20. Talija

182 35 0
                                    

‒ Gospođo, stigli smo ‒ nisam ni shvatila kada sam zaspala, ali me Matiin glas probudio iz sna.

‒ Idemo onda ‒ brzo sam se rasanila i izašla iz aviona prateći svoje obezbeđenje, toliko sam bila umorna da ni sletanje nisam osetila.

‒ U vojnoj bazi nas već očekuju ‒ Matia mi se obratio prekidajući telefonski poziv.

U sebi sam se ponadala da se sve ovo dobro završi jer nisam želela da šaljem svoje ljude protiv talibana, oni ne bi imali šanse; ali svaka operacija sa sobom nosi rizik od gubitka ljudi, a to sam želela da izbegnem po svaku cenu.

Trebalo nam je dvadesetak minuta do stanice, a tamo je vladala radna atmosfera što me činilo srećnom, volela sam da vidim radnike posvećene svom poslu.

‒ Gospođo, dobrodošli ‒ prišao mi je muškarac po čijim sam oznakama na uniformi mogla zaključiti da je glavnokomandujući.

‒ Majore, preskočimo formalnosti i pređimo odmah na posao, verujem da oboje želimo da nađemo što bezbednije rešenje za ovu situaciju ‒ bila sam kratka.

‒ Gospođo, situacija je već rešena. Bili ste u avionu i nismo mogli da Vas kontaktiramo...

‒ Kako mislite da je rešena? ‒ iznenađeno sam ga upitala, jer ovo zaista nisam očekivala.

‒ Alfta tim je brzo završio sa ispitivanjem.

‒ Majore, bila sam vođa tih ljudi i odlično znam za šta su oni sposobni, ali mi ovde govorimo o talibanima koji bi radije poginuli nego odali informacije ‒ nije mi se dopadalo njegovo odugovlačenje, jer je meni svaka sekunda bila bitna.

‒ Gospođo, ispostavilo se da to uopšte i nisu bili talibani, grupa muškaraca koja se ne slaže sa postignutim mirom je želela da to promeni napadom u ime talibana.

Prešla sam ovoliki put samo da bih saznala da su svu onu paniku izazvali nezadovoljni stanovnici željni rata... Nekada zaista ne mogu da shvatim narod ove zemlje, koliko god se ja trudila.

‒ Gde su Alfe? Želim da razgovaram sa njima.

‒ Naravno ‒ potvrdno je klimnuo glavom i zamolio jednog od radnika da ih dovede.

Nepuna dva minuta kasnije našla sam se u izolovanoj sobi sa grupom specijalaca, njihova uniforma je u meni budila razna sećanja.

‒ Želim potpuni izveštaj bez izostavljenog i najsitnijeg detalja ‒ obratila sam im se.

Posle nešto više od sat vremena provedenih sa Alfama zaista sam se pitala koliko ljudi nekada mogu biti nemarni i glupi. Dok sam ja u glavi već imala rešenja za najrazličitije situacije koje sam zamišljala, ispostavilo se da je sve ovo bila jedna velika šala koju će neko morati debelo da plati.

‒ Svima vam hvala na napornom radu, ponosna sam na sve vas ‒ iskreno sam im se zahvalila, a dobila sam standardni odgovor za koji su ih i obučavali.

‒ Novinari žele intervju, gospodin Dmitri Vam je poručio da ga pozovete i Ana želi da razgovara o Vašem rasporedu ‒ Matia mi se obratio čim sam izašla.

‒ Pobrini se da sa policijom obezbediš mesto sa konferenciju za štampu, a ja ću reći Ani da se pobrine za ostalo.

‒ Razumeo sam.

Odmah sam pozvala svoju sekretaricu i zamolila je da još jednom zbog mene zanemari svoju porodicu; da nemam nju zaista ne znam kako bih sve postigla. Ana je jednostavno moja desna ruka i osoba na koju uvek mogu da se oslonim bez straha da će me izdati.

‒ Hvala ti Ana, ovo mi mnogo znači.

‒ Nema na čemu, želite li da vam ugovorim i posetu sirotištu?

Mehanizam 8 ženaWhere stories live. Discover now