Brzim hodom krenula sam dolje jer, poznajuči njega, mogao je krenuti zamnom. A, to nisam htjela. Nije mi trebala još jedna svađa večeras. Ne, pogotovo ne sa njime. Kliknula sam tipku za otključavanje auta i brzo se našla u njemu. Još jednom sam provjerila adresu ispisanu na onom papiru, a onda krenula. Kao skoro i svakoga dana ovdje u Londonu, kiša je lagano padala tako stvarajući klizavu cestu. Iako sam već podosta kasnila, morala sam usporiti da ne izazovem sudar. Već se lagano spustio mrak kada sam parkirala auto ispred odgovarajučeg mjesta i izašla van. Mogla sam začuti neku glazbu dok sam se približavala ulaznim vratima. ''Oh, Blue, došla si.'' Čula sam poznati glas iza sebe koji me natjerao da pustim kvaku te da se okrenem prema Danielu. ''Uhm, obećala sam da ću doći.'' Rekla sam nasmiješivši se na što je on samo klimnuo glavom. Bacio je cigaretu koju je trenutak prije držao u ruci te cipelom stao na nju tako ju gaseći. Nakratko sam se iznenadila njegovom radnjom jer nikada ne bih pomislila da on puši. Ali, vjerojatno sam se prevarila kao i još mnogo stvari. ''Nešto si se zamislila?'' Pitao je trgnuvši me iz misli te stavio svoju lijevu ruku na moje desno rame gledajući me ravno u oči. ''Uh, samo sam...'' Započela sam, no njegov glas me prekinuo. ''U redu je, hej, ne trebaš se meni opravdavati.'' Rekao je. Lagano sam klimnula glavom ne znajući što da kažem, a onda oblizala svoje već suhe usne. ''Da uđemo?'' Pitala sam. Bez ijedne riječi odšetao je do vrata otvorivši ih te smo ušli. Unutra je bilo poprilično mnogo ljudi koji su bili u ponekim skupinama pričavši dok su konobari prolazili pored njih nudeči im piće. Na samom ulazu stajala je neka mlađa žena sa staklenom kutijom gdje je velikim slovima pisalo 'Donacije'. Sjetila sam se koverte iz svoje torbice te ju izvadila ostavljajući ju ondje gdje je bilo još mnogo koverti sličnih mojoj. ''Već si bila u dječjoj bolnici?'' Pitao je zainteresirano na što sam samo odmahnula glavom uzdahnuvši. ''Ne, ali planirala sam uskoro. Želim otići ondje i vidjeti ih. Žao mi je što to tako rano moraju trpjeti nešto takvo.'' Rekla sam nešto tiše taman kada je konobar došao sa tacnom uredno posloženih čaša šampanjala. Dok je on uzeo jednu, ja sam samo odmahnula glavom. ''Ako želiš, možemo zajedno otići? Što kažeš na utorak?'' Pitao je. Njegov prijedlog činio mi se odličnim tako da nisam trebala mnogo razmišljati prije nego što sam klimnula glavom. ''Može.'' Rekla sam. Oboje smo smo se nasmijali, a onda nastavili šetati po sali. Dok je on poznavao njih gotovo sve, ja nisam vidjela niti koga poznatoga. Izgleda da ću cijelo vrijeme provesti sa njime jer ne namjeravam upoznavati nove ljude. ''Vidiš li onu djevojku?'' Pitao je glavom pokazujući prema nešto nižoj od mene brineti koja je stajala sa još nekim osobama pričajući. ''Što s njom?'' Pitala sam zbunjeno još i dalje držeći pogled na njoj, a onda ga vratila na njega koji je već gledao u mene. ''Izlječila se od leukemije nakon onakve operacije. Da se pohvalim, ja sam ju operirao.'' Rekao je prstom pokazujuću u sebe na što smo se oboje lagano nasmijali. ''Zato ne gubi nadu, okej?'' Pitao je nešto ozbiljnije. Klimnula sam glavom te još jednom pogledala u onu nasmiješenu djevojku vjerujući da ću i ja uspjeti biti takva.
~Sljedeči dan~
''B, hajde.'' Govorila je Marie lagano me drmajući po ruci dok sam ja pokušavala spavati. No, to se tog trenutka činilo ne mogućim. Vanessa je već odavno dignula rolete na prozorima i odmaknula zavjese puštajući sunčevu svjetlost unutra. ''Cure, nedjelja je.'' Promrmljala sam po tko zna koji put jutros te se okrenula na drugu stranu. No, one su bile uporne te nastavile. ''Blue, nisi malo dijete koje treba spavati toliko. Uostalom, i mala djeca se bude ranije.'' Rekla je Marie nastavivši me drmati. Teško sam uzdahnula te se nevoljko uspravila u sjedeći položaj trljajući oči rukama da se priviknem na svjetlost. ''Oh, napokon.'' Rekla je Vanessa zatvarajući vrata od ormara te se okrenula prema meni bacivši mi na krevet neku odjeću. ''Obuci se i dođi u dnevni.'' Nadodala je te povukla Marie prema vratima sobom. Nakon što su izašle van, puhnula sam, a onda se ustala sam kreveta gledajući odjeću koju mi je Vanessa pripremila. Na brzinu sam obukla crni šorc i majicu na kratke rukave te odšetala do wca obaviti higijenu. Nakon što sam oprala zube i svezala kosu u visoki rep, izašla sam u hodnik te laganim koracima došla do dnevnog boravka gdje su cure sjedile na kauču čitajući nešto. ''Uhm, što radite?'' Pitala sam znatiželjno te sjela na fotelju nasuprot njih. Skrenule su pogled na mene, a onda se Marie nakašljala uzimajući neku čestitku iz Vanessinih ruku. ''Ljubavi, znam da sam pogriješio zbog onoga sinoć. Nisam trebao onako reagirati. Nadam se da se ne više ne ljutiš? Liam.'' Završila je te mi pružila čestitku. Nekoliko puta sam pročitala ispisana slova ondje, a onda ju odložila na stol zakolutavši očima. ''Aha, i buket ti je ondje.'' Rekla je Vanessa prstom pokazujući na kuhinjski stol gdje je bio veliki buket crvenih ruža. Oh, da. Još nije shvatio da ih ne volim. ''Dobro, zašto ste me probudile? I, kako ste uopče ušle unutra?'' Pitala sam naslanjajući se na naslon te nakratko zažmirila. Još uvijek sam bila umorna i samo sam se ponovno htjela ušuškati u krevet i zaspati. I, da! Po mogućnosti sanjati neki dobar san. ''Došle smo po tebe da idemo u shopping, a Liam nam je otvorio vrata. Da smo došle samo minutu kasnije, već bi otišao na posao tako da bi nas dvije ostale vani čekajući tebe do 17h da se probudiš.'' Objašnjavala je Vanessa rukama mašući po zraku dok sam ja samo klimala glavom.
''No, dobro, koliko je sati uopće?'' Pitala sam. Još uvijek sam zaboravila staviti zidni sat. Ubiti, prisjetiti Liama da ga stavi jer ja nisam za takve poslove gdje su potrebni čekić i čavli. ''Prošlo je podne.'' Rekla je Vanessa te su se obje nasmijale do ksam ih ja gledala raširenih očiju. Oh my Good. ''Dobro, dobro, idemo li onda negdje ili?'' Pitala sam već ustajući sa fotelje. Uzela sam torbicu sa ormarića, a onda se zajedno sa njima zaputila prema izlazu. Taman kada sam otvorila vrata, pogled mi je zapao za meni već poznatu osobu. Bez ijedne riječi, Marie i Vanessa su otišle dolje nas ostavljajući same da možemo razgovarati. No, mi smo samo šutjeli gledajući se. Nisam znala kako da započnem razgovor. Ili još bolje, zašto je on ovdje. I, od kuda mu moja adresa? Ne sjećam se da sam mu je dala. ''Došao sam ti vratiti posudu.'' Rekao je. Tek tada sam vidjela da drži posudu u rukama pružajući mi je. Lagano sam klimnula glavom uzevši ju u ruke, a onda ponovno pogledala u njega. ''Hoćeš li ući?'' Pitala sam prstom pokazivajući prema vratima svog stana iza sebe na što je on samo odmahnuo glavom. ''Ne, ne želim smetati. Prijateljice te čekaju dolje, pa...'' Naglo je zastao kada ga je neki drugi glas prekinuo. ''Blue, mi idemo. Zaboravila sam nešto kod kuće što sam trebala obaviti pa nema svrhe da idemo negdje. Vidimo se sutra.'' Rekla je Vanessa smješkajući se na što smo se oboje nasmijali. Nisam niti mislila da neće prisluškivati odozdo. Otvorila sam vrata da može ući te rukom pokazala prema unutra.
A/N
Uhuhu, nastavak. Poprilično kasno, hah. Znam da vas sada pola nije na wattpadu. Ubiti, gotovo nitko. No, dobro, hah. Morala sam postaviti nastavak jer me sada neće biti nekoliko dana pa... Eto ga danas. Nadam se da vam se sviđa s obzirom da sam ga pisala sada u 3:39h. Hahah. Ako ima pogrešaka, zanemarite. Zbilja sam preumorna da ih tražim sada. I, da. Čitajte 'Something'
Kom, vote?:))
