Chapter 11 - Romford

504 43 0
                                    

Nalazim se u svojoj sobi I iz sna me probudi kašljanje. Ovde je tako zagušljivo, zašto nisam otvorila prozore? Siđem sa kreveta I opečem se o nešto. Vatra. Opet vatra. Razgledam se po sobi I shvatim da je sve u požaru. Sanjam. O, da, vrlo dobro znam da sanjam, ali ne mogu da se probudim. Koliko god pokušavala, ne mogu. Pokušavam da ustanem sa kreveta, ali nemam snage da pomerim noge. Odjednom skočim sa kreveta I približim se vatri. Ne peče me. Ne osećam ništa I stojim na nogama. Nikada nisam sanjala ovako nešto. Prođem kroz vatru bez I jedne opekotine I izađem iz svoje sobe. Uđem u maminu I tatinu sobu, mama leži na krevetu I ne budi se a tata se guši u požaru. Zatvorim vrata sobe I spustim se stepenicama. Zašto nisam pomogla tati I mami? Zašto sam otišla? Pokušavam da se vratim, ali nemoguće je. Nešto me vuče dole I ne dopušta mi da se vratim da spasim svoje roditelje.
Probudi se, Everly! - Ne uspeva. Ne budim se. Stojim u vatri I ne peče me. Odjednom se pomerim I odlazim negde. Gde to idem? Uđem u kuhinju I ugledam pobacane stvari posvuda. Šta se desilo ovde? Ugledam čoveka u crnog, povišeg I sa jednog dela maske mu viri kosa, ali ne mogu da spoznam boju. Neobična je. Popne se u moju sobu, ali ja prelazim preko vatre. Zašto ja mogu da pređem preko vatre? Uđem u svoju sobu I ugledam čoveka u crnom kako pregledava moje police sa knjigama. Zašto.. Šta to radi?
'Ostavi to!' povičem, ali ne sluša me. Ne čuje me. Potpuno me ignoriše. Zašto dira moje knjige? One mi jedine znače u životu. One su mi skoro jedine prijateljice. Uzme jednu od knjiga, ali ne spoznam koju I iskoči kroz prozor.
'Vrati mi to!' povičem prigušeno. Zašto ne mogu da vičem normalno?
'Vraćaj se!' dajem sve od sebe, ali opet se ništa ne čuje.
Odjednom, vatrogasci ulete u moju sobu I približavaju se mom krevetu. Pričaju nešto, ali ne čujem ih.
'On mi je odneo knjigu!' vrištim, ali oni me ignorišu. Zašto me niko ne sluša?
Jedan od vatrogasca na leđima iznosi plavokosu.. To... To sam ja! Mene iznosi. Zašto samo posmatram? Ne mogu da se pomerim, šta se..?

"Ne!" viknem I nađem se pokrivena do grla u neobičnoj sobi. Šta je ovo? Pogledam sa svoje leve strane. Ugledam nekoliko pakovanja ispušenih cigareta. Neko je bio poprilično nervozan. Uhvatim jesno od pakovanja I ugledam unutra još jednu cigaretu. Pogledam po sobi I shvatim da je prilično neuredna. Ovo nije moja soba. Nikada nisam bila ovde. Kako sam dospela ovamo uopšte?
Besno gledam po levoj strani sobe I jedino što vidim je gomila malih ormarića neuredno razbacanih po sobi. Jedan je čak I prevrnut. Šta se dogodilo ovde? Kao bomba da je pala. Kakvo je ovo mesto uopšte? Šta ja radim ovde? Po ormarićima se nalaze samo cigarete I na jednom od njih je flaša sa.. Nekom žutom tečnošću. Pomislim da je to alkohol. Sigurna sam da jeste. Pogledam po zidovima I primetim oljuštenu zelenu farbu I u uglovima se nalazi buđ. Ovo mesto je odvratno. Šta me je spopalo, pa sam došla ovamo? Podignem glavu na plafon I ugledam nekoliko paučina, koje su I paukovi već napustili. Grozno. Fuj. Primetim prašinu na obližnjem ormariću, koja je nila nespretno uklonjena, ali su ostali tragovi od nje. Odlučim da se okrenem I shvatim da ležim na bračnom krevetu i.. Svetog mu Neptuna. Ja ležim u krevetu sa nekim. Odvrnem pokrivač I ugledam preslatko uspavano stvorenje neuredno-smeđe kose.
To je Louis. Spavala sam pored njega? Zar opet? Ne sećam se da sam pristala da spavam sa njim i.. Opipam odeću. Tu je, hvala Bogu. Ali zašto opet spavam pored njega? Opet sam pobegla od kuće? Ne sećam se da sam to napravila. Ne sećam se ničega, zaboga. Krenem da probudim Louisa I ispitam ga sve, ali taman kada se uputim da to napravim, bude mi ga žao. Tako je presladak dok.. Dođavola, Everly, šta to pričaš? Pokušaj da se setiš šta se desilo, hajdeeee.
Nemoguće, ne sećam se ničega. Apsolutno ničega. Šta mi se to desilo, dođavola?
Siđem sa kreveta I uputim se da pogledam kuću u nameri da se setim šta se desilo sinoć, ali tako jako mi se zamanta, da se u trenutku srušim na pod. Pokušam da se dignem, ali nemoćna sam. Šta mi se to dešava?
"Jesi li dobro?" podignem glavu I ugledam čupavo stvorenje, koje viri iznad mene, na krevetu. Pruži mi ruku, ali ja odbijem I pokušam još jednom da se podignem.
"Nema šanse da uspeš." Louis mi prigovara I ja se toliko naljutim, da dam sve od sebe I uspem da se postavim na noge. Napravim grimasu kao 'Jesam li ti rekla?' I ponosno dignem glavu. Taman kada krenem da napravim sledeći korak, opet se nepretno srušim na pod. Louis se digne sa kreveta I uhvati me oko struka I digne na noge. Uhvati me ispod nogu, uhvati me u naručje I vrati na krevet. Nisam želela da idem nazad na krevet. Otvorim usta I krenem da ga pitam šta mi se desilo, ali on me preduhitri.
"Ah, sećam se svog prvog pijanog jutra." podignem obrve I iznenađeno ga pogledam. Zar sam pijana? "Šta me gledaš tako? Uradio sam to puno pre tebe." ali ja nisam pijana! Mogu ruku u vatru da stavim da nisam pila. Ne osećam se pijano. Osećam se.. Čudno. Ali pijano sigurno ne.
Pogledam u Louisa, koji mi je ovaj put okrenut leđima I shvatim da je samo u boksericama. Telom mi prođe čudna nelagoda I poželim da mu kažem da se obuče, ali ipak to ne napravim.
Uhvatim sebe kako mu gledam u zadnjicu, koja je savršeno izobličena I koja je nešto najlepše što sam.. Dođavola, šta ja to pričam?
Louis je neverovatno raspoložen jutros I baš mi se to sviđa. Primetim da prođe pored kreveta, uzme majicu sa stolice I obuče je. Ne sećam se da ju je juče tu ostavio.
"Kako smo dospeli ovde?" primetim znatnu promenu njegove grimase lica I ne iznenadim se. Zar sam mogla I da očekujem da će mu raspoloženje biti dobro baš u ovom trenutku?
Nabrzinu obuče farmerke I krene da izleti iz sobe.
"Pitala sam te nešto." pokušavam da delujem smireno dok to govorim, ali kada shvatim da neće ništa da mi odgovori, lupim rukom o svoje koleno I pogledam pravo tamo gde sam lupila.
"Ako budeš gladna, kuhinja je u sobi pored." kaže nezainteresovano I ja nastavim da buljim u mesto na kojem sam se udarila I odlučim da ne odgovorim ništa.
Čujem kako se vrata zatvaraju I teški koraci se sve manje čuju. Proklet bio. Nek je proklet I dan kada sam ga srela. Pijana, ha? Nema šanse da sam pijana I dokazaću to. Pokušala sam da ustanem sa kreveta, ali me je opet uhvatila vrtoglavica. Tiho sam opsovala I dala sve od sebe, ali nisam uspela. Pogledala sam po sobi I nisam videla ništa za šta bih mogla da se pridržim. Legla sam nazad na krevet I uzdahnula. Izgleda da sam osuđena da budem u ovom krevetu sve dok se gospodin Neću-da-ti-kažem-kako-si-dospela-ovamo ne vrati. A to neće biti skoro, ako me osećaj ne vara, a ne vara me. Stavim ruke na stomak I preplićem ih, lupkam nogom o krevet I dosađujem se. O, čoveče. Ne znam ni gde sam a ni kako sam dospela ovamo. Ovo je tako grozno. Pogledam svoje nokte I krenem da udaram jedan o drugi, zatim spustim ruku dole sa kreveta I zamali da oborim nešto. Šta je to? Uhvatim u ruke I ugledam čašu nečega belog. Šta je to? Izgleda kao bela voda ili nešto.. Neobično. Približim nosu I pomirišem, kada shvatim da smrdi. Kao neka vrsta alkohola, zar sam ovo pila sinoć? Ugledam flašu na drugom kraju sobe I pokušam da ustanem. Vratim staklenu čašu sa belom tečnošću na ormarić I upotrebim sve svoje snage I uspem da siđem sa kreveta. Obujem patike.. Čekaj malo. Ove patike sam imala na sebi sinoć. Da, sećam se. Jesam. Uspem da napravim nekoliko koraka I uhvatim flašu sa žutom tečnošću unutra. Ovo nije isto. Uzmem čašu I napustim sobu. Vau. Ovo baš ne liči na kuću u Londonu. Ovo je kao kakva stara ruševina sa čak tri sobe. Odlučim da proverim frižider I ne nađem baš ništa unutra. Dobro, u šta sam se ja uvalila? I gde je Louis? I gde sam ja? Ugh, mrzim pitanja. Uzmem čašu sa stola I nameravam da odem napolje da potražim Louisa I ispitam ovu odvratnu situaciju. Još jednom pomirišem odvratni napitak I napravim gadljivu grimasu. U životu nisam osetila ništa odvratnije.
Nije mi bilo teško da nađem vrata, jer je ova kuća premala s’ odnosom na onu u kojoj sam sinoć prespavala i.. pobogu, zvučim kao prostitutka, svako veče spavam u drugoj kući. Izađem napolje I zamalo da me šlog strefi kada ugledam ispred sebe gomilu zelenila. Ja nisam u Londonu. Ja nisam ni u okolini Londona. Ja sam u nekakvoj šumi, svuda je drveće I nema ni žive duše. Čak ni saobraćaja, ne vidim ni put, gde sam ja ovo?
Ipak izađem iz kuće, koju I ne mogu da nazovem kućom, više je to nekakva kućica od drveta, koja je na dobrom putu da se raspadne. Siđem sa klimavih stepenica u visoku travu. Samo se nadam da nema krpelja, jer u ovo doba godine ih ima baš puno. Proguram se kroz zelenilo I izađem na već izgaženi puteljak. Znam da ovde vrlo lako mogu da se izgubim, ali nemam nameru da sedim u kući skrštenih ruku I čekam da se nešto desi. Jer se ništa neće desiti. A I onako sam već izgubljena, pošto nemam pojma gde sam I verujem da nisam baš blizu Londona I moram da pronađem kako sam dospela ovamo. Moram da pronađem Louisa.
Hodam već 15 minuta I sada još manje znam gde sam. Čujem samo lagani povetarac, koji pomera visoku travu, cvrkut ptica, nečiji glas, reku.. čekaj malo. Nečiji glas. To je.. to je Lousiev glas.
“Boli me kurac, razumeš?... da, znam.. da, znam, Liam.. Jebi se.. Ne zanima me. Zaglavila se u kući i… Naravno da mi nije stalo..” sa kim to priča? I ko je Liam? I o čemu to priča? “Ne, nije mi stalo… Zaboli me kurac šta radi.. Zato što mi je bilo glupo da je ostavim tako.” Da li on to priča o meni? Gde je uopšte? Ne vidim ga nigde. Ova trava je tako prokleto visoka, da.. “JEBENO NE!” trznem se kada čujem kako se zadere I čujem da je udario nogom o zemlju ispod nas. Sa kim to priča I zašto je tako iznerviran? Čujem travu kako šuška I shvatim da mi se približava. Brzo stamen iza stene, koja više izgleda kao brdo, nego kao stena I ne navirem više. “Nisam.. Ne.” čujem kako hiljadu puta ponavlja ne I opsuje između toga. Zaboga, ništa mi nije jasno a želim da mi bude. “LIAM, PRESTANI JEBEM TI!” Liam.. Liam.. Liam.. ko je to? To ime mi zvuči tako poznato i.. Čekaj malo. Sećam se. Niall mi je pričao o njima. Zayn, Niall, Louis, Harry I onaj Liam koga još uvek nisam upoznala I nemam pojma ko je to. Ali planiram da saznam, pošto vidim da je to neko koga Louis ili ne voli, ili ga nervira. Dere se kao lud I psuje nonstop. “JEBI SE!” začujem još jednu psovku I shvatim da mi je preblizu, ali ga ne vidim nigde. Prilepim se uz stenu, kada sa druge strane ugledam pramen njegove kose. Iza stene je, dođavola! Okrenem se sa druge strane da pokušam da virnem I shvatim da je prestao da priča. Zašto je prestao? Obuzima me znatiželja I moram saznati po svaku cenu šta se događa, zato gurnem glavu koliko god mogu iza stene I shvatim da više nije tamo. Gde je? Gde je ako nije tamo? Odjednom osetim nečiji prst, koji snažno udara po mojim leđima I trznem se. okrenem se I shvatim da je to Louis. Ups.
“Ja sam..” izmišljam neku dobru laž, ali mi ne ide. “Baš sam sad došla.. I ovaj..” počešem se po glavi, ne znajući šta da kažem.
“Baš si sad došla I slušala si šta sam pričao, zar ne?” besan je. Dođavola, Everly, zar nisi sposobna baš ništa da uradiš kako treba?
“Ne, nisam.. Samo sam..” ne dozvoli mi da završim, već me drskim glasom prekine.
“Samo si čula sve, zar ne Everly?” zašto se tako ponaša prema meni? “Prestani više da se praviš dobrica, svi te sažaljevaju a niko ne zna kakva si zapravo. A možda I zna?” podigne jednu obrvu. Molim?
“Ja se ne pravim dobrica I niko me ne sažaljeva!” govorim još uvek smireno i.. čekaj malo. Zašto se ja njemu pravdam? “Zapravo, znaš šta? Boli me dupe šta ti misliš o meni, doveo si me ovamo, ne znam ni kako ni zašto, prespavala sam ovde celu noć, znači doslovno si me kidnapovao, ujutro nisam mogla da stanem na noge a ti si ispalio napolje bez ikakvog objašnjenja I još kao šlag na torti..” pucam od besa I mogu da se kladim das am crvena u licu od svog besa, koji huči iz mene. “..I još kao šlag na torti si mi rekao da imam hranu I frižideru ako budem gladna a hrane nema! I onda se ljutiš na mene što te špijuniram. E pa, jebi se!” iznenadim sama sebe na izboru reči I besno prođem pored njega udarajući ga laktom u ruku. Idiot. Taman kada pomislim da ću srećno da završim konverzaciju, on me uhvati za lakat I ne pušta me da odem.
“Dobro, slušaj..” da slušam? Ne mogu da verujem, posle svega me još pita da slušam? Zapravo mi naređuje.. “Odvešću te kući, ako baš toliko želiš, ali bi ti bilo bolje da se više ne zakačiš sa tim likom.”
“Sa kojim likom?” još uvek pokušavam da zvučim hladno.
“Sa onim Michaelom.” Hah, čekaj on meni brani da se ja družim sa Mikeom?
“Žao mi je, ali ti nećeš da mi određuješ sa kime ću da se družim.” Morončina.
“O, uredu. Onda ćeš morati da ostaneš ovde neko vreme. Naprimer, dok ne promeniš mišljenje.” Uočim mali smešak na njegovom licu. Čekaj, njemu je ovo zabavno? Njemu je ovo zabavno, ja ću njega ubiti, svega mi.
“Ma baš me briga, ićiću peške.” Odgovorim samouvereno I grubo izvučem svoju ruku iz njegove.
“Oh, pa dobro, ako ti tako želiš.” Začudi me da je popustio I okrenem se još jednom. Čudno. “Ako te ne mrzi da pešačiš 5 sati, uredu onda.” Šta? 5 sati? Gospode Bože, Everly, gde ti je bila glava?
“5 sati?!” dreknem. “Gde si me to odveo?” kažem sa velikom dozom plačljivosti u glasu.
“U Romfordu. Obožavao sam ovo mesto kada sam bio mali..” nisam mu dopustila da završi, već sam ga drekom prekinula.
“U Romfordu? Dobro jesi li ti normalan?” udarim se rukom po čelu I iznevirano odem od njega. Zašto si tako glupa, Everly? Zar jednostavno nisi mogla onog dana da pobegneš od njega I zauvek se rešiš ovih gluposti? Ne, očigledno. Jer nikad I ne možeš.

(ja vas se tolikooooooo neopisivo izvinjavam što ste taaaako dugo čekali nastavak i razumeću ako izgubim čitateljee. zaista mi je jaaaaako žao i sramota me iskrenoo. evo jedan duži nastavaaak uživajteeee i izvinjavam se još jednom najiskrenijee! neću vam govoriti da ostavite vote i komentar, jer me jako sramota što ste čekali 2 nedelje da bih ja glupača postavila nastavak. izvinjavam se najiskrenije. uživajte u svakom slučaju.

i jel možete da otvorite svaku stranu? jer ja ne mogu. ima 4 strane a na svakoj je različiti tekst, pošto je meni na prve 3 isti tekst.

ly all xx)

FireproofWhere stories live. Discover now