Chapter 21.
~Zayn's P.O.V.~
Sjedio sam na ledenom zidu udišući svježi zrak. Nasmijao sam se sam sebi ne znajući zašto sam uopšte ovdje. U ovo doba noći. I zašto sam je sad nazvao. Jedino što sam shvatio jest da moram govoriti sa njom o onom poljupcu, moram joj priznati svoje osjećaje, jer me sve ovo sa bff polako izluđiva.
Nekad je sve jednostavnije prekrivati sa osmjehom, ali istina je da su me ta tri slova izgovorena iz njenih usta uništavala iznutra. Možda je upravo to, to što me natjeralo da pomislim da nemam nikakve šanse kod nje. Sve do sinoć. Nakon što sam se nasilu odvojio od njenih usana, sam se bojao njene reakcije. Da će se naljutiti na mene i da neće više ni htjeti pričati sa mnom, ali..Nista od toga se nije dogodilo. Na moje veliko iznenadjenje.
I to je bilo nešto što me izluđivalo. Ako se nije naljutila na mene, mozda i ona osjeca nesto prema meni. Nisam mogao zaspati. Ja, Zayn Malik nisam mogao spavati? Samo sam se prevrćao po krevetu, ali njezin lik mi nije izlazio iz misli. Tad mi je pala napamet ova luda ideja.
Začuo sam sitne korake te podigao glavu u pravcu odakle je dopirao zvuk. Osmijehnuo sam se, dok sam posmatrao njenu sitnu figuru, kako mi se približava. Njena smeđa kosa, koja se trenutno činila crna se lagano vijorila negdje iza njene glave.
-"Odkud ti.. U ovo doba?"- sa malom mukom se propela na viši zid, na kojem sam ja sjedio. Leđima se naslonila na uličnu svjetiljku, koja je obasijavala njeno lice. Njezine svijetlo roze usne su se razvukle u neodoljivi osmjeh. U misli mi se ponovo uvukla želja da je poljubim. Ali ne želim brzati. Znam koliko je bila povrijeđena poslije Deana, iako je to uvijek pokušavala prekriti sa lažnim osmjesima, ali u njenim očima sam i previse puta imao priliku vidjeti tugu.
-"Nisam mogao zaspati."- priznao sam ne skidajući pogleda sa njenog lica. Pogledom sam prešao preko svakog detalja, oči, nos, usne.. Par mladuša za koje sam znao koliko ih mrzi i da ih pokušava prekriti, ali meni su se činili slatki u kombinaciji sa njenim licom. Jednostavno sve što je bilo povezano sa njom, mi se činilo savršeno.
-"Aham. I šta ćemo sad? Hoćeš ići unutra?"- nasmijao sam i odmahnuo glavom. Ne znam koliko će joj se ovo svidjeti.
"-Imam bolju ideju."- spustio sam se sa zida te podigao ruke prema njoj. Zbunjeno se pomakla naprijed primajući moju ruku. U trenutku, kad se njena topla ruka spojila sa mojom ledenom, nisam mogao a da ne pomislim na Little things. Volim tu pjesmu, ali tek sad shvaćam pravu poruku. Your hand fits in mine like it's made just for me. Da, bila je istina. Njena ruka se savršeno uklapala sa mojom.
Pomogao sam joj da doskoči te je povukao jedno par metara dalje od zida. Teško sam odvojio svoju ruku od njene, kako bih podigao skateboard, koji je ležao u maloj svjetlosti.
-"Šta kažeš na malu vožnju?"- imao sam priliku čuti njezin sarkastični smijeh.
-"Ti očekivaš da ja stanem na tu stvar i da preživim?"- njezina sjena je pokazala prema skateboardu. Nasmijao sam se ironičnem tonu njenog glasa.
-"Dap."- pokimao sam glavom, na što je ona odkimala. Požalio sam zašto nije bila tamo pod svijetiljkom, kako bih imao priliku gledati njeno iznenađeno i predpostavljam pomalo iznervirano lice.
-"Nema šanse."
-"Ajde, neće ti ništa biti. Ja ću ti pomoći."- moje riječi su bile popraćene nervoznim uzdahom od strane Eme.
-"Znaš li ti koliko je ljudi bezuspješno pokušalo da me nauči voziti to. Prvo mama, t-tata, Elli, D.."- ustavila se spuštajući glavu. Zašto sad njega spominje? Mislio sam da je to za njom, samo dio prošlosti. Skupio sam obrve, dok sam u sebi vodio žestoku borbu sa svojim mislima. Što ako ga još uvijek nije preboljela?
-"Vjeruj mi."- ignorirao sam sve misli u glavi, koje su putovale svjetlobnom brzinom sa jednog kraja mozga na drugi. Ohrbrivajuće sam se nasmijao te se pomakao za još jedan korak prema njoj. Ema se trznula.
-"Je li ti hladno?"- prošao sam rukama preko njenih ramena do golih ruku. Bile su tople u usporedbi sa mojim ledenim rukama, a ipak njena naježita koža mi je davala do znanja da joj je hladno.
-"Malo. Idem po jaknu."
-"Čekaj."- rekao sam i prije nego što se okrenula prema ulazu. Žurio sam sa skidanjem jakne, kao da bi joj bio život ovisan od toga. Postajem čudan zadnje vrijeme. -"Evo."
-"Ali sad će tebi biti ledeno."- zaobišao sam je stajući iza njenih leđa na što se njena glava ponovo okrenula prema meni.
"-Neće. Okreni se."- pridržavao sam jaknu, dok je ona uvlačila ruke u rukave. Nježno sam izvukao njenu dugu, smeđu kosu pritom pazeći da se ne dotaknem njenog vrata sa svojim ledenim rukama. Predpostavljam da to ne bi bio baš najugodniji osjećaj.
-"Bolje?"- upitao sam smješeći se. Bio sam zadovoljan što je ona tona Liamovih romantičnih filmova ipak bila koristna nečemu. Čudno kako mi tad nije ništa imalo nikakvog smisla, dok mi sad sve te scene prolaze kroz glavu u nadi da ih proživim sa Em. Naš ples sinoć, jakna.. Polako se sve ostvariva. Ali još uvijek me muči, kako joj priznati svoje osjećaje? Bojim se da ću sve uništiti i da će se ponašati prema meni, kao da me ne poznaje. A to ne želim.
-"Jest. Hvala."
#
-"Hajde probaj."- I poslije petminutnog nagovaranja još uvijek je odbijala svaku pomisao na to da stane na tu stvar, kako je ona govorila.
-"Vjeruj mi."- začuo sam iznervirani uzdah nakon čega mi se niska djevojka približila. Volio sam njenu višinu i taj osjećaj da kad je zagrlim da je štitim od svega. Jer kad je uz mene, sam je samo htio zaštiti. Divio sam joj se. Kroz šta sve je prošla, a još uvijek hoda ponosno i nasmijano. Predpostavljam da to nije lahko.
-"Ako panem..."- podigla je prst govoreći sa pretećim glasom iako joj se mogao čuti i mali smijeh u glasu.
~Ema's P.O.V.~
-"Uhvatit ću te. Vjeruj mi."- spustila sam ruku da pane niz moje tijelo. Uzela sam zadnji pogled na njegove oči, koje su se malo vidjele zbog svjetlosti koja je dopirala negdje iza mene. Iz usta mi se oteo još jedan topli izdah, koji je nagovještavao to da se predajem. Njegov glas me ohrabrivao, iako sam znala da me skateboard mrzi iz dna duše i da neću proći bez kakvog sramotnog pada na guzicu.
Ukipljeno sam stala, ne mičući se ni za milimetar. Zayn se opušteno odgurivao sa jednom nogom. Jako me držao za ruku doslovno me vučući za sobom.
Svaki put, kad je sa još jednim zamahom noge, ubrzao našu vožnju, sam ispustila par niskih krikova loveći se po zraku. Što je kod njega naravno izazivalo slatki smijeh, koji je bio melem za moje uši.
-"Probaj spustati jednu nogu."- rekao je, dok smo se kretali niz malu stranu, koja je trenutno za mene izgledala pa jednom riječju ogromna.
Naš smijeh je odjekivao u mračnom parku, koji je svako malo postajao sve svijetliji, zbog svjetiljki, koje su se nalazile sa strane.
-"Jesi ti normalan?"- jedva sam dignula pogled sa asvalta da bih na kraju vidjela Zaynova široko otvorena usta. -"Nemoj mi se smijati."- rekla sam, nakon čega mi se i samoj oteo jedan smijeh.
-"Probaj."- još jednom me ohrabrio. Svoje prste je isprepleo sa mojima jako stišćući ruku. Moje tijelo je preuzela neobična sigurnost. Nekako sam našla ravnotežu na jednoj nozi pružajući drugu mimo skateboarda. Dah mi se zaustavio, dok sam se koncentrirala na put ispred sebe.
-"To, to. Bravo."- počela sam se smijati na njegove riječi, koje su omele moju koncentraciju. Izgubila sam ravnotežu te sam skrenula prema ivici puta.
Ispustila sam jedan glasan krik popraćen dozivanjem njegovog imena. Moglo bi se reći da sam vrištala, kao da ću se sudariti sa kamionom i ne sa rubnikom. Kao što sam već prije rekla, pad na guzicu je neizbježan.
Unatoč Zaynovim pokušajima da me zaustavi sam se sve više bližala kraju ceste. Ispustila sam jedan glasan vrisak, prije nego što sam osjetila njegove ruke oko struka, kao i to da sam izgubila pod odnosno skateboard pod nogama.
Osjetila sam nekakvu tkaninu pod rukama i otvorila oči, koje su se čvrsto skupile usred 'letenja'. Spustila sam pogled na Zaynove tamne oči, dok su njegovi zubi zagrizli dojnju usnu. Mogla sam osjetiti pomjeranje njegovih prsa pod mojim dlanovima. Kroz moje tijelu su prošli trnci, za koje sam sigurna da će ih on ponovo protumačiti kao to da se smrzavam.
-"Rekao sam ti da ću te uhvatiti."- Nasmijala sam se prevrćući očima. Njegove ruke su još uvijek bile omotane oko mog struka privlačeći me bliže sebi. Skamenila sam se ne znajući što napraviti. Nesvjesno sam spuštala glavu, dopuštajući mojoj kosi da pane mimo njegove lica te se spusti na travu.Tamni pogled je kružio od mojih usana da očiju. Njegov topli dah se rasipao po mojim usnama, grijući ih. Zatvorio je oči, dok su nam se usne sve više bližale. U trenutku, kad sam ih već skoro mogla osjetiti na mojima i ponoviti reprizu od prije par sati, sam skrenula glavu ostavljajući jedan dugi poljubac na njegovom obrazu.
Odmakla sam se otvrajući oči.
-"Hvala ti."- tiho sam rekla ne usuđujući se podignuti pogled na njegove oči.
-"I drugi put."- prsa su mu rahlo zavibrirala od smijeha, dok su ruke skliznule sa mojih leđa dopuštajući mi da ustanem. Uspravila sam se te mu pružila ruku pomažući mu da se ustane.
-"Tebi je ledeno."- Zaključila sam više za sebe, nakon što mi je ruka skliznula preko njegovih mišića,ukrašenim sa različnim crnim umjetnostima. Inače nisam neki ljubitelj tetovaža i moglo bi se reći da sam na neki način čak i protiv njih, ali on mi je promjenuo mišljenje. Nasmijao se te odmahnuo glavom, dok se na njegovim tamnim usnama razvukao jedan savršeni osmjeh.
-"Nije, ne brini."- namigao mi je prije nego što je pažljivo sklonio jedan pramen kose, koji mi je padao preko kuta oka.
-"Jest, dođi ovamo."- pomakla sam se prema njemu obavijajući ruke oko njegovih leđa. Naslonila sam glavu na njegova prsa slušajući njegove ubrzane otkucaje srca. Nije baš da sam neki doktor, ali mogla sam primjetiti da mu je hladnoća ubrzala ritam srca. Sklopila sam oči uživajući u trenutku.
Bila sam svjesna da ovo nije pametno i da bi mogao posumnjati u moje osjećaje i.. Prekinuti naše prijateljstvo. Ali.. Odlučila sam se poslušati srce i ignorirati mozak, barem jednom. Za promjenu.
Jače me privukao uz sebe. Oteo mi se mali osmjeh, dok sam udisala njegov parfem, koji se zajedno sa hladnim zrakom urezivao u moja pluća.
-"Bolje?"- podigla sam glavu, gledajući njegovo savršeno lice. Obožavala sam način na koji se smijao, na koji je gledao, pričao, pjevao. Svaki njegov pokret i sve što je bilo vezano uz njega.
-"Jest."- ostavio je jedan vlažni poljubac na moje čelo i prošao rukom kroz moju zamrsitu kosu. Pogledala sam njegove tamne oči. Da li je moguće da će me ikad zavoljeti na isti način, kao što ja volim njega? Da li je ovo što ja osjećam ljubav uopšte? Ili je zaljubljenost? U tom slučaju jedna teška verzija zaljubljenosti.
#
Izgledaš umorno, ali bolje nego inače.- priznala sam sama sebi gledajući svoj odraz u potpuno čistom ogledalu. Zamrsita kosa je bila neuredno pokupita u neuredni rep, dopuštajući par dosadnim pramenovima da padnu niz moja ramena. Uzela sam pastu i četkicu za zube iz čaše, kad mi je glasno zvono razparalo uši. Nedugo zatim sam začula Jennferin glas, dok se derala iz svoje sobe.
-"Em, možeš ti otvoriti?! Ja se oblačim!"- vratila sam četkicu i pastu za zube u čašu te krenula prema vratima. Vukla sam se kao puž razmišljajući, ko bi mogao biti iza vrata. Mislim da nije Zayn, vidjeli smo se orije tri sata. Ako ima imalo pameti bi danas proveo cijeli dan u krevetu. Mada me ne bi iznenadilo, jer sam to isto očekivala i jutros od njega, pa se pojavio ispred sa skateboardom u rukama. Možda je Harry, došao razgovarati sa Jenn o onom sinoć... Možda. U daljem razmišljanju me prekinulo još jedno zvono na vratima. Neko je nervozan..
-"Em! De otvori!"- ponovo se proderala. Nakon što sam došla do ulaznih vrata sam bacila još jedan pogled niz sebe. Prvi put sam bila zadovoljna zbog moje navike da se prvo preobučem i onda obavljam higijenu. Ne znam kako bi itko reagirao na moju pidžamicu sa kravicama. Popravila sam svoj kremasti džemper te otvorila vrata.
Ostala sam iznenađena, nakon što nisam zagledala nikog od oseba, koje sam očekivala. Naime, predamnom je stajao niski, stariji čovjek sa naočalama na nosu.
-''Dobro jutro.''- rekla sam nakon što sam odbila svaku misao da je poštar, kad sam zagledala njegovo skupo odijelo.
-''Dobro jutro. George McForest.''- pružio je desno ruku, dok je u drugoj držao smeđu kovertu.
-''Ema..''- ne znam, koliko je bilo pametno predstavljati se nepoznatom čovjeku. Kao neki ubojica nije baš izgledao. A i on se meni predstavio. Tako da.. Ne znam uopšte zašto uvijek pomišljam na najgore. Stvarno postajem paranoična.
-''Williams. Znam.''- začuđeno sam podigla pogled sa koverte na njegove umorne smeđe oči, koje su se krile za debelim staklom. Pretraživala sam 'ladice' u svom sjećanju, kako bih se sjetila odakle ga poznajem. Ali njegovo ime kao ni lice nije bilo nigdje zabilježeno. -''Bio sam prijatelj vašeg oca. I njegov odvjetnik.''- mogla sam osjetiti kako mi se oči šire. Odvjetnik? On nije imao odvjetnika. Barem sam mislila tako do sad..
-''Zamolio me da vam ovo uročim.''- pružio je smeđu kovertu. Sa oklijevanjem sam pružila ruku uzimajući tu kovertu koja mi je trenutno zaokupila misli. Moj pogled je bio zaključan na smeđoj boji, dok sam razmišljala o jednoj stvari. Zašto sad? Sad kad sam se navikla na ovakav život, i nekako zaboravila prošlost.. Ona se sad vraća i kuca mi na vrata.
#
Hej!Ponovo vam HVALA! za sve glasove, komentare citanja i sve. Ne mogu vjerovati da ima priča 4,3 +k reads! Hvala vam! Puno mi to znači.
Dakle, ovaj.. nisam bas najbolja u pisanju tih romanticnih scena kao sto ste primjetili trebala sam ogromno nastavaka da ih nekako spetljam iako ni sad nisu totalno spetljani do kraja haha. Zato sam morala ubaciti još jedan zaplet. Sa ovim pismom. Šta mislite da piše unutra? Imate li kakvu ideju? :D
Čini mi se da je ovo predugačak nastavak, ali nešto sam se raspisala i nisam mogla skratiti jer bi izgledalo debilnije nego je i sad.
Još jednom puno vam hvala na svemu!
Nastavak sa 12 vote-a i 5 komentara.
Lots of love, <3