17. Amelia

153 34 2
                                    

Uskomešanih osećanja koračala sam ka Dauning lejnu i iskreno ne znam ni kako da se ponašam. Osećam elan što zbog posla koji nisam izgubila, što zbog novog angažovanja. Osećam neki ne bih rekla bes, već ne znam, ljutnju, nešto čudno vezano za Najdžela koji mi je jeo živce svaki put kada bih se našla na brifingu. Ne živce, jeo mi je džigericu svojim nadmenim ponašanjem, ohološću, ne znam, bezobrazlukom?

Sledeće što sam osetila, rekla bih blaga sreća, jer napokon možda mogu s nekim da razgovaram, a da nije Mej ili Majk i Alis.

Mej me poznaje u najgorim i najboljim danima. I opet, najgorim. Majk i Alis me poznaju u drugim okolnostima. U radu, u nedaćama. U vremenu koje smo provodili zajedno boreći se protiv prirode samo uz pomoć štapa i kanapa.

‒ Mej? Kući si?

‒ Na poslu, devojčice... Znam da si zaboravila ‒ kaže mi kroz smeh ‒ Ali gotova sam za pola sata, sačekaj me kući...

Kući...

U palati!

Zvonim na vrata njenog stana i znam, tu je uvek gospođa Mardžori, sitna ženica koja joj održava stan.

‒ Gospođice Ejmi...

‒ Gospođo Mejdžori! Kako ste mi?

‒ Odlično, drago mi je što vas vidim. Udjite, Mej uskoro stiže...

Treba mi Mej. Odavno se nisam ovako glupo osećala, a Mej me poznaje. Doduše, njene društvene veštine su mnogo bolje od mojih, tako da treba mi neko ko ume da tumači šta se dođavola dešava oko mene! I treba mi haljina za večeras. Ipak, posle sto godina odlazim na večeru s nekim ko nije Mej ili ne daj Bože, Rori...

‒ Stigla si genije? ‒ čujem Mej iza sebe i vidim da u rukama nosi hrpu papira.

‒ Vidim da si donela kući posao. Šta je to?

Tresnula je tabake papira i fascikle ispred mene i vidim hemijske formule. Mnogo njih...

‒ Jebaće mi neko mater, ali morala sam. Imamo neki novi lek u procesu proizvodnje, pa nakon testiranja ide na patent. E, kada si rekla da dolaziš kod mene, rekoh zašto da ne donesem problem kući... ‒ govori, a ja je već gubim jer gledam u formule i proces. Farmakopeja mi je poznata, simptomatologoja takođe i ...

‒ Mej, dušo... Ovo nije lek, zar ne? Ovo je vakcina protiv neke bolesti. Tako?

‒ Slušaj, Ejmi...

Sklopim oči jer me vrlo retko zove Ejmi. Vrlo, vrlo retko...

‒ Slušam. Šta kuvaš?

‒ Idem s tobom u Kongo. Imam samo neke okvirne smernice za problem, a rešenja ni blizu. Radim na leku, verovala ili ne, da suzbijemo simptomatologiju. Medjutim, dok se ne nadjemo na terenu, dok ti kao virusolog ne proceniš, ne može se krenuti sa izradom vakcine. Nemamo pravu sliku, a preti nam pandemija.

‒ Ti si znala da me dovlače nazad i šalju dalje?

‒ Ne, nisam. Danas sam saznala da idem u Kongo. I videla spisak tima za suzbijanje viremije, na spisku nema ugodnog Majka, nema ni Alis. Samo ti iz tima virusologa. Nema genetičara...

‒ Dobro, daj da pogledam...

Šta god bilo, kako god da se odvija celokupna ova peripetija, čini mi se da imamo posla sa nečim što nije ni ebola, ni španska groznica ni grip iz doba pre Prvog svetskog rata. Nije ni blizu hongongškom virusu, a nema veze ni sa svinjskim ili ptičijim gripom. Liči na sve, ne liči ni na šta, u stvari! Simptomalogija je univerzalna, tok bolesti već nespecifičan.

‒ Jesi gladna?

Skočim kao ošurena kokoš i pogledam na sat...

‒ Mej, spremi mi najbolju haljinu za večernji izlazak u restoran i daj neki deblji kaput!

Mehanizam 8 ženaWhere stories live. Discover now