5. Kasidi

249 47 1
                                    



Nakon predavanja uz prezentaciju mnogo studenata je htelo doznati malo više o virusu. Bila sam raspoložena da odgovorim na sva njihova pitanja, iako me je umor već uveliko savladavao. Kada je Džordan sinoć rekla da neće biti spavanja, zaista je to i mislila. Kući sam stigla u pola tri posle ponoći, a probudila se u sedam da bih se pripremila za predavanje u devet. Majkl nas je utešio time da ćemo, ako napravimo serum, svi dobiti odmor od nedelju dana.

U Institut sam došla nešto malo pre jedanaest časova. Već na ulazu me je jedna laborantkinja zamolila da se javim dr Tomasu, koji se nalazio u Majklovoj kancelariji. Duboko sam uzdahnula pre nego što sam prišla stepenicama, zato što me je čekalo penjanje do petog sprata. Usput sam naletela na Ešli koja me je podsetila da je danas prvo testiranje. Došlo mi je da joj se izderem u facu da znam da je testiranje danas, jer je to jedino o čemu mislim od kako sam jutros otvorila oči.

Pre ulaska u kancelariju sam kulturno pokucala i sačekala da doktor odobri moj ulazak. Sedeo je u Majklovoj fotelji od crne kože i gledao kroz prozor. Dr Tomas je sredovečan čovek, milog lica, plavih očiju ispunjenim toplinom i divnog osmeha. Ovaj čovek je bio sinonim za pozitivnost. Od početka projekta je bio naša najveća podrška i uvek nas ohrabrivao. Govorio nam je da imamo sjajan tim naučnika i da ćemo uspeti da spasemo čovečanstvo od gadnog virusa koji hara. Svima nam je bio poput oca. I, da budem iskrena, da nije njega, njegovih divnih reči i pozitivnog mišljenja, ne znam u kom stanju bi sada bio celokupan tim.

– Tražili ste da me vidite, doktore – započnem.

– Jesam. Sedi, draga Kasidi – uzvratio je pokazavši rukom na stolicu preko puta njega. Sela sam, prekrstila noge i čekala da nastavi. – Majkl mi je rekao da si upoznala pacijenta i da ste imali prilično zanimljivu konverzaciju.

– Jesam. Šta s tim? – pitam.

– Voleo bih da sada ponovo odeš do njega da malo popričate. Znaš, uglavnom je sam i ne želim da se oseća usamljeno i kao da ga ostali izbegavaju samo zato što ima virus. I on je ljudsko biće, draga. Želi društvo i da komunicira sa nekim. Možeš da mu pričaš o testiranju koje će se odvijati nad njim, verujem da će ga to interesovati.

Bledo gledam doktora, dok u glavi premotavam ono što mi je upravo saopštio. Neverica mi je na trenutak zavezala jezik i nisam znala šta da kažem. Nakon par sekundi se vratim u realnost i progovorim: – Želite da mu budem zanimacija? Od stotinak zaposlenih stručnjaka, koji su bliži testiranjima od mene, Vi birate baš mene da „razgovaram" sa njim o tome. Zašto, doktore?

– Vidim i čujem apsolutno sve što se dešava i priča u ovoj ustanovi, draga moja. Zahvalićeš mi kasnije – odgovorio je, misteriozno se osmehujući. Mrzela sam kad je govorio u šiframa. Da, u šiframa! Iako je ovo zvučalo kao sasvim normalna i uobičajena rečenica, iza nje se krilo mnogo više.

Ustala sam sa namerom da izađem odavde jer, ako ostanem samo minut duže, njegova umiljata priroda će me pokoriti. – Razmisliću o tome, doktore. Prijatno – kažem i okrenem mu leđa te krenem ka vratima.

– Nemoj da te gospodin Vargas čeka, draga. Najavio sam mu da će imati društvo – dobacio je. Koliko god da sad želim da se okrenem i kažem NE, ne mogu to da učinim jer me je stavio pred svršen čin. Zakolutam očima, pa otvorim vrata i izađem vani te se uputim ka specijalnoj sobi.

Kao i uvek, dobijam svu potrebnu zaštitnu opremu koju navlačim na brzaka. Malo sam isfrustrirana, malo besna, a najviše od svega umorna. Ulazim u sobu bez kucanja. Matijas se nije mnogo cimao oko toga. Jednostavno se osmehnuo i pozdravio me. Bez reči se srušim na prvu slobodnu stolicu.

Mehanizam 8 ženaWhere stories live. Discover now