Poglavlje 18.

1.1K 77 0
                                    

Kada su ušli momentalno sam ustala sa stolice i uputila se kroz gužvu prema njima. Momci su počeli pjevati.
- Gospodine, gospodjo Min, ja sam Luna, djevojka koja vas je zvala.- rekla sam.
- Da li je ovo to mjesto?- upitao je gospodin. Klimnula sam mu glavom.
- Molim vas. Dopustite.- rekla sam i uhatila ih za ruke. Povukla sam ih.
Vodila sam dvoje starijih ljudi za ruke kroz masu u klubu. Svi su se izmicali i gledali nas u čudu. Odvela sam ih skroz do početka bine. Stajali su i odmah opazili Jungija.
- Ovdje vas ostavljam.- rekla sam i otišla nazad za šank. Sa šanka sam posmatrala Jungija. Primjetio ih je. Prestao je repovati i pao je na koljena. Počeo je plalati. Jimin koji je pjevao kleknuo je kraj njega i stavio mu ruku na rame. Jungi se naklonio a njegovi roditelji su se zagrlili i zaplakali. Podigao se na noge i počeo repovati sa još više strasti. Motivacija mu se vidjela u očima. Momenat me je toliko dirnuo da sam i sama zaplakala. Završili su nastup i Jungi je sišao sa pozornice. Zagrlio je svoje roditelje. Sve troje su plakali. Dugo su stajali i pričali na sred kluba. Jungi ih je ispratio napolje i dotrčao do šanka. Svukao me je sa stoice i zagrlio iz sve snage.
- Hvala ti.- rekao je.
- Hvala tebi- rekla sam.
- Brzo ću doći. Ne idi nigdje.-
- Kao da negdje mogu otići.- našalila sam se na svoj račun. Nasmijao se i poljubio me u obraz. Izletio je iz kluba. Sjela sam ponovo za stolicu na šanku i uzela gutljaj viskija. Nasmijala sam se. Koliko je samo srećan.
Neko me je uhvatio za lakat i svukao me sa stolice. Okrenula sam glavu. Sve što sam vidjela bio je čovjek u crnom.
- Ideš sa mnom.- rekao je i povukao me. Izašli smo u strpao me je u auto. Vozili smo se prema kući.

- Kako si se samo mogla usuditi pobjeći od kuće!?- derali su se na mene već pola sata. Nisam ih slušala. Nakon toga odveli su me u sobu. Uzeli su mi laptop i telefon. Sjedila sam na krevetu i piljila u prazno.
- Dobro veče.- rekao je nepoznati čovjek koji je ušao u moju sobu. Kasnije se ispostavilo da je psiholog i da želi da priča. Nakon sat vremena izašao je iz moje sobe.
- Hej.- u sobu je ušla Una.
- Hej.- rekla sam.
- Daj, nemoj mi tu "vječna robija" facu. Bar nisi na Alkatrazu.- rekla je.
- Mislim da je bolje da sam na Alkatrazu u zatvoru nego u kazni u svojoj sobi.-rekla sam. Nasmijala se.
- Nije mi do šale.- rekla sam. Izvadila je telefon iz džepa.
- Da, tu je. Sada ću joj reći, ne brini.- rekla je i pružila mi telefon.
- Una?-

Loš momak Where stories live. Discover now