DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 108

  Harry's P.O.V. (Harryeva perspektiva)

Što smo se više udaljavali od parkitališta i prokletog kluba imao sam osjećaj da mi srce sve brže kuca. Kroz glavu su mi prolazile sve moje i njene riječ i svaki put kada bih se prisjetio njenog uplakanog, uplašenog ali i prelijepog lica, prsti bi mi se jače stegli oko crnog i glatkog volana koji je već bio mokar od znoja sa mojih dlanova. Šta sam to dovraga uradio? Zagrizao sam dojnju usnu trudeći se svim snagama da namjerno ne zaokrenem volan i udarim u neko auto kako bih samoga sebe kaznio....I onaj dio sa glupim Leom....Otkud mi to dovraga u glavi? I ono najgore od svega...Šta ako zaista ode sada njemu? Ma neće...Ne bi ona to učinila...Osim ako ne odluči da mi prkosi...Ali neće...Zapravo trenutno joj sigurno nije do prkošenja i ma koliko me to ubijalo, u jednu ruku mi je ulijevalo olakšanje jer sam se nadao da neće napraviti nikakvu glupost te da će otići ravno kući. Sutra ćemo razgovarati i sve će biti uredu, zar ne? Zapravo neće...Zabrljao sam ali i ona je. Šta je kog đavola mislila kada mi je slagala da će vježbati prokletu matematiku sa Emily? Šta je toliko u toj zabavi da mi nije željela reći da ide na nju? Zapravo to je već drugi put i onda kad god se nešto loše desi, ja sam kriv...ja nisam bio tu...Pa kako da budem kada mi ne govori gdje ide? Duboko sam uzdahnuo i zatvorio oči nakon čega sam se zaista potrudio skoncentrisati na vožnju.
Ashley: Zar ne misliš da si malo pretjerao?
Zajedno sa njenim riječima se pojavila i neka nevidljiva ruka koja me je iz sve snage ošamarila. Na trenutak sam pogledao prema zamišljenoj plavokosoj djevojci koja je sa glavom naslonjenom na prozorsko staklo zamišljeno gledala na put pun ljudi kraj kojih smo prolazili.
Harry: Ne.
Zapravo da...Ali joj to neću reći. Pogledala je značajno prema meni sa svojim nateklim očima u kojima se mogla vidjeti još gomila suza koje očito nisu željele izaći van. Podigao sam te spustio ramena praveći se da ne razumijem njen pogled.
Harry: Šta?
Uzdahnula je te se dugim crnim noktom kažiprsta počešala po tjemenu.
Ashley: Zaista si kreten...
Oblizao sam usne i iako sam želio da joj kažem da nisam i da je Ariel zaslužila sve što sam joj rekao, poput posljednjeg debila sam klimnuo glavom te je naslonio na sjedište.
Harry: Znam...
Ashley: Harry moraš da je razumiješ...
Pogledao sam ljutito prema Ashley koja je očito namjeravala da zastupa žensku stranu i ženski svijet u kojem je muškarac uvijek kriv za sve.
Harry: Pa mora i ona mene! Imam i ja svoj život! Želim i ja svoj je*eni prostor! Želim i ja kao i ona da radim šta hoću i kasnije od sebe pravim nevinašce koje nju okrivljuje za sve! Ona to konstantno radi meni!
U tom trenutku je naslonila obe ruke na svoja koljena prekrivena samo tankim hulahopkama boje kože nakon čega se nagela unaprijed okrećući u potpunosti glavu ka meni. Istog trenutka sam zaključao pogled na autoput ispred sebe trudeći se da ne udarim u sivi Jaguar ispred sebe.
Ashley: Pa ako ti je tako teško s njom, zašto onda ne prekinete?
Otvorio sam usta i krenuo da joj kažem prvo što mi padne na pamet ali sam onda shvatio da je to mnogo ozbiljnije pitanje nego što sam mislio. Ostavio sam usta otvorena ali jedino što je iz njih izlazilo bio je moj dah iz još uvijek ustreperenih pluća.
Ashley: Kao što sam i mislila...A iskreno, plašim se da biste nakon ovoga što si joj rekao i mogli prekinuti.
Srce mi je poskočilo i istog trenutka sam pogledao prema Ashley u potpunosti zaboravljajući na činjenicu da vozim.
Harry: Molim?!
Pravio sam se vidno iznenađen iako sam znao da u njenim riječima ima istine. Zaboga,rekao sam joj da možda ima nešto između Ashley i mene...
Ashley: To što si čuo.
Podigla je obrve i pokazala rukom prema meni, a ja sam samo ponovo okrenuo glavu prema autoputu praveći se da me se njene riječi ne dotiču. Ipak, to nije ni blizu istini i sve se više plašim slike koja mi se pojavljuje u glavi i na kojoj se Ariel i Leo sada ljube...Ona je onako sva uplakana, uplašena i krhka, a on iskorištava trenutak i uvlači je u svoj zagrljaj...Obamotava ruke oko njenog tijela koje je pookriveno samo onom kratkom plavom haljinom i...Zaustavio sam sopstvene misli naglo zaokrećući volan kao i cijelo auto pri čemu sam napravio čitavu uzbunu kod ostalih auta ali i Ashley koja je vrisnula te se pridržala rukama za sic.
Ashley: Harry?!
S obzirom da je bila ogromna gužva u prometu, mislim da je prava sreća što sam uspio da nam izvučem žive glave i probijem se u traku koja je vodila nazad do onog glupog kluba. Auta su i dalje nastavila da sviraju, a nervozni vozači su mi svako malo kroz prozor pokazivali srednji prst ili su se jednostavno derali i psovali ali se ja nisam obazirao. Sada imam važnijeg posla.
Ashley: Idemo nazad?
Samo sam klimnuo glavom čvrsto stežući volan i boreći se sa vlastitim mislima koje sam želio preusmjeriti samo na prokleti put ispred sebe koji je zbog osvjetljenja izgledao kao da je posut zlatom. Iskreno, ta boja mi je izbijala oči i pitao sam se ko je još izmislio žuta svjetla? I još je bio toliko glup da mu padne na pamet ideja da s njima osvijetli cijeli grad. Ipak, svjetla nisu bila moj pravi problem...Ono što me je ustvari zabrinjavalo bila je Ariel na koju sam i dalje itekako ljut ali se isto tako plašim da bi mi se mogla inatiti praveći gluposti. Ponovo sam počeo da se prisjećam našeg razgovora i iskreno ne znam koji je vrag ušao u mene...
Nakon nekih 1o-ak minuta sam ponovo ušao na isto ono parkiralište, sa ovoga puta dosta manjim brojem slobodnog mjesta. Zašto je taj klub toliko popularan? Mislim da bi mi milion puta bilo lakše kada bi se u njemu nalazile proklete tri osobe koje bi sačinjavali konobar, Ariel i L...i čistačica...Otvorio sam vrata i podigao prst prema Ashley ne okrećući se ka njoj.
Harry: Čekaj me tu.
Zatvorio sam vrata razmišljajući o tome kako dovraga planiram natjerati Ariel da sjedne u isto auto sa Ashley? Prošao sam rukom kroz kosu koja je ispod onih površinskih kovrdža bila u potpunosti mokra od znoja. Mislim da se nikada u životu nisam tako brzo znojio. Osjećao sam kako mi puls postaje sve uznemireniji isto kao i ja i samo sam se nadao da ću je pronaći iako iskreno ne vidim niti jedan dobar razlog da nakon onoga što se dogodilo ostane među ovom gomilom pijanih tinejdžera. S obzirom na visinu, uz malo propinjanje na prste mogao sam koliko toliko da dobro vidim ljude u svojoj bližoj okolini ali nigdje nije bilo osobe koju sam tražio. Nekoliko puta sam začuo da neko izgovara moje ime i doziva me ali se nisam obazirao jer mi zaista nije bilo do davnja autograma i slikanja. Moram je pronaći...Moram...Imao sam osjećaj da mi je svaki dio tijela nadojen znojem i to u kombinaciji sa zaista preglasnom muzikom i tolikim brojem ljudi je izazivalo vrtoglavicu. Stalno sam morao da ponavljam 'Izvinjavam se' jer bih svako malo ili zakačio nekoga ili ga pogazio ili gurnuo, a najradije bih se zaderao da mi se svi sklone sa je*benog puta. Ipak, slava je nešto što ti daje više ograničenja nego što bi obični ljudi ikada mogli zamisliti. Napokon sam ušao u klub i tek tada shvatio da su mi šanse da pronađem Ariel 1:1oooooo. Iznervirano sam udario nogom od pod koji je baš na tom mjestu bio posut nekim crvenim pićem te počeo da razmišljam gdje bi mogla da bude...Otkud mi opšte ta glupa ideja da je ostala ovdje? Zašto bi ostala? Ipak, ne želim da idem kod nje kući jer znam da će njeni roditelji odmah početi sa svojim glupostima govoreći da sam je ponovo povrijedio, da nisam za nju i bla, bla, bla...A što je najgore, Ariel će u ljutnji stati na njihovu stranu...A opet, ako ćemo iskreno možda su i upravu. Ono što sam večeras učinio je zaista...pokvareno ali se svejedno ne kajem koliko bih trebao. Ljut sam na nju i trebam joj pokazati da ne može upravljati sa mnom. Mslim da je ni sada ne bih tražio da nije prokletog Lea koji uvijek mora da predstavlja problem. Gdje bi mogla da bude? Stavio sam ruke na kukove i počeo da prelazim pogledom preko gomile koja se samo njihala gore dole stvarajući ritam koji se zaista uklapao u muziku. Mogao sam da primijetim i dosta pogleda usmjerenih ka meni ali mi na svu sreću niko nije prilazio. U tom trenutku sam osjetio nečije tijelo uz svoje i u trenutku kada sam spustio pogled susreo sam se sa toliko svijetlim očima da sam na trenutak pomislio da je po mene došla neka zla vještica koja želi da me kazni zbog onoga što sam učinio Ariel. Namrštio sam se i napravio korak unazad udarajući u neku drugu osobu koja je pored plesala. Ona blijedooka dijevojka se samo nasmijala, okrenula se i prislonila leđa uz moj trup lagano počinjući da njiše kukovima. Uzdahnuo sam te je pokušao odgurnuti od sebe na najpristojniji mogući način ali ona nije slušala. Umjesto toga, uzela je moje ruke te ih položila na njene bokove nakon čega ih je počela sve više spuštati ka dole još se više oslanjajući na mene. Samo mi je još ovo trebalo...Brzo sam maknuo ruke sa nje te joj krenuo objasniti da sam zauzet iako više ni sam ne znam da li je to istina i baš u trenutku kada sam se sageo da joj to šapnem na uho, ona se okrenula prema meni, stavila ruke oko mog vrata i pritisnula svoje usne premazane nekakvim ljubičastim ružem na moje. Brzo sam stavio ruke na njena ramena te je odgurno od sebe brušući usta rukom i podsjećajući sebe da je ona žensko te da se trebam pribrati i opustiti.
Harry: Jesi li ti normalna?
Ona se nasmijala te prebacila svoju dugu plavu kosu na stranu razvlačeći po ustima žvaku čiji sam miris mogao osjetiti prije par trenutaka. Nije ni sličan onome koji izlazi iz Arielinih usta i odmah mogu zasigurno reći da ne valja...Ni usne joj nisu mekane kao Arieline...I nije ni zgodna kao Ariel..Jednostavno, ona nije Ariel.
Xxx: Pa hajde se malo opusti...Avantura za jednu noć?
Podigla je obrvu te mi namignula, a po njenim pokretima sam zaključio da će ponovo nešto pokušati. Prije nego što je bilo šta uspjela napraviti uvukao sam se u gomilu s nadom da me neće pronaći i stalno sam prelazio rukom preko usana da sam ih na kraju doveo do stanja potpune osušenosti i hrapavosti. Jednostavno se plašim da bi Ariel po nečemu mogla zaključiti da sam se poljubio sa drugom djevojkom u slučaju da je pronađem. A pronaći je po svemu sudeći neću...Gdje bi dovraga mogla biti? Gdje je Leo? Ma baš me briga gdje je on samo nek nije sa Ari... koja vjerovatno nije ovdje...Uzdahnuo sam te se progurao do jednog malo oslobođenijeg dijela kada mi je za oko zapao toalet sa ženskom figurom na njemu. Pa da. Možda je otišla da se umije i isplače u jednoj od kabina. Istog trenutka sam krenuo tamo ali sam se zaustavio prije samog otvaranja vrata sjetivši se činjenice da je to ženski toalet. Ne ulazi unutra Harry, ona će sama izaći ako je unutra...Ali to može potrajati satima, a ti nemaš živaca da čekaš....
Ne ulazi.
Uđi.
Ne.
Da.
Ne.
Da.
Ne.
Da!
Povukao sam kvaku prije nego što je još jedno 'ne' moglo odjeknuti mojom rastresenom glavom i zažalio isotog trenutka kada se jedno 1o-ak djevojaka koje su bile unutra okrenulo prema meni te počelo da vrišti.
Xxx: O moj Bože Harry Styles!
Xxx2: Ovo je Harry Styles!
A da im možda kažem da samo ličim na njega? Mislim da mi neće vjerovati.
Prešao sam rukom preko očiju dok su one nastavile da se smiju i nešto govore ali nisam siguran da su se obraćale meni.
Xxx3: Možeš li se slikati sa nama? Molim te.
Sve su počele da slažu neobične face te mi se probližavaju, a sve što sam mogao da osjetim pored nervoze bile su razne vrste parfema koje su pomiješane više podsjećale na smrad.
Harry: Uhm, nažalost sam u žurbi...Samo bih želio da pitam da li ste možda vidjele smeđokosu djevojku sa...
Xxx: Ariel?
Oh, pa i zaboravio sam na to da već dosta njih poznaje i da smo nekoliko puta izašli u novinama zajedno. Klimnuo sam glavom, a one su razmijenile nekoliko pogleda nakon čega su odmahnule glavom, a po njihovim izrazima lica sam mogao zaključiti da mi ne bi rekle istinu sve i da Ariel stoji iza mene. Samo sam im se nasmiješio te izašao napolje ubrzavajući korake ka šanku. Ovo je zaista već dovoljno naporna veče i najbolje je da idem kući jer bih večeras samo mogao još više zeznuti situaciju. Sutra ćemo oboje biti hladnih glava i moćićemo da razgovaramo kao ljudi. Ona je sada sigurno kući u krevetu, plače i smišlja dobar način na koji bi mogla da ubije mene i Ash. Iskreno, ne zamijeram joj. Sjeo sam za visoku stolicu te podigao ruku odlučan u namjeri da popijem samo jedno piće, a zatim se vratim u auto u kom me još uvijek čeka Ash. Nakon par trenutaka predamnom se našla čaša ispunjena viskijem i baš u trenutku kada sam krenuo da ga ispijem začuo sam poznati hrapavi muški glas pored sebe.
Richard: Je li vas uhvatila?
Naglo sam okrenuo glavu ka pravcu iz kog je glas dolazio te se susreo sa mutnim tamnm očima pijanog i nasmijanog dečka. Samo mi je još on trebao...Istog trenutk sam ustao, uhvatio ga za kragnu, podigao sa stolice i pribio uz šank pridobijajući zainteresovane poglede obližnjih pijanica.
Harry: Gdje si je vidjeo?!
Ponovo se nasmijao, a ja sam se zapitao šta je u tom prokletom liku pa se uvijek može smijati.
Richard: Razgovarali smo.
Ma divno. Još više sam mu se unio u facu stišćući zube do te mjere da sam imao osjećaj da će pući.
Harry: O čemu?!
Šticnuo je prebacujući gornju usnu preko dojnje.
Richard: O tebi i Ash.
Prevrnuo sam očima shvatajući da je situacija izgleda još gora nego što sam mislio. Toliko sam želio da ga prebacim preko šanka, a zatim porušim sva ona pića i čaše na njega ali sam se suzdržavao jer mi sada najmanje treba da završim u zatvoru.
Harry: Nisi valjda...
Prije nego što sam uspio da dovršim pitanje on se nasmijao te progovorio.
Richard: Rekao sam joj istinu...Otvorio sam joj oči i samo se nadam da ćeš napokon dobiti nogu u dupe sa njene strane.
Harry: začepi!
Širom sam otvorio oči te ga odgurnuo tako da je još jače udario leđima od šank. Harry smiri se...Bolje je da odah izađeš odatle...Prije nego što ga ubiješ...Baš kada sam želio da odem, kroz glavu mi je prošlo jedno pitanje. Otkud se njih dvoje znaju? Namrštio sam se i pogledao prema Richardu koji je namještao svoju demode bijelu košulju očito maštajući o novom gutljaju svog pića. Ponovo sam mu prišao te ga okrenuo prema sebi.
Harry: Otkud je ti poznaješ?!
Počešao se po kosi, a zatim je nageo glavu prema meni stalno pomijerajući desnu obrvu koja je na jednom mjestu bila presječena ožiljkom.
Richard: Znaš, tvoja lijepa djevojka je mnogo pametnija nego što ti misliš i zna mnogo više stvari nego što ti možeš i zamisliti.
Ma koji vrag se ovdje dešava? U tom trenutku je ponovo štucnuo i odjednom se trznuo gotovo završivši na podu. Tek tada sam shvatio da je u potpunosti pijan i znao sam da nema koristi od rasprave. Onda ću morati izabrati drugi dan ali se kunem da ovaj razgovor neće završiti na ovome. I evo još jedne potvrde da moram biti ljut na Ariel. Uvijek priča kako ja nešto krijem, a šta je s njom? Prije nego što sam se napokon odmaknuo od prokletog šanka, Richarda, riđokosog konobara koji me iz nekog čudnog razloga nervira i svih ostalih koji bazde na alkohol poput tvorova sjetio sam se još nečega te približio usne Richadrovom uhu.
Harry: I da znaš da ti je ovo moje posljednje upozorenje da ostaviš Ashley na miru. Sljedeći put kad joj se približiš, katapultiraću te na Sjeverni pol. Kunem ti se...
On je samo bez riječi nastavio gledati svojim očima do pola prekrivenim kapcima ispred sebe, a ja sam napokon krenuo prema izlazu prolazeći prstima obe ruke kroz svoju sada već vjerovatno smrdljivu kosu. Potpuno sam zaboravio na viski ali to nije ni bitno...Piću ga kad dođem kući...Sada samo želim da dođem kući...Izašao sam iz kluba osjećajući olakšanje pri dodiru sa svježim zrakom. Ipak, to nije pripomoglo mojim osjećajima koji su bili izmiješani i jednostavno nisam bio siguran koji od njih je u tom trenutku najzastupljeniji...O čemu su Ariel i Richard pričali? Šta joj je on rekao? Otkud se oni znaju? I od koga bih taj odgovor prije mogao da dobijem? Ljute Ariel ili pijanog Richarda? Piši propalo. Zavukao sam ruku u džep i dalje prelazeći pogledom preko mladih pored kojih sam prolazio...Nigdje je nema kao ni Lea...Šta ako su zajedno? Zatvorio sam oči i odmahnuo glavom ponašajući se kao posljednja budala. Nisu zajedno..Nema šanse...Sutra će biti bolji dan. Mora biti. Prišao sam autu i ušao u njega i ne obraćajući pažnju na suvozačevo mjesto.
Harry: Izvini što sam se...
Glas mi je nestao istog trenutka kada sam shvato da sam zapravo sam u autu. Gdje je sad dovraga Ash otišla? Udario sam rukom od volan i ispustio jedan duboki i glasan izdah koji nikako nije mogao da se izbori sa pritiskom koji mi je svakom sekundom sve više rastao u grudima. Nije moje veče...Definitivno nije...

Ariel's P.O.V. (Arielina perspektiva)

: Da li si stigla?
: Ne ali blizu sam.
Prešla sam rukom preko nosa po ko zna koji put pokušavajući da ga koliko toliko pročistim i unormalim glas kako mami nebi ni na kraj pameti palo da plačem.
#Mama: A možda ljudi spavaju.
Prevrnula sam očima pitajući samu sebe zato sam je uopšte i zvala.
#Ariel: mama već sam se čula sa Emily i rekla joj da ću noćiti kod nje što znači da neće leći dok ne stignem. Molim te nemoj da komplikuješ.
Mogla sam čuti kako izdiše i zaklela sam se samoj sebi da ću joj prekinuti ukoliko ponovo počne nešto komplikovati...Život mi je već dovoljno komplikovan...
#Mama: A škola?
Okej Ariel...Još samo to pitanje...Bolje je da joj odgovoriš sada nego da se u pola noći pojavi u Emilyinoj kući poput zalutalog vampira te te odvuče kući koja je trenutno mjesto na kom najmanje želiš biti.
#Ariel: Ujutru ćemo ranije krenuti s njenim autom i ja ću pokupiti torbu, presvući se i onda ćemo zajedno otići. Sada moram da idem.
Baš kada sam krenula da prekinem poziv začula sa njen glas koji je nekoliko puta proizveo moje ime.
#Mama: Ovaj, čula sam se sa Erikom i rekao je da ove sedmice nećete imati sekciju.
#Ariel: Ah, okej..Idem sad, laku noć.
Prekinula sam poziv, stavila mobilni u torbicu te nastavila svoj put ka Emilyinoj kući razmišljajući o činjenici da neće biti sekcije...Dakle, neću vidjeti ni...ni Harrya. Možda je i bolje da se ne vidimo. Ne želim da pričam s njim jer mislim da je večeras dovoljno rekao...i ovo je vjerovatno kraj naše veze...ako zaista ima nešto sa Ashley, onda mogu zasigurno reći da sam toliko mjeseci provela sa jednim običnim bezosjećajnim idiotom. Ako ovako nastavim mogla bih zatražiti da mi dodijele neku nagradu za odabiranje najgorih momaka i idiota na svijetu. Zagrizla sam dojnju usnu te pogledala prema poluosvijetljenom mjesecu koji se nalazio negdje tačno iznad mene okružen mnoštvom zvijezda. Iako vjerovatno ne bi trebalo, odmah sam pronašla povezanost toga i svog života. Harry je poput mjeseca...Najljepši, glavni i jedinstven...uvijek u centru pažnje...a one silne zvijezde koje se nalaze oko njega su zapravo sve djevojke širom planete koje lude za njim i žele biti sa njim, a među njima sam i ja. Ponekad dođe do različitog rasporeda i ponekoj se posreći da zaista i dospije do njega. Ja sam dospjela ali mi se obilo od glavu i sada sam samo jedna obična zvijezda padalica koja nema svoj cilj...Koja je završila negdje na samom dnu te se ugasila u potpunosti ispadajući iz igre i prepuštajući svoje mjesto nekome drugom. Možda je tako i bolje...A možda se jednostavno samo tješim i koristim posljednje napore da stignem do Emilyine kuće i ispričam joj sve što se dogodilo iako baš i nisam sigurna da ću biti u stanju da učnim takvo nešto. Napokon sam ušla u dvorište njene kuće, istog trenutka ugledavši ženski lik na prozoru od njene sobe. Mahnula mi je, a odmah zatim nestala, a ja sam pretpostavila da će se uskoro pojaviti na vratima. Prešla sam nekolike stepenice te se našla na terasi onog trenutka kada su se otvorila lijepa bijela vrata iza kojih se sve do tad krila zabrinuta crnokosa djevojka u svojoj omiljenoj tufnastoj pidžami.
Emily: Jesi li dobro?
Nasmiješila sam se s namjerom da klimnem glavom ali su mi se usne istog trenutka uvile na suprotnu stranu, a iz očiju su mi počele teći suze koje sam sve do tada na neki način uspijevala zadržati.
Emily: O dušo...
Čvrsto me je zagrlila i ja sam istog trenutka skoro cijelo tijelo oslonila na nju osjećajući se u potpunosti iscrpljeno. Čim sam prestala hodati kroz glavu mi se ponovo počeo premotavati Harryev i moj sukob kao i njegove bezosjećajne uvrede.
Emily: Hajde unutra.
Polako me je povukla u kuću, a ja sam samo klimnula glavom, izula svoje neudobne štikle te osjetila nagli nalet topline iz unutrašnjosti njenog doma ukrašenog mnoštvom potodičnih stvari, slika i portreta koji njen izgled nisu činile ni približno sličnom današnjim modernim stanovima. Ipak, za mene je izgledalo mnogo ljepše.
Emily: idemo odmah u sobu...
Cijelo vrijeme me je držala za ruku, a ja sam se poput nekog slijepca u potpunosti prepustila njoj ne razmišljajući ni o čemu osim o tom prelijepom paru smaragdnih očiju koje su me večeras dokrajčile...
....... ......... .........
____Dan kasnije____
Spustila sam novac na pult te uzela čips i krenula ka izlazu iz prodavnice. Mislim da je ovo prvi put da imam apetit nakon svađe sa Harryem i iskreno, drago mi je zbog toga jer znam da ovoga puta neću ponovo izgubiti koje kilo. Kada bi neko mogao da čita moje misli vjerovatno bi se nasmijao mom načinu razmišljanja i glupoj nadi da ćemo se Harry i ja kao i svaki put ponovo pomiriti...Ipak, ovaj put je situacija zaista loša i plašim da nema spasa...Harry definitivno nije zaslužio oprost i mislim da ću ispasti potpuna budala ako mu priuštim takvo nešto. A opet...ko zna...možda sam mu jednostavno dosadila i čak se neće ni truditi oko mene nego će se sada prepustiti svojoj romansi sa onom kokoškom. Nisam bila sigurna da li je uzrok boli u mom grlu tuga, čips ili prehlada, a po svim svojim emocija i mom trenutnom duševnom stanju mislim da je tačno ono prvo. Noćas nisam uopšte spavala...Već znam da neću ni večeras, a ni sutra...I jedino što mi je preostalo jeste da čekam trenutak kada ću se negdje srušiti na sred ulice. Prolazeći pored prodavnica, mogla sam u staklima da vidim svoj užasni odraz ali me nije bilo briga jer je izgled nešto oko čega bih se najmanje trebala brinuti. Ispuhala sam nos te obrisala oči koje su mi još od sinoć uvijek ispunjene suzama i to me polako počinje nervirati...Ono što je još gore ja počinjem uništavati sebe i mislim da će se to nastaviti sve dok mi Harry ne dođe i kaže mi da me voli. I eto, još jedanput pokazujem koliko sam zapravo jadna i očajna te da su mi potrebne samo dvije rijječi s njegove strane da bih se osjetila bolje i skoro zaboravila na sve ono što je sinoć izašlo iz njegovih usta. E pa ne može tako. Ne i ovoga puta. Skrenula sam zaobilaznim putem oko mašinske škole koja nije uređena kao gimnazija u koju idem ali ima zaista lijep okoliš koji je skoro uvijek zelen. Pa čak i u ovo tmurno doba godine kada svi samo priželjkuju dan bez oblaka, kiše ili susnježice. Tu nije bilo mnogo ljudi i to i jeste razlog zbog kog sam okrenula tim putem...Ne želim da me svaka druga osoba kraj koje prođem čudno gleda i komentariše...Znam da izgledam užasno i znam da sam 24h uplakana ali to je moja stvar. U tom trenutku sam ispred sebe ugledala poznatog dečka za kog sam nakon par trenutaka zaključila da pripada Leovim prijateljima koje sam sinoć upoznala. Ma baš super.
Xxx: Ohoho, ko nam je to tu?
Prevrnula sam očima nastavljajući da žvaćem čips i u potpunosti ga ignorišem. Ipak, bez obzira na to on je nastavio da me prati izazivajući blagu nervozu s moje strane...zapravo nervoza razara moje tijelo još od sinoć i ako ćemo preciznije ovo je ne stvara nego samo pojačava onu već postojeću.
Xxx: Vidim da ni danas nisi baš raspoložena ali možemo se barem upoznati? Ja sam Clark.
Osim njegovog glasa iza sebe mogla sam da čujem još njih i uskoro sam shvatila da pripadaju grupici koja se nalazila nedaleko ispred mene okupljena oko česme koja je bila obložena lijepim svjetlim kamenom. Osim nas nikoga nije bilo u blizini jer su časovi već odavno završeni i tek tada sam zažalila što sam krenula tim putem. U trenutku kada sam prolazila pored njih, zavukla sam ruku u kesicu i okrenula glavu na stranu što me je skoro došlo glave s obzirom da sam odmah nakon par sekundi zapela za nečiju namjerno ispruženu nogu. Čips mi je ispao, a ja sam na svu sreću uspjela da zadržim ravnotežu ipak izazivajući smijeh od strane prisutnih. Stavila sam kosu iza ušiju te pogledala prema njima uvjeravajući se da je to ona ista grupica od sinoć.
Xxx: Mi ti se baš izgleda dopadamo.
Crnokosi dečko mi se nasmiješio igrajući se sa ključevima od auta.
Xxx2: Uvijek naletiš na nas ma gdje se nalazila.
Nažalost...
Ariel: Slučajnost...
Željela sam otići ali me je djevojka sa najpreciznije rečeno zlatnom kosom uhvatila za ruku i uvukla među njih. Tek tada mi je za oko zapao plavokosi dečko koji je bio naslonjen na zidić i strijeljao ih pogledom.
Leo: Jesam li vam sinoć rekao da je ostavite na miru?
Iskreno, iako mi to ne bi ni u ludilu trebalo prolaziti kroz glavu osjećala sam se nekako sigurno sa saznanjem da je on tu ma koliko to ludo zvučalo.
Xxx3: Pa samo hoćemo da se upoznamo s njom.
Crnokosa djevojka s kojom sam se sinoć skoro potukla mi je ispružila ruku te se nasmiješila.
Xxx3: Ja sam Marrie.
Rukovala sam se s njom preko volje te izgovorila jedno tiho 'Ariel' izostavljajući ono 'drago mi je' s obzirom da mi uopšte nije do laganja. Tada su svi pojedinačno počeli da se predstavljaju, a ja im naravno nisam svima odmah popamtila imena, a iskreno nisam ni pokušavala.
Leo: Eto, sad kad ste se predstavili pustite je da ide.
Nervoza na Leovom licu je bila i više nego očita, a ja sam se pitala koji bi mogao biti uzrok tome. Vjerovatno sve one neprijatne riječi koje su mi njegovi prijatelji sinoć izgovorili. Prijatelji...Ova ekipa je sve osim nekoga s kim bi se Leo družio...Barem onaj Leo kog sam poznavala prije ulaska Harrya u moj život, a to je bilo davno, čini mi se da je i previše vremena proletjelo i mnoge stvari su se promijenile tako da me ništa ne bi trebalo iznenađivati. Dečko koji se koliko sam mogla zaključiti zove Sebastian je prebacio ruku preko mog ramena koje je blago stisnuo prstima na taj način onemogućavajući svaki moj pokušaj da se odmaknem.
Sebastian: A možda djevojka baš želi da ostane...Pitajmo nju.
Prilikom podizanja glave ka Sebastianu, mogla sam da primijetim upozoravajući plavi pogled na Leovom licu. Ne znam zašto ali to mi je dalo još više samopouzdanja da blago odmahnem glavom nadajući se da ću dobiti odobrenje za svoju odluku. Sebastian je izgledao kao da razmišlja o mojoj reakciji, a svi ostali su svojim očima punim nekog bezobrazluka i ciničnosti prelazili preko mene. Mislim da bi svakome na mom mjestu u barem jednom djeliću sekunde prošlo kroz glavu da su oni možda ljudožderi koji planiraju kuda bi tačno mogli rasporiti moje tijelo. Ne znam zašto ali mi je kroz glavu ponovo prošlo prokleto 'Pogrešno skretanje' koje me proganja od trenutka kada sam ugrizla Alexa i scena iz tog filma br.2 u kom jedan od onih ludaka presijeca kratko ošišanu plavokosu djevojku na pola, a zatim je podijeli sa svojim napola razgriženim prijateljem. Mogla sam da osjetim kako se sitne dlačice na mojim obrazima podižu dajući mi do znanja da sam maksimalno naježena.
Sebastian: Vjeruj mi mi smo mnogo zabaviji od mjesta na koje si krenula ma gdje to bilo.
Ispućio je svoje usne poput većine djevojaka u današnje vrijeme koje žive pod uvjerenjem da to izgleda slatko ali sam sigurna da to nije bio i njegovv cilj.
Ariel: Ne, ja...
Prekinula me je podignuta ruka zlatokose koja se čini mi se zove Ruby i koja je nonšalantno spustila ruku na Sebastianovo rame blago ga ogurujući od mene. To je bilo i prviše dobro da bi bilo istinito i odmah je moju ideju da me možda zaista želi pustiti da idem za moje dobro, zamijenila druga i mnogo realističnija koja kaže da joj je on zapravo dečko...dečko kog čuva na način na koji sam i ja trebala Harrya.
Ruby: Pusti je dragi...
Kao što sam i rekla.
Ruby: ...Vjerovatno ide da se sastane sa onim svojim luzerom.
Nagela je glavu na desnu stranu lagano provlačeći tamno-rozi jezik između usana premazanim jarko crvenim ružem koji ja uopšte ne volim. Zajedno sa njenim riječima mi je u glavu doplutao frčkavi dečko koji me je sinoć ponizio do maksimuma i mislim da sam se u posljednjoj stotinjski zaustavila u javnom priznavanju da je luzer.
Ariel: Nije vaša stvar gdje ja idem....
Niski ćelavi dečko je podigao lijevu obrvu zajedno sa lijevom stranom gornje usne koja je zajedno sa dojnjom počela obrazovati mali smiješak. Mislim da se zove Mali Džo...Nešto tako.
Džo: Danas nisi baš raspoložena za zauzimanje dečkove strane, ha? Sinoć si željela da se potučeš sa Lenom samo zato što ga je nazvala razmaženim bogatašom, a danas Ruby kaže luzeri ti ništa.
Ariel samo se opusti i na najnormalniji mogući način napusti to zagušljivo područje. Krenula sam da se proguram između Ruby i Sebastiana ali mi oni to nisu dopustili stavljajući dlanove na moje nadlaktice i ramena. Imala sam osjećaj da se nalazim u začaranom krugu iz kog želim što prije pobjeći. Prostrijelila sam ih pogledom te se još jednom ače pokušala progurati ali mi nije išlo.
Ariel: Maknite se!
Ruby je krenula da mi nešto kaže ali je ušutila u trenutku kada joj se pogled zaustavio na prostoru iznad mene. Prvo što mi je prošlo kroz glavu bila je mogućnost da se možda zaista pojavio jedan od one dvojice iz 'Pogrešnog skretanja' i sada mi drži sjekiru nad glavom trudeći se da nacilja tačno sredinu ali sam ga bila to istina ili ne, mela podižići glavu. Umjesto usijanog željeza ugledala sam iskreno lijepo lice dečka koji je izgledao ljutito i zaštitniči pogledom dajući upozorenje Sebastianu i Ruby. Na trenutak sam pomislila da je u pitanju Harry ali me je razuvjerila oštra plava kosa i nekolike izmiješane plave nijanse u njegovim krupnim očima koje su oduvijek izgledale nekako zavodljivo. Jesam li ja to upravo rekla da mi je Leo zavodljiv? Pa dobro i bio je prije nego što sam upoznala Harrya...Valjda...Bože, više se i ne sjećam tog perioda vlastitog života.
Leo: Sada je dosta.
U tom trenutku sam osjetila 3-4 rsta koji su se obomotali oko moje ruke na području lakta nakon čega sam bila provučena kroz ta nekolika nasmijana tinejdžera.
Ariel: G-gdje...
Odlučila sam ne govoriti ostatak rečenice jer će mi u svakom slučaju biti bolje s Leom ma gdje da me odvede nego da ostanem sa ovim budalama.
Džo: Uh! Mislim da bi Henri trebao biti ljubomoran.
Henri? Okej, to je valjda Harry u njihovom svijetu. Napustili smo predio kojim je okružen zadnji dio mašinske te ujedno i izmaglili iz njihovog vida nakon čega sam svom snagom povukla ruku i istrgnula je iz Leove. On je pogledao prema meni svojim u zadnje vrijeme po običaju umornim očima nakon čega ih je naglo preusmjerio ka tlu. Ja sam odlčila održati tišinu s nadom da će se on što prije vratiti nazad.
Leo: Gdje ćeš sada?
Slegnula sam ramenima odlučna da budem u potpunosti iskrena jer zaista ne znam gdje ću. Oči me polako počinju boljeti od silnih suza koje nikako ne mogu da ih napuste i mislim da mi rad srca usporava s obzirom da je definitivno iscrpljeno od konstantnih stresova. Ako ovako nastavim mogla bih i da obolim, a za sve bi bili krivi ljudi koji su uvjereni da mi žele samo dobro u životu. Harry, mama, tata, Leo...
Leo: Ako...Ako želiš ja te mogu odvesti s motorom.
Istog trenutka nakon što je izgovorio posljednje 'i' odmahnula sam glavom svjesna da mi je na posljednjem spisku želja u ovom trenutku vožnja s Leom.
Leo: Vidi...
Zaustavio se i ja sam učinila isto nesigurno se okrećući prema njemu. Prešao je rukom preko zadnjeg dijela glave gledajući negdje u pravcu mojih noga.
Leo: Znam da se mnogo toga izdešavalo i znam da nisam zaslužio čak ni da me pogledaš ali...Ali kajem se svjestan da to ne može ništa promijeniti...Ne može izbrisati tolike loše uspomene...znam sve i ne očekujem ništa s tvoje strane. Imaš pravo da me mrziš...I sve što bih želio da učinim jeste jedna usluga a tebe, a to je da te odvezem kući ili gdje već želiš. Danas je gust saobraćaj i teško ćeš sada pronaći slobodan taxi, a ja iskreno želim da se udaljim od ovoga mjesta i ljudi kojima je okruženo.
U njegovim očima u tom trenutku nisam mogla vidjeti ništa osim iskrenosti i zaista sam se zabrinula za tog dečka koji se naglo promijenio...Zapravo to sam mislila i nedavno i onda se dogodio onaj incident na večeri...Ljudi su zaista mnogo više nepredvidljivi nego što sam ikada mogla i zamisliti. Ponovo sam preusmjerila pogled prema Leu koji je očekivao moj odgovor i iskreno nisam znala šta da mu kažem.
Leo: molim te.
Skupio je usne na neobičan način i samo sam čekala tenutak kada će početi plakati. Uzdahnula sam shvatajući da sam i u previše osjetljivom stanju zbog Harrya i svega što se dogodilo da sam počela razmišljati da se svi oko mene tako osjećaju. Opet, to je jedan od raloga koji mi ne daju da odbijem Lea i jednostavno se pitam šta se sa mnom dešava.
Ariel: okej...
Iznenađenost na njegovom licu je bila više nego očita te popraćena malim smiješkom koji je vješto sakrio, barem je mislio da ga je sakrio od mene. Pokazao mi je rukom da krenem za njim i uskoro smo se našli pored moćnog motora koji nisam prije vidjela u leovoj blizini. Mislim da se nedavno sva njegove ušteđevina i dosta novca iz novčanika njegovih roditelja stopila sa usijanim sivim metalom ove mašine. Dodao mi je kacigu, a ja sam prije nego što sma je stavila na glavu odlučila postaviti nekolika pitanja kao bonus koji je dobio sa mojim pristankom.
Ariel: Zašto se družiš sa njima?
Namjestio je kacigu te se zaustavio u neobičnom položaju očito zatečen mojim pitanjem.
Leo: Pa...
Pogledao je na stranu te blago slegnuo očito napetim ramenima.
Leo: Ne znam...jednostavno sm se sprijateljili i...
Prelazio je pogledom preko grubog betona pod nama očito u potrazi za većim brojem riječi.
Ariel: Nikada te nisam zamišljala sa nekim poput njih...Mislim nisu čudovišta ali su...Nekako onaj rep tip koje mogu samo da zamislim u napuštenim sokacima mračnih dijelova Londona.
Nasmijao se vraćajući pogled na moje lice na samo jedan trenutak.
Leo: pa nisi daleko od istine.
Nisam?
Ariel: A...
Stavila sam kacigu na glavu pazeći da ne zakačim kosu koju jutros nisam kako treba ni rasčešljala. Toliko o mojoj odluci da se više pobrinem oko svog izgleda...
Ariel: ...U koju školu oni idu?
Nikad ih nisam vidjela u gimnaziji niti bilo gdje u njenoj blizini iako su sve škole tu u bližoj okolini. Leo mi je pogledom prokazao ka mašinskog od koje smo upravo pobjegli i ja sam shvatila da očito ne obraćam previše pažnju na ljude s obzirom da se ta škola nalazi na možda svega nekoliko stotina metara od gimnazije. Leo je sjeo na sjedište prevučeno kvalitetnom crnom kožom pazeći da ostavi dovoljno mjesta za mene. Polako sam se popela pazeći da mi torba ne spadne s ramena nakon čega sam neprirodno stavila dlanove na bedra. Leo je okrenuo glavu prema meni te prešao rukom preko mojih ruka podižći obrve.
Leo: Mislim da bi ako ostaneš u takvom položaju mogla sletjeti sa motora i prije nego što krenemo.
Oboje smo se nasmijali, a ja sam bila srećna što imam kacigu koja vješto pokriva novonastalo rumenilo na mojim obrazima. Nesigurno sam podigla ruke nakon čega sam ih obamotala oko Leovog struka osjećajući neobičan elektricitet koji je prošao mojim tijelom ali nije bio ni sličan onome koji osjetim kada sam u Harryevo blizini. Ovaj izgleda ne mogu ni da obrazložim. On se takođe neobično pomjerio lijevo-desno nakon čega je stavio ruke na ručke od motora vjerovatno osjećajući veće uzbuđenje što će za nekoliko trenutaka početi voziti svog mezimca nego što sam ja tu prikačena za njega.
Leo: I gdje idemo?
Ariel: Uh...
Kući definitivno ne želim jer će mama po meni vidjeti da nešto nije uredu i onda će početi da me ispituje uživajući u pomisli da je vjerovatno za moje stanje kriv Harry. Emily, Vicky i Jennifer su otišle kod Jenn u knjižaru kako bi napravile spisak knjiga koje je potrebno uzeti sutra na sajmu knjiga na koji zovu i mene, a ja čistoo sumnjam da ću imati živaca i volje da idem. Otišla bih kod njih ali se plašim da će me istog trenutka početi opsijedati uspomene na sve trenutke koje sam tu doživjela sa Harryem. I ko mi još preostaje? Niko...osim jedne osobe, a opet ne znam da li je pametno ići tamo.
Ariel: Uhm...od prijatelja...
Ipak je najbolje da odem tamo iako mislim da ga možda neću naći kući. Rekla sam Leu adresu nakon čega je on upalio motor naglo nas sa njim udaljavajući od parkinga...
......
2o minuta vožnje mi je bilo dovoljno da se osjećam kao da sam danima bila okačena o neku zastavu i nataj način prepuštena svim prirodnim nepogodama. Leo je sišao prvi te mi pomogao da učinim isto, a da pri tome ne padnem. Ne znam zašto mi je ovoga puta vožnja tako loše pala...Polako sam skinula kacigu usput se trudeći da izbrišem suze koje su mi potekle niz lice prilikom vožnje...prijestila sam se one večeri kadaa me je Harry sa motorom odveo na London eye te mi rekao da me voli. Sada to vjerovatno radi sa njom...
Uzdahnula sam te spustila glavu trenudeći se da od Lea prikrijem svoje novo i još gore stanje.
Ariel: Ovaj..hvala ti. I za vožnju i za to što si me spasio od njih.
Počešala sam se po kosi, a on se nasmijao i klimnuo glavom.
Leo: Ma nema na čemu i nemoj se toliko plašiti njih...možda jesu naporni ali te ne bi ubili.
I ja sam se nasmijala te zagrizla dojnju usnu koja mi je na jednom mjestu raspukla stvarajući mi slan ukus u ustima.
Ariel: Nadam se.
Podigla sam ruku te mu dala mali znak pozdrava polako se odmičući ka modernoj zgradi iza sebe.
Ariel: Vid...
Leo: Čekaj.
Potrčao je prema meni usput stvarajući hiljadu upitnika oko moje glave.
Leo: Ovaj...sačekaću s tobom u slučaju da nema nikoga.
Krenula sam da ga odbijem ali sam onda shvatila da je to zapravo dobra ideja budući da u ovom dijelu grada žive uglavnom bogataši i taxiji su bespotrebni s obzirom da se u svakoj garaži kriju po nekolika moćna auta marke o kojoj bi većina običnih ljudi mogla samo da mašta vozeći svoju malu krntiju. Klimnula sam glavom te prišla interfonu koji je bio ugrađen kod samog ulaza. Pitam se zašto toga nema kod Harrya i zašto nije izabrao neku modernu zgradu poput ove...Pretpostavljam da je kontao da bi ga fanovi i novinari manje tražili u običnom naselju. Protrljala sam čelo prstima u potrazi za željenim imenom. Čim mi je za oko zapalo slovo 'N' pritisnula sam dugme pored nadajući se da ću dobiti odgovor. A šta ako je Harry tu? Počela me je hvatati panika i baš kad sam krenula da pobjegnem začuo se poznati topli glas.
: Ko je?
Pročistila sam grlo nadajući se da će mi prepoznati glas koji mi je dovoljno izmijenjen i bez tog čuda.
#Ariel: Ja sam.
#Niall: Ariel?
Po boji njegovog glasa sam mogla zaključiti da je iznenađen i samo sm se nadala da uzrok tome nije još nečije prisustvo.
#Ariel: Ovaj da...Dan mi je loš i nisam imala predstave gdje bih mogla otići pa sam se sjetila tebe.
#Niall: Drago mi ješto to čujem. Hajde penji se gore.
#Ariel: Ovaj, čekaj...Da li je još neko s tobom?
Nakon par trentaka tišine dobila sam i željeni, barem mislim da je željeni odgovor.
#Niall: Nije, ne brini.
Odahnula sam te se okrenula prema Leu 'lomeći' prste na rukama.
Ariel: Tu je.
Leo je klimnuo glavom te se nasmiješio polako se krećući unazad.
Leo: vidimo se onda Ari.
Mahnula sam mu i klimnula glavom.
Ariel: Vidimo se.
Ušla sam u zgradu, a zatim i u lift penjući se na treći sprat. Kada sam napokon tamo došla pronašla sam željena vrata koja su već bila otvorena, a na njima se nalazio dečko sa izmiješanim smeđim i plavim pramenovima u kosi.
Ariel:Hej.
Toplo se nasmijao te me zagrlio potpuno me pribijajući uz svoje ugrijano i mekano tijelo, a meni nije trebalo više ništa da shvatim da već sve zna....ili barem nešto. Kao da mi nije dovoljno sebe pa me još i drugi moraju sažaljevati.
Niall: Jesi li dobro?
Klimnula sam glavom koja mi je još uvijek bla naslonjena na njegovo rame prekriveno debelom, mekanom i mirisnom sivom duksericom. Naravno da nisam dobro ali tek sam došla ne želim odmah praviti patetične scene. Zapravo neću uopšte da ih pravim ali me vlastito tijelo i osjećaji svaki put prevare i izdaju.
Niallove ruke su se odvojle od mene tek tolikod a mogu da dišem i hodam nakon čega me je uveo u svoj prostrani dnevni sa mnogo neiskorištenog prostora. Ipak izgledalo je lijepo i mislim da sam se osjećala mnogo ljepše nego u vlastitoj kući.
Niall: Sjedi gdje god želiš.
Pokazao mi je rukom na zaista mnogo opcija i ja sam izabrala crnobijelu gotelju koja je bila dosta široka i duga tako da bi nekome mogla služiti i kao krevet.
Niall: Želiš li nešto popiti?
Stajao je ispred mene ne skidajući svoj zabrinuti pogled čija me je boja u tom trenutku navlačila na onu tirkiznu...kao kod A...hajde šuti Ariel.
Ariel: neću hvala.
Odmahnula sam glavom, a on je nakon nekoliko trenutaka oklijevanja i očito ispitivanja moje odluke sjeo na tabure takođe crno-bijele boje preko puta mene ispuštajući izdah za koji sam pretpostavila da je trebao biti nečujan.
Niall: Uhm...da li si prehlađena ili...
Nasmijala sam se te prstima prešla preko podnožja očiju za koje sam pretpostavila da su crvene nakon čega sam odmahnula glavom.
Niall: Mhm...Znači situacija je lošija nego što sam mislio.
Krenula sam da se naslonim na naslonjač od fotelje zamalo se prevrnuvši na leđa s obzirom da je on bio mnogo udaljeniji nego što sam mislila. Polako sam se povukal u dublji dio sjedišta, a zatim se u potpunosti raskomotila. Pitam se da li je to jedan tip onih fotelja koje služe za opuštanje.
Ariel: A otkud...
Niall: On mi je rekao.
Klimnula sam glavom na njegov odgovor koji je samo potvrdio moje pretpostavke.
Niall: Sinoć smo razgovarali i rekao mi je da ste se posvađali ali da nije ništa strašno.
Nasmijala sam se, skupila obrve te pogledala prema potpuno ozbiljnom dečku ispred sebe.
Ariel: molim?!
Nije ništa strašno? Ono njemu nije bilo ništa strašno? Pa da li je on prolupao ili šta? Uzdahnula sam te prošla sa oe ruke kroz kosu izazivajući još veću zabiruntost sa Niallove strane.
Niall: Dakle...lagao je?
Klimnula sam glavom te uzdahnula pokušavajući da se opustim i zadržim koliko toliko normalan stav... Kao i uvijek lagao je. Možda je prosto u prošlom životu bio Pinokijo jer ne vidim nikakvo drugo objašnjenje za njegovu konstantu potrebu da nešto prikriva i izmišlja. Počeću sumnjati da radi za neku tajnu slžbu ili nešto slično.
Niall: Pa...Da li bi mi možda željela ispričati šta je bilo?
Spustila sam pogled na prste te kao trenutnu zanimaciju pronašla jednu crnu tačkicu koju aceton nije skinuo sa palca prilikom odstranjivanja laka.
Ariel: Nisam baš sigurna...Ne da mi se više plakati...
To je bilo potpuno bespotrebno reći s obzirom da sam već mogla čuti horski smijeh već veoma napornih suza koje su se krile negdje između trepavica spremajući se za svoje skokove.
Niall: Mogu pretpostaviti ali možda ti bude lakše i...zaista ti želim pomoći, a sumnjam da će mi Harry ispričati baš cijelu istinu ako učinio nešto jako loše..a da je tako mogu zaključiti po tvom izgledu.
Nervozno sam se nasmiješila te počela čupkati krajeve svijetlo smeđe kose spremna na još jedno dubinsko prisjećanje večeri koja me je skoro u potpunosti vratila na prvi stadijum na kom sam se nalazila nakon Edwardovog odlaska. Gubim vjeru u ljubav...ponovo...
.......
Harry's P.O.V. (Harryeva perspektiva)

Nakon petominutnog oblijetanja prstom oko dugmeta napokon sam ga pritusnuo nadajući se da neću dobiti odgovor jer već žalim što sam ovdje došao. Ne trebaju mi ničija napadanja, samo mi treba prokleti savjet koji će mi pomoći da se riješim ovog odvratnog osjećaja u prsima. Nakon nekoliko trenutaka sam začuo nešto što je više ličilo na šapat. Koji se vrag sad njemu dešava?
#Niall: ko je?
: Ma ja sam. Što tako tiho pričaš?
#Niall: Oh...Harry?
Prevrnuo sam očima te napravio korak unazad podižući ruke u zrak.
#Harry: Daj Niall ili me pusti ili reci da si jednostavno poludio i da ne primaš posjete.
Mogao sam da zamišljam kako i on prevrće očima nakon čega sam dobio mali izdah i jedno kratko 'uđi'. Odlučio sam se ne koristiti lift jer sam znao da će me duži put više odvajati od razgovora na koji sam se odlučio protiv vlastite volje. Šta se dešava sa mnom? Kada sam napokon prešao sve stepenice ušao sam u stan u koji još nikada nisam dolazio zbog lošeg razloga. Čim sam ušao u hodnjik susreo sam se sa namrgođenim ircem koji me je pogledao onako ispod oka ne govoreći niti jednu jedinu riječ. Ostajem pri mišljenju da je poludjeo. Upitno sam raširio ruke, a on je zamahao glavom te mi pokazao rukom da krenem za njim pri tom stavljajući prst preko usana dajući mi do znanja da moram biti tih. Nabavio je mačku? Ušao sam u dnevni i umjesto sklupčane čupave životinje zatekao smeđokosu djevojku koja je prekrivena sivim ćebetom spavala na Niallovoj glomaznoj fotelji. Imao sam osjećaj kao da me je odjedanput neko okrenuo naglavačke na taj način ispreplićući sve organe u meni, a onaj koji je najviše reagovao bilo je srce.
Harry: Ariel?!
Niall je gotovo poskočio u mjestu strijeljajući me pogled i još jednom stavljajući prst preko usta.
Niall: Tiše budalo...
Krenuo sam prema njoj ali me je on uhvatio za ruku i povukao unzad izazivajući nalet ljutnje u meni. Ko je on da me spriječi da priđem vlastitoj djevojci? Koja nekim čudom spava u njegovom stanu, a ne mom..i ako ćemo iskreno za to sam ja kriv. Glavom mi je dao znak da krenem za njim što sam i učinio ne skidajući pogled sa Ariel nad kojom se jorgan blago pomijerao dajući mi do znanja kako spokojno diše. Ušli smo u kuhinju nakon čega mi je Niall pokazao rukom na jednu od stolica sjedajući na onu prekoputa te.
Harry: Šta se ovdje dešava?
Još jednom sam provirio u dnevni dopuštajući svojim očima da se nagledaju njenog prelijepog lica koja je do pola bilo prekriveno njenim rukama i dekom, a po drugoj polovini sam mogao zaključiti da je blijda. Šta ako je bolesna? Trebao bih je odvesti u bolnicu, izmjeriti joj temperaturu, dati tablete, bilo šta...
Niall: Planiraš li ti sjesti?
Polako sam to učinio dobijajući osjećaj da se oko mene nalazi hiljadu igala i samo je pitanje trenutka kada ću se nabosti na njih.
Harry: Je li dobro?
Niall jeprekrstio ruke, naslonio se na stolicu te skupio obrve značajno me posmatrajući. Aha, očito je da zna više nego što sam mu sinoć rekao.
Niall: Zdravstveno jeste ali psihički baš i ne Harry.
Klimnuo sam glavom na desnu stranu osjećajući kako mi se neki konopac obamotava oko pluća te ih sve više steže.
Harry: Šta se dešava?
Ponovio sam pitanje nadajući se svemu osim lošem odgovoru. Niall se ovoga puta nageo prema stolu oslanjajući se podlakticom jedne ruke na njemu dok je prstom druge pokazao na moju glavu.
Niall: E pa vidiš i ja se pitam šta se dešava u tom tvom retardiranom mozgu?
Kao što sam i mislio...sve mu je rekla...i to iz svoje perspektive i tače gledišta sa kojeg sam ja potpuni idiot, a to je nažalost istina.
Niall: ne mogu vjerovati d si to uradio Harry.
Bilo je očito da se svim silama trudi zadržati nizak ton glasa, a plašim se da ja u tome neću uspjeti ako se izneviram.
Harry: Nisam imao izbora.
Naravno da jesam...On je napravio još iznenađeniji izraz lica čineći da se osjećam još gore. Nisam trebao doći ovdje...a opet, ne bih drugačije vidjeo nju, zar ne?
Niall: O čemu ti pričaš? Nemaš drugog izbora nego da kažeš djevojci kako ti predstavlja smetnju u životu kako se nema pravo petljati u tvoju aferu sa drugom djevojkom i ostale gluposti nakon čega je hladnoktvo ostaviš i odeš sa drugom? Da li si ti normalan čovječe?
Spustio sam glavu na sto ne udarajući se tako jako kao što sam planirao. Pretpostavljam da sam se plašio da bih mogao probuditi Ariel.
Niall: A meni si sinoć rekao da nije ništa strašno.
Harry: Pa nisam želio da o tome razgovaramo preko telefona. Zato sam sad i došao ovdje, a vjeruj mi da ne bih da sam znao da me ovo čeka...
Niall: Da si znao da je ona ovdje?
Podigao sam glavu i ljutito ga pogledao podsjećajući samoga sebe da moram ostati tih.
Harry: Niall prestani pričati kao da mi nije prokleto stalo do nje.
Čim sam to izgovorio požalio sam zbog toga jer sam znao da će me njegov odgovor itekako pogoditi.
Niall: Pa vidiš mislim da niko od nas više nema baš mnogo razloga da vjeruje u takvo nešto.
Kao što sam i predvidjeo...Položio sam dlanove na obe polovine lica te se laktovima naslonio na sto obložen bijelim i hladnim kamenom.
Harry: Ali ja nju volim...