš da li ću pronaći osobu koja bi za mene učinila to što je Harry za Ariel?". Grimase koje je pravila prilikom postavljanja tog pitanja bile su dovoljne da Elly shvati da joj je neprijatno i glupo što to pita ali nije imala pojma koliko zapravo usrećuje svoju tetku koja je nježno pomilovala po obrazu.
„Nije poenta u tome da ga tražiš..ako ti je suđeno kao što je to bio slučaj sa Ariel on će samo odjedanput upasti u tvoj život možda kao neko za koga misliš da nikada ne bi mogao biti neko ko će ti pružiti ljubav kakvu želiš...Prikrašće ti se onako iz mraka, možda ti ponuditi vožnju...", Elly se zagledala u prostor iza leđa njene nećakinje dok su joj usne bez prestanka formirale maleni smiješak prouzrokovan prisjećanjem na dio knjige u kom Ariel opisuje svoj prvi susret sa Kovrdžavim Romeom. „Ali nemoj pristati odmah na vožnju." Podigla je na upozoravajući način prst ka svojoj nećakinji na šta se ona namrštila, a zatim i nasmijala zajedno sa tetkom.
„O...kej...?", nisu joj baš bile jasne tetkine riječi ali je bilo očito da se pomalo opustila i ujedno dopustila svojoj dobroj emotivnoj strani da izađe na vidjelo.
Elly je poljubila u kosu, a zatim prebacila ruku preko njenog ramena s namjerom da napuste groblje.
„Šalim se naravno ali nikada ne znaš otkuda će se pojaviti...sve zavisi od toga da li su ti ga sudbina i Bog pripremili."
Joanne je nakrivila glavu i podigla jednu obrvu očito razmišljajući o nečemu...možda tome zašto je baš Ariel imala tu sreću da naleti na svog kovrdžavog Romea...Odgovor na to pitanje vjerovatno neće otkriti nikada kao ni bilo ko od nas...
Koristeći trenutak njene zamišljenosti, Elly je uzela knjigu iz ruku njene nećakinje koja se u tom trenutku malo trgnua te pogledala zbunjeno ka tetki. Nakon što je otvorila jednu od posljednjih stranica te uzdahnula počela je da čita rečenicu koja je bila napisana na samom dnu.
„'Ljubav je poput ptice...Ona želi da leti i tome teži cijeli svoj život ali nemaju sve ptice slobodu od svog rođenja...one polako rastu u kavezu i čeze za izlaskom iz njega baš kao što to biva sa zabranjenom ljubavi. Ali mislim da su upravo zbog toga zabranjene ljubavi i najjače. Ptice koje su predugo u kavezu, nakon puštanja iz njega pune su snage, volje i energije i to im ne dopušta da ikada prestanu letjeti. Neumorno to rade cijeli život, a kada i njemu dođe kraj one ostaju zapamćene...posebne...' To je posljednji pasus koji sam ti na početku željela pročitati.", pogledala je prema veoma zamišljenoj djevojci kojoj je upravo dala povod za novo razmišljanje i preturanje po svojim razbacanim mislima.
„Uh...dakle, samo zabranjena ljubav može biti prava? Mislim da bi ti bilo bolje da ti se ne bude sviđao ni moj sljedeći dečko."
Elly se od srca nasmijala riječima svoje zbunjene nećakinje koja je uzela knjigu iz njenih ruku kao da se plašila da možda neće dobiti priliku da je pročita.
„Tako je bilo u njihovom slučaju i pod onim se ne misli samo na zabranjene ljubavi...slično je sa svim ljubavima koje nailaze na prepreke ali ih ipak savladaju, a takve su rijetke.", ponovo je zagrlila ljubičastokosu petnaestogodišnjakinju koja je klimnula glavom te uzdahnula izgleda odlučna da više neće zbunjivati samu sebe pitanjima..
Nakon što su obe još jedanput bacile poglede na spomenik napravljen za dvije osobe kojima su zajednički život, subina i smrt određeni možda i prije njihovog rođenja, uputila su se ka drugoj strani groblja gdje se nalazila kapija s namjerom da napuste to mirno mjesto koje je bilo prepuštenu šumovima, cvrkutima i prisnim razgovorima povremenih posjetilaca.
„Da li se ti bojiš smrti?", tinejdžerka danas očito podstaknuta na radoznalost je upitala tetku veoma neobično pitanje na koje je ova odmah pronašla odgovor.
„Ne. Ja sam se u životu plašila samo skejskvaša.", napravila je grimasu praveći nešto življe pokrete nogama i rukama kao da je željela da se prisjeti svojih mlađih i ludih dana.
„Koga?", Joanne je zbunjeno pogledala na šta se Elisabeth nasmijala i prekrstila ruke gledajući ka nebu koje je jedino, pored dvoje zaljubljenih ljudi od čijeg su se groba upravo udaljavale, znalo o čemu zapravo priča.
„Skejskvaša...To su bila mala stvorenja koja sam često gonjala kada sam bila mala ubijeđena da sam ja poslata na Zemlju kako bi' ih istrijebila.", nije se mogla prestati smijati dok Joannenin pogled ni na trenutak nije postajao razumniji.
„Zaista si ih vidjela?"
Pedesetogodišnjakinja je odmahnula rukom obuhvatajući vrata od kapije te stajući sa strane kako bi omogućila svojoj nećakinji da prva izađe.
„Naravno da ne ali...djetinjstvo je bilo na taj način zanimljivije...Znaš, zvala sam sebe Elly Trandanela." Pogledala je sjetno u svoje nježne i mršave ruke prisjećajući se da je taj nadimak prvo dodijelila svojoj prvoj pravoj prijateljici i starijoj sestri...Ariel...
„Znaš tetka još uvijek ostajem pri onom svom mišljenju da si pukla.", Joanne se nasmijala dajući svojoj jedinoj tetki do znanja da se samo šali...ipak i ona ima srce koje se iz nekog čudnog razloga za samo pola sata omekšalo...Njihovi glasovi su postajali sve tiši jer su se sve više udaljavale razgovarajući o skejskvašima i ostalim uspomenama iz Elisabethinog djetinjstva...
Za to vrijeme je ona ptičica još uvijek veselo pjevušila iznad maloprije posjećenog spomenika na koji je na trenutak i sletjela kao da je željela da dokaže da posljednje rečenice iz Arieline knjige imaju smisla...U trenutku kada je ponovo uzletjela možda je na svojim krilima ponijela i njihovu ljubav koja se približavajući se sve većim visinama polako počela stapati sa vjetrom koji ujedno predstavlja prirodnu pojavu koja se ne može uništiti baš kao ni njihova ljubav...On je stalno prisutan, stalno nas okružuje, stalno putuje...jednostavno nas nikada ne ostavlja same...

...Ako nekada osjetite dašak vjetra na svom licu na trenutak će vam se možda učiniti da vam on to šapuće o vječnoj i besmrtnoj ljubavi Kovrdžavog Romea i njegove Julije...

KRAJ!