Chapter 30

292 43 9
                                    

Koliko god puta da sam pokušala da se promeškoljim na krevetu i nađem poziciju, koja mi odgovara i kako bih mogla da zaspim, ništa nije upalilo. Ne znam šta mi više kopa oči, to što mi jutarnja sunčeva svetlost bije u oči kao luda ili to što vidim Louisa, koji stoji na balkonu i plače.

Nikada nisam pomislila da on toliko može da plače. Već je pola sata nagnut na ogradu terase i jedino što čujem su njegovi glasni jecaji. Par puta se okrenuo da pogleda vidim li da plače, dok sam ja čvrsto zatvorila oči i pravila se da spavam. A nisam spavala.

Zapravo sam već jako dugo gledala u njega i nisam shvatala da li ga je taj san zaista mogao baš tako uništiti da počne da plače. Mislila sam da se to ni meni ne može desiti, a kamoli njemu.

Žmarci mi prođu telom i to me natera da se okrenem na drugu stranu, jer imam osećaj da neću moći da izdržim da ležim uopšte ukoliko ne počnem da skačem po krevetu.

To me natera da u istom trenutku ustanem i obujem papuče, shvatajući da me ni sve svete sile ovog' sveta neće naterati da ponovo zaspim nakon ovoga. Pogledam na sat i vidim da je pola osam. Vau. Spavala sam 4 sata. Dovoljno da već dva dana izgledam kao zombi bez prestanka. Dovoljno da Louisova sestra misli da se drogiram.

Na spomen njegovog imena se uhvatim za glavu i provučem ruku kroz kosu, kada konačno začujem otvaranje balkonskih vrata. Skupim sve snage ovoga sveta da se ne okrenem i da se pravim da me nije briga da je ušao i trenutak samo gledam u pod a zatim ustanem u nameri da odem iz sobe.

„Eve?" pre nego što stignem da dohvatim kvaku, Louisev glas me zaustavi. „Žao mi je što sam se poneo kao kreten." Žao mu je? Sada mu je žao? Sada kada sve znam? Kada znam da sam mu samo teret i da mu zapravo i ne trebam ovde? Da sada možda nije malo prekasno? Ipak se okrenem prema njemu i odlslušam šta još ima da mi kaže. „Nadam se da mi možeš.." proguta knedlu pre nego što nastavi. „Oprostiti. Sve. Jednog dana." Jednog dana? Šta pokušava da kaže sa tim?

Ipak uhvatim kvaku i odlučim da napustim sobu bez ikakvog interesovanja za ono što je rekao. Čak i ako me duboko u meni kopkaju zadnje dve reči, ipak prećutim i odlučim da se ne ustručavam previše. To su verovatno gluposti. I ne razumem zašto mi se sada izvinjava, kada jako dobro znam da je sve što je rekao zaista i mislio. Nisam glupa a ni luda, još uvek.

Okrenem se još jednom prema njemu pre nego što izađem i pogledam ga. Pritisnem usne u jednu crtu, pokušavajući da ne obraćam pažnju na njegove crvene oči od plakanja. Dakle zaista je plakao.

U tom trenutku se samo okrenem i hladnokrvno napustim sobu, ostavljajući ga tamo sasvim samog. Kao što je on mene nakon što me je poterao kada sam htela da mu pomognem i otvoreno mi rekao da mu predstavljam samo teret.

Nakon što zatvorim vrata spavaće sobe, tiho se prikradem u kuhinju misleći da još svi spavaju, pa da ih ne probudim, ali čim uđem u kuhinju ugledam Charlotte cakum-pakum sređenu, mirišljavu, doteranu, očešljanu.. ukratko savršenu. To me natera da se pomalo postidim svog jutarnjeg stajlinga, ali se onda setim da je ona na to već verovatno navikla a ionako joj ne bi bilo prvi put. Na sebi imam samo dugačku Betty Boop spavaćicu, kosa mi je raščupana kao da sam hotala njom a ne nogama i na sebi imam smešne zečje papuče. Ukratko, izgledam očajno.

„Vau, ni ti ništa nisi spavala noćas?" Lottie mi se prigovori i to mi jasno da do znanja da se to primećuje. Ali ni ja? Ako bi me u ovom trenutku pitali, pre bih rekla da je učestvovala na svetskoj modnoj reviji, nego tek ustala iz nikakvog sna.

„Dobro jutro i tebi, Lottie." Uzvratim joj sa malim smeškom i potražim šoljicu za kafu, ali ne pronađem je.

„Da je bar dobro. Čitavu noć nisam oka sklopila." Pogledam prema njoj nakon što mi kaže ovo, razmišljajući o tome da li je možda čula Louisevu i moju svađu? Sigurno jeste. Nismo baš tiho pričali.

FireproofWhere stories live. Discover now