Poglavlje 14.

1.2K 80 1
                                    

Stajala sam na početku parka. Jungi je sjedio na klupi, pušio cigaru i plakao. Prišla sam mu.
- Je li sve u redu?-
- Znaš, ne moraš da se praviš da ti je stalo.- rekao je. I dalje se drži svoje teorije.
- Nemam savršen život Jungi. Možda tako izgleda, ali nije. To je zavjesa. Moj život je ovo što vidiš.- odgledao me je od glave do pete.
- Košarkaški dres, šorc i čarape? Da sigurno.-
- Da, iskradam se iz kuće i trčim da igram košarku jer je volim. Kada bi moji roditelji saznali, ne bi imala krov nad glavom.- klimnuo je glavom. Sjela sam do njega.
- Iskradam se iz kuće da budem Dj. Iskradam se da živim život koji ja volim. Sve ovo vrijeme živim život koji oni hoće da ga živim. To svi vidite. A zapravo niko ne vidi i ne osjeti moju pravu bol. Da li si svjestan koliko boli kada moraš biti ono što ne želiš? Nekada proklinjem sebe što nisam imala priliku kao Una da biram da li ću živjeti svoj život ili njihov.- oči su mi se nakupile suzama. Ustala sam sa klupe i nastavila trčati prema poligonu. Zašto se ja uopšte trudim da njemu pokažem pravu istinu kako me ne bi mrzio? Bože glupa sam. Usporila sam i obrisala suze.
- Došla si.- Rebeka mi je dodala loptu. Ubacila sam je s kraja terena u koš.
- Nešto se desilo?- upitala me je Una.
- Ništa vrijedno spominjanja.- rekla sam. Pokupila sam loptu i dodala joj.

...

Jungijeva perspektiva
Sjedio sam i dalje na klupi i vrtio film unazad. Vrtio sam sve one njene riječi. Imao sam pogrešnu sliku o njoj. Počeo sam se zaljubljivati i odustao sam kada sam vidio njenu sliku. A ta slika? Nije bila original. Sada, kada mi je rekla ko je zapravo, promijenio sma pogled na nju. Digla se u mojim očima. Živjela je život koji je sličan mom. Moram joj se izvinuti. Moram joj objasniti razlog zbog kojeg sam se tako ponašao. Ustao sam sa klupe i uputio se prema košarkaškom terenu. Ostavio sam cigaru na klupi.

...

Lunina perspektiva
Ubacujem još jednu loptu u koš. Una i Rebeka sjedoše zadihano na teren.
- Šta je ušlo u tebe danas?- upitala je Rebeka.
- Kako si odjednom tako...kako razbijaš odjednom?- upitala je Una. Uzela je gutljaj vode.
- Bijes i razočarenje me pokreću.- okretala sam loptu na prstu.
- Objasni.- rekla je Rebeka.
- Pokušaš čovjeku pomoći a on ti ne dopušta zbog onoga što vidi, a ne zna pravu istinu. Misli da zna. Ali ne zna.- ubacujem tricu.
- Ljudi su govna. Neki.- rekla sam.
- Zašto uvijek pokušavaš biti dobra osoba?- čuo se promukli glas. Okrenula sam se. Jungi je stajao na početku terena sa onom svojom hladnom facom.
- I ja se pitam.- rekla sam. Zaletila sam se i ubacila loptu u koš. Uzela sam torbu i krenula kući.
- Stani.- išao je za mnom.

Loš momak Hikayelerin yaşadığı yer. Şimdi keşfedin