14. Šarlot

227 42 7
                                    

Visoka bela zgrada u kojoj se sad nalazio Centar nekada je bila moj rodni dom, porodična kuća mojih roditelja u kojoj sam odrasla. Nalazila se van grada u predgrađu, dovoljno daleko od gradske gužve i zagušljivosti, a opet dovoljno blizu svemu. Nasledila sam je nakon smrti mojih roditelja i bila sam jedini vlasnik budući da nisam imala braću i sestre. Kuća je godinama bila prazna i služila je kao vikendica jer smo živeli u kući koju je Henri projektovao i izgradio za našu porodicu. Ja još uvek živim tamo. Posle razvoda on je insistirao da ostanem tu. Kada sam došla na ideju da otvorim Centar, Henri mi je pomogao projektovati nadogradnju na kuću te je sad izgledala kao manji kompleks tri zgradice koje su zauzimale poziciju slova U. U njihovom centru nalazila se fontana, a okolo tih zgrada veliko dvorište puno cveća, drveća, ljuljaški, prirodno i prostrano okruženje u kome su pacijenti provodili svoje slobodno vreme. Deo te zemlje sam imala kao nasljeđe, a deo mi je kupio i poklonio Henri kad je Centar još bio u toku izgradnje.

Gledajući je tako shvatila sam da ništa od ovoga ne bi mogla sama, sve što sam postigla u svome životu Henri je imao zasluga u tome. Od fakulteta uvek je bio moja podrška i motivacija tokom studiranja. Kad sam ostala u drugom stanju uzeli smo se. Iako ja još nisam bila završila studije pomagao mi je u svemu. Nakon medicine sam izrazila želju da specijaliziram psihijatriju i tu me podržao. Bodrio me, gurao i motivisao, svaka knjiga koju sam napisala nastala je zahvaljujući njegovoj beskrajnoj podršci i mnoštvu ideja kojima me je obasipao. Sve je bila njegova zasluga, uključujući i ovaj Centar koji je sad bio dom mladih zavisnika i mnogima od njih ovo je bila jedina prilika za izvlačenje iz teških okova narkomanije.

Pokušala sam biti mirna i stabilna, ali ideja da će čovek kojeg volim sutra odleteti na drugi kraj sveta i da je moguće da ga više nikada u životu neću videti me izjedala. Ušla sam u svoju kancalariju, zaključala vrata i zatvorila oči pokušavajući da se dozovem i mislim o nečemu drugom, ali nisam mogla. Sve što sam ja u tom trenutku mogla da vidim bile su Henrijeve oči koje sam toliko volela, usne i taj osmeh. Još uvek sam osećala njegov miris na sebi što je dodatno otežavalo moje stanje, a srce mi je lupalo kao ludo. Podigla sam glavu i ugledala Džejmsovu sliku uokvirenu na zidu. Toliko je ličio na njega. Sve osim Džejmsovog osmeha jer su njegovi zubi očito bili moja genetika, ali ta četvrtasta jaka vilica i te šupljikice zajedno sa ostatkom njegovog lica bili su Henrijevi.

Volela sam ga, volela sam ih obojicu i zašto mi je onda toliko smetala njihova sličnost, zapitala sam se. Zašto Šarlot? Zašto želiš izgubiti Henrija, zašto ga guraš od sebe? Zar nije dovoljna tragedija to sto si morala izgubiti svog sina? Zar želiš da ostaneš potpuno sama? Pa bit ćeš.

Iz misli me prekinulo kucanje na vratima.

‒ Gospođice Džons, imate posetioca.

‒ Koga?

‒ Detektivku Kuper.

‒ U redu Amelia, pozovi je unutra.

Ustala sam otključala vrata i sela za svoj radni sto gledajući u sliku svoje porodice koja se nalazila na stolu. Osećala sam se drugačije i ovi osećaji su me zbunjivali, no sabrala sam se kad je detektivka ušla u moju kancelariju.

‒ Dobar dan doktorice.

‒ Dobar dan Sofia, nisam očekivala vašu posetu.

‒ Opet se niste pojavili na dodeli priznanja pa sam ja došla vama.

‒ Zar je to bilo danas?

‒ Juče... i lično sam Vas obavestila o tome.

‒ Verujte da sam zaboravila za to.

‒ U redu je, nije kao da ste se na prošlima pojavljivali – nasmejala se stavljajući mi na sto medalju u obliku policijske značke i dva papira.

Mehanizam 8 ženaWhere stories live. Discover now