Chapter 40

235 33 6
                                    

„Ne." čujem Louisev tihi glas, vrlo dobro svesna da još uvek spavam. Obično nisam svesna da spavam, sada jesam.

„Ne, ne ovo." Šapne sam sebi preko volje, ali nimalo uspaničeno, već sasvim opušteno. Zvuči kao da traži nešto, ali pred sobom vidim samo mrak.

„Ne, previše pederski." Ovoga puta začujem i tihu buku, kao da stavlja nešto negde, ali užasno tiho.

„Belo." Tiho se nasmeje. Šta se dešava?

Konačno se probudim i neprimetno otvorim oči i vidim Louisa kako stoji ispred ormara i razgleda svoju odeću. Još uvek je samo u boksericama i sama njegova pojava u boksericama me izluđuje. Ne kažem da me on i ovako ne izluđuje, ali ovako je to duplo.

„Fuj, odakle mi ovo uopšte?" izvadi zelenu majicu sa žutim natpisom iz ormara i baci je na pod.

„Narandžasta." Pogleda majicu i setno se nasmeje. „Felicite." Prevrne očima i nastavi da traži.

Zašto traži to uopšte?

„Ovu majicu još nisam vratio Zaynu? Ups." Slegne ramenima. Mislim da je slatko kako priča sam sa sobom, ali bilo bi još slađe da znam šta pokušava da nađe ili tako nešto.

Nasmeje se preglasno kada iz ormara izvadi ljubičastu majicu sa crnim dugmićima. „Pederu." Kaže sam sebi i u tom trenutku se okrene prema meni da proveri da li me je probudio, jer je zaboravio da bude tih. Brzo zatvorim oči, jer mi je zabavno gledati ga šta radi.

„Nikada neću zadiviti tvoju babu, koliko god ja to želeo. Previše sam jadan da to učinim. Kome bih se ja svideo? Šta vidiš to na meni uopšte da još nisi pobegla?" njegove reči me pomalo zabole.

Otvorim oči, ali tek toliko da ne može da vidi da sam ih otvorila i vidim ga kako baca tu ljubičastu majicu na pod i kreće prema krevetu. Zatim polako sedne na njega i prstom mi pomazi obraz.

„Čime sam to zaslužio da ne bežiš od mene?" uputim se da iznenadno kažem neku lepu reč, ali možda bih pre toga mogla još malo da slušam njega? Ili ipak da mu kažem neku lepu reč? „Da se bar nikada nisam upleo u tvoj jebeni život, sve bi bilo drugačije. Charlotte nam ne bi visila na kurcu i njen život ne bi zavisio od toga koliko je tvoj interesantan i da li će ikoga zanimati. Mrzim što sam moram da lažem tebe, da bih spasio sestru." O čemu on to priča? Ipak se odlučim za onu sebičnu stranu sebe i nastavim da se pravim da spavam. „Liam je jebeni kurac i sve bih dao da mogu da ga se rešim, ali ne mogu. Mogao bih da ga ubijem, ali ne verujem da bi to bilo najpametnije, jer bih onda završio na doživotnoj robiji. Ako ikada saznaš, nadam se da ćeš mi oprostiti." Oprostiti šta?

Imam li ja neke veze sa Liamom?

Postoji li još nešto što ja ne znam? Molim te, reci mi, NE.

Ne mogu da snosim još problema na leđima a pogotovo ne ako se tiču mene.

Louis ustane sa kreveta i duboko uzdahne a zatim nastavi da kopa po ormaru. U tom trenutku se tiho prikradem, dok mi je okrenut leđima i neprimetno izađem iz sobe.

Uspela sam.

A sad.. trebalo bi da nađem nešto što se tiče mene u ovoj kolibi. Mala je. Ne bi trebalo da bude teško, zar ne? uostalom, gde bi mogao da krije sve svoje stvari, koje ne želi da neko nađe?

Uđem u kuhinju i otvorim sve fioke, pogledam iza svih ormarića, ispod stola, iza šporeta, frižidera.. nigde ničeg sumnjivog.

Zatim odem u kupatilo. Ne verujem da bi ovde išta krio, ali ipak proverim sve što stignem.

Ništa.

Hodnik, tepih, ormarići, cipele, slike okačene po zidovima, sve sobe, sve sam proverila. Nigde ništa.

FireproofWhere stories live. Discover now