Chapter 1.
Kako je čudan taj osjećaj. Osjećaj, kad vidiš da se sve polako oko tebe raspada i nestaje te da ništa nije isto kao prije dva mjeseca. Nekada srećno zaljubljeni, a sad se ne može javiti ni na 5 minuta. Niti toliko da znam hoće li konačno ispuniti to svoje obećanje da će doći kao što smo se i dogovorili. Ali zašto bi ga sad ispunio, ako ga je prije prekršio x puta?
-¸¸Hej!'', sa susjedne stolice je do mene dopirao veseli, muški glas. Sklonila sam pogled sa šanka, gdje sam neko vrijeme gledala boce pića i pogledala tog nekog. Istog trenutka mi je pala u oči crnina, koja je bila prouzrokovana njeogovom kožnom jaknom, kao i njegovim crnim očima i njegovom crnom kosom, koja je bila povučena u zrak, tako da je izgledala kao neka skakaonica s koje bi svakog trenutka mogao neko skočiti. Poslije kratkog pogleda u njegove oči sam se vratila opazovanju onih boca. Ne znam ni zašto su mi postale toliko zanimljive. Valjda su mi pružale mogućnost da s tim izbjegavam susrete sa drugim osobama, koje su vjerovatno mislile da sam neki alkoholik, koji se upravo vratio sa dugog odvikavanja i priželjkuje samo jednu kap, koja bi ga navela da poželi još veću količinu tog otrova. Ali ipak ja nisam nikakav alkoholik, što više alkohol sam probala samo nekoliko puta u životu i to u manjim količinama. Te boce su mi više pružale mogućnost za povratak svojim mislima i sa mim tim i Deanu. Ali ipak koliko god duboko bila u svojim mislima, me nisu sprječavale u tem da sam još uvijek osjećala njegov pogled na sebi, kao i nervozno kuckanje vrhovima prstiju od šank.
-¸¸Heeej!'', ponovo se osigurio, govoreći to još nekako veselije i sa samim tim i glasnije. Kao da ga ne bih ni čula. -¸¸Mogu te ponudit pićem?'', rekao je sa nekim posebnim naglasom i sa mim tim su me prošli nekakvi trnci. Možda zbog glasa ili zbog toga što još uvijek nije odvraćao pogleda sa mene. Iako mi je postajalo već neugodno, jer sam dobivala toliku pozornost, sam pokušavala prekriti tu nervozu pijući zadnji gutljaj svog najdražeg narandžinog soka. Bacila sam pogled na njega i sa mim tim se susrela sa ko ugljen crnim očima. Ustala sam sa jedne od onih visokih stolica i malo ga guralna po ramenu dajući mu znak da se smakne kako bih prošla do izlaza.
-¸¸Ne, hvala.'', bahato sam se nasmijala te prošla pored njega, koji se par trenutaka prije toga pomakao u stranu. Krenula sam prema staklenim vratima i već pomislila da sam se riješila jednog u nizu idiota današnjice, ali su se te misli rastjerale čim sam uhvatila kvaku od vrata i odmah za tim čula njegov glas.
-¸¸Opasna mala.'', rekao je to nekako zavodnički, dok sam ja pokušavala ignorirati njega pored sebe te usmjerila svoje misli na semafor čekajući promjenu boje na zelenu.
-¸¸Aha.'', dosadno sam izdahalna gledajući kako se boje mjenjaju na semaforu. Jedva sam čekala da se promjeni na zeleno kako bih nastavila svoju misiju bježanja od idiota, koja mi je sve do danas uspješno polazila za rukom.
-¸¸Ja sam Zayn.'', nelagodno se nasmiješio gledajući me oči. Sad sam bila prisiljena da ga i ja pogledam u tu crninu. I odmah sam shvatila zašto je tako samouvjeren. Imao je taj ubitačni pogled s kojim ti je oduzima tla pod nogama. Ali ipak ja sam poseban slučaj. Da bi meni oduzeo tla pod nogama je potrebno više od para misterioznih očiju. Spustila sam pogled na njegovu ruku, koju je vjerovatno držao ispruženo još od izgovora svog imena. Vjerovatno je očekivao da ću se rukovati sa njim, ali kao što rekoh ja sam poseban slučaj. Samo sam nastavila raditi ono što mi najbolje polazi za rukom, a to je igranje hladnokrvnosti te digalna pogled na semafor i sa tim shvatila da se boja na semaforu promijenila u dugo očekivanu zelenu te nastavila svoj mučni put preko zebre. -¸¸A ti si?'', stavio je ruke u džepove te išao pored mene. Ovaj ne odustaje. Stvarno bi mu trebala podijeliti neku nagradu u ustrajnosti, jer je sa ovim oborio rekord. Mnogi već odustali poslije odbijenog pića, ali ne i ovaj. Ovaj Zack se neda. Uporan je, nema šta.
¸¸Sam si rekao opasna mala.'', iznervirano sam prevrnula očima ubrzavajući korak. Nekih idijota se očitno ne možeš tako lahko riješiti.
-¸¸Znaš li ti ko sam ja?'', očito se i on 'malo' iznervirao, jer mu je onaj zadovoljni smiješak spao sa lica. Valjda je zbog silne nervoze i malo usporio korak ili sam ipak bila brža od njega, jer kako kažu onaj koga love brže i bježi. Zar je stvarno tako teško povjerovati da sam ga odbila? Šta je navikao na samo 'da' ,pozitivne odgovore?
-¸¸Bih li trebala znati?'', ustavila sam se nasred zebre i naglo okrenula prema njemu. Pošto je u tom trenutku išao za mnom se zabio u mene. Na taj iznenadni dodir sam ostala malo zateknuta, ali sam se brzo vratila jedan korak nazad izbjegavajući kakvu neželjenu rekaciju te još uvijek zadržavala svoj iznervirano-ozbiljni izraz lica.
-¸¸V-Valjda...'', zamuckivao je dok mu onaj osmijeh od maloprije nije više krasio lica. Prekrstila sam ruke te nastavila svoj bijeg preko ceste. Ali ni on nije dugo čekao te je krenuo za mnom zaostajući 1-2 koraka. Ko bi me vidio u ovom izdanju bi još pomislio da sam nekakav jako izdržljivi sportaš i da sam već osvojila nekoliko nagrada u brzom hodanju. Onako usput da li to uopšte postoji? Takmičenje u brzom hodanju? Ako saznate pozitivan odgovor mi javite da se prijavim kao i tog napornog Zacka da imam pred kim bježati. -¸¸Ja sam u jednoj popularnoj skupini One Direction.'', pošto smo prešli zebru sam se odlučila prekinuti na kratko taj bijeg, kako bih se ga možda lakše riješila, jer ovo nije upalilo. Čim sam se okrenula, sam se susrela sa njegovim očekivajućim pogledom. Onim pogledom 'zagrli me, jer sam slavan & znam da to i sama želiš', ali kao što rekoh nedam se ja tako lahko. Što ako je slavan? Zar bih mu zato morala pasti u zagrljaj?
-¸¸Oh, bi li me to trebalo impresionirati?'', stavila sam ruke na bokove, što inače radim, kad sam do kraja iznevirana te provokativno prevrnula očima po ne znam već koji put odkako sam srela Mr. Upornog. Postoji li kakvo odvikavanje od ovoga?
-¸¸Pa.. da'', počeo je nekako sigurno, ali je zavšio nesigurno, čim me vidio kako stojim sa rukama na bokovima i kako ga gledam prijekorno. Izgledao je iznenađen mojom rekacijom po ne znam koji put danas. Ko mu je kriv? Sam je zaključio da sam opasna mala.
-¸¸Oh my Gosh, Zack!'', iznenada sam promijenula facu te pravila pomalo vrišteći glas i sa mim tim glumila nekog vrištećeg fana. On je bio (opet) iznenađen mojom naglom promijenom raspoloženja, što mi je dao do znanja tako da je raširio svoje oči te da sam sa tim imala i još bolji pogled na njihovu misterioznu crninu. Samo se pitam šta se skriva iza te crnine? Još tamnija i misterioznija osoba ili možda neka osjetljivija i osjećajnija, koja sa tim prekriva svoje osjećaje, kao što ja radim glumeći hladnokrvnost. -¸¸Ne mogu vjerovati da sam te upoznala!'', zagrlila sam ga nekako previše veselo i poskočno, jer zar ne bi trebali baš takvi biti njihovi fanovi? Valjda. Iako je bio iznenađen sa mojom naglom reakcijom, ipak mu nije dugo trebalo da je obavijo svoje ruke oko mene. Sigurno se i nato navikao da dijeli zagrljaje na svakom uglu, pa mu ni to nije predstavljalo neki prevelik problem. Upijala sam njegov snažni miris i na nekav način (bogu hvala) sama sebe natjerala da se odmaknem od njega. Još dobro da nisam ostala još koji trenutak tamo, jer imam osjećaj da se ne bih hjela odmkanuti.Čim sam stupila korak nazad te smakalna njegove ruke sa svojih leđa sa kojima me na neki način nije htio ispustati, sam promijenila raspoloženje nazad u ono staro, što je na njeogovom licu uzrokovalo još veću iznenađenost, ako je to bilo ikako moguće. -¸¸Jesi zadovoljan? Možeš me sad pustiti na miru?'', napravila sam neki opazno-prisiljeni smiješak & na neki način požalila zbog takvog nastavka situacije, kad sam vidjela njegove visoko i nekako približeno dignute obrve te čudan-nedefinisan pogled.
-¸¸Okej...'', malo je tužno spustio pogled. U tom trenutku sam se htjela opet zaljeteti u njega kao nekakav totalno-na izmaku živaca-poludjeli fan, ali sam se ipak suzdržala te na nekakav način stisalna zube. Nisam znala da ga mogu ovako povrijediti. Okrenula sam se na peti te tek tad primijetila da me par ljudi posmatralo, kao da će zovanti hitnu da me vozi na psihijatriju. To je bilo vjerovatno prouzrokovano zbog onog fan-girlinga i nagle promijene raspoloženja odmah zatim. Napravila sam se kao da to ne primjećujem te nastavila svoj put prema park-kući.
Na putu tamo su mi se dvije osobe motale po glavi. Nekako su pokušavale da prevladaju jedna drugu. Na jednoj strani je bio Zack, koji me je natjerao na razmišljanje, zašto sam bila toliko okrutna prema njemu. Nikad ne bih nikog mogla povrijediti na takav način, kao što sam njega. Iako se na početku činilo da je nekakav u sebe zaljubljeni idijot, sam na kraju vidjela da mu ipak nije bilo tako svejedno. Možda stvarno nije bio naviknut na odbijanje, ali nešto ima u njemu. Nešto što bih možda mogla i otkriti da se nisam onako ponašala prema njemu. Ja sam jednostavno takva osoba, brzopleta u nekim situacijama i nekad si ne mogu pomoći a ni kontrolirati i zbog tog kad shvatim da sam povrijedila neku osobu brzo požalim, ali je inače prekasno. Kao što je slučaj od sad maloprije. Nekad pomislim da bih trebala nositi nekakav znak oko vrata, kao što imaju za pse 'opasan pas' ali ja bih imala 'opasna mala' kao što je on rekao ili nešto tome slično. Just in case, ako sam imalo iznervirana, tako da bi bili opozoreni svi koji me vide da mi se smaknu sa puta. A iznervirana sam bila malo i previše zbog Deana, osobe na drugoj strani, o kojem sam se trenutno pitala samo kakav izgovor će sad smisliti. Da je bio sa prijateljima? Da je morao u iznenadnu 'kupovinu sa mamom'? Da mora po mlađu sestru u vrtić? I iz aviona sam mogla primijetiti da više razmišljam o prvoj osobi nego u drugoj. Valjda što sam navikla da mene druga osoba povrijeđuje, a ja nisam navikla da povrijeđujem prvu osobu, ubistvu nisam navikla da povrijeđujem ikoga.
Kad sam konačno došla do tako dugo željenog cilja, svojega auta, mi je došla poruka. Pogledala sam na ekran i vidjela da je od Deana. 'Da vidimo kakav razlog je sad našao' -pomislila sam te nervozno uzdahnula. Možda je upao u kanalizaciju, slučajno prolazeći pored otvora te su ga tamo napali štakori & pacovi i onda su tamo ustanovili klub 'izgubljeni duša', koji ne ispunjavaju svoja obećanja. Pomalo sam se nasmijala sama svojoj mašti te otvorila poruku.
-¸¸Čekam te u našem parku! D.'', fino sad si se sjetio i bolje i za tebe da se prikažeš tamo. Par trenutaka sam razmišljala da li da idem sa autom, ali onda sam shvatila da bih s tim mogla sresti i Zacka te mu se izvinuti za moje ponašanje kao i da bi mi godila još jedna šetnja nazad, da razmislim još malo o našoj vezi i o tome gdje to sve vodi. Pokušavala sam skontati, gdje je sve krenulo niz brdo i da li imam ikakvu šansu da to popravim, jer ako imam rado ću to učiniti. Međutim kako sam se više približavala parku, sam sve više shvatala da je to nemoguće i da sve ubistvu vodi k prekidu. Prekidu, kojeg ja nikako nisam željela, jer iako je on lažljivac koji ne ispunjava svoja obećanja i koji me možda čaki i vara, ja ga ipak volim. I nadam se da me taj osjećaj vara, ali sa tim što sam se približavala našoj klupici u parku je postajao nekako sve jači i jači. Mislila sam, ubistvu nadala sam se da ću ga zateći tamo, ali jedini koji su bili na klupici, je bio neki zaljubljeni par, koji je bio previše zauzet samim sa sobom da bi me uopšte primjetio. Spustila sam pogled u pijesak, koji je izazivao zvukove pod mojim nogama, da ih ne ometam sa svojim ne željenim gledanjem te prošla pored te klupice. Već sam počela razmišljati šta da sad radim, da li da ga čekam ili jednostavno odem, ali tad me je prekinuo dobro poznati glas.
-¸¸Ema?'', okrenula sam se, jer sam shvatila da je glas dopirao iza mene. Pogledala sam okolo ko bi me mogao zvati, ali u tom trenutku, kao da su svi negdje nestali. Jedini koje bio iza mene, je bio onaj 'zaljubljeni par' od maloprije, koji je do maloprije izmjenjivao poljupce, ali sad je stajao i bio okrenut u mom smjeru. Približila sam se im, jer sam shvatila da me nema ko drugi dozovanti nego oni. Osim ako je bila ubližini kakva ptica, koja je sposobna da priča. U šta iskreno sumnjam. Zastala sam na dva koraka od njih, kad sam ugledala dva dobro poznata lica.
-¸¸Dean?'', skamenjeno sam pogledala svog sad predpostavljam već bivšog momka, koji se do maloprije ljubio sa...-¸¸Sarah?'', okrenula sam pogled prema njoj, dok se ona samo zadovoljno i nekako zlobno smiješila. Pokušala sam ignorirati tu njenu zloću, tako što sam vratila pogled na Deana, koji je imao zabrinutu facu. Vjerovatno se bojao kakav skandal ću napraviti, iako nigdje nije bilo žive duše. Ali ne, Dean, ne znaš ti mene. Ne znaš ti da se Ema Williams nikad ne poniziva pred drugima dajući im do znanja da su je povrijedili. Par trenutaka smo samo stajali i gledali jedno u drugo u tišini, koju je sa vremena na vrijeme prekinuo kakav zločesti izdihljaj od strane Sarah, koja se vjerovatno spriječavala da ne pukne po šavovima od smijeha. Ne kontam kako su me mogle ove dvije osobe, kojima sam ja vjerovala i previše nego što bih smjela, mogle na takav način prevariti.
-¸¸Ema, ovaj...'', gospodin je ipak smogao snage da progovori, ali je odmah iza toga pročistio grlo. -¸¸Mi prekidamo...'', pokušavala sam u njegovim zelenim očima pronaći kakvu trunku ljubavi i sa tim i slamčicu spasa, ali su bile nekakve hladnokrvne, bezosjećajne,ravnodušne, kao da me nikad nije nikad ni poznavao. Jedino što sam bila sposobna u tom trenutku je bio sarkastični smijeh, koji mi je uvijek išao od ruke, ali sad je bio onako više od muke. Možda je bio malo i preglasan, s obzirom na njihove izraze na licima. Nebi me čudilo da me poslije ovoliko promijena raspoloženja stvarno pošalju na kakvu psihijatriju, ali me trenutno to nije brigalo. Samo sam 'like a boss' odšetala od njih, suzdržavajući suze, koje su se pojavile, čim sam im okrenula leđa te pomislila 'Niko me nije nikad vidio kako plačem, pa nećete ni vi bivši momku i bivša najbolja prijateljice'.
Evo, znači prvi dio. Izvinjavam se na greskama i iskreno se nadam da se ikome svidja haha :D