Poglavlje 12.

1.2K 81 1
                                    

Profesorica je izašla. Još 45 minuta. Izvadila sam svesku i olovku. Pisala sam bezveze tekst pjesme.
- Zašto si vezana za muziku?- upitao je.
- Ona me opušta kada me roditelji iznerviraju.-
- Ko bi rekao. Ja sam mislio da imaš savršen život.- rekao je.
- Ne, varaš se. Moj život je očajan.-
- Ne govori tako, ne znaš ti ništa...-
- Živim ga u tajnosti.- prekinula sam ga. Pogledao me je čudno.
- Da, teško mi je u to povjerovati.- rekao je.
- Zašto?- podigla sam glavu i pogledala ga.
- Daj ti si ONA Luna. Ćerka najbogatijih poslovnih ljudi u ovom jebenom svijetu i onda se žališ kakav život imaš. Ne znaš kakve živote drugi ljudi imaju.- rekao je te se pomjerio za stolicu od mene. Ove riječi su me povrijedile.
- Ne znaš ti ništa.- bile su moje posljednje riječi. Ostatak vremena smo proveli u tišini.
Napokon zvoni. Izletila sam iz učionice. Na hodniku me je čekala Rebeka.
- Mrzim ga!- uhvatila sam je za ruku i izvela iz škole. Do parka sam joj pričala šta mi je sve rekao.
- Ne znam šta da ti kažem.- rekla je. Klimnula sam glavom.
- Idem kući. Budi ovdje oko 4.- rekla sam. Klimnula je glavom i razišle smo se. Glavobolja me je ubijala.
Ušla sam u kuću.
- Samo da te obavijestim da si u kazni sedmicu dana. Nema izlazaka iz kuće.- rekla je mama.
- Zašto?-
- Napila si se sinoć.- klimnula sam glavom. Nisam imala ni snage ni živaca da joj se sada suprostavljam. Ušla sam u sobu, Una je i dalje spavala. Pitala sam se da li je živa. Soba je užasno smrdila na alkohol. Otvorila sam širom prozor i sunčeva svijetlost je obasjala Unino lice. Skočila je i sakrila se ispod deke kao da je vampir.
- Ustaj.- rekla sam. Nevoljno se digla.
- Koliko je sati?-
- 1. Ja sam sa školom završila dok si se ti probudila.- rekla sam. Ustala je i otišla u kupatilo. Uzela sam telefon.

Ja: Ideš sama na trčanje. U kazni sam zbog sinoć -.-

Rebeka: Ali nisi ništa uradila.

Ja: Život je kurva Beka.

Rebeka: Saučešće

Ja: Hvala.

Presvukla sam se u crni preveliki duks i sivu trenerku. Sredila sam krevet i legla na njega. Stavila sam slušalice u uši.
- Jel ti treba nešto iz trgovine?- upitala me je Una.
- Neki savršeni tupi predmet sa kojim mogu izvršiti samoubistvo?-
- Stavili su te u kaznu aa?- klimnula sam glavom.
- Moram ti nešto reći.- rekla sam Uni prije nego je izašla. Vratila se u sobu i zatvorila vrata.
- Sjećaš se onih mojih pjesama?-
- Aha.-
- Počela sam se time ozbiljnije baviti. Imala sam nastup prije 1 dan. Večeras opet.-
- Mama i tata ne znaju?- odmahnula sam glavom.
- Ideš sa mnom večeras?-
- Još i pitaš. Moram to da vidim.- rekla je i izašla iz sobe. Uključila sam muziku.

...

Budi me zvuk telefona. Poruka.

Rebeka: Znaš ko sjedi u parku u krugu Škorpija?

Ja: Ko.

Rebeka: Jungi.

Poslala mi je sliku. To je stvarno bio on. Na slici je sjedio na klupi sa predvodnicima bande i pušio cigaru.

Ja: Divno. Još mi samo treba da jednog dana neko od Škorpija iskoči iz nekog grma i presječe mi grkljan sa riječima "Poklon od Jungija zvanog Suga".

Rebeka: Šuti.

Spustila sam telefon.
"Jungi iznenadjuješ me svakim danom sve više i više" pomislila sam.

Loš momak Where stories live. Discover now