Chapter 25

310 32 4
                                    

Nakon nepunih 5 minuta mog razbuđivanja, koje nikako da se završi, pritisnem svoja ramena uz grlo i što više pokušavam da zaustavim ono što me probudilo, šta god da to bilo. U istom trenutku, 'to' je prestalo a ja sam konačno mogla da vratim svoju glavu na mesto i prekrijem oči rukom, zbog nepodnošljive svetlosti, koja mi je kopala oči, čak i ako su bile zatvorene. Nakon ovoga ću moći da nastavim da spavam.

Ili bar mislim da hoću.

Nekoliko trenutaka kasnije, opet sam osetila isto to na mom grlu i više je postalo nepodnošljivo. Kada sam shvatila, da nema šanse da nastavim da spavam ukoliko ne zaustavim to, otvorila sam oči i shvatila da su to bile male, ružičaste usne na mom grlu i nos, koji je bio ukopan u moju bradu, tako da je dah dopirao tačno do mog grla.

Nakon toga sam spustila pogled i videla ruku, koja je bila toliko čvrsto obmotana oko mog struka, da sam imala osećaj kao da pokušava da mi da do znanja da me nikom ne da.

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da skockam stvari i shvatim šta se to sinoć, ustvari, desilo. Jedino čega se setim jeste da sam zaspala na krevetu a Louis na podu i nakon toga sam se probudila i osetila kako krevet pomalo tone i mislila sam da mi se pričinjava, ali je zapravo.. čekaj malo.

U istom trenutku skočim i sednem na krevet i dalje okrenuta prema Louisu, koji je polako počeo da otvara oči.

„Šta.." jedva progovorim, hiljadu puta gutajući knedle i dišem kao da sam trčala maraton 6 puta. „..to radiš?!" dovršim svoje pitanje, koje nikako nisam mogla da spojim u jedan dah a Louis me začuđeno pogleda, podižući glavu.

„Pokušavam da spavam." Baci glavu nazad na jastuk i zatvori oči a ja ga udarim po ruci i počnem da ga drmam.

„Zašto si legao pored mene?" kažem ljuto a on opet otvori oči i raširi ruke kao da pokušava da me pita zašto sam to napravila.

„Zašto ne bih?" vrati ruke nazad na pokrivač i glavu ukopa nazad u jastuk a ja ponovno počnem da ga tresem.

„Zato što sam ti rekla da ne želim da spavamo zajedno, sećaš se?" kažem, više sarkastično, nego upitno i uputim mu jedan besan pogled na šta on samo ponovno zatvori oči i ignoriše moje pitanje.

„Tebi pričam!" zaderem se na njega i ponovo ga udarim po ruci, ali on jedino što radi, jeste ignoriše me, ispusti čudan zvuk i pokrije glavu jastukom.

„E pa i ti si mene probudio, dahćući kao voz." Konačno skine jastuk sa glave i pogleda me, počevši da se smeje.

„Kao voz?"

„Da, kao voz." Odgovorim namršteno, ignorišući to što se on i dalje smeje.

„Ko još koristi tu foru?"

„Ja." Odgovorim i besno sednem na kraj kreveta, ubuvajući svoje patike.

„Ne zaboravi da ne možeš da hodaš." Iza leđa čujem Louisev glas, koji potpuno ignorišem i njegove reči mi apsolutno ne uđu u glavu, već odvažno ustanem i kada krenem da napravim korak, zamanta mi se i jedva stignem da se uhvatim za rub ormarića.

„Tako sam i mislio." Louis ustane sa kreveta u crnim boksericama, bez majice i otvori ormarić u potrazi za nečime.

Ne mogu da kažem da nisam pogledala u njegovu zadnjicu, koju su te bokserice tako savršeno ocrtavale, lagala bih ako bih rekla da nisam uopšte to primetila. Bledo sam gledala u to, čak i onda kada se okrenuo i pogled mi je odlutao na njegov mišićavi stomak. Čemu sam ja to zaslužila da ovo gledam?

Louis spusti pogled na svoje pločice i podigne obrve u znaku pitanja a ja samo stidljivo spustim pogled, kajući se što me je uhvatio u ovom nezgodnom trenutku.

FireproofWhere stories live. Discover now