Prolog

4.4K 124 22
                                    

Izraz na mom licu bi trebao biti dovoljan da shvati kako sam se osjećala i koliko su me njegove riječi povrijedile. Oči su mi se pomaknule u stranu, dalje od njegova lica dok se na njih navlačio tanki sloj suza. Nisam se usudila treptati jer sam znala da će poteći, a pred njim nisam mogla pokazati slabost. Čvrsto grizući usnu pokušavala sam sakriti osjećaje; sakriti ono što je bilo tako očigledno. Bila sam previše tužna da bih plakala i previše ponosna da ga prokletem i udarim te zatražim objašnjene. Samo sam stojala ispred njega kao kip pokušavajući da kažem bilo šta, ali jedini zvuk koji je prijetio da izađe iz mene nije bio zvuk koji sam željela da čuje. Kada bi me neko pitao da opišem kako se osjećam ne bih mogla reći ništa jer i dalje nisam mogla shvatiti kako me je uspio ovako povrijediti.

On je stojao zamrznut ispred mene i činilo se kao da mu je jako neugodno i zbog toga sam se osjećala malo bolje. Prijalo mi je znati da i ja mogu njega natjerati da se osjeća neugodno. Nije me mogao gledati u oči druže od sekunde jer ga je gušio osjećaj krivice. Po prvi put sam na njegovom licu vidjela ove emocije i osjetila sam olakšanje. Barem je bio svestan činjenice da je ovoga puta zaista pretjerao.

''Nisam te želio provrijediti'', rekao je tiho, tako tiho da sam skoro pomislila da to nije ni rekao.

Njegovo lice je bilo blijedo, a njegove usne su se otvorile sporo - nije bilo ni traga njegovom uvijek prisutnom smješku. Željela sam ga povrijediti još više. Željela sam da osjeti kakav je osjećaj kad se neko poigra s tobom i onda ti se nasmije u lice, ali trenutno nisam bila u stanju govoriti dugo. Grlo me je peklo, oči su mi gorjele od suza, a usne su bile suhe i drhtale su.

''Ali jesi.''

Prislila sam se da to kažem što oštrije i podigla sam pogled kako bih ga pogledala u oči u njima tragajući za razlogom zbog kojeg je to uradio, ali osim srama i neugode nisam pronašla ništa drugo.

Imala sam još puno toga za reći, ali više nisam mogla izdržati pa sam mu okrenula leđa prisilivši se da odem što dalje od njega. Možda je ovako trebalo biti od samog početka. Možda sam mu od prvog dana trebala okrenuti leđa i spasiti nas oboje izgubljenog vremena.

Trenutno, dok odlazim, jedino što osjećam je tuga. Svaka druga emocija je potisnuta iz mog bića. Bila sam iskrena prema njemu, iskrenija nego što sam to željela i više nego što je on bio u stanju shvatiti. Samo sam željela isto za uzvrat, ali čovjek od kog sam to tražila očigledno nije bio u stanju ni to da mi pruži. Ljudi se pitaju zašto se djevojke kriju iza maske i glume da su nedodirljive, ali ne shvataju da je to jedini način da se spasimo. Onoga trenutka kad sam pred njim pokazala pravu sebe on mi se nasmijao u lice i ponizio me. Znam da misli da sam hladna i da se najbolje znam distancirati, ali ja sam samo djevojka. Zašto me do vraga nije tako vidio?

---

A/N

Nikada nisam mislila da ću prepravljati ovu priču, ali nisam je više mogla gledati u onom stanju pa sam odlučila da je barem malo doradim. Da budem jasnija, neću ništa specijalno mjenjati u toku radnje. Prepravit ću dosta dijaloga, dodati opisa i možda izmjenim par stvari. Jako bih cijenila usputna mišljenja jer mi pomažu.

Do sljedećeg puta :)

Komplikovan (H.S. ff) Where stories live. Discover now