Chapter 24.
~One week later~
Svako treba neko mjesto, gdje može razmisliti o svemu i prepustiti se svojim mislima da ga odnesu negdje daleko. U Yorku je to mjesto bilo u parku pored velikog drveta. A tu nema nijednog tako posebnog drveta, koje bi mi privuklo pažnju. Koje bi me vraćalo nazad u prošlost zajedno sa slikama, kako se sa tatom igramo špijuna, kako pokaziva najsigurniji i najlakši način za penjanje male curice gore.
Kad sam dostigla cilj, bi uvijek imao blistavi sjaj, koji je predstavljao ponos u tim plavim očima. Iste plave oči, kao u jedne osobe, kojoj sam slučajno spasila život. Mislim da sam to napravila, jer sam bila u tom stanju, umorna, nenaspavana, razočarana.. Možda sam tražila način kako umrjeti, ali nikad nisam imala dovoljno hrabrosti da bih napravila takvo nešto. I onda mi se ukazala plemenita prilika. Sigurna sam da neću nikad ni požaliti zbog toga. Naravno da neću, jer onda ne bih imala priliku upoznati tako divnu osobu, koja je došla u paketu sa još par njih.
Ali ono što nijedno od njih nikad neće saznati je to, da su oni meni zapravo spasili život. Svi su doprinijeli k tomu, ali mislim da najviše dugujem plavookom dečku. Valjda zato nekad i osjetim potrebu da napišem poruku. Nikakav roman. Samo 'Hej, kako si?'. Čudna neka povezanost, zar ne?
Pošto u Londonu nije bilo nijednog posebnog drveta, sam se odlučila za nešto drukčije. Vožnja na krovu crvenog autobusa, dok ti kosa vijori u vjetru. Neprecjenljivo.
Napraviti ću ono što i inače. Rutina. Sjesti na prvi autobus, koji naiđe i kružiti sa njim po nepoznatim ulicama Londona, dok opet ne dođem na isto mjesto, a onda slijedi vraćanje u realnost.
Promatrala sam ljude na suprotnoj strani ulice, dok je žena pored mene pokušavala utišati dijete, koje je uporno plakalo. Iako sam ih čula i vrisku djeteta i mamin molečljivi glas, me nikako nisu mogli odvratiti od promatranja dvije osobe. Pažnju mi je privukla vriska, koja je svakim trenutkom postala glasnija, okrutnija. Pretvarala se u svađu i puno izgovorenih riječi, koje predpostavljam nisu bile baš lijepe za čuti glede na izraze na licima ljudi, koji su prolazili pored te dvije cure.
Jedna od njih mi se činila toliko poznata. Barem njen zabrinuti pogled, koji je bio velika suprotnost njenom ljutom izrazu lica.
-"Šta hoćeš od mene?"- Toliko jako je zakričala da sam je mogla čuti unatoč velikom prometu. U tom trenutku je druga crvenokosa djevojka napravila dva koraka naprijed. Na što se prva uplašeno odmakla stvarajući još veću udaljenost između njih.
-"Dobro ti znaš šta!!"- Zaderala se iz petnih žila, očitno iznervirana umicanjem crnokse cure. Ne bi me čudilo da je ostala bez glasa. Zauzela je borbeni stav križajući ruke na prsima i s tem stvarajući izgled opasne mafijašice, koja bi svakog trenutka mogla uperiti pištolj prema prvoj djevojci. A njen izgled u namjerno izderanim i širokim hlačama te u kožnoj crnoj jakni je samo dopunjavao negativno mišljenje koje sam imala o njoj.
-"Neću to napraviti!"- Sad je prva djevojka iznerviranim koracima smanjila udaljenost između njih. Iako joj se skoro unijela u facu nije smanjivala tona glasa, dok je kroz zube izgovarala par psovki. Obučena u ljetnu haljinicu je izgledala nevino. Prava suprotnost od opasne djevojke ispred nje. Šta bi uopšte ta 'mafijašica' mogla tražiti od nje da napravi?
Dalje su razgovor vodile u tišem tonu. Svejedno vjerujem da su drugi itekako čuli taj razgovor. Zašto se uopšte miješam, slušam tuđe probleme? Moja znatiželja je ponekad prevelika i sigurna sam da će me jednom ubiti.
'Mafijašica' je rukom pokazala preko svog vrata. Uplašeni izraz lica na crnokosoj curi se povećavao. Nije reagirala, dok je mafijašica krenula prema njoj sa brzim koracima.
Tad se umiješao neki čovjek sa plavom kapuljačom preko glave. Pokušao je zadržati mafijašicu, koja se uporno otimala od njega mašući sa rukama po zraku. Druga djevojka je sve to promatrala izgubljeno. Ko i ne bi? Svako bi bio poslije onog opasnog pogleda i pokreta kojeg joj je namijenila. A samo ona zna kakve riječi je još dobila za gratis. Možda kako će je ubiti? Na način kao u srednjom vijeku, tako da će izgledati kao samoubojstvo ili će možda napraviti neku nesreću.
Trenutno ne mogu ni zamisliti što se jadnoj djevojci vrtilo po glavi. Ali mogu misliti da je drugoj bio cilj da se otme od onog čovjeka te joj počupa svu kosu.
Mafijašica se još uvije borila, udarala ga je po leđima izgovarajući najgore psovke koje sam ja ikad čula. Nije odustajala. Povukla je kapuljaču sa glave nepoznatog čovjeka.
Istog trenutka sam skočila sa klupe izgovarajući jedno glasno 'Šta?!'. Ona žena je iznenađeni pogledala prema meni. Zaklela bih se da se čak i dijete za trenutak ustavilo sa plakanjem ili je uzelo predah za dalju borbu.
I ja sam trenutno vodila borbu u sebi sa svojim mislima. Nisam skidala pogled sa para plavih očiju, ali taj čovjek je istog trenutka nakon što je izgubio kapuljaču uputio svoj pogled direktno meni.
Stil je bio drukčiji nego pred jednom godinom, ali frizura je bila ista, lice je bilo isto, pogled je bio isti.
Već sam htjela bezglavo preći put kako bih se uvjerila da to nije samo plod moje mašte. Neko me jako povukao nazad za ramena. Htjela sam se okrenuti i izderati na tu osobu da me pusti na miru, ali sam se predomislila čim sam osjetila veliku količinu vjetra kako prelazi preko mog lica. Ispred očiju se parkirao crveni autobus. Zaklanjao mi je pogled na drugu stranu ceste. Okrenula sam se i ugledala zabrinutu ženu sa djetetom u naručju, koje je sad za čudo ćutalo. Izgovorila sam jedno hvala. Za šta više nisam bila sabrana niti sam mogla od iznenađenosti.
Brzo sam potrčala na kraj autobusa, kako bih opet obila pogled na poznatu osobu, ali te nije bilo. Sad je onu buntovnicu držao neki mlađi tip sa drvenom duksaricom, dok je druga djevojka odšetala sa spuštenom glavom.
Pogledom sam pretražila cijelu ulicu, ali te osobe nije bilo. Uzdahnula sam nekoliko puta te prošla rukama kroz kosu sa namjerom da dođem malo sebi. Brzim korakom sam se uputila k ženi, koja mi je spasila život. Htiela sam da joj se zahvalim na pravi način.
...
-"Taxi!"- Zakričala sam, osjećajući da onaj adrenalin još uvijek nije nestao. Htjela sam i morala sam odmah sve saznati. Podigla sam ruku u zrak, nakon čega se žuto auto ustavilo ispred mene. Uvukla sam se na stražnje sjedalo izgovarajući svoju adresu. Glas mi je izgubio onu pravu boju. Promijenuo se. Postao je hrapav, drukčiji.. čudan.
Ne znam kako ću dočekati da dođemo pred moj blok. Morala sam čim prije pročitati pismo. To je jedino što mi je bilo na pameti trenutno. Znala sam da ću tamo naći odgovore.
Nervozno sam uzdahnula i razbarušila kosu sa desnom rukom, dok se vozač uključivao na brzu cestu.
-"Ustavite!"- Zakričala sam gledajući plavu kapuljaču, kako silazi niz podzemne stepenice.
-"Žao mi je gospođice, ne mogu."- Za razliku od mene je vozač imao smireni ton. Povećavao je brzinu i počeo zaobilaziti auta, koja su išla sporije nego što bi on htio. A ja sam izgubila pogled na osobu sa plavom kapuljačom. Nisam bila sigurna je li to sve moja mašta zbog konstantnog razmišljanja o prošlosti ili je možda ipak java?
...
-"Draga Ema."- Buljila sam u te riječi sa kojima se započelo pismo. Dalje mi se pogled nije spustao, jer jednostavno nije htio. Ma koliko god se ja borila protiv toga. Bojala sam se svega toga što se dogodilo prije jedno pola sata. Iako već pola tog vremena samo zurim u svoje ime na papiru. Ukrasno izvijeno E, ukostio na desnu stranu. Tatin način pisanja.
Iako prije nisam mogla dočekati da dođe do pisma, sad sam se toliko unervozila da pogled nije silazio na idući red. Kao da je tamo pisala najveća tajna ovog svijeta i ja ću biti jedina osoba pored te koja je to pismo napisala, koja će poznavati tu tajnu. Kakve sve ideje meni padaju na um zar ne? Duboko sam udahnula otjeravajući sopstvene misli iz glave te prisilila oči da spuste pogled.
-"Znam da ti je puno stvari čudno..."
.....
Pa, iskreno nisam zadovoljna sa cijelom pricom. Mozda i zato toliko zurim da je zavrsim. Htjela sam je izbrisati, ali mi se nije činilo fer prema vama koji citate. Sad sam izbrisala cijeli nastavak jer mi se nije sviđao i ponovo pisala. Čudna sam, znam. Ali hoću da priča postane bolja. Obećavam vam da će druga sezona biti bolja. Pisati ću je u 3. licu jer je zanimljivije. Pa.. Sta reci? Neću postavljati uvjete, jer mi se ne čini dovoljno dobra za to. Mislim da ce biti nastavak tek poslije nove godine.
Hvala vam svima na lijepim komentarima, na glasovima i hvala vam što čitate!
Love you guys!
xAzrax