DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 122

  Ariel: Harry?
Arielin, još uvijek ne baš prepoznatljivi glas me je trgnuo iz dubokih, mutnih i veoma ružnih misli koje ne napuštaju moj glupi mozak još od sinoć. Okrenuo sam glavu s
Ostajući laktovima prislonjen na prozorsku dasku koja je pod mojom kožom bila i više nego topla s obzirom da sam u tom položaju proveo barem sat vremena. Iskreno ni sam ne znam kako. Ono što je u tom trenutku bilo bitno jeste rasčupana djevojka po čijim se očima kao i malenim 'kesicama' pod njima moglo vidjeti da je spavala duže nego inače te da je njeno umorno tijelo u tom snu bilo u velikoj borbi sa jednim teškim i napornim danom...koji sam ja dodatno zakomplikovao. Mislim da ću do kraja života za sve loše stvari koje se dogode Ariel kriviti sebe i eto, na neki čudan način ja i jesam uvijek glavni ili posredni krivac, a uvijek sam kao ljut na one koje takođe učestvuju u tome. Trebao bih biti prvenstveno bijesan na sebe jer sam ja osoba koja treba da je štiti od svega...pa i samoga sebe.
Krenula je da mi nešto kaže ali je prekinulo zijevanje koje je djelimično prikrila dlanom svoje ruke koju je prislonila uz usne. Ja sam se nasmiješio posmatrajući njeno još uvijek pospano i ujedno slatko stanje.
Ariel: Koliko je uopšte sati?
Kretala se prema meni veoma sporoprelazeći vrhovima prstiju preko očiju koje je bila primorana zatvoriti na taj način mi prekrivajući pogled na plavetnilo koje se tu nalazi i koje zaista volim posmatrati.
Harry: Negdje oko 11h.
Napravila je neobičnu grimasu napokon završavajući i posljednji korak koji je meni bio dovoljan da ispružim ruke, stavim ih na njene bokove te je povučem ka sebi. Uskoro sam bio dodatno ugrijan toplinom njenog tijela koje je sve do maloprije, pretpostavljam, bilo pod debelim jorganom. Sama je naslonila čelo na moje usne forsirajući me da ostavim poljubac kakav sam planirao i prije njene geste. Dok su joj se prsti lagano igrali sa platnom na dnu moje crne 'The Queen' majice oči su joj bila na 'putovanju' preko mog lica koje je pretpostavljam izgedalo užasno.
Ariel: Kad si ti ustao?
Slegnuo sam ramenima bacajući pogled na sat koji je jutros bio moj dobar prijatelj.
Harry: Oko 7h...
Prava istina je da nisam ni sanjao otkako sam sanjao onu glupost noćas, a to je bilo oko 2-3h. Jednostavno, plašio sam se da ponovo zatvorim oči i utonem san unatoč činjenici da sam bio obamotan Arielinim rukama koje me jedino mogu spasiti od zla koje kao da me proganja. Još uvijek ne mogu da dođem sebi i čak i kad ne mislim na prokleti san osjećam nemir koji je najviše izražen treperavim radom mog srca. Umjesto da budem srećan što smo napokon zajedno ja samo razmišljam o glupostima i dopuštam jednoj tako apsurdnoj stvari da mi kvari vrijeme sa Ariel.
Ariel: Zašto tako rano?
Ponovo sam slegnuo ramenima dok su slova ispisana, čini mi se, original Arielinim rukopisom, prelijetalo ispred mojih očiju kao da su zaista tu...kao da onaj papir zaista postoji i kao da ga Ariel upravo sada ironično mota ispred mojih očiju u pokušaju da me dovede do ludila.
'Nisi bio tu kada si mi bio potreban...A vjerovala sam ti. Sada si izgubio moje povjerenje. ZAUVIJEK!'
Zatvorio sam oči osjećajući kako me prokleti trnci spopadaju sa svake strane. Samo želim da zaboravim na to. Zar tražim previše?
Ariel: Harry, jesi li ti dobro?
Ispustio sam izdah ali ne i tjeskobu iz sebe te sa još uvijek zatvorenim očima prislonio čelo uz njeno.
Harry: Ne mogu da zaboravim na ono...
Ariel: Koje?
Polako je počela da zagrće rukave na mojoj majici pri čemu je nježno prelazila prstima preko moje kože, pretpostavljam u pokušaju da me opusti.
Harry: Ma san...
Mogao sam čuti kako se nasmijala i to me je iskreno iznenadilo. Otvorio sam oči te skupio obrve upućujući joj pogled koji bi joj pretpostavljam trebao dati do znanja da mi nije jasna njena reakcija na moj odgovor.
Harry: Šta je smiješno?
Zakolutala je svojim plavim i više ne baš tako pospanim očima nakon čega je ponovo zijevnula ovoga puta ne prikrivajući usta i izgledajući još slađe nego maloprije...ako je to uopšte moguće.
Ariel: Pa ti si mi smiješan. Ne mogu vjerovati da uopšte više i razmišljaš o tome.
Još više sam naslonio leđa uz zid ali i ugao prozora koji me je neugodno probadao...Ipak ne neugodnije od memorije koja je vladala mojim iscrpljenim tijelom.
Harry: Ali Ariel...nemaš pojma kako je to izgledalo stvarno.
Mislio sam da će se ponovo nasmijati ali to na svu sreću nije učinila i bio sam joj zahvalan jer bih se u suprotnom osjećao kao neki ludak kog niko nije u stanju razumjeti.
Ariel: i šta s tim? Zar ne shvataš koliko je iroično tvoje razmišljanje o mojoj smrti u trenutcima kada stojim živa i zdrava ispred tebe?
Samo jedna njena rečenica je imala toliko uticaja na moje osjećaje koji su se u prvom dijelu pogoršali, u drugom poboljšali i na kraju ostali na istom nivou kakvom su i bili.
Harry: Ma znam ali...
Iskreno ni sam nisam znao ostatak rečenice pa sam samo ućutao i jednu ruku, sa njenog boka prebacio na svoje lice samostalno osjećajući podočnjake koji su čini mi se podsjećali na ujede pčele. Podsjećao sam na glupavo dijete koje je nemoguće uvjeriti u to da Miki Maus ne postoji ali šta da radim kada sam...takav?
Ariel: Nećemo više o tome...
Klimnuo sam glavom iako sam znao da se moj mozak nimalo ne slaže s tim.
Ariel: Ako se ne sjećaš trebali bismo razgovarati o ozbiljnijim stvarima?
Želio sam joj reći da ništa ne može biti ozbiljnija tema od one vezane za njen život ali sam se suzdržao ne
Eleći da zvučim paranoično s obzirom da je riječ samo o prokletom snu. Bolje bi mi bilo da razmislim o tome šta ću joj reći...I eto, nakon skoro cijele noći provedene na ivici kreveta u posmatranju Arielinog spokojnog i uspavanog tijela ja nemam ama baš ništa smišljeno. Glupi san je sve upropastio...
Klimnuo sam glavom još jednom ostajući bez podrške od strane vlastitog mozga. Ko dovraga upravlja sa mnom? Polako se odmakla od mene, a ja sam istog trenutka osjetio nevodljivi val hladnoće koji me je okupao od glave do pete te me natjerao da se trgnem, odmaknem od zida te krenem za njom., Na kraju smo završili u kuhinji gdje je ona uzela čašu i napunila je bezbojnom hladnom tečnošću. Ja sam bio i previše udubljen u svaki njen pookret i više sam razmišljao o tome da li postoji način da još malo odugovlačim cijelu situaciju nego što sam razmišljao o onome o čemu bih zaista trebao.
Ariel: Pričaj.
Prislonila je čašu uz usne ne skidajući pogled s mene, a ja sam se osjećao tako bespomoćno i jadno da sam na kraju uspio da se narugam samom sebi. Sjeo sam na visoku metalnu stolicu sa mekanom crvenom prevlakom stavljajući jednu ruku na hladni šank.
Harry: Uh...Pa...O čemu tačno?
Ostavio sam usne u veoma čudnom položaju usput dobijajući Arielin prijekorni pogled.
'Sada si izgubio moje povjerenje.', reče Ariel iz sna i izgleda predvidi budućnost s obzirom da bih to mogao čuti i u stvarnosti ako nastavim ovako.
Ariel: Harry.
Ton joj je bio upozoravajući i dovoljan da pokrene moj jezik i glasne žice koji kao da su izgleda poništili ugovor o saradnji.
Harry: Yep...
Udario sam dlanom od dlan ponašajući se poput nekog čudaka i iskreno sa kosom kakva mi je bila u tom trenutku ljudima vjerovatno ne bi bio problem da me pomiješaju sa nekim psihičkim poremećenim osobama. Zašto ne mogu da se skoncentrišem kako treba? Pa kako to uopšte dovraga očekujem od sebe kad nemam na šta da se koncentrišem?
Ariel: Ako pokušavaš da smisliš neku laž bolje ti je odmah zaboravi na to...Sjela je na stolicu pored mene tjerajući me da pratim pogledom svaki njen pokret.
Ariel: na kraju uvijek saznam istinu i onda će biti još gore. Barem jednom u životu razmisli o onome što bi se moglo dogoditi.
Gledala me je na veoma ozbiljan način i znao sam da je upravu ali trenutno ne postoji šansa da joj kažem istinu. Ne želim da nam to pokvari zajedničke trenutke iako bi u budućnosti definitivno moglo...U svakom slučaju, mislim da treba mnogo više biti psihički spremna na istinu o kakvoj se ovdje radi tako da ne. Nema šanse da sada kažem bilo šta vezano za Martina.
Harry: Ma ne pokušavam nego...
Ariel: Nego?
I ja se pitam. Prekrstio sam ruke osjećajući kako mi se mišice napinju i odmah sam mogao da osjetim Arielin pogled na njima. U posljednjem trenutku spriječio sam mali smiješak u njegovom pokušaju javnog pojavljivanja nakon čega sam pročistio grlo poput onih napornih političara usput oblizujući svoje od nervoze već suhe usne. Hajde Harry, kao i uvijek reci ono što ti prvo padne na pamet, nema ti druge...
Harry: Pa...rekao sam im...rekao sam im da ako budu više i pomišljali na nešto takvo...mislim...na to što su ti predložili.
Pogledao sam prema njoj i zatekao hladnokvan izraz lica koji mi nije uspio dati nikakvu vrstu podrške.
Harry: Da te više nikada neće vidjeti...
U glavi sam svoju rečenicu koja je trajala i predugo skupio u jednu cjelinu dajući joj brzinu bez koje je ostala u samom startu u pokušaju da se uvjerim da ima smisla...Pa nije loše...valjda?
Ariel: Kako?
Obrve koje je visoko podigla su obrazovale nekolike tanke linije na njenom svijetlom čelu jednim dijelom prekrivenom tankim i dugim pramenovima svijetle kose.
Harry: Pa fino...zašto nam to prije nije palo na pamet?
Podigao sam ramena šireći prste na rukama i gledajući namršteno ispred sebe. Kako izgledam? Trebaos am donijeti prokleto ogledalo.
Ariel: Šta tačno?
Sve je to izgovarala kroz neki polusmiješak vjerovatno mi nagovještavajući da izgledam smiješno. Spustio sam ramena, a dlanove na koljena prekrivena grubim materijalom tamnih farmerki.
Harry: Pa to...kad napuniš 18 da ćeš otići negdje i...i da te neće vidjeti više.
Pa to i ima nekog smisla, zar ne? Pogledala je na stranu očito razmišljajući o mojim riječima i samo sam se nadao da je nisam na neki način povrijedio.
Harry: mislim...
Ariel: Razumijem...
Klimnula je glavom ostavljajući usne odvojene na taj način me sprječavajući u započinjanju nove rečenice jer sam mogao pretpostaviti da ona još uvijek nije završila.
Ariel: Samo što...To bi bilo malo teže.
Pogledala je prema meni, a zatim taj svoj zamišljeni pogled spustila na moje koljeno preko kog sam lagano prelazio kažiprstom na kom se nalazio posebno značajan prsten.
Ariel: Znaš, primorana sam da ostanem u Londonu, a i...Oni su, bez obzira na sve, još uvijek moji roditelji i nisam sigurna da li bi to bilo tako jednostavno da ih izbrišem iz svog života.
Da li baš uvijek moram da budem kreten? Polako sam ustao sa stolice u potpunosti se oslanjajući na svoja stopala nakon čega sam stao ispred nje i obuhvatio njene duge prste koji su sve do tada bili u međusobnoj igri.
Harry: Znam i nikad ne bih tražio takvo nešto. To je samo prijetnja, ništa više.
Spustio sam glavu nešto niže u pokušaju da uhvatim njen pogled koji sam uspio uhvatiti samo na trenutke.
Ariel: Ma uredu je...Ne mogu reći da juče nisam više puta poželjela da imam druge roditelje ili da ove jednostavno odnesu vanzemaljci.
Nervozno se nasmiješila na taj način odavajući činjenicu da joj prisjećanje na jučerašnji dan i nije tako milo. Pa kako bi i bilo?
Ariel: Kako god...
Činilo mi se, barem po odsutnom načinu na koji je to izgovorila, da je 'kako god' više bio odgovor na neko pitanje koje je postavila samoj sebi. Nisam ništa želio da je pitam, barem ne što se tiče toga jer i sam znam kako je to kad si u raspravi sa samim sobom. Tačnije kadti se u glavi odvija jedan naporni monolog.
Harry: Da li mi želiš...možda reći šta se juče izdešavalo?
Ne znam zašto ali želim to znati iako mislim da mi se istina baš i neće svidjeti. Ipak, kao što je to Ariel jednom rekla, vjerovatno je upravo ta istina pozitivnija nego moje samostalne pretpostavke. Po prvi put otkako sam stao ispred mene me je pogledala ravno u oči lagano klimajući glavom i skupljajući svoje usne koje su čini mi se bile suhe i želio sam da ih ovlažim svojima ali sam znao da to mora pričekati.
Ariel: mislim obećanje je obećanje...
To je valjda bilo zauzvrat za moju 'iskrenost'. Mislim da počinjem mrziti samog sebe.
Ariel: Mislim, nije se ništa posebno dešavalo...Većinu dana sam provela u sobi razmišljajući o svemu u potrazi za nekim rješenjem...i zovući tebe, naravno.
Posljednje riječi je značajno izgovorila ali ipak sa malenim smiješkom koji je barem malo suzbio osjećaj krivice koji je u meni porastao barem 8o%.
Ariel: I...Na kraju nisam ništa smislila...
Spustila je kapke preko svojih plavih očiju uskraujući mi taj prizor što ne znači da nisam svakako uživao u onom što sam vidjeo.
Ariel: Pa sam, kada je došlo vrijeme da im kažem odluku sišla dole i...
Još jače je stisnula oči, a nedugo zatim spustila čelo na moje rame, a ja sam najnježnije što sam mogao obamotao ruke oko nje usput povlačeći i stolicu zajedno sa njom ka meni.
Ariel: Molila, tačnije preklinjala sam ih da me ne dovode u takvu situaciju... ali me naravno nisu slušali i na kraju sam ispala totalni kreten.
Sama pomisao na to kako ih Ariel na izmaku znage, u potpunosti bez nade preklinje da joj dopuste normalan život je bila gora čak i od prisjećanja na onaj san jer za ovo znam da je stvarnost. Mislim da će me to proganjati do kraja života.
Harry: Nikad ih više nemoj moliti...Zapravo nemoj nikoga ni za šta moliti...
Izmakao sams e malo unazad kako bih je natjerao da podigne glavu i pogleda me u oči.
Harry: Nikada nikoga pa čak ni mene.
Ponovo se nasmiješila i jednim dijelom mi je bilo drago što barem ne plače ali sa se isto tako onim drugim dijelom koji uvijek pobjeđuje plašio da na taj način u sebi čuva gomilu emocija koje će kad-tad na neki način izaći na vidjelo.
Harry: Ozbiljno...Čak i ako ikada budem ljut na tebe ni slučajno me nemoj moliti da ti oprostim jer...jer svejedno hoću, i bez toga.
Izgovorio sam to najiskrenije što sam mogao izazivajući potpunu obziljnost s njene strane. Nakon što je provela možda čak i nekolike minute besciljno me posmatrajući stavila je ruke u moju kosu te se nagela i pritisnula usne na moje. Nisu bile suhe koliko sam mislio da jesu ali sam svejedno odlučio da ću ih osvježiti.
Ariel: A šta ako te ja ne naljutim?
Izgovorila je to odmičući usne od mojih samo na par milimetara. Ja sam se nasmiješio ostavljajući oči u poluotvorenom položaju.
Harry: Moraćeš nekad.
Odmahnula je glavom takođe se smiješeći nakon čega ih je ponovo vratila mojima. Ja sam promrmljao jedno 'mhm' nakon čega sam se u potpunosti prepustio poljupcu ujedno je sprječavajući u bilo kakvom pokušaju da se usprotivi mojim riječima. Nije naravno da priželjkujem da se nešto dogodi ali isto tako znam da Ariel ne može učiniti ništa što bi me učinilo doživotno ljutim. Takvo nešto sam samo ja u stanju.
Trudio sam se da što više jezikom i usnama ovlažim njene usne preko kojih sam mogao da osjetim njen trenutno ubrzani puls. Izvukla je ruke iz moje kose te ih samo obamotala oko mog vrata dok sam ja vrhovima prstiju prelazio preko njenih bedara koji su se sada nalazili oko mene iako je još uvijek sjedila na stolici. Još više sam se pomakao unaprijed na taj način pogurujući i nju i stolicu ka šanku. Sada sam imao postpuni oslonac i bio sam u mogućnosti da u potpunosti zbijem naša tijela.
Na trenutak smo se oboje zaustavili te otvorili naše oči u kojima kao da smo gledali sami sebe nakon čega sam ja ponovo prislonio usne na njene prekidajući je u riječi koja je počinjala na 'vo..' Ponovo sam odmakao usne usput stavljajući ruke u njenu mekanu kosu koja se savršeno ispreplitala sa mojim prstima.
Harry: izgovori to.
Nasmijala se i promrmljala jedno 'volim te' nakon čega je nastavila poljubac očito se osjećajući pomalo neprijatno. Mislim da nikad neću u potpunosti razumjeti ovu djevojku ali to je svejedno nešto što je čini posebnom.
Moja pluća kao i srce su bili ispunjeni osjećajem bezbrižnosti iako je tu toliko stvari o kojima bih trebao brinuti ali sam svejedno odlučio da ih odgurnem na stranu i pravim se da ne postoje.
Još jednom sam pomakao unazad polako već iritirajući brinetu koja je proizvela zvuk nezadovoljnosti usljed požude za mojim poljupcem.
Harry: U sobi ili ovdje?
Raširila je svoje tamno plave oči te se nasmijala odmah zatim zatvarajući oči zadržavajući neki blesavi polusmiješak na uglovima ukrašen rumenilom.
Harry: Govori.
Nasmijao sam se te spustio usne na njen vrat sa kog sam usput morao da sklonim kosu od koje mi se par dlaka zalijepilo za usne. Kada sam ih se napokon riješio nastavio sam da se igram sa njenom kožom čiju sam osjetljivost pod mojim uticajem itekako mogao da osjetim.
Ariel: Svejedno je...
Izgovorila je to usput ispuštajući zvuk koji mi je dao do znanja da joj se dopada ono što sam radio. Već sam u potpunosti bio upoznat sa njom i njenim tijelom i u svakom trenutku sam znao šta joj treba i šta joj se dopada. Obuhvatio sam prstima vrh dojnjeg dijela pidžame koji je sinoć obukla i koji joj je ostao ovdje kod mene kada je zadnji put otišla. Ovoga puta teško da ću joj dopustiti da to učini.
S obzirom da nisam mogao izdržati ni sekunde više povukao sam njenu pidžamu prema dole pri čemu je morala da se malo uspravi uskoro sam isto to učinio i sa njenim gaćicama ostavljajući izloženo ono što je u tom trenutku i trebalo biti. Ona se svojim usnama obrušila na moje e pokušala da ugura jezik u moja usta ali sam bio brži i preuzeo vodstvo. Ponovo je proizvela neki zvuk u kom sam uživao i koji sam želio da slušam do kraja života. Brzo sam počeo da preturam rukom po ukrasnoj plavoj zdjeli koja se nalazila na šanku i u kojoj je bilo svakakvih gluposti pa čak i zaštite. Da li je bolesno to što držim kondom u kuhinji? Ni u jednom trenutku moje i Arieline usne nisu našle predaha kao ni Arielini sšretni prstići koji su otkopčali moje farmerke te ih zajedno sa boksericama povukli ka dole. Ja sam nevoljko odvojio usne od njenih samo kako bih zubima otvorio plastičnu kesicu koju sam jedva uspio pronaći. Brzo sam izvadio kondom, navukao ga, a zatim što sam čvršće mogao ovuhvatio Arieline bokove, podigao je sa stolice i polako ušao u nju kretajući se ka zidu. Nakon što sam je nešto grublje prislonio uz njega oboje smo ispustili izdahe te nastavili onaj poljubac ipak ovoga puta nešto neurednije s obzirom da smo stalno ispuštali izdahe i zvukove koji su dodatno zagrijavali atmosferu u kuhinji. Pokušavao sam što brže pomijerati bokove dok je ona isto to radila sa svojim dok su joj noge bile čvrsto obamotane oko mene kao i ruke kojima je s vremena na vrijeme kada bih napravio jači pokret povukla moje kovrdže izazivajući izlive uživanja s moje strane.
Ubrzo smo oboje svršili, a ja sam spustio glavu na njenu rame pokušavajući da dođem do zraka. Jednom rukom sam držao njeno tijelo dok sam drugom bio oslonjen na zid. Mogao sam da osjetim kako znoj lagano klizi niz moje čelo ali nešto što je mnogo više privlačilo moju opažnju bilo je Arielino otežano disanje koje se odvijalo neposredno uz moje uho neprestano izazivajući sve veću i veću navalu emocija i požude u meni. Podigao sam glavu te pronašao put do njenih usana na koje sam ostavio najnježniji mogući poljubac.
Harry: Volim te...najvieše na svijetu.
Uzvratila mi je jednim kratkim poljupcem nakon čega me je pogledala ravno u oči usput sklanjajući na stranu kovrdže koje su mi se zalijepile za oznojeno čelo.
Ariel: I ja tebe.
Još jednom sam je poljubio u obraz, a zatim spustio na pod nakon lega je onda duboko uzdahnula i prišla stolici uzimajući gaćice i dojnji dio pidžae. Ja sam takođe otišao u toalet kako bih se sredio i samo što sam uspio to učiniti i umiti se začuo sam zvuk svog mobilnog koji je dopirao iz dnevnog.
Ariel: Harry!
Obrisao sam lice mekanim bijelim peškirom te brzo napustio toalet istog trenutka se gotovo sudarajući sa slatkom smeđokosom djevojkom koja je smiješeći se držala mobilni iz kog je još uvijek izlazio njegov iritanti zvuk. Klimnuo sam glavom u znak zahvalnosti te se javio nakon što sam pročitao Zaynovo ime na keranu.
: Reci.
: Pa gdje si ti čovječe?
Prošao sam rukom krozkosu, a zatim je spustio na Arielina leđa s obzirom da je još uvijek stajala pored mene.
#Harry: U stanu?
#Zayn: Pa pobogu si čekamo te već više od 4o minuta...
Ma o čemu on priča? Počeo sam da prebiram po svojim po običaju neuređenim mislima sve dok se nisam sjetio glupog intervjua.
#Harry: Oh, a to...
#Zayn: A to? Harry šta se s tobom dešava?
Kada bih mu ispričao šta se sve izdešavalo pretpostavljam da bi se toliko ražalostio i istog trenutka platio da mi naprave jednog klona kako bih mogao duže vrijeme odmarati ali ipak ne planiram to učiniti i izigravati paćenika.
#Zayn: Hajde brzo dolazi ovamo svi su već poprilično nervozni...
Mogao sam da prepoznam dobro poznate glasove u pozadini i mogao sam pretpostaviti da me već tračaju. Oni i njihova posla.
#Harry: ne mogu...
Pogledao sam prema Ariel koja me je namršteno posmatrala očito pokušavajući da shvati šta se dešava.
#Zayn: Ma šta bolan ne možeš?
#Harry: Ma ne mogu...Trenutno sam zauzet.
Arieline zbunjene oči su se odjednom raširile nakon čega je brzo odmahnula glavom.
Ariel: Ma šta...Harry šta to odgađaš?
Samo sam odmahnuo rukom nadajući se da će odustati ali se to nije dogodilo baš kao što sam i očekivao.
Ariel: Harry.
Zayn mi je nešto govorio ali ga ništa nisam razumio i na kraju sam se osjećao kao hipnotisan.
#Harry: čekaj sekund...
Prislonio sam mobilni uz prsa te pogledao prema uznemirenoj, tačnije ljutoj Ariel koja je stajala ispred mene očekujući odgovor koji sam joj bio primoran dati. Ne želim da misli da ponovo nešto mutim.
Harry: Ma samo neki intervju...Mogu to i...
Ariel: Ne, ne mogu to bez tebe. One Direction ste vas petorica i ako ijedan hvali to nije to...a pogotovo ja ne želim da budem razlog zbog kog ćeš to izbjeći. Zato lijepo sad reci Zaynu da ćeš ići.
Odmahnuo sam glavom i krenuo da se usprotivim ali me je ona preduhitrila.
Ariel: Naljutiću se ako ne odeš.
Prevrnuo sam očima te ispustio zvuk usljed naleta frustracije nakon čega sam krenuo prema sobi kako bih se presvukao s obzirom da je na meni bila majica kratkih rukava.
#Harry: Okej, dolazim.
#Zayn: Hvala Bogu...
Prekinuo je poziv prije nego što sam ja uspio u tome nakon čega sam stavio mobilni u džep i počeo da tražim čistu majicu.
Ariel: Hvala.
Harry: Na čemu?
Izvukao sam usku crnu majicu za koju se nadam da joj nije potrebno peglanje nakon čega sam skinuo onu koju sam već imao na sebi te novu navukao preko svog trenutačno izloženog torzoa. Mogao sam iza sebe da čujem Arieline lagano pokrete i iskreno nisam želio da se okrenem prema njoj zato što se plašim da onda neću moći da odem. Ne želim da je ostavim...
Ariel: Pa na tome što si me poslušao.
Klimnuo sam glavom i uzdahnuo napokon se okrećući prema njoj. Smiješila se i gledala me ravno u oči držeći ruke prekrštenim.
Harry: Vidiš da me već počinješ ljutiti.
Oboje smo se nasmijali nakon čega sam se ja sageo te prislonio usne na njene ostavljajući jedan kratki poljubac za pozdrav. Izašao sam iz sobe i krenuo ka vanjskim vratima usput se zaustavljajući kako bih se obuo. Ona je cijelo vrijeme išla za mnom i ja nisam mogao pomoći sebi, a da ne pomislim na to kako bi bilo lijepo kada bismo uvijek živjeli zajedno i kada bih svaki dan imao tu privilegiju da me ona poljubim pred odlazak i...
Ariel: Srećno.
...i poželi mi reću.
Okrenuo sam se prema njoj i nasmiješio se držeći ruku na kvaci.
Harry: Nemoj nigdje ići.
Prevrnula je očima te se svojom desnom stranom naslonila uza zid sa još uvijek prekrštenim rukama.
Ariel: Okej šefe.
Zajedno sa njenim riječima u moje misli je došlo sjećanje na dan kada sam je dovezao pred zgradu u kojoj su živjeli oni ludi francuzi i kada me je takođe nazvala šefom...ili sam ja nju? Mrzim činjenicu da se nekad ne mogu sjetiti svih naših trenutaka. Mislim da se jednostavno desilo previše toga. I dobrih i loših stvari.
Harry: Vidimo se ljubavi.
Još jedanput sam je poljubio u čelo nakon čega sam napustio stan nadajući se da ću se što prije vratiti u njega.
......
U trenutku kada sam stigao u studio zatekao sam samo gomilu namrgođenih faca koje ipak nisu bile dovoljne da naruše moje raspoloženje. Samo sam raširio ruke i slegnuo ramenima nakon čega sam napravio brzi pokret rukom kroz kosu.
Liam: Sjetio si se da još uvijek pjevaš u bendu?
Zakolutao sam očima te se smjestio na ivicu bijelog kauča na kom su sjedila i preostala moja 4 prijatelja...trenutno ljuta prijatelja. Mogao sam vidjeti kako čak i kamermani nervozno zamahuju glavom i malo je hvalilo da ih sve napadnem ali sam se ipak suzdržao s spoznajom da sam ustvari ja glavni krivac.
Xxx: Počećemo za jedno 1o-ak minuta.
Tako me zbrze i još napadnu što kasnim, a na kraju oni nisu spremni da počnemo?
Prebacio sam obe ruke preko mekanog naslona nadajući se da ćemo brzo završiti s ovim jer zaista želim što prije kući kako bih bio sa Ariel. Glupi intervjui su nešto što me trenutno najmanje zanima.
Niall: Ariel ili Ashley?
Pogledao sam iznenađeno ka plavokosom dečku koji je sjedio pored mene i s kojim nisam razgovarao od onog nesporazuma koji ujedno predstavlja i nau svađu, pretpostavljam...
Harry: Šta Ariel ili Ashley?
Šta ponovo halucinira?
Po prvi put je okrenuo glavu prema meni i ostavio me još zbunjenijeg s obzirom da nisam uspjeo da protumačim izraz njegovog lica.
Niall: S kojom si od njih dvoje bio?
Zar on stvarno hoće da mu isčupam uši u sred studija? Okrenuo sam se još više na stranu prema njemu u potpunoj nemogućnost da smislim dovoljno dobre riječi. Kakos e usuđuje?
Harry: Niall...
Usta su mi još jednom ostala napola otvorena u potrazi za riječima koje kao da su se zaglavile negdje u grlu zajedno sa knedlom koja se stvorila istog trenutka kada sam čuo njegove riječi. On je zadržao hladnokrvni izraz svog lica i to me je još više izluđivao.
Harry: Za tvoju informaciju bio sam sa Ariel.
Zajedno sa tim riječima sam ispustio i vazduh koji je sve do tada bio zaglavljen negdje na sredini mojih trenutno uznemirenih pluća nakon čega sam se vratio u prijašnji položaj zabacujući glavu preko naslona u pokušaju da se opustim.
Niall: Znači ponovo ti je oprostila.
Harry: Jeste!
Izgovorio sam to najsamouvjerenije i ponosnije što sam mogao usput postajući poprilično glasan tako da sam uspio da privučem pažnju svih prisutnih. Malo je hvalilo da još kažem 'Eto, ako vas baš već zanima o čemu razgovaramo, Ariel mi je oprostila. I nisam je prevario!' Mislim da ne bi bilo loše ako bih napravio majicu na kojoj bi pisalo 'Nisam prevario Ariel s Ashley' i nosio je jedno mjesec dana tako da se svi koji su upućeni u stvari koje su se dešavale mogu pokopati ućutkati.
Niall: A ti pretpostavljam već smišljaš kako ćeš je nanovo povrijediti.
Udario sam šakom od dio kauča pored sebe te pogledao prema njmu na još ljući način nego maloprije dok mi je krv u venama sve više i više ključala.
Harry: Niall prestani!
I po drugi put sam svu pažnju privukao na sebe ali me nije bilo briga. Ne sve dok imam pravo da budem ljut, a trenutno ga itekako imam. Po Niallovom pogledu sam mogao zaključiti da je i on poprilično iziritiran i pitao sam se da li ćemo na kraju završiti tukući se na podu. Bez obzira koliko da me ljuti ipak mislim da ne bih bio u stanju da učinim takvo nešto jer ga ipak volim kao brata. Edward, Leo i ostali manijaci koji kao zombiji sa ispruženim rukama ispred sebe uvijek idu za mnom i Ariel su druga stvar.
Niall: Samo kažem istinu.
Harry: To nije istina!
Niall: Zavisi koje značenje riječ 'istina' više ima za tebe.
Prevrnuo sam očima i prošao rukom kroz kosu osjećajući kako samo malo hvali da kao oparen skočim sa kauča. Živci mi postaju sve istanjeniji i istanjeniji.
Louis: Šta je s vama dvojicom?
Plavo-zeleni pogled je stalno prelazio sa mene na Nialla ali nijedan od nas dvojice nije odgovaralo. Naslonio sam podlaktice na koljena te počeo da lupkam nogom po podu usput osluškujući zvuk neke vrste papuča koje su udarale od pod i postajale sve jače, tj. sve bliže meni. Kada sam pogledao u tom pravcu sa jednim dijelom sebe koji se nadao da je u pitanju Ariel ostao sam razočaran kada sam vidjeo Lou koja je nosila puder. Samo mi je još hvalilo šminkanje. Zatvorio sam oči i prije nego što mi se u potpunosti približila i usput sam mogao da čujem i njen smijeh.
Lou: Neko nam je loše raspoložen danas.
Harry: Nisam bio dok mi se njuškalo nije obratilo.
Začulo se Niallovo prigušeno nakašljavanje pomiješano sa došaptavanjem ostalih dečkiju. Želim da idem kući. Odmah. Pomalo gruba četkica je počela da prelazi preko mog lica ujedno me i boskajući i golicajući čemu je pridodavao i puder koji mi se uvlačio u nos. Mrzim ovo...
Kada je napokon završila s tim prošla je par puta prstima kroz moju kosu nakon čega mi se nasmiješila i polako napustila ogromnu prostoriju u kojoj kao da je broj ljudi rastao iz minute u minutu. Na svu sreću nije bilo publike tako da niko od fanova nije imao priliku da prisustvuje mojoj i Niallovoj svađi. Ne želim još probleme i oko toga. U trenutku kada sam pogledao ka Niallu susreo sam se sa njegovim pogledom pri čemu je on otvorio usta s namjerom da mi nešto kaže ali ih je odmah zatim zatvorio očito odustajući od te ideje. Ja sam samo pogledao na stranu ispuštajući izdah, a zajedno s njim je na vidjelo izašla i sređena voditeljica koja se kretala prema nama označavajući početak intervjua.