Poglavlje 6.

1.5K 93 1
                                    

- To stvarno nije bilo lijepo.- rekla je Rebeka kada je došla do mene. Sjela je sa mnom na travu u dvorištu. Obrisala sam suze.
- Da bar zna da nisam imala izbora.- rekla sam.
- Zašto ti je uvijek stalo do tudjeg mišljenja? Neka misli šta hoće.- stavila je ruku na moje rame.
- Vidi, ovo sam ti davno rekla i opet ću. Slijedi svoje snove. Jednog dana ćeš morati roditeljima reći ono što oni hoće od tebe da budeš da ti to ne želiš biti.- rekla je.
- Znam. Ali to neće biti dobro.- rekla sam.
- Pomiriće se sa tim. Ne možeš da radiš neke stvari koje ne voliš. To je isto kao da ne živiš. Ajdemo sada unutra.- rekla je. Ustala sam i krenule smo na čas. Ušle smo poslednje u kabinet a za nama i profesorica. Sjele smo u našu zadnju klupu. Opet ništa nismo radili.
- Mogle smo večeras ići negdje.- rekla je Rebeka.
- Gdje?-
- Nemam pojma. Imaš li neki prijedlog?-
- Mogle smo na koš večeras. Nismo dugo.- rekla sam. Košarka je bila jedna od stvari koje sam krila od roditelja. Klimnula je glavom.
- Da, nismo išle 7 dana.- nasmijale smo se.
- Onda smo se dogovorile.- rekla sam. Zvonilo je. Imale smo fizičko sada. Naš omiljeni čas.
Oblačile smo se u svlačionici.
- Napokon ne igramo više odbojku.- rekla je Rebeka.
- Čekaj, šta je na redu? Košarka ili rukomet?-
- Košarka. Rukomet je u drugom polugodištu.- rekla je Rebeka kao da sam lupila najveću glupost. Izašle smo iz svlačionice. Uzele smo košarkašku loptu. Bile smo jedine od djevojaka koje su radile fizičko. Naravno svi momci su radili. Čak i on.
- Kao po običaju vas dvije nikada ne odmarate.- rekao je naš profesor fizičkog. Okretala sam loptu na prstu.
- Jesi se predomislila za ovogodišnje takmičenje Luna?- spala mi je lopta kada je ovo rekao.
- Ne znam. Razmisliću.- rekla sam.
- Ajde. Neće te uhvatiti.- rekla je Beka smo se udaljile od profesora. Stale smo ispod koša.
- Uh ne znam Rebeka.- rekla sam i ubacila u koš. Uhvatila je loptu.
- Ako saznaju ja ću te izvući.- pogledala sam je. Napravila je kučeću facu. Nasmijala sam se.
- Nadam se da imaš napisan govor.- rekla sam. Uzela sam joj loptu.
- Tako igramo ha?-
- Iskušaj me.- rekla sam. Krenula je na mene, ali džabe. Bila sam niska samim tim i brza. Prošla sam kraj nje i skočila što sam više mogla. Lopta je ušla u koš.
- Da li će ti se ikada ostvariti želja?- rekla je zadihano.
- Da porastem? Čisto sumnjam. Nisam rasla od 9 razreda.- rekla sam. Nasmijala se.
- Da zakucaš.-
- Postoji nešto što se zove odraz. I ne zavisi od visine.- neko se oglasio. Iza nas je stajao Jungi. Ha-ha.
- Momci igraju na onom košu.- rekla sam i okrenula se. Odjednom lopta iz moje ruke je nestala. Upravo je prošla kroz obruč. Kako je to izveo? Gledao me je provokativnim pogledom.
- Tako znači?- klimnuo je glavom.
- Zaigrajmo.- rekla sam. Nasmijao se.

Jungijeva perspektiva
- Tako znači?- shvatila je da je izazivam. Klimuo sam glavom.
- Zaigrajmo.- rekla je. Potrčala je prema meni. Pokušala mi je uzeti loptu ali sam se izmakao. Mogao sam odmah gadjati koš, ali želim malo da se igram. Nasmijala se, ironično pretpostavljam.
- Šta čekaš?- udarao sam loptu od teren. Bio sam joj okrenut ledjima.
- Šta ti čekaš?- okretala je loptu na prstu. Onu istu loptu koja je prije par sekundi bila u mojoj ruci. Opasna je. Potrčao sam prema njoj ali mi je pobjegla. Ganjali smo se tako po terenu, priznajem bilo joj je teško oteti loptu. Pošto joj je dosadilo igrati se mačke i miša, stala je ispred linije i pogodila koš. Djevojka koja ima 164 cm je upravo pogodila tricu.
- Impresioniran sam. Ali red je na mene.- rekao sam i pokupio loptu. Opet smo se počeli ganjati po terenu dok nije sjela na pod. Znoj joj se slivao niz lice. Ubrzano je disala.
- Možete se ići spremati.- rekao je profesor. Stavio sam loptu pod ruku i stao ispred nje. Pružio sam ruku da ustane. Gledala je par sekundi u nju te je prihvatila. Brzinom svjetlosti, izbila mi je loptu iz ruke i potrčala za njom. Uhvatila ju je, skočila visoko i ubacila je u koš.
Ova djevojka je stvarno posebna.

Loš momak Kde žijí příběhy. Začni objevovat