Poglavlje 30. - Nisam te želio povrijediti

1.1K 70 6
                                    

Trenutak koji smo dijelili kosio se sa svim mojim uvjerenjima i odudarao od svega kroz šta smo prošli, ali na neki čudan, posve uvrnut način, u meni je izazivao smiraj i olakšanje. Nikada se nisam osjećala ovoliko stvari u jednom trenutku. Sigurnost. Ovisnost. Uplašenost. Srce mi je udaralo u bunilu, prenoseći zvuk do ušiju u kojima je djelovao još glasnije. Jedino što me je držalo na mjestu bile su ruke osobe koja je do sada u meni uvijek izazivala samo podjeljene osjećaje. Osobe sa kojom nikada nisam bila na sigurnom. Osobe koja mi je često samo zagorčavala život. Ruke te iste osobe sada su bile jedno što me je držalo u stojećem položaju i u ovom trenutku na tome nije bilo zahvalnije osobe od mene. Disala sam tiho bez obzira koliko sam hlapljivo zeljela udahnuti zrak. Bez obzira koliko sam osjećala da ću početi da grcam. Disala sam tako jer sam još uvijek bila u transu zbog svega što se desilo i zbog toga što mi je u pomoć pritekao muškarac koji mi je do sada donio samo patnju. Nisam znala da li je ovo stvarno, nisam znala želim li da bude stvarno, ali sam dobro znala da želim da me nastavi držati jer ću u protivnom opet pasti, ali ovoga puta, ako se to desi, stvarno ću ostati dolje.

''Šta se ovdje dešava?'', upitao je, onda je dodao: ''Zašto je Dusty u lokvi krvi?''

Nisam se mogla prisiliti da odgovorim. Usne su mi bile spojene jedna za drugu, a um u vrtlogu. Nisam mogla razmišljati ispravno. Bilo je važno samo da me drži. Ali nije. Ne nakon što mu nisam odgovorila. Njegove ruke su se počele opuštati, a moj strah je porastao dva puta više. Njemo sam ga molila da to ne radi, da ostane mirno, da me ne pusti, a rukama sam ga stezala, ali nije mi dopustio da ga zadržim uz sebe. Odmaknuo se od mene prerano, zahtjevajući objasnjenje.

''Reci mi.''

Željela sam progovoriti više od ičega. Željela sam mu u lice sasuti hiljadu optužbi, željela sam ga udariti, vrištati, plakati i pobjeći, ali nisam uradila ništa jer moje tijelo nije željelo da surađuje. Bilo je jasno da ne shvata šta se dešava, ali nije me bilo briga. Krivila sam ga zbog toga što mi nije dopustio da budem spremna prije nego što se od mene odmaknuo. Krivila sam sebe jer sam osjećala da mi treba. On. Osoba koju za to u opšte nije briga.

''Isabella.''

Malo je povisio glas na što sam se trznula i zabila lice u ruke. Konačno je uspio. Dobio je reakciju od mene. Osjetila sam vrele suze kako se slijevaju niz obraze i iz grla mi se oteo prigušen jecaj. U tom trenutku sam ga mrzila. Zaista sam ga mrzila i željela sam da ga ne vidim više nikada. Nisam mogla povjerovati da me može ispitivati dok sam u ovakvom stanju. Sasula bih mu sve u lice da nisam čula kucanje i otvaranje ulaznih vrata. Policajac srednji godina nam je prišao sa sumnjičavim izrazom lica. Mogla sam jasno vidjeti koliko je Harry zbunjen.

''Jeste li nas vi pozvali?'', upitao je gledajući u mene. Klimnula sam sporo i obrisala sam tragove svježih suza.

''Mogu li i ja konačno da saznam šta se ovdje dešava?'', upitao je Harry ignorišući to što sa njim niko ne razgovara.

''Prvo, ko ste vi?''

Harry je vidljivo iznervirano rekao: ''Živim ovdje. Izvolite mi objasniti šta se desilo.''

''Dobili smo prijavu da neko pokušava da provali u ovaj stan. Možete li mi reći gdje ste bili u vrijeme incidenta?'', upitao je policajac odmjeravajući ga sa vidljivom sumnjom.

''Bio sam van grada. Stigao sam prije par minuta'', odogovrio je, a potom je upitao: ''Jeste li uhvatili počinioca?''

Policajac je nešto zapisao, a onda se okrenuo da obavi telefonski razgovor. Rekla bih da je u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim, a njegovo lice me podsjeća na lica sa TV reklama. Iako je vidljivo da ima godina odlično se drži. Kad se okrenuo njegove smeđe oči su me pogledale kao da u sebi nešto odvaguje prije nego je progovorio.

Komplikovan (H.S. ff) Où les histoires vivent. Découvrez maintenant