15. Amelia

225 36 3
                                    

Lavrena

Na klimavoj nesigurnoj rasklapaćoj stolici sedela je žena u belom mantilu sa cigarom u ustima i čašom pića u ruci. Gledala je ka nebu i roju zvezda koje su osvetljavale crni nebeski svod, dajući mu sjaj i lepotu. Iza nje je kamp vrveo od ljudi i žagora, melodije pesme afričkog kontinenta. Bljesak me je doneo nedaleko od nje, na par koraka. Ležala sam na ispucaloj zemlji osmatrajući gde se nalazim.

Izvinite ‒ obratila mi se. ‒ Nisam vas primetila. Da li vam je dobro?

Ustala sam, stresla prašinu sa sličnog mantila kao njen, samo plave boje, uredila kosu pa joj se približila nesigurnim korakom, sedajući na nešto nižu stoličicu.

‒ Dobro sam. Saplela sam se i pala. Ne brinite, sve je u redu.

‒ Već sam se zabrinula da i vas nije potkačilo...

‒ Šta?

‒ Virus... No više nije strašno, stali smo mu na put.

‒ Virus? Koji virus? Izvinite, ja...

‒ Zar nisi medicinska sestra? Po mantilu bih rekla da jesi. Trebalo bi da znaš.

‒ Samo što sam stigla. Znam da je ovde... kamp ‒ osvrtala sam se, ali nisam najbolje razumela o čemu se radi. Još uvek nisam dobro ušla u lik sestre u koji sam uvučena.

‒ Karantin... ovo je karantin.

‒ Da. Objasnili su nam sa čim ćemo se suočiti. Mada, dok se ne dođe lično i ne upozna sa situacijom, teško je i zamisliti.

‒ Imaš sreće što si tek sada došla, da je to bilo pre mesec dana ne bi te dočekalo ovo veselje. Kad se samo setim...

Uvukla je dim i otpila iz čaše pa krenula sa pričom.

***

Dosadni poj ptica na grani nedaleko od samog stacionara Južnoafričke Repiblike, umesto da donese mir, donosio je nervozu. Sedela sam na stolici na rasklapanje i uporno pokušavala da se skoncentrišem na tekst pred sobom.

Ovo mi je bila četvrta tura, červrti put da boravim na ovim prostorima sa "Lekarima bez granica" i svaki put imala sam osećaj da se nalazim pred još gorim stanjem nego ranije.

Prvi put kada je moja noga kročila na ovo tle bila sam puna entuzijazma. Mislila sam, mladošću, rešenošću i svojim znanjem moći ću da unapredim i zdravstveno prosvetlim stanovništvo sa kojim treba da radim. Pod pretnjom da ću sagoreti u suludoj želji, nisam digla ruke. Do samog isteka ugovora davala sam svoj maksimum, a rezultata ni na pomolu.

Drugi put kada sam se obrela u ovom istom kampu, znala sam, moraću da promenim taktiku. Više nisam polagala veru toliko u ljude, više sam se uzdala samo u sebe. Iskustvo me je nateralo da prihvatim činjenicu da ljudi lažu. Da pacijenti i štićenici lažu još više. Naučila sam da "oksikodon" isto kao i "paracetamol" se u slobodnoj prodaji ne mogu naći, a na ulici vrede pravo malo bogatstvo. Shvatila sam da se "amfetamin" priprema u istoj prostoriji gde spava novorođenče, saznala sam da za ovaj svet postoji i druga agenda. Bolje i da majka koja je HIV pozitivna doji svoje dete nego da dete gladuje...

U trećem navratu mog boravka u zabačenom kampu, u maloj oazi zaštićenoj od stvarnog sveta, već sam postala domaća. Mngani, kako su me zvali, Zulu reč koja je označavala prijatelja... prijatelja žena, nezaštićene dece, prijatelj ljudi.

Mehanizam 8 ženaWhere stories live. Discover now