Chapter 44

253 29 2
                                    

3 nedelje kasnije

Louis' POV.

Zadnje 3 nedelje, stvari su prestale da budu tako kritične. Drago mi je što sam se onog dana istresao Felicite, jer da nisam, dosad bih verovatno već eksplodirao ili završio u zatvoru. Ne kažem da to nisam zaslužio, jesam itekako, ali ne bih mogao da podnesem da nakon svega izgubim Everly. Previše mi se uvukla pod kožu.

Kad smo već kod nje, stvari između mene i nje su se za ove tri nedelje znatno promenile. Čak i ako smo se ranije katastrofalno slagali i odbijali jedno drugo, trenutno je sve to između nas izglađeno. Pa.. skoro sve.

Par dana smo razgovarali i shvatili smo da nema svrhe da začaureno sedimo u kolibi i ne radimo ništa. Imao sam predlog da se preselimo u moju kuću, ali Everly je to odbila. Odlučila je da se vrati u svoju kuću, kako bi konačno mogla redovno da ide na fakultet i živi isti život kakav je živela i dotada. Pa.. skoro isti.

Osim što joj Owens sada ponovo visi nad glavom. Samo to je problem.

Charlottin rođendan je odložen, tako da će se dogoditi tek za par dana.

Trenutno vodimo isti život kao što smo vodili pre nego što smo se sreli. Pa.. skoro isti.

Trenutno čekam Everly u autu ispred njenog fakulteta. Ne mogu ni da pomislim na činjenicu da će ona izaći iz te ogromne zgrade i sama otići kući. Prosto ne mogu. I ne želim.

I neću.

Lupkam prstima o volan, skenirajući očima sve učenice, ali nijedna od njih nije bila Everly. Nijedna od njih nije imala dugačku plavu kosu, ludački osmeh koji bi mogao da me osvoji u trenutku, nijedna nije nervozno drhtala ili tražila moj auto ispred zgrade.

Ali ne zadugo.

Razigrana plavuša se ubrzo pojavila.

A sa njom i njene prijateljice. Pretpostavljam da one još i ne znaju ko sam ja, tako da bi bilo uredu da izađem i pozdravim im se, zar ne?

Pre nego što sam izašao iz auta među njima sam mogao da vidim.. bliskost. Znao sam da se poznaju već jako dugo, da se, zapravo, znaju skoro čitav život i možda me je to nateralo da ih duže posmatram. One su shvatale Everly. Bile su.. nekako iste. Nikakve razlike između njih nije bilo, sve su sličile jedna drugoj. Čak i ako su njihova lica, kosa, telo, visina, sve je bilo potpuno drugačije, njihova ličnost je bila ista. Sve tri su se zajedno smejale istim stvarima i njihov hod je bio identičan.

Protresao sam glavom i skrenuo pogled, pitajući se zašto sam razmišljao o takvim glupostima.

Izašao sam iz automobila i koračao prema njima.

Nijedna od njih me nije primetila, verovatno je stvar kojoj su se smejale bila mnogo zabavnija od mene dok hodam prema njima.

Za par sekundi me Inna primeti i pokaže prstom prema meni.

„Hej, devojke." Nasmešim se a one mi kratko mahnu. Dok koračam, samo produžim prema Everly i poljubim je. Zatim se sklonim od nje par centimetara i poljubim je opet i tako milion puta.

Sve dok ne čujemo tiho kikotanje devojaka. Everly se odmah skloni od mene i zakašlje.

„Khm, izvinite, ovaj.." pogleda prema meni i slegne ramenima.

„Uredu je." Lilly dobaci sa osmehom.

Par trenutaka nastane tišina, koju Everly ubrzo prekine.

„Pa, idemo li?" pomislim da je to pitala mene i taman kada krenem da odgovorim, primetim da ne gleda prema meni, već prema devojkama, koje pogledaju prema meni.

FireproofWhere stories live. Discover now