Stajala sam na mjestu kao zaleđena dok mi je pogled bio na paru nedaleko od mene. Iako se sve činilo kao jedna nočna mora iz koje ću se probuditi, bilo je daleko od toga. Stvarnost. Više mi nije preostala niti nada niti očekivanje da će jednoga dana biti sve po starome. Svi snovi su mi pali u vodu zajednno samnom. Nisam više osječala tlo pod nogama. Samo sam željela nestati odavdje.''L-Liame, ja... Loše mi je.'' Rekla sam skretajuči pogled na njega koji je samo odmahnuo glavom. ''Ljubavi, čekaju nas.'' Rekao je. Stisnuo me za ruku te lagano povukao za sobom niz stepenice. Koliko god sam se pokušala skoncentrirati na nešto drugo, nije mi išlo. Razmišljala sam o nama. Zašto nam je to učinio? Znam. I ja sam kriva. Ja sam napravila još veću glupost prosidbom. No, huh, ali i on ima djevojku. ''Izvolite.'' Piskutavi glas me trgnuo iz misli te sam skrenula pogled ka visokoj brineti na samom ulazu koja mi je pružala nekakav letak. Lagano sam klimnula glavom uzevši ga te pročitala naslov 'Leonardo da Vinci - Gallery'. Iako me letak nije zanimao, otvorila sam prvu stranicu pokušavši nešto pročitati. Samo da barem na nekoliko trenutaka zaboravim na njega. Ako je to ikako moguće sa obzirom da je nekoliko metara dalje od mene. ''Jesi li pročitala sve izreke?'' Pitao je Liam na što sam ga nakratko pogledala, a onda vratila pogled na letak ne znajuči o čemu priča. ''Um, da.'' Odgovorila sam i lagano se nasmijala. ''I, koja ti se sviđa?'' Ponovno je pitao. Još uvijek spuštene glave prema letku zakolutala sam očima i pogledala prvu. ''Dok sam mislio da učim kako da živim, u stvari sam učio kako da umrem.'' Pročitala sam na što je on samo klimnuo glavom. Otvorila sam svoju torbicu spremajuči letak unutra, a onda se okrenula prema Liamu. ''Idem do wc-a.'' Rekla sam te se okrenula od njega laganim koracima približavajuči se prema bijelim vratima. Uopče nisam niti znala pravi razlog zašto idem ondje. Možda samo da se maknem od Liama nakratko ili da se smirim ukoliko je to moguće. Ušla sam u wc nakon što je nekoliko djevojaka izašlo, a onda odšetala do ogledala i naslonila se na lavabo. Duboko sam uzdahnula dok su me oči polako počele peckati. Naglim zalupljivanjem vratiju podignula sam pogled i susrela se sa najljepšim zelenim očima. Njegov pogled bio je hladan dok su se nijanse zelene boje svakog trenutka mijenjale. Bio je ljut. Iako ga nikada nisam vidjela takvoga, pomalo sam ga se plašila. ''Blue, ti si zaručena!'' Rekao je glasnije rukom lupivši o lavabo na što sam se sarkastično nasmijala ne dopuštajuči mu da vidi ono malo straha u meni. ''Bilo bi bolje da sam tebe čekala možda?'' Pitala sam. Rukom je izživcirano prošao kroz kosu uzdahnuvši, a onda se ponovno okrenuo ka meni. ''Trebala si.'' Rekao je. Raširila sam oči u čudu te oblizala svoje već suhe usne. ''Hej, otišao si kao zadnje smeče od mene ostavljajuči me samu. I znaš što? Mislim da je bilo najbolje što smo prekinuli, ono nije vodilo ničemu. Gadiš mi se, Harry, gadiš.'' Govorila sam suzdržavajuči suze koje su se svakog trenutka mogle spustiti mojim licem. Pokušala sam ovoga puta biti jaka koliko to god teško bilo i boljelo me kasnije. Huh, znala sam da ću kasnije žaliti zbog ovoga. No, u tom trenutku me nije bilo briga. Samo sam se morala ispuhati na nekome, a to je bio on. Nažalost. ''Gadim ti se, ha?'' Pitao je prilazeči mi dok sam ja hodala unatrag. Osjetila sam hladne pločice na leđima dok su njegove ruke bile sa obje moje strane ne dopuštajuči mi da se pomaknem. ''Harry makni se od mene.'' Rekla sam gledajuči ga u oči. Taman kada je htio prisloniti svoje usne na moje upuštajuči se u poljubac, netko je otvorio vrata. Odmaknuli smo se jedan od drugoga gledajuči u visoku crnokosu djevojku koja je došla do ogledala pored nas popravljajuči šminku. Još jednom sam ga pogledala, a onda izjurila van ostavljajuči ga ondje. Duboko sam uzdahnula suzdržavajuči suze, a onda krenula prema Liamu. ''Hej.'' Čula sam nečiji glas ispred sebe te ugledala prodavačicu od popodne. Kosa joj je bila podignuta u urednoj punđi dok je na sebi nosila dužu, zelenu haljinu koja joj se uklapala sa iste takve boje lančićem. Zastala sam i premotala film unatrag gledajuči u nju. Harry, pored njega je neka crvenokosa, zelena haljina... To je ona! ''Oh, bok.'' Rekla sam lagano se nasmiješivši smišljajuči što ću sljedeče napraviti. Da li da ju ubijem ili da se pokušam sprijateljiti sa njome? Mislim da bi bolje bilo ono drugo jer, huh, da ju ubijem otišla bih u zatvor. A, ondje sam jedva izdržala nekoliko sati. ''Nisam znala da su ovo tvoje zaruke. Čestitam.'' Rekla je na što sam klimnula glavom. ''Mhm, hvala.'' Rekla sam. Taman kada je otvorila usta da nešto kaže, čula sam poznati glas. ''Što vas dvije... Radite?'' Pitao je Harry zbunjeno nas gledajuči. Pretpostavljala sam da ne želi da njegova djevojka sazna za bilo što što se dogodilo između nas. Ali, ja kao ja, morala sam to pokvariti na najgori moguči način. ''Harry, koliko te dugo nisam vidjela! Izgubila sam tvoj broj mobitela pa te nisam mogla pitati jesi li kupio novi stol?'' Pitala sam na što je on problijedio. Djevojka pored nas zbunjeno je gledala u njega, pa u mene ne razumivši o čemu pričam. ''Sječaš se? Imali smo sex na njemu.'' Rekla sam nešto tiše te se lagano nasmijala. Oboje su šutjeli dok sam ja u sebi smišljala što ću dalje reći. Nadam se da ga neće ubiti. Neće, zar ne? ''Uuu, neugodna situacija. Nisam znala da tvoja djevojka ne zna. Ostavljam vas same, moram kod zaručnika.'' Rekla sam naglašavajuči riječi djevojka i zaručnika, a onda se okrenula i odšetala od njih. Nikako se nisam planirala vratiti kod Liama. Iako sam se donekle već ispuhala večeras na Harryu, to nije bilo to. Oči su me još uvijek peckale te sam znala da ću i te večeri zaplakati. Kao i svake kada sam ga se sjetila. Otvorila sam velika staklena vrata galerije, a onda laganim koracima izašla van. Hladni vjetar je zapuhao u mene te sam se brzo obgrlila rukama. Mjesec je već bio na nebu što mi je jedino odavalo da je već noć. Jer, sve je bilo osvjetljeno. Kao dan. Sjela sam na klupicu ispred i zagledala se u daljinu. Nisam mogla niti sanjati da ću ga vidjeti večeras. Mislila sam da je još u Americi, ali vratio se. Zbog mene? Ne. Nikako ne. Pa, on ima djevojku. Već sam mogla osjetiti kako mi se krupne suze spuštaju niz obraze dok sam po tko zna koji put razmišljala o njemu.
~Sljedeči dan~
Sjedila sam na hladnoj, bijeloj stolici u čekaoni i čekala svoj red kod doktora. Ondje je bilo još nekoliko ljudi na kojima je leukemija napredovala toliko da su ostali bez kose. Brzo sam skrenula pogled sa njih te se pogledala u maleno ogledalo koje sam nosila u torbici. Debeli sloj pudera, kao i maskare, bio je na mome licu tako prikrivajuči podočnjake koje sam dobila od nespavanja. Gotovo cijelu noć sam plakala, ubrajajuči i svađu sa Liamom jer sam otišla sa naših zaruka dok se on ondje ispričavao organizatorima te me usput tražio. No, bila sam preslaba da ostanem ondje. ''Curell.'' Čula sam kako medicinska sestra na ulazu u ordinaciju čita moje prezime sa svoje liste te sam brzo ustala sa stolice. ''Ja sam.'' Rekla sam na što je ona rukom pokazala da uđem unutra i sjednem na stolicu čekavši doktora. Pogledom sam prešla preko cijele ordinacije lupkajuči nogom o pod. Sve je bilo lijepo uređeno, osim što je stol bio doista neuredan. Bilo je mnogo papira, nekih bilješka... ''Dobar dan!'' Čula sam nečiji poznati glas iza sebe te se okrenula ka doktoru koji je sjeo na svoju kožnu stolicu nasuprot mene. Iako mi se činio dosta poznat, bio mi je toliko ne poznat. ''Šačuvali ste moju podsjetnicu, ili su vas poslali drugi doktori?'' Pitao je smješkajuči se dok sam se ja prisječavala svojeg novog susjeda. Nisam mogla reći da sam bacila podsjetnicu jer bi to bilo doista bezobrazno od mene tako da sam samo odmahnula rukom. ''Doktori.'' Rekla sam. Klimnuo je glavom, a onda se okrenuo prema računalu čitajuči neke podatke sa njega. Njegovo nasmiješeno lice u drugom trenutku nije bilo isto te se ponovno okrenuo prema meni uzdahnuvši. ''Um. Mislim da nemam baš najbolje vijesti za vas.'' Rekao je rukama se naslanjajuči na stol dok je primaknuo stolicu na kotačiće bliže. Progutala sam slinu zbunjeno ga gledajuči dok je strah u meni rasao. Nisam željela umrijeti. Bar ne još. Iako sam to uvijek govorila, kada mi se ukazala prilika moj odgovor je jednostavno ne. Tko bi još to htio? ''Za mjesec dana idete na operaciju. Ona će presuditi o vašem zdravlju; hoćete li ozdraviti ili umrijeti. Ne želim vas plašiti. No, najbolje bi bilo da u tih mjesec dana riješite sve što trebate za svaki slučaj.'' Govorio je do ksam upijala svaku njegovu riječ. Mojom glavom je prošla samo jedna, jedina stvar. Moram se pomiriti sa Harryem.
A/N
Evo ga! Kasno je, znam. Ali, navečer imam tu neku posebnu inspiraciju i da mi se pisati. Huh. Umm. Pitanje; Što mislite o njihovom susretu? I, što mislite o doktorovim riječima na kraju kao i o njenoj prvoj ideji što treba napraviti u tih mjesec dana? :)
Kom, vote.<3
