31. Lavrena

159 25 4
                                    

Oči sam širom otvorila budeći se i osvrćući se oko sebe da potvrdim da više ne sanjam. Zamišljeno sam posmatrala pero na jastuku. Cele nedelje pokušavam da poslažem kockice i sklopim sliku o svim onim ženama koje sam "upoznala" i koje su mi na svojstven način približile svoj život kroz priče. I svaki novi susret je bio složeniji i iziskivao veću dozu promišljanja. Sve one su imale nešto posebno da mi kroz svoje kazivanje dočaraju i usmere me na određen detalj na koji treba da obratim pažnju. Trebalo je da iz svake priče izvučem poentu i da na osnovu nje nastavim, a za to mi je potrebna mnogo veća skoncentrisanost i um koji će sve to obraditi i doći do krajnjeg rešenja.

Odlazak u institut posle sna u kome sam upoznala Valeri mi je bio dosta naporan i da sam mogla ne bih se ni pojavila, izmislila bih razlog i samo ostala kući u krevetu. Ali neki unutrašnji glas me je terao da se spremim i odradim dan kao i svaki pre njega.

Kada sam ušla u laboratoriju, prvo što mi je privuklo pažnju je bio muškarac koji je sedeo okrenut leđima i koji je nešto petljao po stolu na kome su se nalazile različite stvari i predmeti koje smo upotrebljavali u eksperimentu. Najčudnije mi je bilo to što mi je delovao poznato, a opet nisam imala pojma o kome se radi.

– Izvinite – prilazila sam mu obazrivo. – Šta vi radite ovde?

– Baš si poranila – okrenuo se i nasmejao. Bio je to Aleksej, moj kolega od pre nekoliko meseci. Prepoznala sam ga po očima koje su sad bile mnogo izražajnije i mogle se lepo videti. Došao je i pridružio nam se na insistiranje profesora Kišatova. Neki njegov dalji rođak, kako smo kasnije saznali, je bio stručnjak za radioaktivne izotope koji ga je skoro nagurao profesoru da ga ovaj primi u naš tim.

Aleksej Solomov je sada stajao preda mnom posve drugačiji nego ranije. Dugačka kosa je zamenjena kratkom urednom muškom frizurom, brada koja je zahvatala pola lica je nestala, brkovi koji su mu smetali su prosto otvorili lice. Naočara više nije bilo na njegovom nosu koje su mu pravile smetnje, a pogrbljeni izgled celokupne figure je bila bleda slika nekog tamo naučnika koji se transformisao u veoma lepog i zgodnog muškarca sa predivnim osmehom.

Pratio je moj ispitivačko odmeravanje i osmehivao se izazovno, dok sam ja blenula u njega raširenih zenica od iznenađenja. Ne samo da je promenio svoj lični izgled već je toliko podsećao na mladića iz mojih noćnih susreta, da sam na trenutak pitala sebe da ne umišljam. Da li je moguća ovako velika sličnost, ili... Da li je to on bio gost mojih izleta?

– Koleginice Aljehin, nešto mi deluješ izgubljeno od jutros – uzgredno je prokomentarisao kada je krenuo ka drugom stolu prevrćući po nekim papirima. – Kao da me prvi put vidiš, ili mi se čini.

– Ne – trgla sam se iz razmišljanja i sramežljivo se zaputila za moj sto. Nikada nisam tako zagledala bilo koga, kamoli nekog muškarca. – Nisam noćas dobro spavala i ne osećam se baš orno za rad.

– Verujem, i ja sam se cele noći borio sa kojekakvim košmarima. Bilo je vrlo realnih situacija i mogu ti reći da sam skoro bio siguran da mi se to stvarno događalo i nimalo nije bilo prijatno. Evo i sada sam se sav naježio – zavrće rukav od mantila i pokazuje mi deo ruke od šake do lakta. Veoma lepa i jaka, čvrsta muška ruka. Progutam knedlu kada osmotrim, a njemu se usne iskriviše u neodoljivo lep osmeh koji mi posla trnce kroz telo.

Okrenula sam i zavrtela glavom ganjajući misli koje su se najednom našle u mojoj glavi, a koje su bile potpuno nešto novo, nešto o čemu do sada nisam ni pomišljala. Naterala sam se i preokrenula ih u pravcu snova koje je Aleksej imao pa im se zaintrigirano posvetim i pitam se. Da li je moguće da i on proživljava isto?

– Boli te glava? – pitao je i ustao kada su nam se pridružili ostali iz grupe. Prišao mi je i stao skoro uz samu stolicu na kojoj sam se nalazila. – Imam lek za to – osmehnuo se i iz džepa izvadio tablu čokolade pa mi je pružio.

Mehanizam 8 ženaWhere stories live. Discover now