1.Dio

1.2K 37 6
                                    

/CLARISSA'S P.O.V/

Kucanje moje mlađe sestre po vratima budi me iz jutarnjeg sna. Ta mala gnjavatorica uvijek zaboravi kako se mrzim buditi prije vremena. 'Bella odlazi!'-Vičem i zabijam glavu u jastuk.
'Mama mi je rekla da te probudim!'
'Zašto?'-Upitam s glavom još uvijek u jastuku.
'Ne znam. Nije mi rekla. Rekla mi je samo da te probudim.'
'A ti njoj reci da ja ne izlazim iz kreveta.' 'Neću joj reći. Nisam tvoj poštar!'-Izderala se i uskoro se čulo ono njeno tapkanje cipelica za step kako se spuštaju niz stepenice. Mrzim tu malu. Razmažena je i neodgojena. To je kao da ste vraga obukli u ružičastu haljinu i od rogova mu napravili kečkice. No ipak, ona je miljenica u obitelji. Ali neka je. Ne smeta mi. Ionako se sa roditeljima ne slažem. Pitate se zašto? Jer pokušavaju kontrolirati svaki moj pokret na što ja poludim i sve završi svađom. A svaka svađa završava sa 'Mrzim vas!' ili 'Odseli se već jednom!'
Ironije li. Baš to i planiram.

Sjećam se što mi je moj stariji brat rekao dan prije nego je otišao za L.A. Rekao mi je:'Clarissa... Kada ti dojadi sve ovo, kada ti starci dojade ...
U svojoj sobi, u zadnjoj ladici, sakrivena je karta za L.A. Kad odlučiš doći za mnom, čekat ću te.'
I još uvijek me čeka.
Rekao mi je jučer kada je saznao za ogromnu svađu između mene i mame. Zbog nje je i otišao. Da ga nije mučila i ubijala u pojam svaki dan njegovog života, on bi sada bio ovdje u Parizu sa mnom. Krava prokleta!

'Clarissa Tomilson!' 'Izlazi iz jebene sobe i nacrtaj se u boravku!'-Vikala je moja mama i još više mi podizala živce ovako rano ujutro. 'DOLAZIM!'-Rekla sam živčano i udarila sam šakom u jastuk. Podigla sam se s kreveta i onako raščupana sa živcima na maksimumu otišla sam dolje u boravak gdje su već svi sjedili za stolom. Bella, mama i tata.
Bella je žlicom prebirala po tanjuru, pritom pjevajući, mama me mrsko gledala, a tata je kao i svako jutro listao novine i komentirao kakve se sve užasne stvari dešavaju u Americi. 

'Evo ga. Još jedan tornado u L.A-u ,a ovaj idiot od našeg sina je tamo.'-Tata progovorio i mene ubo u žilu. 'Louis nije idiot.'-Progovorila sam nekako kontrolirajući bijes koji se nakuplja u meni.
Tata je polagano spustio novine na stol i pogledao me drsko.
'Oprosti kako molim?'-Upita me.
'Louis nije idiot, niti će ikada biti. Ti si idiot jer si ga pustio da samo tako ode. Imao je isplaniranu cijelu budućnost ovdje.' -Rekla sam malo glasnije. 'Clarissa skrati si jezik!'-Mama se umiješala.
'Ne, neću si ga skratiti. Znaš da je istina. I da nije bilo tebe ne bi otišao.'
'Nisam ja kriva što mu se nije pasalo ovdje!'
'Jesi! Ti si kriva! Da mu nisi non stop skakala po vratu i kontrolirala ga, makar ima 23 godine i po svim zakonima je punoljetan, on ne bi nikada otišao. Zbog tebe je ostavio djevojku koju je užasno jako volio, ostavio je faks na kojem je bio najbolji, ostavio je sve prijatelje i mene iza sebe samo kako bi se maknuo od vas!'
'CLARISSA NE MOŽEŠ TAKO PRIČATI S MAMOM!'-
Tata je povisio ton i ubijao me pogledom. 'MOGU,HOĆU,ŽELIM!'-Uzvratila sam. 'I samo da se zna ... večeras kada navratite u moju sobu, mene tamo nećete naći!'-Rekla sam podižući se od stola.
'Zaboravite da ste ikada imali stariju kćer.'
'Clarissa ako se samo usudiš napustiti ovu kuću onda se nikada nemoj ni vraćati!'
-Rekao je tata nasrnući na mene.
'Ne brini. Ne planiram se vratiti.'-Nasmijala sam se i otišla sam od stola. Ono dvoje su samo stajali kod onog stola gledajući za mnom.

Love Is A GameUnde poveștirile trăiesc. Descoperă acum