Poglavlje 37. - Efikasna riješenja za mamurluk

997 64 14
                                    

Harry's POV.

Osjećam nelagodu dok promatram svoju cimericu ušuškanu u moju deku, na mom krevetu. Nikada nisam pomislio da bih to mogao osjećati dok gledam žensko u spavaćoj sobi, ali sada mi je jasno da za sve postoji prvi put. Poprilično sam pijan, ne poričem to, ali čak ni to me ne podstiče da počnem da osjećam želju za nečim više. Lagao bih kada bih rekao da sam do prije sat vremena želio samo spavati u istom krevetu s njom, ali sada osjećam samo i jedno potrebu da je promatram ovako smirenu, ali od toga odustajem jer bih se osjećao kao najveći čudak.

Ne mučim se da potražim odjeću nego samo skinem majicu i ostavim je na stolici do kreveta, svučem farmerke i odložim ih na isto mjesto te legnem na krevet, malo dalje od nje. Umoran sam, alkohol čini svoje i ne mogu da razmišljam o ničemu drugom osim o tome koliko imam vremena za spavanje. Sretan sam da sam se riješio mučnine još dok sam bio kod Nialla jer mislim da bih sada to morao uraditi, a ne želim da ustanem više. Bella mirno spava i čim shvatim da joj na tome zavidim postane mi jasno da je vrijeme da i ja zaspim.

Kad konačno uspijem u namjeri da zaspim iz sna me probudi vrisak koji se prolomi sobom i ispuni mi uši, čineći svo olakšanje od spavanja zanemarujućim. Potpuno sam budan sekundu kanije i razgledm po mračnoj prostoriji, skoro zaboravivši da ovu noć nisam sam. Deka koja nas je pokrivala je na podu, a Bella je na leđima, teško diše i nešto mrmlja, a ruke joj se pomjeraju svaki put kad joj se lice zgrči. Vjerovatno ima noćnu moru. Upalim lampu, a onda se oktrijem u udahnem duboko kako bih smirio glas.

''Bella'', pozovem je tiho. Nisam ni pomislio da će se probuditi na taj tihi poziv, ali odnekle sam morao početi. Čovječe, nikad nisam znao nekog lijepo probuditi, to mi je jedna od mnogih mana.

''Bella'', zazovem je malo glasnije i prodrmam je, a ona se budi iz sna, iskače te počinje panično da razgleda uokolo kao da očekuje da će vidjeti nekoga osim mene.

''Staklo, udaraju, gdje sam?'', viče nepovezane riječi i hvata me za ramena te me počinje tresti. Uspijem je nekako uvhatiti za ruke te je zaustaviti, popuno iznenađen njenom snagom. Znam da je prije par sati čupala Roseinu kosu, ali nisam ni pomislio da bi mogla da me ovako jako zatrese, zarivajući mi nokte u mišiće.

''Bells, smiri se!'', viknem i uhvatim je za ruke te je odvojim od mene. ''To sam ja, Harry'', dodam kako bih je uvjerio da je uredu. Konačno me pogleda očiju ispunjenih suzama i ugrize se za usnu.

''Sanjala sam onu noć'', prošapuće i skrene pogled na lampu. Jasno mi je na koju noć misli i to mi propara srce. Ne mogu vjerovati da se tako osjećam, ali želim da joj pomognem. Harry od onu noć mi prođe kroz misli i to me zaboli kao da me neko šutnuo u stomak. Kad sam dođavola postao ovako okrutan, upitam se i raširim ruke, radeći nešto što meni ovakvom kakav sad jesam nije svojstveno.

''Dođi ovamo'', kažem i povučem je prema sebi te se smjestim na svoja prsa. Znam koliko joj je onu noć teško palo što sam je odgurnuo i bio bih zaista najveće smeće na svijetu ako bih se opet tako ponio. Sada joj samo treba zagrljaj, nije važno od koga i nisam toliko umišljen da mislim da želi moj, ali sam sada dovoljno raspoložen da joj ga pružim.

Njeno tijelo se skupi i obavija svoje malene ruke oko mene što više me primičući k sebi. Idalje se trese, ali znatno manje što je dobro jer ne volim da je vidim takvu. Ne volim nikoga da vidim u agoniji i strahu, a pogotovo ne djevojku sa kojom u zadnje vrijeme dijelim prostor u kojem živim i koja mi je na neki čudan način prirasla srcu. Obavijem ruke oko nje i polahko nas spustim na jastuk. I dalje se pitam je li pijana i hoće li sutra reći kako je sve ovo bila moja ideja. Glava mi je loše i samo želim da spavam pa kad se uvjerim da je opet zaspala odahnem s olakšanjem. Podižem nesigurno ruku i prođem joj kroz kosu jednom, pa još jednom i onda opet, jer sam čuo da to umiruje osobu. Ne znam šta drugo bih mogao da uradim da joj olakšam. Nisam romantičar i mislim da ona od mene i ne želi romantiku, ali nekako osjećam kao da bih trebao nešto da uradim Još uvijek je nespokojna, ali spava i to mi uliva nadu da joj je sada bar malo bolje. Ubrzo i sam zaspim previše iscrpljen da razmišljam o drugim sranjima koja me čekaju ujutro.

Komplikovan (H.S. ff) Where stories live. Discover now