Untitled Part 40

399 12 0
                                    


  Da je bio grozan kao i nekoliko prethodnih. Otvorila sam kišobran pokušavajući da se zaštitim od ogromnih i hladnih kapi kiše koje su dolazile od tamno-sivih oblaka nadvijenih nad gradom. Bilo mi je užasno hladno i požalila sam što nisam poslušala tetku i obukla deblju jaknu. Napokon sam se približavala sali gdje se održava sekcija i po prvi put sam željela da što prije stignem. Naravno ne zato što želim da glumim ili gledam sva ona dosadna lica među kojima su Leovo i Nickyino već da bih se malo ugrijala i osušila. Potrčala sam i uletjela pod strehu. Sklopila sma kišobran i ušla unutra. Već sam mogla da čujem glasove koji su dopirali iza željeznih vrata. Prislonila sam kišobran uza zid pored vrata i polako ušla. Svi su već sjedili na podu i okrenuli se prema meni. Blago sam se nasmiješila i napravila maleni pokret rukom u znak pozdrava, a Erik mi je dao znak da im se pridružim. Sjela sam na pod i po običaju pogledala oko sebe. Mogla sam da vidim Lea, a nedaleko od njega i Nicky. Oboje su gledali prema meni i osjećala sam se pomalo neprijatno. Odvazala sam kosu koja je do tada bila svezana u konjski rep kako bi se prije osušila i pogledala prema Eriku.
Na svu sreću cijeli taj čas nisam morala da glumim sa Leom i to mi je na neki načiin uljpšalo ovaj dovoljno užasan dan ako zanemarimo jutro koje sam provela sa Harryem. Jednino što mi je moralo da kvari osjećaj zaovoljstva bili su Leovi pogledi upućeni meni. Ponekad je pravio male grimase koje nisam mogla ni da protumačim ali u svakom slučaju nisu bile nimalo privlačne ako je želio to da postigne. Par puta su nam se pogledi susreli ali bih odmah pokrenula glavu na drugu stranu kako bih mu pokazala da sam nezainteresovana.
Ipak, cijelo vrijeme sam u stomaku imala neki čudan osjećaj...Neki osjećaj nervoze iako nisam sigurna zbog čega. Više stvari mi se vrtilo po glavi. Kao na primjer selidba...Ili tuča...Ili Leo...Nicky koja je stalno gledala u mene kada bi mislila da je ja ne primjećujem. Sve to izaziva neki osjećaj jeze u meni i želim da ga se riješim ali ne mogu. Ponekad se moj život pretvara u neku noćnu moru koja ne može da se objasni ali je jednako zastrašujuća.
Napokon je prošlo i tih sat vremena. Osjetila sam veliko olakšanje kada je Erik rekao da moožemo ići kući. Svi su odmah izjurili napolje, a ja sam se polako ustala, zavezala kosu i krenula prema vratima. Za mnom je izašao i Erik. Okrenula sam se prema njemu i nasmiješila, a on mi je stavio ruku na rame.
Eriik: Danas nisi bila loša.
Ariel: Hvala vam.
Erik: Ti si veliki potencijal samo što nećeš da iskoristišš svoj talenat.
Ariel: Pa vjerovatno bih mogla kad bi me to zanimalo.
Erik: Ali si malo zainteresovanija nego prije, zar ne?
To na neki način i jeste bila istina jer sam dobila više volje za čitanjem scenarija i učenjem svega toga otkako sam upoznala Harrya. I sve je to zbog onog našeg Julija i kovrdžavi Romeo. Uvijek ada čitam zamišljam Harrya ispred sebe umjesto Lea i odmah mogu sve da pamtim. Naravno to nisam mogla reći i Eriku.
Ariel: Pa...Može biti.
Nasmiješio se i potapšao me po ramenu.
Erik: Uspjećeš ti to.
Namignuo mi je i izašli smo ispred sale. Kiša je već prestala ali je nebo još uvijek bilo mračno.
Erik: Ja mroam ostati ovdje dok svi izađu pa se vidimo onda.
Ariel: Važi, vidimo se.
Erik: Nisi nosila kišobran?
Ariel: Uh zaboravila sam ga unutra.
Pritom sam se udarila rukom po glavi, a Erik se nasmijao. Krenula sam unutra i prišla vratima pored kojih je bio prislonjen kišobran. Uzela sam ga i krenula da se vratim ali sam u tom trenutku začula nečiji glas. To je bio Leo. Provirila sam unutra. Bio mi je okrenut leđima i pričao je sa nekim preko telefona. Krenula sam da prikučim vrata i izađem ali se u meni pojavila neka znatiželja. Ostala sam stojeći u hodnjiku ali su vrata bila otkučena i mogla sam da čujem njegov razgovor.
: Kako hoćeš....Hahahah misliš da te se plašim? Ma kako da ne....Naravno....Meni odgovara....21:ooh?... Okej...Može St.James's place?...Naravno...Vidimo se.
Ništa mi nije bilo jasno ali se u meni pojavila neka čudna sumnja. Šta ako je razgovarao s Harryem? Zašto mi uopšte odmah ta opcija dolazi u glavu? U tom trenutku je Leo prekinuo poziv i okrenuo se prema vratima. Uhvatila me je panika i brzo sam utrčala u toalet koji je bio dosta star i prljav. Nije me bilo briga. Prikučila sam vrata i vidjela Leovu sjenu koja je prošla sipred. Odahnula sam i sačekala da nestane zvuk njegovih koraka. Kada se to napokon dogodilo, izašla sam iz toaleta i pogledala niz hodnjik. Tada se na vanjskim vratima pojavio Erik. Zbunjeno me pogledao.
Erik: Ariel?
Ariel: O-ovaj išla sam do toaleta.
Klimnuo je glavom.
Erik: Uredu je, uredu je nego sam krenuo da zaključam kad sam vidjeo da je i Leo izašao ali sam se sjetio da si ti još unutra.
Izvukla sam se sasvim na hodnjik i uzela kišobran. Nasmiješila sam se Eriku i krenula prema vratima.
Ariel: Vidimo se onda.
Erik: Naravno.
Izašla sam napolje i duboko uzadhnula. Vidjela sam Lea kako prelazi ulicu malo dalje od mene. Malo sam zastala kako me ne bi vidjeo, a zatim sam krenula prema kući. U grudima me je nešto užasno presijecalo i ubijala me je sumnja da je ono bio Harry. Ali otkud njemu Leov broj? Otkud meni onda uopšte ta ideja? Možda zato što je Harry rekao da će mu se osvetiti? Nmeam pojma? Okrenula sam se još jedanput i vidjela da Leo ponovo razgovara s nekim preko telefona. Međutim, ovaj put se smijao. Sigurna sam da ne bi bio takav da razgovara s Harryem ali onaj poiv maloprije nije nimalo bio srdačan. Ali ko zna. Možda se Leo uvalio u još neke probleme. Zašto se uopšte zamaram s tim? Još jednom sam duboko uzdahnula i polako prešla ulicu.
........... .............. ............
Kada sam došla kući, nisam željela ni da svratim an ručak nego sam odmah otišla u sobu. Nisam željela da vidim mamu i tatu i nisam željela da trpim njihove ubijajuće poglede. Skinula sam jaknu, otvorila prozor kako bi ušlo malo svježeg zraka i legla na krevet. Uzela sam knjigu iz geografije kako bih malo ponovila međutim ništa nisam mogla da zapamtim. U glavi mi se stalno vrtio Harry. Nisam mogla da prestanem misliti o njemu. Kao ni o onom razgovoru koji je Leo maloprije vodio sa nekim. Tada se začulo kucanje na vratima. Nadala sam se da to nije mama ili tata jer nisam raspoložena za njihove glupe priče.
Ariel: Ko je?
Hannah: Ja sam dušo.
Bilo mi je odmah lakše.
Ariel: Uđi tetka.
Ušla je unutra sa osmijehom na licu noseći mi ručak na tacni. Spustila ga je na radni sto.
Hannah: S obzirom da pretpostavljam da nećeš da ručaš s nama, donijela sam ti ovdje ručak.
Ariel: Hvala ti tetka.
Tada je sjela pored mene, a ja sam malo pomjerila noge kako bi imala mjesta. Ona je stavila ruku na moje koljeno i nasmiješila se.
Hannah: Već ti nedostaje, zar ne?
Nisam morala ni da pitam na koga misli. Skrenula sam pogled i bezvoljno položila knjigu na svoj stomak.
Ariel: Da...
Hannah: Voljela bi da ga vidiš zar ne?
Ariel: Mhm...
Hannah: Pa zašto onda ne bi učinila večeras?
Pogledala sam zbunjeno i u isto vrijeme i iznenađeno prema njoj.
Ariel: Kako to misliš?
Hannah: Pa lijepo. Ovako, rećiću Jade i Jacku da večeras nas dvije idemo malo u šetnju kako bismo porazgovarale o svemu bla, bla i natjeraću ih da pristanu. Zatim ću ja otići u neki kafić i popiti nešto, zatim malo u šoping, a ti ćeš tih sat-dva provesti umjesto sa mnom, sa Harryem.
Nisam mogla da vjerujem da neko može da ima toliko ideja i da je zapravo spreman tako nešto učiniti za nekoga. Sklonila sam knjigu na stranu i uspravila se u sjedeći položaj.
Ariel: Stvarno?
Nasmijala se.
Hannahž: Pa da.
Bacila sam joj se u zagrljaj, a ona je počela da pravi face kao da ću je udaviti. Obe smo se nasmijale, a onda je i ona mene čvrsto zagrlila i poljubila u obraz.
Ariel: hvala ti tetka! Stvarno si najbolja!
Hannah: Ma sve za tebe dušo. Ako ja nisam imala sreće u ljubavi cijeli život, ne moraš i ti imati istu sudbiinu.
U tom trenutku nas je prekinuo zvuk vrata. Pogledale smo prema njima i ugledale mamu sa poprilično zbunjenim izrazom lica. Podigla je jednu obrvu i malo se namrštila.
Mama: Šta je s vama dvjema?
Polako sam se odvojila od tetke i uozbiljila se. Tetka je za razliku od mene sačuvala svoj osmijeh i pogledala prema meni pa ponovo prema mami.
Mama: Evo malo razgovaramo.
Mama: O čemu?
Hannah: Pa o sekciji. Danas joj je bilo super i...Njen nastavnik...Mislim taj što im predaje glumu...
Mama: Eriik?
Hannah: Eee da taj. Pohvalio je.
Mama je pogledala iznenađeno prema meni, a izraz lic ajoj više nije bio onako ozbiljan. Mogla bih se zakleti da su joj se usne čak razvukle u neki malo smiješak.
Mama: Je li to istina Ariel?
Pogledala sam prema tetki koja me je iza leđa malo uštinula.
Ariel: O-ovaj da...Da, da.
Počela sam samouvjereno da klimam glavom,a mamin smiješak je sve više dolazio do izražaja.
Mama: Pa to je lijepo čuti.
Pogled joj se zaustavio na knjizi koja se nalazila pored mene.
Mama: Vidim počela si i da učiš.
Ariel: Mama uvijek sam učila.
Pogledala me je značajno, a ja sam prevrnula očima.
Ariel: Pa dobro možda ne uvijek ali mi ocjene nisu uopšte loše.
Mama: Kako god. Lijepo je znati da malo dolaziš pameti.
Hannah: I zato sam je mislila nagraditi jednom malom šetnjom večeras.
Mama nas je pogledala malo sumnjičavo ali se tetka nije dala omesti pa je nastavila. Mislim da i ona zaista ima tog talenta za glumu jer se zna izvući iz svake situacije i svaka njena izgovorena laž izgleda tako uvjerljivo.
Hannah: Pa čisto onako da malo odemo na sok u šoping... I tako te ženske stvari..
Mama: Aaa pa lijepo, lijepo. Možda bih i ja mogla s vama.
U tom trenutku me uhvatila panika. Krišom sam pogledala prema tetki koja se malo namrštila ali je uskoro ponovo dobila onaj svoj svježi izraz lic ašto je vjerovatno značilo da ima neku ideju.
Hannah: Pa ovaj..Mi smo mislile da to bude neki naš izlazak. Znaš ono tetka....I nećakinja...Znaš kako to ide.
Mama je napravila neku grimasu, a onda je uzdahnula i slegnula ramenima.
Mama: Kako hoćete. Ionako sam umorna. Hajde idem ja sad.
Hannah: Idem i ja.
Tetka je ustala i krenula za mamom. U trnutku kada je mama okrenula leđa tetka mi je namignula, prislonila ruku na uho i dala mi do znanja da nazovem Harrya. Ja sam se nasmijala i klimnula glavom,a ona je izašla i zatvorila vrata. Ja sam bila presrećna i izgovorila jedno 'Yes!' praveći pobjednički pokret rukom. Odmah sam potrčala prema jakni i izvadila mobilni. Okrenula sam Harryev broj i počela nervozno hodati po sobi. Ubrzo mi se javio.
: Julija?
: Eeej! Imam dobre vijesti!
#Harry: Stvarno? Kakve?
#Ariel: Večeras se možemo vidjetii!
Par trenutaka je nastala tišinna.
#Ariel: Harry?
: E-ej tu sam...pa ovaj...
#Ariel: Šta je?
#Harry: Pa mislim da neću moći večeras...
Odjednom se sva ona radost u meni pretvorila u razočaranje ali se u isto vrijeme probudila i ona sumnja od maloprije.
#Ariel: Z-zašto?
#Harry: Pa dečki i ja imamo neki intervju. Zaista mi je žao.
Razočarano sam uzdahnula.
#Ariel: Pa kakav sad intervju?
#Harry: Ma ne znam ni ja...Povodom novog singla...
Sjela sam na krevet i naslonila glavu na ruku.
#Harry: Stvarno mi je žao...
#Ariel: Uredu je. Onda drugi put.
#Harry: Znaš da bih više od svega volio da se vidimo.
#Ariel: Znam...etka je smislila neki plan ali ga možemo odgoditi za sutra veče, zar ne?
#Harry: Naravno.
Na licu mi se pojavio mali smiješak.
#Ariel: Ništa onda. Srećno na intervjuu i vidimo se.
#Harry: Da.
#Ariel: Vidimo se.
Krenula sam da prekinem ali me je prekinuo njegov glas.
#Harry: Julija.
#Ariel: Reci.
#Harry: Nedostaješ mi.
#Ariel: I ti meni.
#Harry: Baj Julija.
#Ariel: Baj.
Prekinula sam i prislonila telefon z srce kao da bi mi to moglo donijeti Harrya ali sam se osjećala nekako lakše. Kao da je on bio tu...Iako vrlo dobro znam da nije...I oduvijek sam kao i svaki čoovjek na ovome svijetu mrzila taj prokleti osjećaj razočaranja. I to baš u trenutku kada se najveća nada probudi u tebi. Bacila sam telefon pored sebe i uzdahnula. Samo se mogu nadati da će tetka smisliti i dobar razlog zbog koga otkazujemo šetnju.
Skoro cijeli dan sam provela gledajući kroz porzor i slušajući muziku. Neka sumnja u meni je stalno ključala i ne mogu da izbacim iz glave onaj razgovor koji je Leo vodio sa nekim. Zašto mislim da je to bio Harry?Otkud bi Harry mogao uopšte da ima njegov broj? Šta ako su se zaista dogovorili? Ali opet Harry je rekao da ima intervju....Da li mi laže? Stotinu pitanja mi se vrtilo po glavi, a nervoza je sve više u meni rasla. Tada je neko pokucao na vrata.
Hannah: Hannah je.
Ariel: Uđi.
Uspravila sam se jer sam do tad bila sageta na prozoru i sjela na krevet. Tetka je ušla i pogledala me sa velikim vragolastim osmijehom.
Hannah: I? U koliko idemo?
Tužno sam uzdahnula i osmahnula glavom.
Ariel: ništa od šetnje.
Njen nestašni smiješak se odmah preobličio u veoma ozbiljan izraz lica.
Hannah: Zašto?
Ariel: Ma imaju neki intervju.
Spustila sam glavu, a tetka je sjela pored mene i zagrlila me.
Hannah: Ma nema veze dušo. Biće prilika.
Ariel: ma da. Pogotovo kad imaš roditelje kao ja.
Hannah: Ali već imamo plan. Samo ćemo ga iskoristiti za drugi dan i to je to.
Ariel: A šta ćeš reći mami?
Hannah: nemoj se ti sekirati za to. Tetka Hannah uvijek ima ideja u glavi.
Nasmijala sam se i zagrlila je.
Ariel: Hvala ti što nam pomažeš.
Hannah: Ma nema na čemu dušo. Samo želim da vaša ljubav opstane jer vidim koliko se volite.
Tada sam se malo zamislila oko te njene rečenice.
Ariel: Pa valjda...
Hannah: Kako to misliš?
Izvukla sam se iz njenog zagrljaja i slegnula ramenima.
Ariel:Pa...Još uvijek nismo jedno drugome rekli...Nismo rekli 'Volim te'.
Tetka se pomalo namrštila i začuđeno me pogledala.
Hannah: Zašto?
Uzdahnula sam i slegnula ramenima.
Ariel: Nemam pojma. Obično to momci i djevojke urade brzo ali mi...Ne...
Tada se tetka nasmiješila i pomazila me po ruci.
Hannah: Možda tako i treba da bude.
Pogledala sam je zbunjeno.
Ariel: Kako to misliš?
Hannah: Pa lijepo. Vi jednostavno niste...Vi niste kao drugi parovi. Zar ne vidiš da je kod vas sve drugačije? Sve je nekako komplikovanije i za sve je potrebno mnogo vremena pa vjerovatno i zato. Imate toliko prepreka protiv kojih se borite i pokušavate da ih savladate. Vaša ljubav jednostavno nije obična i zato vas ne možeš porediti sa drugim parovima. Vas dvoje ste posebni...
Nisam znala šta da joj kažem na to. U meni je sve to izazvalo neku jezu. Šta ako to i jeste istina? Šta ako nam zaista nije suđeno da budemo kao ostali parovi? Ako je tako...Kakav nam je onda kraj suđen? Pogledala sam prema tetki, a ona se ponovo nasmiješila dajući mi neku vrstu potpore.
Hannah: Biće sve to dobro. Vidjećeš.
Ariel: Nadam se.
Hannah: Naravno da hoće.
U tom trenutku mi je zazvonio mobilni. Ponadala sam se da je to možda Harry i da će mi reći da je intervju odgođen i da ćemo se moći vidjeti aali sam se razočarala kada sam na ekranu umjesto njegovog imena pričitala 'Vicky'. I tetkin pogled se zaustavio na mom mobilnom, a zatim se ustala i poljubila me u kosu.
Hannah: Pričaj ti s drugaricom, idem ja.
Ariel: Važi.
Nasmiješila se i izašla iz sobe, a ja sma uzela mobilni i javila se.
#Ariel: Molim?
: Eeej šta radiš? Što nisi bila danas u školi?
Uzdahnula sam.
#Ariel: Bolje ne pitaj.
Boja glasa joj je poprimila pomalo zabrinutost.
#Vicky: Zašto?
#Ariel: Ma previše je kopmlikovano. Ispričaću ti kad se vidimo. Nego šta ima kod tebe?
#Vicky: Huh nadam se da nije ništa strašno. Ma evo...Ne znam šta da ti kažem...
#Ariel: Zašto?
#Vicky: Ma...Niall me zove da izađemo na sok.
#Ariel: Stvarno? Kad?
#Vicky: Pa za jedno satak.
#Ariel: Pa zašto ne pristaneš? To bi bilo super!
#Vicky: Ariel!
#Ariel: Pa šta je sad?
#Vicky: Pa znaš i sama. Ja imam dečka.
#Ariel: Victoria nemoj da me nerviraš! Nije ti rekao dođi u moj stan večeras pa da onda sumnjaš u njegove namjere. Dečko te samo pozvao na sok.
#Vicky:Pa? Nije bezveze. Ima jedno slobodno veče i odluči da ga provede baš sa mnom!
#Ariel: Pa to je lijepo. Trebala bi se osjećati posebnom.
#Vicky: Ma da. Što ga ne provede s ostalim iz grupe ili nekim prijateljima?
#Ariel: Pa možda su zauzeti. Možda su ostali članovi sa djevojkama otkud znaš?
#Vicky: I on traži zamjenu u meni? Pa eto hoćete li se Harry i ti vidjeti?
#Ariel:Pa ne...
#Vicky: Pa eto mogu njih dvojica zajedno provesti veče.
#Ariel: Ne mogu jer Harry ima...Intervju...
U tom trenutku mi je srce zastalo.
#Vicky: Kakav dovraga intervju? Pa valjda bi ga svi zajedno trebali imati...Niall je rekao da imaju cijeli dan slobodan.
Stavila sam ruku preko usta u šoku.
#Vicky: Ariel? Ariel jesi li tu?
Suze su mi počele navirati na oči, a u meni je rasla panika.
#Vicky: Ariel?!
#Ariel: T-tu sam...
#Vicky: Pa šta se dešava?
#Ariel: Moram da idem.
#Vicky: Ariel ne plaši me!
#Ariel: Nazvaću te večeras.
#Vicky: Ar...
Prije nego što je mogla da do kraja izgovori moje ime, ja sam prekinula poziv. Željela sam da nazovem Harrya ali s obzirom da su mi se ruke tresle nisam mogla da ukucam ispravne brojeve. Ne mogu da vjerujem...Lagao mi je...Postoje dvije opcije. Ili su moje sumnje istinite ili...Ili me vara? Odmahnula sma glavom i zgrozila se pri samoj pomisli na to. Ne bi on to nikada učinio...Barem se nadam...Ali zašto mi je lagao? Da li jeoon zaista danas razgovarao sa Leom? Da li me zaista jednom u životu moj osjećaj nije prevario? Napokon sam ukucala njegov broj i pozvala ga. Međutim, umjesto njegovog glasa, javila mi se sekretarica. Proizvela sam neki zvuk prouzrokovan iznerviranošću i bacila telefon na pod. Pogledala sma prema satu i vidjela da je 2o:3oh i sjetila se da je Leo spomenuo 21:ooh. Počela sam da hodam po sobi i razmišljam najvećom brzinom. U glavi su mi samo odzvanjale sve riječi koje je Leo danas izgovorio prilikom onog razgovora, a najviše mi je pažnju privlačilo jedno. St.James's place. Pogled mi se zaustavio na jakni prebačenoj preko vrata od ormara. U meni se probudila velika želja da odem na to mjesto ali da li je to pametno? Počela sam da grickam nokte i gledam čas prema jakni – čas prema vratima. Ali sve i da hoću da odem...Kako da izađem iz kuće? Mama i tata me neće pustiti....Kao ni tetka ako joj kažem koji je razlog mog odlaska. Ili će reći da je preopasno i da se ne petljam u to ili da samo umišljam i da Harry sigurno ima neki dobar razlog zbog kog' mi je lagao i da nije u pitanju tuča. Uzdahnula sam shvativši u kakvoj se situaciji zapravo nalazim. Ponovo sam pokušala nazvati Harrya ali se ponovo javila sekretarica. Tada je u meni prevagnula zabrinutost i uplašenost i sumnja...A izgubila je staloženost i pozitivan način razmišljanja. Izašla sam iz sobe i sišla u dnevni gdje su sjedili mama, tata i tetka. Prije ulaska, napravila sam umoran izraz lica i stavila ruku na stomak. Kada sam ušla, sve troje su pogledali prema meni i pomalo ih je zbunio moj izgled.
Ariel: Ovaj...Samo sam željela da vamm kažem da se ne osjećam baš najbolje i da me boli stomak pa ću odmah leći.
Hannah: H-hoćeš da ti skuvam čaj?
Aeiwl: Ne treba, hvala. Idem ja pa eto tako da znate...Nemojte dolaziti jer ću spavati.
Mama: Okej, naspavaj se.
Umorno sam se nasmiješila i čim sam zatvorila vrata svom brzinom sam potrčala uz stepenice. Zatvorila sam vrata, zaključala ih, obukla jaknu i otvorila prozor.. Okej, ovo je i više nego riskantno ali šta je tu je. Nebo je bilo vedro ali je zato sve bilo mokro od današnje kiše i još je bio i mrak. Sjetila sam se one večeri kada se Harry popeo do prozora i načina na koji se spustio. Možda i ja mogu tako...Polako sam sjela na prozor i spustila noge na krov. Nogo puta sam sjedila na tom malom krovu ali zato nikada nisam pokušavala da se i spustim sa njega. Polakos am se uspravila i sitnim koracima krenula prema dole. Stalnos am gledala čas gore-čas dole pazeći na svaki korak i pridržavajući se za okvir od prozora. S obzirom da sam se udaljavala od prozora morala sam da skinem ruku sa njega ali sam se plašila. Drvo do kojeg sam morala da dođem nije bilo baš blizu tako da sam tek tad shvatila u šta sam se uvalila. Ipak neću odustati. Polako sam odvojila ruku oo d prozora i nastavila pokušavajući da održim ravnotežu pomoću ruka ali je to postajalo sve teže. Na kraju sam sasvim počela da klizim niz krov. Pokušala sam da zakočim ali nisam mogla. Srušila sam se na leđa i nastavila kliziti. U tom trenutku sam se uhvatila za jednu granu drveta i u zadnji čas spriječila naizgled neizbiježni pad. Mislim da je to bilo malo previše adrenalina u samo nekoliko minutaza mene i otkucaji srca nikako nisu mogli da mi se uravnoteže. Bila sam u dosta nezgodnom položaju ali u svakom slučaju boljem nego onom u kakvom bi bila da sam pala. U tom trenutku sam začula vanjska vrata. Na svu sreću, još uvijek sam jednim dijelom bila na krovu ali su mi zato noge padale prema dole. Polako sam ih podigla i naslonila na jednu drugu granu.
Tata: Vidiš da nema ništa.
Mama: Ali nešto je udarilo po krovu.
Tata:ma može biti da je neka mačka skočila sa drveta ili je neka sova zalutala. Ko će znati?Hajde uđi unutra.
Mama: Misliš?
Tata: Ma naravno. Hajde.
Mama: Možda neko želi da nam provali u kuću.
Tata: Pa ne može sve i da hoće. Evo nas tu, gore je prozor zatvoren. Ne brini. Uostalom u ovom naselju se nikada nije takvo nešto desilo. A na kraju krajeva možda je i mala Elly u nekoj akciji. Hajde.
Mama: Nadam se da si upravu.
Napokon su se ponovo začula vrata što znači da su ušli u kuću. Na svu sreću pa su moj pad zamijenili sa nekom mačkom ili sovom...Ili eto čak i sa Elly ili nekim njenim čudnim spravama. Tada sam se sjetila jedne njene praćke koju je imala prošlo ljeto i pomoću koje je stalno gađalja ljude lješnjacima koje je vadila iz čokolade. Tačnije prvo bi jela čokoladu,a onda bi iz usta vadila lješnjake. To je bilo previše gadno pa su ljudi dolazili na vrata i žalili se njenim roditeljima. Čak je i prodavačica na kraju ulice morala da sakrije sve čokolade sa lješnjacima iz prodavnice u slučaju da mala Elly dođe da kupi, a i sami njeni rodiljtei su na kraju bili prinuđeni da joj prestanu kupovati. Ali u svakom slučaju, sada je situacija bila mnogo ozbiljnija i morala sam da se vratim u akciju. Polako sam se poduprla na krov i stala na jednu veliku granu na drvetu. Nikada nisam bila spretna u tom penjanju po drveću i čak sam jednom i slomila nogu kada sam bila mala jer su me djeca iz naselja nagovorila da se popenjem na veliku trešnju i poberem što je više moguće trešanja i to u dvorištu najnamrgođenije starice u ovome kraju. Beth. Uvijek je gonjala djecu i derala se na njih pa sam se i ja tako uplašila od nje i skliznula niz drvo. Svi su razbježali i samo sam ja ostala da ležim pod drvetom. Mislim da bi počela da me gonja ali je tada shvatila da plačem i da mi je noga slomljena. Mislim da sam na neki način imala i sreće. Umrla je prije neke dvije godine tako da nove generacije sada slobodno uživaju u plodovima njene još uvijek žive i zdrave trešnje. Bilo kako bilo mislim da sma previše počela da se prisjećam nekih trenutaka iz prošlosti, a vremena je bilo sve manje. Polako sam počela da se spuštam i sve se činilo tako jednostavnim dok nisam stala na jednu granu koja je bila pretanka za moju težinu i usljed toga pokla pod mojom nogom. Automatki sam izgubila ravnotežu i pala na mokru travu. Srećom ne sa velike visine. Ne bih voljela da se ponovi taj trenutak iz prošlosti samo što bi se to ovoga puta desilo u našem dvorištu i umjesto starice Beth bi iz kuće vjerovatno izašla mama noseći nož u rucu s nadom da će uhvatiti 'provalnika'. Tek tada mi je prošlo kroz glavu da bi se to još uvijek moglo i dogoditi pa sam brzo ustala i potrčala niz ulicu. Kao što sam i mislila, vrata su se otvorila i ponovo sam mogla da čujem mamin, tatin, a ovoga puta i tetkiin glas. Na svu sreću me nisu mogli više vidjeti, a samo sam se nadala da neće zvati policiju. U tom slučaju bi shvatili da nema mene u sobi i pomislili bi da me je neko oteo. Trčala sam što sam brže mogla niz ulicu dok nisam stigla do dutoceste gdje su auta mnogo češće prolazila. Ugledala sam txi i zaustavila ga. Sjela sam unutra i pogledala na sat. 2o:53h. Vozač se okrenuo prema meni.
Xxx: Gdje idemo gospođice?
Ariel: Umm...St.James's place.
Klimnuo je glavom i počeo da vozi. Cijelo vrijeme sam tresla nogu i na taj način ispoljavala nervozu,a vozač je svako malo pgledivao u mene preko retrovizora.
Xxx: Sve uredu?
Ariel: J-jeste...Valjda...
Slegao je ramenima i polako skrenuo iza ugla.
Ariel: Možete li molim vas malo požuriti?
Xxx: naravno.
On je ubrzao, a ja sam se naslonila na cis duboko uzdahnula.
Napokon se zaustavio pored trotoara.
Xxx: Eto. To vam je tu gospođce.
Ariel: Hvala vam.
Platila sam mu i izašla iz auta. Izvadila smam telefon kako bih vidjela koliko je sati. 21:1oh. Ma super. Kasnim. Krenula sam niz ulicu pokušavajući da ugledam neko poznato lice međutim nije bilo nikoga. Počela je da me hvata neka jeza pri samoj pomisli da bi tu mogli da budu Harry ili Leo. Ne želim da se tuku ali prosto sumnjam da ću uspjeti da ih spriječim. Kao i uvijek, nije mi žao Lea ali zato jeste Harrya. Isto tako, to je uvijek previše riskantno jer Leo može da to kaže svojima. U toom trenutku je kroz ulivu preko puta mene prošao motor. Odmah sam ga prepoznala. Bio je Leov. Ubrzala sam korake u pravcu gdje je on otišao ali sam pazila da ostanem neprimijetna sakrivajući se uu sjenama koje su padale sa objekata koji su se nalazili oko mene. Stala sam pored jedne kuće i pogledala iza ugla. Vidjela sam da se motor, to jest Leo zaustavlja pored jedne ograde. Nije bilo nikoga više. Izgleda da ipak nisam jedina koja kasni. Leo je polako sišao sa motora i skinuo kacigu. U meni je nervoza sve više rasla i srce mi je sve ubrzanije tuklo. U tom trenutku je pored mene prošlo dobro poznato crno auto i u meni srušilo svaku nadu da možda Harry ipak neće doći. To je bio on....Bio je tu...Koljena su mi počela klecati i imala sam osjećaj da ću se unesvijestiti. Zaustavio se nedaleko od Leovog motora i Lea koji je bio naslonjen na motor. Ubrzo je iz auta izašao visoki kovrdžavi dečko sav obučen u crno i krenuo prema Leo. Leo se uspravio i zauzeo neki frajerski stav. Stali su jedan naspram drugoga i par trenutaka samo ćutali. Nisam znala da li je pametno da im priđem...Znam da Harry ne bi volio da sam ovdje ali možda je bolje što sam došla ako ih mogu spriječiti. Ili je možda bolje da ne znaju da sam tu? Na neki način sam osjetila olakšanje jer barem znam da me Harry ne vara. Ipak, ovo nije baš velika utjeha jer mogu da pretpostavim kako će ovo završiti. Tada su počeli da nešto pričaju. Nisam bila baš blitu ali sam već mogla da zamislim Harryev izraz lica kao i modru boju njegovih očiju. Mogla sam da vidim njegovo držanje, a samim tim sam i znala koliko mu je disanje otežano i kako upravo koristi zadnje napore da se suzdrži iako i sam zna da će sve na kraju završiti tučom. Stavila sam ruku preko lica pokušavajući da se odlučim šta je najbolej da učinim. U tom trenutku me ej trgnuo nečiji jauk. Dolazio je iz Leovih usta. Počelo je...Suze su mi se počele skupljati u očima. Ne želim da to radi...Ne želim da se tuku...Iako znam da će na kraju Harry izaći sa manje modrica, želim da prestane. Krenuo je da još jednom udari Lea ali se zaustavio u trenutku kada se pored njih zaustavilo drugo auto. Nisam bila sigurna šta se dešava i u tomtrenutku su iz tog auta počeli izlaziti još neki momci. U prvom trenutku sam mislila da ih po prvi put vidim ali sam ih uskoro prepoznala....To su bili Leovi prijatelji....

DNA by:LoRa StylesWhere stories live. Discover now