DNA by:LoRa Styles

Untitled Part 122

Ariel's P.O.V. (Arielina perspektiva)

Catherine: Možeš misliti?
Klimnula sam glavom iako iskreno nisam imala pojma o čemu priča. Sjela sam na strunjaču te ispružila noge koliko god sam mogla usput prelazeći prstima preko njih. Iako sam obećala Harryu da ću ostati u stanu odlučila sam doći barem na sekciju jer će se sada ipak odvijati one glavne pripreme za predstavu i kad sam se već toliko mučila ne želim da na kraju sve propadne.
Ctherine: Ali osvetiću se ja njoj.
Ljutita Cath je sjedila pored mene gledajući ljutito u svoje nokte koji su bili ukrašeno raznobojnim šljokicama, a to me je iz nekog čudnog razloga odmah podsjetilo na Elly.
Erik: Eh, eh...
Erik je sjeo na svoju stolicu ispred svih nas međusobno ispreplćući svoje prste.
Erik: Kao što svi znate ne dijeli nas mnogo vremena od predstave...(inače, predstava će da bude u predzadnjem ili zadnjem nastavku) tako da sada svi moramo do maksimuma zagrijati stolice. Ne znam koliko ste svjesni toga ali ta predstava će da odredi vašu budućnost.
Ja znam da moju neće jer nema šanse da se bavim glumom iako mi se nekad čini da bi to možda ipak bilo...lijepo? Ma ne bi.
Odmahnula sam glavom pokušavajući da uvjerim samu sebe u nešto što mislim da djelimično i nije istina, a nakon par sekundi sam skoro poskočila u sjedećem položaju kada sam začula poznati muški glas iza sebe.
Leo: Hej.
Ma samo mi je on trebao...zapravo samimm dolaskom ovdje sam znala da će susret s njim biti neminovan, a iskreno možda bi i bilo bolje da malo razgovaramo. Uskoro se njegovo tijelo našlo pored mog i ja sam izgovorila 'hej' za koje nisam sigurna ni da je čuo.
Leo: Nisam te danas vidjeo u školi.
Počešala sam se po zadnjoj stranu vrata držeći pogled skoncentrisan na Eriku koji je neprestano nešto pričao ali ga mooj mozak više nije registrovao.
Ariel: nisam ni bila u njoj.
Pošto sam pretpostavila koje pitanje slijedi odlučila sam dati odgovor prije toga.
Ariel: Bolesna sam...samo sam došla na probu.
Leo: Oh...
Klimnuo je glavoom igrajući se sa pertlama na svojim crnim plitkim čizmama.
Leo: Nisi baš raspoložena?
Pogledala sam prema njemu uporedo sa maminim riječima koje su se vrtile po mojoj glavi još od juče. Njegova mama misli da bi između nas dvoje moglo biti nečega? Isto sumnjam da joj je to tek tako palo na pamet...
Ariel: Ti...Svjestan si da smo nas dvoje...
Pokazala sam mu prstom distancu između nas.
Ariel: ...Samo...
Prijatelji? Nismo prijatelji.
Ariel: Samo...ne znam...u svakom slučaju nismo ništa ni blizu nekom paru...to znaš, zar ne?
Sa svakom mojom riječi mu je raspoloženje sve više i više opadalo i iskreno osjećala sam se loše zbog toga ali šta drugo da radim? Ne želim da više dolazi do ikakvih zabuna u mom iovako dovoljno komplikovanom životu. Klimnuo je glavom te još više spustio pogled, a ja sam se nadala da više neće biti potrebe da se vraćamo na ovu temu.
Leo: Zašto to sada spominješ?
Izgleda da ipak hoće...
Ariel: Pa nemam poseban razlog...
Nema šanse da mu spomenem bilo šta vezano za moje roditelje ili Harrya. Barem jednom u životu želim imati barem malo privatnosti.
Leo: Pomirila si se s njim?
Ariel: To se tebe ne tiče.
Izgovorila sam to drskije nego što sam mislila i istog trenutka požalila jer sam pobila samu sebe. Njegove plave oči su poprimile neku vrstu ljutnje i znala sam šta slijedi.
Leo: A je li? A kad je trebalo da mu se osvećuješ bio sam dobar?
I bio je upravu...Spustila sam glavu te prošla prstima preko čela koje mi je postajalo usljed nervoze sve vlažnije i vlažnije.
Ariel: Izvini...nisam tako mislila.
Kraičkom oka sam mogla vidjeti kako maše glavom i okreće je na suprotnu stranu od mene. Ma koliko da je loših stvari učinio nisam trebala ono da kažem...Dovraga...
Ariel: Samo ne želim da dolazi do zabuna.
Gotovo neprmijetno je klimnuo glavom nakon čega je ustao i napustio prostoriju unatoč dozivanjima od strane Erika. Ma divno...
Ostatak časa nijednom nisam izašla da vježbam neku scenu i nisam bila sigurna da li je uzrok tome činjenica da nema Lea ili da svejedno nisam imala šta da izlažem. Kako god, požalila sam što sam se uopšte tu pojavila..Bolje bi bilo da sam ostala kući...mislim u Harryevom stanu. Riječ kuća je zvučala poprilično čudna s obzirom da mislim na objekat u kom živi Harry. Pitam se da li ćemo nas dvoje ikada živjeti zajedno...To mi zasad izgleda nezamislivo i iskreno ne znam zašto. Polako sam usala te krenula prema izlazu zajedno sa ostalim umornim tinejdžerima sa jednim snom – da jednoog dana postanu neko i nešto. Da budu na sceni...pred kamerama...danovima...zašto ja nemam preveliku želju za tim? Čim sam izašla na svjež zrak izvadila sam mobilni iz džepa i vidjela da imam 3 propuštena poziva od Harrya. Ups...Napravila sam grimasu razmišljajući o tome da li je pametno da ga sad nazovem jer nemam pojma šta da mu kažem. Ako je već došao kući...ekran mi je u tom trenutku zasvijetlio ponovo ukrašen tim jednim te istim imenom. Harry. Izgleda da je tek počeo sa gomilanjem poziva i sva sreća pa sam to vidjela na vrijeme.
: Molim?
#Harry: što se ne javljaš?
Uspaničen je...Odmakla sam se što dalje od ceste kako ne bi mogao da čuje zvuk auta. Sigurna sam da bi se ljutio što sam došla ovdje i sigurno ne bi razumio činjenicu da sam morala.
#Ariel: Tuširala sam se.
I sad mi samo treba da mi kaže kako je on kući te da je tuš kabina poprilično prazna pa da lijepo skočim pod prvo auto. Opet, tješile su me barem one njegove riječi da će mi uvijek sve oprostiti. Nadam se da je bio ozbiljan.
#Harry: Trebala si sačekati mene.
Već šaljivi i zavodljivi ton njegovog glasa me je opustio i uvjerio da ipak nije kući.
#Ariel: Još uvijek si na snimanju?
#Harry: Mhm, sad nam je pauza...Nedostaješ mi...
#Ariel: I ti meni...
Naslonila sam se leđima na zid zatvarajući oči i zamišljajući da je vjetar koji me je milovao po licu zapravo Harryeva nježna ruka.
#Harry: Potrudiću se da što prije stignem kući. Onda imamo cijeli ostatak dana samo za nas.
Zajedno sa njegovim riječima na mom licu se pojavio maleni smiješak koji kao da je pogurao moje noge ka cesti kako bih što prije zaustavila taxi i otišla kući....Ugh, u stan.
#Ariel: I ja...
#Harry: Šta i ti?
O Bože..
Stavila sam ruku preko usta i raširila oči brzo preturajući po mislima. Rekla bih mu istinu ali se plašim da će početi paničiti zbog Lea, a nikako ne želim da nam nešto, odnosno neko pokvari ove zajedničke trenutke.
#Ariel: Uhm, pardon, mislila sam da si rekao da jedva čekaš da dođeš kući...pa sam onda mislila, znaš, da i ja jedva to čekam.
#Harry: Ah...razumijem. Moram sad ići pa se vidimo Julija. Volim te.
#Ariel: I ja tebe kovrdžavi Romeo.
Prekinula sam poziv i ispustila duboki uzdah ponosna na samu sebe i spretan način na koji sam se izvukla iz laži. Izgovorila sam jedno 'hah' onako za sebe te se uputila ka cesti usput stavljajući ruke u džepove svoje ne baš tako debele jakne. Ne znam zašto sinoć nisam obukla neku deblju...zapravo sinoć nisam znala ni gdje se nalazim. Sama pomisao na to me zgrožava i iskreno ne znam kako sam uspjela preživjeti cijeli dan pakla...I sad mogu da zamislim mamin bezosjećajni pogled dok sam klečala pred njom i molila je da mi dopusti da budem s Harryem uvjeravajući je da je Harry nešto najbolje što mi se dogodilo u živootu te da jedino s njim mogu biti u potpunosti srećna. Nije me slušala...Nikad me ne sluša...
Ubrzala sam korake pri sjećanju na trenutak kada sam potrčala uz stepenice te se zatvorila u sobi prije nego što su me uspjeli stići. Prisjećala sam se toga kako sam zamišljala da je Harry tu uz mene te da mi pomaže da siđem s drveta u trenutcima kada sam to radila...Život u onoj kući ponekad zaista podsjeća na horor. Koža mi je već bila naježena i samo sam željela da me Harry što prije zagrli te te trnce zamijeni one prouzrokovane uzbuđenjem i jednostavno ljubavlju. Mrzim ove ispunjene strahom.
'Ariel'
Čim sam čula svoje ime izgovoreno glasom koji bih posljednji mogla da očekujem bila sam uvjerena da mi se to samo učinilo.
'Ariel'
Ili ipak nije? Nesigurno sam se zaustavila uz samu ivicu trotoara te se okrenula ostvarujući susret sa crnokosom djevojkom koju sam vidjela prije nekoliko minuta ali je nikako nisam očekivala u direktnom susretu sa mnom. Šta sad hoće?
Ariel: Nicky?
Izgovorila sam to pomalo umrtvljeno i iskreno nisam imala pojma kako da se ponašam niti kako da reagujem. Kao i Leo učinila je previše užasnih stvari, a i sigurna sam da sada želi da kaže neki svoj pakosni komentar. Ma samo naprijed.
Nicky: Kako si?
Podigla sam jednu obrvu gotovo se nasmijavši njenom pitanju.
Ariel: U čemu je kvaka?
Prošla je rukom kroz svoju sjajnu crnu kosu ipak se trudeći da ne pokvari njen uštogljeni oblik.
Nicky: Nemoj tako...
Klimnula sam glavom gledajući u trotoar, barem onaj dio koji nas je međusobno dijelio. Ovih dana se dešavaju zaista čudne stvari.
Nicky: Znaš, ipak ima mala kvakica.
Prevrnula sam očima i podigla ruke dajući joj do znanja da je to za mene dovoljno nakon čega sam se okrenula i počela pogledom tražiti žuto auto koje bi me što prije moglo odvesti do Harryevog stana.
Nicky: Stani.
Mogla sam da osjetim laganu težinu na ramenu nakon čega sam se odmah odmakla shvatajući da je to njena ruka.
Ariel: ne želim da te slušam Nicky.
Za veliko čudo nije imala onaj svoj zlobni pogled i ma koliko da sam ga pokušavala pronaći nije mi išlo. Zašto ljudi imaju potrebu da se tako mijenjaju? Mislim ne mogu reći da mi je zlobni 'Nicky pogled' prijao ali me isto tako ovaj umiljati još više plaši.
Nicky: Ali moraš da znaš nešto...Mislim, sve zavisi od toga da li si još uvijek sa Harryem..A s obzirom na razgovor koji sam maloprije čula mogla sam zaključiti da jesi.
Ma koji vrag...
Ariel: Prisluškivala si naš razgovor?
Sada sam se u potpunosti okrenula prema njoj i zgroženo je pogledala na šta je ona samo nevino slegnula ramenima. Kolika je kazna ako nekoga 'slučajno' baciš pod kamion?
Ariel: Ti si bolesna.
Nicky: Nećemo se sad vrijeđati...
Gledala je negdje prema gore otkrivajući zaista zavidnu dužinu svojih tamnih trepavica.
Ariel: Znaš, upravu si. Nećemo ni razgovarati.
Ponovo sam željela da se okrenem i odem kud m noge nose ali me je zaustavio njen dodir koji je ovoga puta završio na mom laktu.
Nicky: Ali čekaj...Imam nešto što bi te sigurno zanimalo...
Ono što je u tom trenutku bilo čak jače i od ljutnje, a ključalo je u mom tijelu bila je panika...Nije valjda da ću ponovo saznati nešto što će me natjerati da posumnjam u Harrya? Samo to ne...