18. Amelia

206 36 11
                                    

Kako smo dospeli u Francusku i kada smo sleteli, zaista ne znam. Niti kako smo stigli do Alžira, ali probudila me je na kraju žestoka buka. Prepoznavala sam reči, a dijalekt nije bio alžirski. Bio je Svahili jezik. Čak i u polusnu Rafiki mi je bilo poznato.

‒ Hakuna tatizo sisi ni marafiki vote! (Nema problema, mi smo prijatelji) ‒ čujem sebe kako izgovaram dok me nečije ruke tresu iz sna. ‒ Habari, mimi ni Amelia Scott. Mimi ni daktari! (Dobar dan, moje ime je Amelija Skot. Ja sam lekar) ‒ nastavljam da govorim i čujem smeh.

‒ Rafiki, Dokotela, ili ako ti je Mngani draže!

‒ Dezmonde! Otkud...

‒ Rekla si mi da se uzmem u pamet, ne? Oni isti muškarci koji su tebe ispratili, baš poput onih na ulazu u avion ‒ pokazuje bradom ka dve siluete obasjane svetlošću ‒ došli su po mene i rekli da ću ti trebati. Dugujem ti...

‒ Šta se dešava ovde? ‒ pitam ga, sada već naviknuta na svetlost i budno stanje u opšte.

‒ Objasniće ti, ali nešto što se ne rešava "paracetamolom"!

Ustajem s udobnog avionskog sedišta i na vratima susrećem Dejvidov pogled.

‒ Drogirao si me?

‒ Morao sam, izvini. Trebao ti je odmor, ovo je bilo taman. Hajde, polako, čekaju nas u kampu.

‒ U kampu?

‒ Da, gospođice, u kampu, u štabu za vanredne situacije. Kongo je u epidemiji, ušli smo u područje karantina...

Ceo moj život od momenta kada sam otišla na razgovor za „Lekare bez granica", dobio je smisao. Ali apsolutni, pravi smisao. Poput deteta koje se odgaja da bi bilo ponos i dika svojih roditelja, tako sam i ja od tabula raza postala idealna osoba. Trebao im je svršeni doktor medicine. Trebao im je neko sa osnovom da bi ga oblikovali prema sopstvenim potrebama. Prvo su mi nametnuli specijalizaciju. Ne infektologiju! Nikako, već još uže, virusologiju. Pa da bude i preciznije‒ imunologiju. Specijalista za virusologiju i serološka ispitivanja. Sada shvatam i zašto sam i kako poslata na drugi kontinent. Upravo ono što je i nadmeni Najdžel rekao, poznajem kulturu... Poslata sam u Afriku da je zavolim, da je upoznam i na kraju možda izlečim?

‒ Dejvide?

‒ Molim, gospođice?

‒ Da li ti mene zajebavaš? Gde je Najdžel?

‒ Gde je ko?

Odmahnula sam glavom uz grohotni smeh onako iz dna duše. Pa nisam valjda tolika glupača?! Znam da nema šanse ovaj safari da prodje bez glavnog lava!

‒ Ne pravi se lud. Dezmond je tu, nemam pojma zašto, ali znam da je Najdžel u blizini. Nema šanse da ovaj bal prodje bez vodećeg iz projekta „Lekara bez granica" za Veliku Britaniju! On je glavni lav među lavovima!

‒ Hoćeš li da ućutiš i udješ u kamion? ‒ pitao me je kroz zube podižući ceradu.

Na klupi vidim muškarca u senci, cokule koje ima na nogama i šake isprepletenih prstiju stisnute u nivou kolena.

‒ Naravno, mladiću! ‒ odgovorim cinično jer sam ga razumela. Njegova glava na ramenima, Najdžel je u kamionu.

Pored mene seda Dezmond i na mešanom engleskom i zuluu vodi sa mnom neobavezan razgovor, svako malo nazivajući me Mngani.

‒ Sada smo medju Bantuu, trebalo bi da mi kažeš Rafiki!

‒ Vidim da si se informisala Dokotela! Hakuna shida rafiki!

‒ Zar nije hakuna matata?

‒ U drugim kontekstu, da! Držaćeš glavu nisko, Funga mdomo wako!

Mehanizam 8 ženaWhere stories live. Discover now