Untitled Part 61

400 8 0
                                    



Zamišljeno sam gledala u tamno-zelenu travu ispod mene koja me je jako podsjećala na...Na boju očiju dečka koji mi užasno nedostaje i koga nisam vidjela 7 dana. Da punih sedam dana i iskreno još uvijek se pitam kako sam uopšte izdržala? Jednostavno, cijeli život mi se prevrnuo naglavačke i što je najgore od svega, ja ne mogu na to uticati. Mama i tata se ponašaju kao da je sve okej i kao da uopšte nemaju pojma koliko me pate. Prave se kao da je potpuno normalno da budem u sobi koja mi se nimalo ne sviđa i koja ne sadrži stvari koje su meni potrebne, da nemam lap-top kao ni mobilni i uopšteno pristup vanjskom svijetu (ako izuzmemo školu i sekciju, a cijeli put i do tamo i nazad provedem u autu). A ono što je najgore od svega...Prave se da je sasvim normalno to da budemo odvojena od dečka kojeg volim svim srcem, a imam osjećaj kao da ta ljubav prema njemu raste duplo svakim danom koji provedem odvojena od njega. Uvijek kad mogu, nazovem ga ili pišemo jedno drugome poruke ali...Da li može veza opstati od toga? Bojim se da ne i to je ono što me najviše brine. Želim osjetiti njegov dodir, poljupce, glas, miris...Jednostavno želim ga vidjeti i zagrliti iz sve snage i reći mu da ne mogu živjeti bez njega. Imali smo plan da se viđamo na velikim odmorima ali on svaki dan ima pripreme, probe ili intervjue tako da je i to palo u zaborav kao nemoguća misija...Barem za sad.
Jedan dan smo trebali ići kod Morgana na večeru ali je Leova baba slomila nogu tako da je to bilo odgođeno. Iako to možda zvuči pomalo podlo ali kada mi je mama rekla da ipak nećemo ići, došlo mi je da zagrlim Leovu babu i zahvalim joj se što je izašla da kupi mlijeko u sred pljuska i pala na stepenicama ispred zgrade. Što se tiče Lea...Ipak, zbog sekcije nisam bila lišena njegovog odvratnog pogleda koji sam bila prinuđena gledati. Uglavnom ne razgovaramo osim kada moramo da glumimo ali sam zato morala da trpim njegov nedefinisani smiješak kao ni sve dužu i razbarušeniju kosu. Samo čekam dan kada će se umjesto plavokosog, pojaviti smeđokosi Leo i to će da bude vrhunac.
Bilo kako bilo, ne želim da mnogo zamaram mozak razmišljajući o Leu jer mi je dovoljno teško i bez njega. Po cijele noći i dane sam zatvorena u sobi. Naravno, nisu me mama i tata zatvorili, barem još uvijek nisu poludjeli do te mjere nego je to moja lična želja. Jednostavno, ne želim da ih gledam niti razgovaram s njima jer bi to bilo kao da se sasvim normalno ponašam dok živim pod istim krovom sa otmičarima. Oni i jesu poput nekih otmičara koji me puštaju samo u školu i sekciju. Školu zato što sam obavezna da idem ili bi ih u suprotnom tužili, a sekciju zato što je to po njima nešto nezaobilazno, odnosno moja budućnost. Jedina razlika je ta što otmičari obično traže neki novac ili je jednostavno policija u potrazi za jadnim taocem zbog koga njegovi roditelji umiru od brige. U mom slučaju, moji vlastiti roditelji su ujedno i moji otmičari tako da sam moglo bi se reći u još goroj situaciji. Uvijek kada sam sama plačem jer mi je dosta svega i samo želim vidjeti Harrya. Tetka me je zvala nekoliko puta i rekla mi kako joj nedostajem i da bi najradije ponovo ostavila sve i došla da me vidi. Ipak, mama i tata to sigurno ne bi dopustili. U zadnje vrijeme je glavna tema u kući film i snimanje na koje napokon idu za nekoliko dana. Jednim dijelom se radujem jer će možda ta osoba koja će zamijeniti tetku biti nešto bolja nego mama i tata, a drugim dijelom osjećam ogromnu nervozu jer mi realnost daje do znanja da roditelji neće sebi dopustiti još jednu grešku kao prošli put. Sada će tetkina zamjena biti ili ista ili još i gora nego oni, a ovo drugo ne smijem ni da zamislim. Ko zna, možda budem zaključana u podrumu i jedini izvor svjetlosti če da mu bude neki mali, prljavi prozor pun prašine koji godinama nije bio otvaran tako da je to postalo nemoguće. Donosiće mi jelo samo kako ne bih umrla dok joj ili mu ne dosadim i možda me i sama odnosno sam ne ubije. Ponekad zaista uspijem samu sebe nasmijati nenormalnim idejama koje mi padaju na pamet i koje su mi jedina zanimacija. Možda sam jednostavno gledala previše filmova ali obično gavni likovi na kraju iipak uspiju da se spase osim ako nije u pitanju neki nemilosrdni horor. Opet, šta ako ja nisam glavni lik? Onda mogu slobodno reći 'piši propalo'. Nego, da napokon izameđmo iz te mašte i vratimo se u realnost koja nije mnogo bolja. Za mene je ovojenost od Harrya najstrašniji horor za koji se bojim da neće imati srećan kraj. Jednostavno me svakim danom sve više nešto stiska u grudima i imam ogromnu želju da vrisnem koliko god mogu, porazbijam sve oko sebe, kažem mami i tati da ih mrzim i da me baš briga što sam maloljetna, da mi ni policija ne može ništa, a onda bih izašla iz kuće, otišla kod Harrya i zamolila ga da nabavi neku raketu kojom bismo otišli na Mars i živjeli srećno do kraja života. Mislim da sam ponovo malo previše otišla u svijet mašte ali je to jednostavno nešto što me zadnjih dana održava u životu (ako izostavimo onaj dio sa podrumom). Volim da maštam o Harryu, našem prvom susretu nakon toliko vremena, njegvim poljupcima...Njegovom promuklom glasu koji ispunjava prostor oko nas ali koji mogu samo ja da čujem i uživam u njemu. Zatim, maštam o tome kako bi izgledao naš život kada bismo živjeli sami u njegovom stanu, a ponekad čak i o tome...Da nas moji roditelji podržavaju i da s vremena na vrijeme imamo zajedničke večere na kojima njih dvoje hvale Harrya i mene i govore nam kako bismo trebali još dugo biti zajedno jer smo prelijep par...Voljela bih kada bi bili sposobni da poštuju moju sreću kao i Harrya jer je on zapravo moja sreća...Od koje sam razdvojena.
Prebacila sam sve moguće pjesme od 1D-a koje je Emily imala na mobilnom tako da ih slušam na odmorima kada znam da me mama i tata ne mogu uhvatiti sa mobilnim. Sasvim prislonim zvučnik uz uho i zamišljam da je zapravo Harry tu pored mene i da mi pjeva i i kaže mi da me voli...Barem i u pjesmi...Baš u trenutku kada sam o tome razmišljala, začula sam Harryev glas, odnosno dio pjesme 'Little things' u kome govori:
'...I'm in love with you,
And all these little things...'
Pomislila sam da je Emily, koja je sjedila na travi pored mene, uključila pjesmu ali je ona bila zauzeta vađenjem šunke koju mrzi iz toplog sendvica. Mislim da mi nikada neće biti jasno zašto jednostavno ne kupi sendvic od sira? Okrenula sam se i vidjela Nicky zajedno sa svojim drugaricama kako ponosno ide i sluša tu pjesmu. Pogledala je u mene i nije uspjela da prikrije podli smiješak. Nakon toga se okrenula i počela da vrcka pjevušeći pjesmu.
Ariel: Otkad ona sluša 1D?
Emily, Vicky i Jennifer su se odsutno okrenule prema meni uveliko jedući užinu.
Jennifer: Hm?
Duboko sam uzdahnula pogledavši prema njima, a zatim odmahnula rukom.
Ariel: Ma zaboravite.
Najviše me je začudilo kako Emily nije uspjela da čuje tu pjesmu i odmah sam se sjetila jedne smiješne situacije koja mi tad i nije bila baš smiješna. Bile smo u ogromnom tržnom centru i baš u trenutku kada smo trebale platiti uzetu odjeću, u butiku pored se začula pjesma 'Stole my heart' i Emily je brzinom munje bacila onu odjeću pred prodavačicu i odletjela u taj butik, a iza nas je bilo nekoliko nervozih kupaca kojima zaista nije bilo do tinejdžerskih hirova kao ni prodavačici koja je bila itekako namrgođena i ljuta zbog tog Emilyinog poprilično nepristojnog postupka. Tada smo Vicky, Jenn i ja morale da platimo i njenu odjeću samo da bismo izbjegle dalje neprijatnosti. Nasmijala sam se sjetivši se toga, a zatim spustila još neotpakovani sendvic na travu pored sebe. Nakon toga sam legla i pogledala u svijetlo-plavo nebo koje je bilo išarano potpuno bijelim oblacima. Nije slutilo na kišu i to je bilo pravo čudo jer je zadnjih nekoliko dana konstantno padala. Polako se približava zima za koju su najavili da će biti više kišovita nego sniježna što nije ni dobro ni loše. Zapravo, svejedno mi je. Najveći problem je zapravo neizbiježni zimski raspust koji ću sigurno provesti u kući, što znači da se neću moći viđati ni sa Harryem, osim ako ta osoba koja me bude čuvala bude nešto mekšeg srca od mojih i pusti me barem jednom dnevno da pređem kućni prag. Odjedanput su se iznad mene nadvila tri zabrinuta pogleda djevojaka koje su takođe odložile sendvice, a zatim sjele pored mene.
Jennifer: Arii...
Prešla je rukom preko mog čela sklanjajući mi pramen kose koji mi je ispao ispod kape i prekrivao moje oko.
Emily: Ti nemaš pojma koliko je nama teško gledati te takvu...
Pogledala sam prema njoj, a zatim prešla rukom preko očiju pokušavajući da izbjegnem suze koje cijlo jutro pokušavaju da preplave moje plave oči i obraze.
Ariel: A vi nemate pojma koliko je zapravo meni teško u ovoj situaciji...
Vicky je legla pored mene i zagrlila me.
Vicky: A znamo ali...Ne možemo da ti pomognemo...Znaš da bismo učinile sve da možemo...
Pogledala sam prema njoj dok su mi suze lagano počele savladavati ponos i izvirivati preko trepavica.
Ariel: A znam...Izvinite...
I Emily i Jennifer su legle pored nas i čvrsto me zagrlile.
Emily: Ne zamjeramo ti.
Stavila sam ruke preko njihovih dok mi je Jennifer nježno brisala suze.
Ariel: Hvala vam cure što ste uz mene.
Emily se uspravila i uzdigla glavu pokušavajući da nam da do znanja da je ozbiljna.
Emily: Uvijek!
I Jennifer se uspravila i uhvatila me za ruku.
Jennifer: Dok nas fakultet ne rastavi.
Vicky, Emily i ja smo je prostrijelile pogledom, a ona se nasmijala i prevrnula očima.
Jennifer: Šalim se okej, nagovoriću već nekako moje da me ne šalju u Ameriku.
Vicky je podigla palac i nasmijala se.
Vicky: E to je već bolje.
I ja sam se polako uspravila zajedno sa Vicky, a zatim smo se sve četiri zagrlile najčvršće što možemo.
Ariel: I naravno ono najvažnije, ako nas moji roditelji ne rastave tako što mi počnu uplaćivati privatne časove kako ne bih morala izlaziti iz kuće.
Osjetila sam da me je neko od njih tri udario po glavi i o mi je izmamilo mali smiješak iako je ono što sam upravo rekla iskreno bilo za plakati.
Emily: I ti ćeš budalo napuniti 18.
Nasmijala sam se brišući suze i sve smo se polako razdvojile.
Ariel: Ne sumnjajte u mogućnosti mojih roditelja.
Jennifer me je značajno pogledala dok se vjetar igrao sa pramenčićima kose ispalim iz neurednog konjskog repa.
Jennifer: Jedino ako ti promijene rodni, a to nikako ne mogu.
Ja sam se nasmijala i spustila glavu igrajući se sa tankom travčicom koju sam ubrala.
Ariel: A nadam se.
Naravno, šalila sam se ali sam ujedno bila sigurna da bi moji uradili takvo nešto kad bi bilo moguće i na taj način me zauvijek sačuvali pod svojom kontrolom. Vicky je duboko uzdahnula i ustala držeći se za stomak.
Vicky: Ja sam gladna ljudi.
Sve tri smo začuđeno pogledale prema njoj.
Emily: Pa sad si jela.
Vicky je pogledala preko oka i prekrstala ruke kriveći glavu na desnu stranu.
Vicky: Jedan sendvic.
Jennifer, Emily i ja smo izmijenile poglede, a zatim se nasmijale jer je to rekla kao da je u pitanju lizalo, a ne sendivc.Ona je prevrnula očima i počela nam davati znak rukama da se ustanemo.
Vicky: Hajde sa mnom u prodavnicu.
Emily je pogledala na ručni sat očito preumorna za Vickyine planove.
Emily: Brzo će zvoniti.
Vicky je uzela mobilni, pogledala koliko je sati, a zatim podigla obrvu upućujući značajan pogled Emily.
Vicky: Za 1o minuta, a prodavnica je preko puta ulice. Hajde ustaj.
Ponovo joj je zamahnula rukom i već krenula prema kapiji. Jennifer i Emily su bezvoljno ustale uzimajući svoje nedovršene sendvice, a zatim zbunjeno pogledale prema meni s obzirom da sam još uvijek sjedila. Emily je skupila obrve i upitno me pogledala.
Emily: Hoćeš s nama?
Odmahnula sma glavom i nasmiješila se te podigla telefon.
Ariel: Ne, čekam poruku ili poziv od Harrya.
Njih dvije su klimnule glavom, a zatim mašući mi krenule za Vicky.
Jennifer: Brzo ćemo mi.
Vicky je već skakutala u mjestu poprilično nervozna kao i uvijek kada je gladna.
Vicky: A dajte ljudi hoćete li da umrem ovdje? Znate, sada bih najradije da naručim cijeli švedski sto...
Što su se više udaljavale, sve sam manje mogla da čujem o čemu pričaju ali sam pretpostavila da im je glavna tema hrana s obzirom da je Vicky gladna. Robert već dva dana ima gripu tako da se nisu mogli vidjeti, a situacija sa Niallom se nije mnogo promijenila. Na dan razmijene možda dva SMS-a i to je to...Vicky kaže kako je onaj poljubac kao i njeni novonastali osjećaji one večeri bili samo hir i kako je uvjerena da voli samo Roberta.Ovih dana mi je dovoljno teško da bih mogla ozbiljno s njom razgovarati ali mislim da nemam još mnogo vremena. Ipak, bolje je da to što prije riješim jer će biti još teže ako to sama sazna. Počela sam se igrati mobilnim nestrpljivo čekajući da se oglasi i da ekran zasvijetli jer je to nešto što me trenutno najviše može obradovati. Naravno nešto još bolje, zapravo najbolje bi bilo da se Harry lično pojavi ali sam i sama svjesna da je to nemoguće. Uskoro sam mogla da začujem dobro poznati zvuk i kao da sam i sama mogla da osjetim kako su mi se zjenice raširile od uzbuđenosti. U pitanju je bila poruka koja je za mene bila dovoljna da proizvedem mali krik i poskočim u sjedećem položaju. Par njih je pogledalo zbunjeno u mene, a ja sam ih samo prostrijelila pogledom te ušla u poruku.
'Heej Julija, imamo kratku pauzu pa da ti se javim. Nazvao bih te ali sam se izgubio u vremenu i ne znam da li ti je sada čas ili odmor. Uglavnom, nama snimanje završava u 12h, a nemamo baš mnogo koristi od toga, zar ne? Kad budeš mogla nazovi me i...Mnogo mi nedostaješ kao i svih ovih dana. Nadam se da ćemo što prije smisliti nešto ili ću u suprotnom poludjeti. Čujemo se ljubavi, Kovrdžavi Romeoxx.'
Na licu mi se pojavio mali smiješak kao i suza. Zatvorila sam oči i dopustila joj da sklizne do kraja. Svaka njegova poruka me održava na životu jer mi dokazuje da mu još uvijek značim. Ipak, uvijek pišemo jedno drugome da moramo smisliti i što više razmišljam o tome...Sve više shvatam da je to nemoguće. Harry mi je čak u jednom telefonskom razgovor rekao da će ako uskoro nešto ne smislimo, doći kod nas kući i to stvara još veći pritisak na mene. Zaista ne smijem ni da zamislim kako bi to sve izgledalo, a čula sam jedan mamin i tatin razgovor u kome su spominjali policiju. Zaista ni meni ni Harryu, a pogotovo ne njemu, ne treba da zovnu policiju i prijave uznemiravanje s njegove strane kao ni to da sam ja otišla od kuće protiv njihove volje iako sam maloljetna. To bi definitivno bilo nešto exkluzivno za cijeli svijet i Harry bi bio prinuđen da trpi svakakve priče o njemu, a to nikako ne želim. Obrisala sam suze i krenula da mu odgovorim ali sam iza sebe čula pomalo jeziv i tih glas.
Xxx: Ljubavni problemi?
Okrenula sam se i ugledala vragolasti osmijeh pankerski obučene djevojke koja je sjela pored mene zauzimajući poprilično mušku pozu. To je bila Megan. Problematična, zapravo najproblematičnija dejvojka u cijeloj školi koja ima svoju bandu iako je većinu vremena sama jer je najbuntovnija od svih, a i većina članova te bande je starija od nje. Oni nisu banda u smislu da nešto kradu ili napadaju ljude već su to jednostavno oni 'problematični' tj. baksuzi koji po cijele dane umjesto da uče, provode na skejtovima vozeći se po ulicama, rušeći kante za smeće, šarajući sprejovima po zidovima kuća i naveče zvoneći i plašeći nedužne stanare i prolaznike. U školi ima skoro sve jedinice ali to nju i ne zanima baš mnogo jer je život za nju jedna obična igra i zabava koja će proći i onda će doći starost kada ćemo žaliti što smo sve te godine proveli dosadnim načinom života. Nisam nikada razgovarala sa njom, osim kada mi je prošle godine prosula stvari iz školske torbe na sred hodnjika, tako da nisam znala šta hoće od mene. Pogledala sam zbunjeno prema njoj, a ona je izvadila žvaku iz usta i bacila je na neku djevojku koja je prolazila pored nje Ova je zgađeno pogledala i odskočila u mjestu.
Xxx: Hej!
Megan se samo nasmijala, a zatim pogledala prema meni stavljajući malu travčicu u suta.
Megan: Rekoh, ljubavni problemi?
Vratila sam mobilni u džep i ljutito je pogledala.
Ariel: Ne tče te se i nemaš pravo da čitaš moje poruke.
Nasmijala se naslonila laktom na travu još uvijek gledajući u mene.
Megan: Pa bila sam u prolazu i vdjela da čitaš poruku pa...Nisam mogla odoljeti, a da malo ne provirim.
Prevrnula sam očima i duboko uzdahnula igrajući se sa bijelimpertlama.
Ariel: Baš divno.
Ona se ponovo uspravila pokazujući jednu od svojih osobina, a to je da ni puni minut ne može da provede na jednom mjestu ili u istoj pozi.
Megan: A ne, ozbiljno reci.
Prostrijelila sam je pogledom pokušavajući da završim ovaj razgovor prije nego što zaista počne.
Ariel: Rekla sam ti, ne tiče te se!
Pomalo nestrpljivo je pogledala na stranu i namignula nekom dečku koji je prolazio pored nje. Ipak, ma koliko Megan bila blesava tom dečku je bilo itekako drago zbog tog njenog gesta te se nasmijao i odmah požurio da se pohvali drugovima. Ja sam zamahala glavom i krenula da ustanem ali sams e onda sjetila da će Vicky, Jennifer i Emily doći ovdje da me traže.
Megan: Živi u drugom gradu?
Prešla sam rukom preko lica i spustila glavu na koljena koja sam obamotala rukama.
Arielž: Ne! I sve i da jeste, opet te se ne tiče.
Megan: Ahaa, znač ovdje živi...Pa zašto se onda ne možete vidjeti?
Pogledala sam već poprilično iznervirano prema njoj dok je ona potpuno nezainteresovano gledala okolo.
Ariel: Rekla sam ti da nije tvoja stvar!
Pogledala je prema meni i nasmijala se.
Megan: Daj opusti se ženo. Neću nikome reći...I sama znaš da sve te opasne (pokazala je rukama navodne znake) koje bi to mogle pričati okolo nisu moje društvo.
Odmahnula sam glavom i pogledala prema ulici nadajući se da će se one tri brzo pojaviti.
Ariel: Kako god...
Megan: Zabranjena ljubav?
Pogledala sam iznenađeno prema njoj i nesvjesno sam poprilično dugo gledala prema njoj. Ona se nasmijala i zadovoljno klimnula glvom.
Megan: Znači jeste.
Ispružila sam koljena i okrenula se malo više prema njoj.
Ariel: Nisam to rekla.
Nakrivila je glavu i značajno me pogledala.
Megan: Ali bilo je preočito.
Uzdahnula sam shvativši da sam razotkrivena i po stoti put sam uspjela samoj sebi dokazati da ne znam lagati niti bilo šta prikriti.
Megan: A vidi...Ne znam u kavoj si situaciji ali ako ga želiš brzo vidjeti onda...Markiraj.
Pogledala sam prema njoj, a zatim izdišući stavila ruke preko lica.
Ariel: Jooj meni...
Megan: Pa štaa? Ja to radim svaki dan. Razredna neće ništa prenijeti tvojima ako se malo foliraš, a ako se ne plašiš svojih onda bježi sa časova i baš te briga. Ja uvijek bježim, a moje ionako nije briga za to. Razredna mi ne može smanjiti više vladanje nego što jeste i sada me jedino mogu izbaciti iz škole, a i za to me baš briga.
Počešala sam se po glavi, a zatim ustala.
Ariel: vidi Megan, ovaj razgovor nikuda ne vodi tako da ga je bolje prekinuti da ne bismo i ti i ja bezveze gubile vrijeme.
Ona je raširila ruke i mangupski se nasmijala.
Megan: Kako hoćeš. Ja sam samo željela pomoći ali ko ti je kriv što si nevini djevojčurak koji se plaši da će zakasniti na ulazak u učionicu 1o sekundi nakon zvona.
Baš u tom trenutku je zvonilo, a ona je uzdahnula te se opušteno ispružila na travi. Tada su doskakale i još dvije djvojke slične njoj te me čudno pogledale i odmjerile. Nakon toga su uputile Megan zbunjene poglede.
Xxx: Šta ti radiš s ovom?
Megan me je samo pogledala, a zatim odmahnula rukom.
Megan: Mah, izgubljeni slučaj.
Ja sam na trenutak zatvorila oči, a zatim se okrenula s namjerom da odem što dalje od njih i sudarila se sa Emily.
Emily: Hej!
Uspostavila sam ravnotežu te se umorno počešala po čelu.
Ariel: Gdje ste vi do sad?
Jennifer je stavila ruke u džepove i bezvoljno krenula prema školskim vratima.
Jennifer: Ma Vicky nas je odvukla u pekaru u sasvim drugoj ulici.
Vicky je ubrzala korak shvatajući da kasni za nama jer je bila poprilično zaokupljena jelom. Toliko da je čak bila malo musava i oko usta, a to sigurno ne bi sebi dopustila da je kojim slučajem Robert u blizini.
Vicky: Pa šta ću kad je tamo izbor bolji i kad mi je to najdraža pekara.
Emily se okrenula i značajno je pogledala.
Emily: I baš danas si morala da ideš u nju?
Vicky je oblizala prst i nimalo dirnuto odgovorila.
Vicky: Dnas sam posebno gladna.
Emily, Jennifer i ja smo je značajno pogledale u smislu 'a kad nisi?', a ona nas je zbunjeno pogledala i raširila ruke u kojima je držala vrećice sa pecivom na trenutak prestajući sa žvakanjem.
Vicky: Šta?
Nas tri smo se nasmijale, odmahnule glavama, a zatim smo polako ušle kroz velika školska vrata zajedno sa ostalim učenicima, to jeste mi luzeri, kako bi nas Megan i njena ekipa nazvali.
............ .............. ..............
Zamišljeno sam gledala kroz prozor dok je nastavnica hemije pričala o formulama koje nikad nisam, a vjerovatno i neću zaamtiti. Većinu mojim misli je zaokupio Harry ali i nešto za šta sam mislila da ću zaboraviti odmah nakon što sam i čula...Ipak nije bilo tako. Iz nekog pomalo neobjašnjivog razloga mi one Meganine riječi nisu izlazile iz glave. Nikada u životu nisam markirala i zaista ne vidim razlog da to radim. Barem ga do sada nisam vidjela, a ni imala. Mislim da je to nešto glupo, zapravo pokušavam sebe uvjeriti u to aline mogu i ne znam šta mi je. Kao i zadnja nekolika časa, samo o tome razmišljam i u meni se sve više budi želja da to i učinim. Pogledala sma na sat i vidjela da je 12:o5 i odmah mi je kroz glavu prošla ona Harryeva poruka u kojoj je napisao da im snimanje završava u 12h. Duboko sam uzdahnula, a zatim osjetila nečiji dodir na leđima. Okrenula sam se i ugledala tamne oči koje su zabrinuto zurile u mene.
Mike: Jesi li dobro?
Slegnula sam ramenima i nasmiješila se, a on je uhvatio naslonjač moje stolice i privukao je njegovoj klupi. To me je malo iznenadilo, a i zvuk je izazvao pažnju cijelog razreda koji je sve do tada kunjao. Pogledala sam prema Mikeu pokupavajući da izbjegnem sve te poglede dok je nastavnica bezbrižno nastavila da priča lekciju iako sam imala osjećaj da se čak i njoj spava od svega toga.
Mike: Zadnjih dana si mnogo zamišljena...Mislim, već sam ti to rekao milion puta i zaista bih volio da porpičaš sa mnom i kažeš mi u čemu je stvar.
Spustila sam pogled i počela se igrati sa šarenom narukvicom prijateljstva koju imamo i Emily, Vicky, Jennifer i ja.
Ariel: Ma ne znam, valjda je nešto prolazno. Malo se više nageo prema meni pokušavajući da me pogleda u oči.
Mike: To svaki put kažeš ali znam da nije tako.
Pogledala sam prema njemu pokušavajuć da djelujem uvjerljivo. Zadnjih dana se zaista brine za mene i cijenim to ali mislim da je posljednja osoba kojoj bih trebala ispričati šta mi se dešava. Jennifer je još uvijek zaljubljena u njega ali on svu pažnju posvećuje meni i to me užasno boli i smeta mi.
Ariel: Vjeruj mi je...
U tom trenutku nas je prekinuo oštri pogled hemičarke koja kao da se trgnula iz transa i shvatila da je niko ne sluša.
H: Vas dvoje...Ako imate nekih pitanja, onda pitajte mene i nemojte ometati ostale đake.
U čemu? Sigurno ne slušanju nje. U tom trenutku kao da sam umjesto grdnje ugledala savršenu priliku za koju mi je savjest govorila da je ne iskorištavam. Ruka koja mi je sve do tada bila u igri sa narukvicom je nesigurno skliznula do mog stomaka i po prvi put sam odlučila iskoristiti barem nešto od onoga što sam naučila na sekciji. Uzdhnula sam te napravila umoran izgled lica i pogledala prema nastavnici napola spuštenih očiju.
Ariel: Nastavnice meni nije dobro...
Pogledala je zbunjeno prema meni još uvijek ne skidajući onaj ljutiti i ozbiljno pogled.
H: Šta ti je?
Primijetila sam da već svi gledaju u našem pravcu, a Emily,Jennifer, Vicky i Mike su bili oni zaista zabrinuti.
Ariel: P-pa...Boli me stomak užasno i muka mi je...
Par minuta me je namršteno posmatrala trljajući kredu među prstima. Napravila sam još gori izraz lica i mal se previla.
Ariel: Zaista.
Onda je uzdahnula te zagrizla svoje tanke usne kojih skoro nije ni imala ali koje su ipak bile namazane najtamnijim crvenim ružem te pokazala prstom prema vratima.
H: Hajde idi.
Ja sam polako počela da pakujem stvari u torbu, a Emily je stavila ruku na moju upućujući mi zabrinuti pogled.
Emily: Šta je bilo?
Ja sam samo na trenutak pogledala prema njoj ne znajući šta da joj kažem, a zatim stisnula njenu ruku te stavila ruksak na jedno rame. Krenula sam da prođem pored takođe zabrinute Vicky te izađem iz klupe, a zatim i iz učionice ali sam primijetila Mikeovu ruku koja je bila podgnuta.
Mike: Mogu li je ja otpratiti.
Nastavnica je pogledala i krenula da mu nešto kaže ali sam je ja preduhitrila.
Ariel:Nema potrebe, nazvaću sad tatu da me odveze kući.
Nastavnica je otišla za katedru i počela da me zapisuje vrteći glavom.
H: Pa da, nema koristi vama pričati. Uvijek se mobilni nose.
Ja sam samo brzim korakom otišla do vrata, a zatim se okrenula i napravila mali pokret rukom u znak pozdrava.
Ariel: Doviđenja.
Zatvorila sam vrata te brzo izvadila mobilni još uvijek nesvjesna onoga što sam upravo uradila. Ukucala sam Harryev broj i nazvala ga silazeći niz stepenice. Nakon vrlo kratkog vremena sam ogla da čujem glas koji mi je toliko nedostajao i koji sam jedva čekala da čujem.
: Julija?
: Heej.
#Harry: Pa otkud ti?
Izašla sam iz škole, a zatim sjela na stepenice.
#Ariel: Ovaj...
Stavila sam jedan pramen kose pod kapu te nervozno uzdahnula shvatajući da ne mogu reći Harryu pravi razlog. Znam da bi se ljutio i ne bi mu bilo drago da čuje da sam hajmo reći pobjegla sa časa.
#Ariel: Nemamo čas...Tačnije jedna nastavnica se razboljela tako da smo se ranije pustili.
#Harry: Stvarno?
Po boji glasa sam mu mogla primijetiti da je poprilično uzbuđen. Nasmijala sam se i na trrenutak pogledala na sat.
#Ariel: Da...Pa ovaj...Ako imaš vremena, mogli bismo se naći dok moj tata u običajeno vrijeme ne dođe po mene.
#Harry: O-ovaj naravno, naravno. Gdje si ti?
Mogla sam primijetiti da je već u pokretu, a isto tako sam mogla i da čujem zveckanje ključeva.
#Ariel: Pa pred školom ali ćemo se naći negdje kod sale. Može?
#Harry: Naravno, eto me odmah!
Srce mi je počelo sve brže kucati, a sreća u meni je počela sve više rasti.
#Ariel: O-onda, vidimo se?
#Harry: Naravno ljubai.
Prekinula sam i stavila mobilni u džep. Željela sam vrisnuti od sreće ali ne želim da me vidi neka čistačica, nastavniica ili čak i sama hemičarka kroz prozor. U tom stanju zaista nisam izgledala kao neko ko se previja od bolova. Sišla sam niz stepenice i krenula prema fiskulturnoj Sali iako sam znala da Harry ne može još uvijek stići. Sjela sam na zidić ispred nje ali sam vrlo brzo počela okolo hodati. Osjećala sam neke neobične trnce kao i uzbuđenje i znala sam da je pored toga što ću se vidjeti sa Harryem, uzrok tome i to da sam otišla sa časa. Ipak, to nije velik prekršaj jer će razrednica opravdati, a to više neću raditi...Valjda...U tom trenutku sam odmahnula galvom uvjeravajući sebe da nema šanse da se to ponovo. Smislićemo već neki drugi način. markiranje nije izlaz...Sjela sam ponovo na zidić, duboko uzdahnula te prešla rukama kroz kosu pokušavajući da dođem sebi. Nakon toga sam ponovo namjestila kapu te počela gledati okolo nervozno udarajući nogom o' tlo. Uskoro sam mogla vidjeti crni automobil koji se parkirao preko puta sale. Dah mi je u trenutku stao i polako sam ustala i tek tada shvatila da mi koljena klecaju. Pogledala sma oko sebe shvativš da nema nikoga...Nikoga osim mene i prelijepog kovrdžavog dečka koji je izašao iz automobila i pogledao prema meni. Iako sam mislila da se to neće desiti, suze su mi same od sebe počele da se nakupljeju u očima i uskoro sam počela da plačem i da se smijem u isto vrijeme. Mogla sam da primijetim i veliki istinski i prelijepi osmijeh na njegovom licu. Cijelo tijelo mi je zatrnulo i imala sam osjećaj da ću se unesvijestiti ali u tom trenutku to nikako nisam smjela sebi dopustiti.
Harry: Ju...Julija?
Bacila sam ruksak i potrčala prema njemu koliko god sam mogla iako noge gotovo nisam ni osjećala. On je raširio ruke, a ja sam obamotala svoje oko njegovog vrata i u tolikom zaletu ga skoro srušila. Ipak, on me je samo čvrsto obuhvatio oko struka i podigao u zrak. Odjedanput se sve promijenilo i mogla sam da osjetim njegove kovrdže, njegov miris, dodir...Sve ono za čime sam toliko patila. Suze su mi samo tekle niz lice i stavila sam ruke na njegove obraze gledajući ga ravno u njegove sjajne zelene oči.
Ariel: O moj Bože Harry.
On je jednu ruku sa mojih leđa premjestio malo više te me primakao sebi i spojio naše usne još uvijek me držeći u zraku. Srce mi više uopšte nije ni kucalo već je jednostavno treperilo u tolikoj mjeri da sam mislila da će mi se desiti nešto poput infrakta.Poljubac je bio sasvim neuredan ali nas nije bilo briga. Jednostavno, nismo mogli da kontrolišemo sebe zbog sve te sreće i uzbuđenosti. On me je polako spustio usput mi skidajući kapu s glave i bacajući je negdje na stranu, a zatim prislonio uz auto dok sam ja još uvijek ruke držala čvrsto oko njegovog vrata. 7 dana...Nakon punih sedam dana sam napokon u mogučnosti da ga vidim i da osjetim sve ono za čime sam patila. Na trenutak je prekinuo poljubac. Oboje smo teško i ubrzano disali i gledali se ravno u oči. Jednostavno je sve izgledalo poput sna i više ni na trenutak nisam žalila što sam otišla sa časa. Vrijedilo je. Zatvorila sam oči još uvijek u nemogućnosti da zaustavim suze.
Ariel: Užasno si mi nedostajao.
On me je poljubio u usne i pored njih i u obraz...Ma jednostavno nije bilo bitno gdje, a zatim me čvrsto zagrlio.
Harry: I ti meni ljubavi...I ti meni.
Stisnula sam njegovu majicu među prstima, a glavu spustila na rame. Nakon toga sam ga poljubila u vrat dok me je on lagano milovao po kosi ispuštajući pomalo nedefinisane zvukove. Koža mu je bila tako mekana i mirisna i sve to kao da je bilo nešto novo za mene. Kao da sam u tih 7 dana izgubila pamćenje...Ne znam ni ja ali u svakom slučaju sam na neki način bila zahvalna Megan na prijedlogu za koji sam mislila da je nešto najgluplje što sam ikad čula. Poljubila sam Harry u obraz, a zatim a pogledala u pomalo suzne oči sa kojih mi je odmah odvratio pažnju prelijepim osmijehom kao i preslatkim rupicama na obrazima. Sve to mi je bilo užasno drago vidjeti, a srce mi još uvijek nije uspjelo ujednačiti otkucaje. Oboje smo se nasmijali, a on me je podigao na auto i stavio ruke sa obe moje strane gledajući me ravno u oči. Ja sa stavila ruke na njegov vrat i pritisnula usne na njegove čvrsto stišćući oči. Imala sam osjećaj da bi mi bio potreban cijeli mjesec da nadoknadimo sve izgubljeno ali nažalost toliko vremena nismo imali. Harry je jednu rukustavio an moj obraz i lagano prelazio prstima preko njega nastavljajući poljubac. Na trenutak je odvojio usne od mojih te ih obizao svojim rumenim jezikom izazivajući u meni još veći vali nekih emocija za koje sam mislila i da ne postoje ili sam ih jednostavno predugo zadržavala u sebi. Pogled mu je lutao po cijelom mom licu i kao da je želio da se nagleda svakog djelića, a ja sam za to vrijeme pokušavala da dođem sebi iako je to bilo izgleda nemoguće.
Harry: Želim te ukrasti.
Nasmijala sam se i poljubila ga u gornju usnu koja je bila porilično vlažna zbog njegovog pokreta od maloprije. Nakon toga sam ga ponovo pogledala oči ne odvajajući sasvim osne od njegovih.
Ariel: Pa imaš priliku da to uradiš na sljedećih 45 minuta.
Njegov vreli dah se rasipao po mojim usnama i sudarao se sa mojim dok su njegove čvrste ruke prelazile preko mog vrata i lica.
Harry: Ali to je malo...
Zagrizla sam usnu ne skidajući pogled sa njegovih smaragdnih očiju u kojima sam gotovo mogla vidjeti svoj lik.
Ariel: To je za sad.
Lagano je svojim usnama obuhvatio moju dojnju i nježno i poprilično zavodljivo je poljubio. Zatim me je uhvatio oko struka i spustio na zemlju i ponovo pogledao u oči..
Harry: Ako ti tako kažeš.
Vragolasto se nasmijao i uhvatio me za ruke primičući me još više sebi.
Harry: Ali neki drugi put ću te ukrasti zauvijek.
Te riječi su me na trenutak zaledile ali u pozitivnom smislu. Ne znam zašto ali sam zbog toga na trenutak posmislila da ćemo ostati zajedno zauvijek za šta sam znala da je nemoguće i to je ono što me je najviše ubijalo. Ipak, nisam željela ničemu dopustiti da nam pokvari taj trenutak. On mi je namignuo, a ja sam se nasmijala i propela na prste kako bih mogla doći do njegovog uha. Čim sam se približila, njegove loknice su počele da me miluju ali ujedno i golicaju po licu. Usput sam mogla da osjetim i njihov prelijepi miris koji mi je ispunjavao pluća. Za to vrijeme su vrhovi Harryevih prstiju pravili pokrete po mojim leđima, a dah mu se zaustavljao na mom vratu što je uspjelo da naježi kožu na cijelom mom tijelu. Nasmiješila sam se i napokon dozvolila svojim napola smrznutim usnama da ispuste glas koji je zapeo negdje na sredini grla.
Ariel: Nemam ništa protiv...

DNA by:LoRa StylesWhere stories live. Discover now